Slika
Sedamdeset godina nakon poraza sila Osovine 1945. godine, američka javnost je zaboravila nekoliko važnih povijesnih detalja o sukobu. Ove činjenice mogu biti nepoznate ili zanemarene od strane ljudi iz SAD-a, ali velik dio svijeta ih nije zaboravio, i one imaju važnost u svezi tekućih događaja.

1. Hitler je bio desničar

Brojne knjige i članci, kao što je "Liberalni fašizam" autora Jonaha Goldberga, pokušali su oslikati Adolfa Hitlera kao neku vrstu ljevičara. Ovi tekstovi često igraju na činjenicu da je službeni naziv nacističke stranke sadržavao riječ "socijalist", ili da su Hitlerovi govori ponekad govorili o "revoluciji".

Bez obzira što bi Glenn Beck i još mnogo američkih medija željeli da je slučaj, Adolf Hitler je sam sebe smatrao desničarem. U svojim govorima i spisima, često je nazivao svoju nacističku organizaciju "strankom desnice".

Kad je osnovao nacističku stranku u ranim 1920-ima, Hitler je jasno dao do znanja da je on na desnom krilu političkog spektra, govoreći: "Postoje samo dvije mogućnosti u Njemačkoj, nemojte misliti da će ljudi uvijek ići sa strankama centra, strankama kompromisa; jednog dana će se okrenuti onima koji su najdosljednije proricali dolazak propasti i nastojali se odvojiti od nje. A ta stranka je ili ljevica: a onda nek nam Bog pomogne! jer će nas dovesti do potpunog uništenja - do boljševizma, ili je to stranka desnice koja je na kraju, kad je narod u krajnjem očaju, kada je izgubio sav svoj duh i nema više povjerenja u ništa, odlučna sa svoje strane nemilosrdno preuzeti uzde vlasti - to je početak otpora o kojem sam govorio prije nekoliko minuta. Ovdje, također, ne može biti kompromisa - postoje samo dvije mogućnosti: ili pobjeda Arijevaca ili istrebljenje Arijevaca i pobjeda Židova."

Nacistički program, unatoč tome što je imao neke populističke ekonomske smjernice, nastojao je ojačati tradiciju, moral, religiju i nacionalizam. Nacisti su imali apsolutni prijezir prema "ljevici", koju su povezivali s internacionalizmom, marksizmom, klasnim sukobima, i "rasnom nečistoćom".

Ovaj nesretni detalj se ne uklapa u neokonzervativnu logiku "Svi loši ljudi su na lijevoj strani, Hitler je bio loš, pa mora da je bio ljevičar." Neznanje o Hitlerovim stvarnim političkim stavovima dovelo je do mnogih neugodnih incidenata. Godine 1970., guverner države Ohio James Rhodes je nazvao anti-ratne prosvjednike na Sveučilištu Kent "smeđokošuljašima" prije nego što je poslao Nacionalnu gardu koja je ubila četvero od njih. Odmah nakon izbora Baracka Obame, mnogi desničarski aktivisti potaknuti televizijskom propovijedi Glenn Becka optužili su Obamu da je istovremeno musliman, komunist i nacist.

2. Sovjetski savez je učinio više nego ijedna druga zemlja u poražavanju Hitlera

Ova činjenica ne može biti osporena, ali je često nepriznata. Čak i prije početka Drugog svjetskog rata, Kominterna je u Moskvi usmjeravala i podupirala antifašistički otpor unutar granica Njemačke i Italije. Sovjetski Savez je slao pomoć ljudima u Španjolskoj kako bi branili svoju republiku protiv falangista [pripadnici španjolske stranke Falange koji su imali nacistička stremljenja, op. prev.]. Komunisti diljem svijeta su formirali Internacionalne brigade kako bi se borili u Španjolskoj. Sovjetski Savez je izgubio 27 milijuna svojih građana u borbi protiv Hitlera.

Tijekom kasnih 1930-ih, mnogi su počeli smatrati riječ "antifašist" kao sinonim za "komuniste". Savez između nacističke Njemačke, fašističke Italije i imperijalnog Japana, koji se obično naziva "Sile Osovine" u povijesnom diskursu SAD-a, službeno je nazvan "Antikomunistički pakt".


