Tajna jednog od najznačajnijih sačuvanih egipatskih spisa na papirusu koji je star više od 2.000 godina otkrivena je zahvaljujući modernoj tehnologiji.

Naučnici iz Evropske ustanove za sinhrotronsko zračenje (ESRF) u Grenoblu i sa Univerziteta Kopenhagen uspeli su da otkriju kakvo mastilo je korišćeno za pisanje po ovom papirusu.

Oni su koristili moderno rendgensko snimanje kako bi proučili crveno i crno mastilo na papirusu iz biblioteke u starom gradu Tebtunisu.

"Koristeći tehnologiju 21. veka kako bismo otkrili skrivene tajne staroegipatske tehnologije, pokušali smo da odgovorimo na pitanja o poreklu pisanja", kaže Marin Kote, naučnica u ESRF i učesnica tima koji je obavio istraživanje.

Oni su otkrili da su stari Egipćani koristili olovo ne da bi obojili mastilo, već da bi se ono brže sušilo i zadržalo na papirusu.

"Činjenica da olovo nije dodavano kao pigment, već kao element za sušenje ukazuje da su Egipćani imali kompleksan recept za mastilo i da nije mogao svako da ga pravi", kaže Tomas Kristijansen, egiptolog sa Univerziteta Kopenhagen.

Praksa starih Egipćana podudara se sa otkrićem koje se pojavilo u doba Renesanse, u 15. veku u Evropi. Tada su slikari, koji su ponovo počeli da koriste tehniku ulja na platnu, koristili olovne primese kako bi se ona brže sušila.

Gdje je pronađen najstariji astronomski prikaz neba? Prije samo nekoliko godina čak bi i stručnjaci nagađali da se radi o Indiji, Egiptu ili Mezopotamiji, ali moguće je da je odgovor: u Njemačkoj.

Takozvani nebeski disk iz Nebre ključno je otkriće za europsku prapovijest, povijest astronomije i za ranu povijest religije.

Okolnosti otkrića nalik su detektivskoj priči.

Jednog lijepog ljetnog dana 1999. godine dvojica tragača opremljenih detektorima metala pretraživala su tumul na brdu Mittelberg (u blizini gradića Nebra, u pokrajini Saska-Anhalt u istočnom dijelu Njemačke) poznat od 1986. godine. Tako su ispod same površine tla, u gustoj šumi, otkrili disk za koji su isprva mislili da je poklopac kante. Kako su nastavili kopati, pronašli su mačeve s drškama ukrašenima zlatom. Samo nekoliko dana poslije, ilegalni su kopači prodali svoj nalaz posredniku iz Porajnja za 31 000 njemačkih maraka (oko 16 000 eura). On je nalaz uglačao čeličnom vunom, pritom teško oštetivši zlatnu oplatu, i prodao ga kolekcionaru za 200 000 njemačkih maraka (oko 102 000 eura).

Vijesti o otkriću došle su do službene arheologije u proljeće 2001. godine. Govorkalo se da je čitavo blago još uvijek na okupu i da se još uvijek nalazi u Njemačkoj, tako da su Ministarstvo kulture i Ministarstvo unutarnjih poslova Saske-Anhalt te regionalne vlasti zadužene za arheologiju poduzeli brze mjere kako bi došli do nalaza. Posljednji su vlasnici početkom 2002. godine izvijestili medije, vjerojatno nastojeći povećati vrijednost blaga, ali i zbog osobnih ambicija. Međutim, vlasti su uspjele odgoditi objavu vijesti, dok su istovremeno stupile u kontakt s ilegalnim prodavačima.

Kako bi se provjerila autentičnost nalaza i neometano obavila kupoprodaja, dogovoren je sastanak u Švicarskoj. Iako je mjesto sastanka promijenjeno u posljednji trenutak, švicarska je policija u dogovoru s njemačkim vlastima uspjela izvršiti uhićenje.

Arheološka istraživanja pokrenuta posljednjih desetljeća u samom srcu Azije, u Tuvi u južnom Sibiru, donijela su senzacionalna otkrića.

Tamo je pokraj sela Arzhan, na padinama Zapadnih Sajanskih planina, otkrivena golema skitska nekropola s preko stotinu kurgana koji tvore nekoliko paralelnih lanaca.
Dok su kurgani uglavnom načinjeni od zemlje, tri tamošnja izgrađena su od kamena.

Ruski arheolog M. P. Grjaznov sa svojim je timom početkom 1970-tih istražio jedan od najvećih kurgana (Arzhan I), promjera većeg od sto metara, pod čijim se kamenim pokrovom nalazi neobična drvena konstrukcija nalik na kotač.

U grobnici je pronađeno nešto dobro očuvanih nalaza, iako je očigledno bila opljačkana. Utvrđeno je da je ovaj kurgan nastao na prijelazu IX. u VIII. st. pr.Kr. pa je to naj­stariji nalaz skitske kulture, a ovo je područje označeno njenim izvorištem.

Projekt je nastavljen tek 1997. godine u suradnji s Njemačkim arheološkim institutom iz Berlina. Nakon sustavnih priprema iskapanja su kre­nula 2000. godine na sličnom, nešto manjem kamenom kurganu (promjera osamdeset metara) nazvanom Arzhan II.

Ispostavilo se da je ovaj kurgan kasnijeg datuma, s kraja VII. st. pr.Kr., no začudo je pronađen netaknut!

Ovo je bilo prvo takvo otkriće još od vremena ruskog cara Petra Velikog (početak XVIII. stoljeća) kada su započela istraživanja kurgana, čiji nalazi danas tvore temelj skitske zbirke Muzeja Hermitage u St. Petersburgu.

Najduža sačuvana "staza" fosilizovanih otiska stopala jedne osobe, duga 1,5 kilometara, otkrivena je u Novom Meksiku.

Otisci stopala pronađeni su na platou osušenog netaknutog korita jezera u američkom Nacionalnom parku Vajt sends. Ovo područje inače je poznato po tome što je prošarano stotinama hiljada otisaka stopala različitih životinja iz ledenog doba, uključujući mamute, ljenjivce, sabljozube mačke, bizone, piše Ešli Kouvi za Ancient Origins.

Fosilizovani ljudski tragovi u Vajt sendsu toliko su dobro očuvani da su naučnici uspeli da saznaju mnoštvo detalja o trenutku koji se dogodio pre oko 10 000 godina.

Istraživači veruju da je osoba koja je prešla visoravan najverovatnije bila žena, iako ne isključuju da je reč o tinejdžeru. Žena je nosila malo dete i izgleda da joj se negde žurilo. Nekoliko sati kasnije istim putem je krenula nazad, ali bez deteta.

Do pretpostavke da je u pitanju bila žena naučnici su došli zbog veličine stopala. Brzinu hodanja žene procenili su na osnovu udaljenosti između otisaka - hodala je 1,7 metara u sekundi, što je mnogo brže od opuštene, odnosno prosečne brzine hodanja koja iznosi od 1,2 do 1,5 metra u sekundi. Staza kojom su se kretala ova drevna stopala je manje-više prava linija, što ukazuje na to da se osoba kretala na određeno mesto.

Otisci stopala koje je ostavilo malo dete pojavljuju se pored glavnih otisaka na različitim tačkama puta, kao da se osoba koja ga je nosila s vremena na vreme zaustavljala i stavljala dete na zemlju. Sudeći po veličini otisaka stopala deteta, ono nije imalo više od dve godine.

Mit nije zbir izmišljenih događaja, već nosi u sebi određenu ideju vezanu uz čovjeka i prirodu. Da bismo ga mogli razumjeti, potrebno je proniknuti u njegov kompleksni simbolički jezik koji sadrži mnogostruka značenja.

Mit o općem potopu u različitim je formama prisutan u gotovo svim religijskim sustavima. U osnovnom simboličkom ključu govori nam o kraju jednog vremen­skog ciklusa i početku novoga.

Stari egipatski svećenik iz Saisa, velikog grada u delti Nila, prenio je atenskom državniku Solonu neobičnu priču:

E Solone, Solone, reče mu tad jedan veoma star svećenik, vi ste Heleni uvijek djeca, nema starog Helena... Kako to misliš? Mladi ste svi, odgovori svećenik, duše su vam mlade, jer u njima ne nosite nikakvo davno vjerovanje, stvoreno na osnovi starih predanja... A evo što je tomu uzrok: mnogobrojna su uništenja stizala ljudski rod na najrazličitije načine i još će ga stizati... vatrom i vodom ona najveća, a ona manja na bezbroj drugih načina... Nebeskim tijelima koja se kreću oko Zemlje svojstveno je skretanje s utvrđenih putanja, pa na Zemlji, zbog mnogih požara, u velikim vremenskim razmacima, dolazi do pustošenja... Vi se, prije svega, sjećate samo jednog potopa na Zemlji, iako ih je ranije bilo mnogo... Bio je jednom, Solone, prije onog uništenja potopom, od svih najvećeg, grad gdje sada žive Atenjani, najbolji i u ratu i u svakom pogledu, a naročito se odlikovao dobrim zakonima.