3. Mnogi cionisti su surađivali s nacistima

Dok se izraelska vlada često poziva na zločine nacista kako bi opravdali svoje postojanje kao "sigurno utočište izabranog naroda", većina Židova nisu bili cionisti u vrijeme Drugog svjetskog rata. Većina Židova u svijetu odbacivala je cionizam i identificirala se sa socijalnom demokracijom, komunizmom, ili anarhizmom. Cionizam je bio politička struja koja je bila jaka samo među Židovima u Velikoj Britaniji, gdje se financirala i promovirala od strane bankarske dinastije Rothschild i koja je imala podršku mnogih istaknutih kršćanskih teologa.

U kontekstu natjecanja s marksizmom za potporu u okviru svjetske židovske zajednice, cionistički pokret je otvoreno slavio uspon Hitlera u Njemačkoj kao poraz njihovog glavnog političkog suparnika. Slavna izjava Vladimira Jabotinskog, vođe Revizionističke stranke, prethodnika Likud stranke današnjeg Izraela je bila: "Da nije bilo nacističkog antisemitizma, mi bismo slavili uspon Hitlera. On je spasio Njemačku."

Teroristička organizacija Irgun koja je djelovala u Palestini često je objavljivala pro-nacističke izjave u svojim publikacijama. Mnogi sastanci su se odvijali između cionističkih organizacija i dužnosnika nacista. Mnogi cionisti su argumentirali da bi pobjeda Hitlera prisilila europske Židove da pobjegnu u Palestinu.

4. Hitler je imao mnoge pristalice u SAD-u

Henryja Forda, jednog od najbogatijih ljudi u SAD-u, nacistička vlast je nagradila sa Željeznim križem. Bio je paradiran kroz Njemačku kao heroj zbog njegovog razvoja industrijskih metoda. Henry Ford je napisao knjigu pod nazivom "The International Jew", koja je iznijela nacističku perspektivu da svijetom vladaju "židovski bankari" i da je komunizam "židovska zavjera". Tijekom 1930-ih, Henry Ford je započeo svoj vlastiti novinski list, The Dearborn Voice, koji je iznio prohitlerovsku analizu međunarodnih događaja.

Henry Ford nije bio jedini. Banci 'Brown Brothers Harriman', koja se smatrala jednom od najvažnijih s Wall Streeta, zamrznuta je imovina pod aktom "Trgovanje s neprijateljem". Ova tvrtka je u suštini radila kao broker nacističkog režima. U to vrijeme, njezin zaposlenik je bio i Prescott Bush, čiji su sin i unuk obojica postali američki predsjednici.

Charles Coughlin, rimokatolički svećenik u tjednom radio programu, emitirao je prohitlerovske propovijedi preko nacionalnih radijskih valova diljem Sjedinjenih Država. Formirao je prohitlerovsku organizaciju pod nazivom "Savez za socijalnu pravdu". Propovijedao je da su "židovski bankari" kontrolirali Federalne rezerve, te da su pokušavali potaknuti komunističku revoluciju kako bi uništili kršćanstvo. Njegove tjedne emisije pozivale su rimokatolike da se pridruže nasilnim štrajkolomskim organizacijama kako bi se borili protiv radničkih sindikata, za koje je smatrao da su židovsko-komunistička zavjera.

Charles Lindbergh, glasoviti pilot, posjećivao je nacističku Njemačku više puta, i hvalio je Hitlera u mnogim javnim govorima. Kad je izgledalo da je rat neminovan, Lindbergh je predvodio "Prvi američki odbor" koji je zatražio od SAD-a da se "drži podalje" od Europe. Među članovima tog Odbora je bio i budući američki predsjednik Gerald Ford.

Mnoge pro-nacističke organizacije su postojale diljem Sjedinjenih Država tijekom kasnih 1930-ih. Među njima su bili njemačko-američki Bund, Srebrna legija Amerike, Crna legija, kao i Kampanja majki. Ku Klux Klan se urušio zbog unutarnjih sukoba nakon Pearl Harbora, jer su mnogi od njegovih članova podržavali naciste. Crna legija, prohitlerovska organizacija rimokatolika u Michiganu, ubila je oca 'crne revolucije' Malcolma X-a, i mobilizirala je ljudstvo za napad na radnike štrajkaše u automobilskoj industriji tijekom poznatog Flint Sit-Down štrajka.

Kada je njemačko-američki Bund održavao prohitlerovski skup u Madison Square Gardenu 1939. godine, stotine tisuća aktivista Radničkog sindikata i ljevičara slilo se na ulice kako bi prosvjedovali. Skupina komunističkih aktivista čak je krenula na pozornicu u žestoku raspravu s nacističkim simpatizerima unutar stadiona.