Ispred tjesnaca koji vi, kako kažete, nazivate Heraklovim stupovima (Gibraltar), nalazio se otok veći od Libije i Azije zajedno; s njega su oni, koji su tada putovali, mogli prijeći na ostala otočja, a s njih na cijeli kontinent koji je okruživao ovo more... Na tom otoku, Atlantidi, bilo je osnovano veliko kraljevstvo koje je vladalo cijelim otokom, mnogim drugim otocima i dijelom kontinenta... Kasnije, zbog strahovitih potresa i potopa, tijekom jednog jedinog dana i sljedeće pogubne noći, utonu u zemlju sva vaša bojna sila, a isto tako i otok Atlantida potonu u more i nestade.¹

Danas gotovo zaboravljen i slabo naseljen, mali grčki otok Samotraka na samom sjeveru Egejskog mora bio je jednom važno kulturno središte i srce drevnog religijskog kulta Velikih bogova. Samotraka se prvi put spominje u Ilijadi, gdje se kaže da je Posejdon običavao sjediti na vrhu planine Saos, smještene na sredini otoka, i promatrati bitke Trojanskog rata na maloazijskoj obali.

Arheološka istraživanja ukazuju na to da je otok bio nastanjen od kraja neolitika, oko 3000. g. pr. Kr. Tijekom II. tisućljeća, za vrijeme brončanog doba, pristiže novi val doseljenika iz velike tračanske etničke skupine indoeuropskog podrijetla. Sjećanje na te davne stanovnike sačuvano je u mitskoj tradiciji, a njihovi kultovi preživjeli su u elementima samotračkog misterijskog kulta.

U doba velike grčke kolonizacije koja je uslijedila oko 750. g. pr. Kr., autohtono stanovništvo izmiješalo se s grčkim kolonizatorima Eoljanima, koji su naselivši otok sagradili Paleopolis, Stari grad. Oni su usvojili i helenizirali postojeće kultove i religijsko središte, a pod njihovom je upravom otok procvjetao. Paleopolis postaje poznato religijsko središte sa svetištem Velikih bogova i najvažnije misterijsko središte sjeverne Grčke, poštovan koliko i Eleuzina u blizini Atene.

Za vrijeme kasnijih makedonskih, egipatskih i rimskih vladara Samotraka je uživala poseban status kao sveto mjesto i bila pod njihovom zaštitom.

Gašenje Samotrake kao religijskog i duhovnog središta odvijalo se postupno, slabljenjem kulturnog impulsa antičkog svijeta. Veliki udarac zadao joj je potres oko 200. godine, nakon kojeg se njezino svetište više nikad nije uzdignulo u prijašnjem sjaju. Kraj mu je označio car Teodozije, koji je 391. godine najprije zabranio posjet "poganskim hramovima i gledanje vandalskih kipova", a zatim godinu dana kasnije stavio van zakona sve nekršćanske obrede, pa tako i samotračke, nazvavši ih "poganskim praznovjerjem".
Posljednje razaranje došlo je s potresom u VI. stoljeću.

Ilustracija će se pridružiti listi geoglifa u Peruu, koji su jedna od najvećih misterija u arheologiji zbog svoje količine i veličine. Naučnici vjeruju da su ovi crteži napravljeni na zemlji imali ritualne i astronomske funkcije.

Arheolozi u Peruu otkrili su masivan crtež mačke koja je neotkrivena ležala u poznatoj pustinji Nazca više od 2000 godina. Ministarstvo kulture Perua reklo je da je dizajn, dugačak 37 metara, jedva vidljiv i da je bio na ivici nestajanja, jer se nalazi "na brdu sa strmim nagibom i podložan je efektima prirodne erozije".

Arheolozi kažu da su crtež otkrili dok su pokušavali da poboljšaju vidikovac sa koga posjetioci gledaju druge geoglife koji čine poznate linije Nazca. Johnny Isla, arheolog i direktor Plana upravljanja Nazca-Palpa u Ministarstvu kulture, rekao je da očekuje da će u budućnosti biti još otkrića.

"Pa, jedna od stvari koja nastavlja da iznenađuje i šta mnogi pitaju je kako mi i dalje pronalazimo nove geoglife. A u stvari ima ih mnogo i mi ćemo nastaviti da pronalazimo još. To se mnogo poboljšalo posljednjih godina sa upotrebom savremene tehnologije. Prije smo imali fotografije iz vazduha ili iz aviona, ali sada imamo fotografije koje se mogu snimiti dronovima na vrlo malim visinama i to nam mnogo pomaže", rekao je Isla.

Arheolozi procjenjuju da je crtež mačaka ugreban po zemlji između 500. p.n.e. i 500. godine nove ere ili čak ranije.

Neki pripadnici kamenog doba s područja Irske ostavili su tijela svojih mrtvih u prirodnoj stjenovitoj komori na planini. Znanstvenici su pomoću genetske analize dvaju tih tijela utvrdili kako su ti drevni irski mještani imali tamniju kožu, kao i mnogi drugi stanovnici Europe iz tog razdoblja, i da su živjeli u prilično velikim zajednicama.

Komoru u stijeni je 2016. godine slučajno otkrio planinar koji je istraživao planinu Bengorm na sjeverozapadu Irske. Kada je na podu ugledao ljudske ostatke, odmah je pozvao policiju. Kasnije se ispostavilo da su kosti stare tisuće godina pa su nalazište preuzeli arheolozi.

"Radi se o nalazištu iz neolitika koje nitko nije dirao 4500 do 5000 godina", rekla je arheologinja Marion Dowd s Tehničkog instituta Sligo u Irskoj.

Stručnjaci su pronašli 4899 fragmenata kostiju koji su pripadali najmanje osam osoba, odraslih i djece. Međutim, ta komora nije služila kao njihovo posljednje počivalište, nego kao privremen prostor u koji su se stavljala tijela dok se meso ne razgradi, a zatim bi se lubanja i veće kosti odnijeli na neko drugo mjesto. Zato su u komori i ostali samo manji dijelovi kostiju.

Takvi razrađeni pogrebni rituali bile su uobičajeni u neolitiku, posljednjem razdoblju kamenog doba, piše New Scientist.

Naučnici su otkrili radionicu za topljenje rude bakra staru oko 6.500 godina u okolini Biršibe, glavnog grada pustinjskog i polupustinjskog regiona Negev na jugu Izraela, a potom su uspjeli da rekonstruišu najstariju metaluršku peć na svijetu i proizvedu bakar po drevnoj metodi.

Studija koju su sproveli izraelski naičnici Univerziteta u Tel Avivu i Izraelske uprave za antikvitete, objavljena u časopisu "Arheološka nauka", dokazuje koliko je taj region u to vrijeme bio tehnički i socijalno napredan.

Naučnici tvrde da njihovi nalazi dokazuju teoriju da je u društvu bakarnog doba postojala elita koja je imala profesionalne tajne, poput načina stvaranja bakra.

Početak rada na studiji, objavljenoj pod naslovom "Paljenje peći: Novi uvidi o metalurškim praksama u bakarnom dobu u Južnom Levantu iz nedavno otkrivene radionice za topljenje bakra u Horvat Beteru (Izrael)", vezan je za 2017. godinu, kad je otkrivena radionica.

"Iskopavanjem su otkriveni dokazi o proizvodnji iz perioda halkolita, prije oko 6.500 godina. Otkrića uključuju i malu radionicu za topljenje bakra sa krhotinama peći napravljene od kalaja, u kojoj se topila ruda bakra, kao i puno bakarne šljake", rekla je Talia Abulafia, direktorka iskopavanja Izraelske uprave za antikvitete.

U vodama ostrva Ilovika u lošinjskom arhipelagu sprovodi se projekt istraživanja i zaštite jedinstvenog otkrića - antičkog broda iz drugog vijeka prije Hrista.

Izuzetno dobro sačuvana brodska konstrukcija, nedavno nađena u uvali Paržine na ostrvu Iloviku, nalik je na vremensku kapsulu iz antičkog doba.

Riječ je o brodu starom 2200 godina, rekla je za hrvatski Javni servis HRT Zrinka Etinger Starčić, direktorka Lošinjskog muzeja.

"To nas je sve iznenadilo jer ovakav stari brod iz tog starijeg horizonta na Jadranu do sada nije sačuvan. A budući da je ovdje u ilovičkom akvatorijumu, radi se o brodu koji je u pijesku, koji ga je dobro konzervirao", rekla je ona.