5. Hitler i Staljin nisu "podijelili Poljsku"

Pakt o nenapadanju potpisan između Sovjetskog saveza i nacističke Njemačke nije bio savez, već privremena izjava. Molotov-Ribbentrop pakt iz 1939. godine nije "podijelio Poljsku".

Kada su nacisti napali Poljsku 1939., poljska vlada je službeno propala. Ideja da je SSSR "napao Poljsku" u suradnji s nacistima je lažna. SSSR je preselio svoje trupe u Poljsku, kao odgovor na prisutnost neprijateljskih nacističkih vojnika.

Poljska vlada u egzilu nije imala ništa protiv kada je Sovjetski savez preselio svoje snage u dijelove zemlje koji nisu bili pod kontrolom nacista. To je bio logičan potez, jer je spriječio naciste da pomaknu svoje trupe sve do sovjetske granice.

6. Londonske podzemne željeznice nisu službeno postavljene kao ratna skloništa

Mnogi filmovi, dokumentarci i povijesne analize govore o londonskim stanovnicima koji se skrivaju od nacističkih bombi u podzemnim željeznicama. Ono što nije rečeno je da su britanski dužnosnici prvotno to pokušali zabraniti. Organizatori iz Komunističke partije u londonskom East Endu su zauzeli podzemne željeznice u otporu prema policiji. Za korištenje tih prostora kao utočišta od Hitlerovog Blitzkriega je jedino zaslužno komunistima predvođeno organiziranje zajednica koje je spasilo nebrojene živote.

7. Rat je osigurao pobjedu kineskog komunizma

Kineska komunistička partija nije preuzela vlast sve do 1949. godine, no njezine aktivnosti od 1937.-1945. su bile ključne u osiguravanju njihove pobjede. U onome što kineski povjesničari nazivaju anti-japanskim ratom otpora, vojna strategija Mao Ce-tunga se pokazala vrlo uspješnom.

'Armija osme rute', na čelu s komunistima, se pokazala vrlo, vrlo učinkovitom u pobjedi nad japanskim osvajačima, vodeći rat s metodama pod nazivom "razvučeni Narodni rat". Komunisti su osvojili popularnost kod kineskog civilnog stanovništva preraspodjelom zemljišta i donošenjem drugih popularnih reformi u područjima pod njihovom kontrolom.

Nakon što je rat završio, Nacionalistička stranka je zabranila kineskoj Komunističkoj stranci sudjelovanje na izborima. Kao odgovor na to, komunisti, koji su postali vrlo popularni tijekom rata, bili su u stanju okupiti svoje snage i voditi građanski rat iz kojeg je proizašla Narodna Republika Kina.

8. Koreja nije bilo "podijeljena" na kraju rata

Kada se Japan predao, sovjetske trupe su već oslobodile sjevernu polovicu Koreje. Dogovor pri okončanju rata nije bio da Koreja treba biti podijeljena u dvije zemlje, kao što jest danas. Dogovor je bio da se trebaju održati nacionalni izbori za ustavotvornu skupštinu.

Korejanci diljem zemlje su očekivali da će glasovanje odrediti vladu za cijeli poluotok. Međutim, snage na jugu zemlje su se povukle iz dogovora. Uz podršku američkih trupa, "Republika Koreja" je proglašena od strane vojnog diktatora Syngman Rheea. Na otoku Jeju i drugdje, poubijane su tisuće Korejanaca koji su prosvjedovali zahtijevajući pravo glasa.

Koreja je postala podijeljena jer Sjedinjene Države i njezini saveznici u Južnoj Koreji nisu htjeli dopustiti da se održe nacionalni izbori, kao što je bio dogovor pri završetku rata.

Danas, i Demokratska Narodna Republika Koreja (Sjeverna) i Republika Koreja (Južna) tvrde da su legitimna vlada za cijeli poluotok, na temelju poslijeratnog sporazuma.

9. Sovjetski savez nije "osvojio" istočnu Europu

Nakon istjerivanja nacista, Sovjetski savez nije "preuzeo" istočnu Europu. Sovjetske trupe su oslobodile Rumunjsku, Poljsku, Istočnu Njemačku i mnoge druge zemlje. Međutim, nisu postavili pro-sovjetske komunističke partije kao službene vlasti.

Po cijeloj istočnoj Europi, održani su izbori u kojima je svim anti-fašističkim strankama bilo dopušteno sudjelovati. Sovjetski savez je izgradio bolnice, škole i sve vrste infrastrukture u ratom opustošenim zemljama. Kako je pristizala sovjetska pomoć u obnovi zemlje, povećavale su se simpatije ljudi tih zemalja prema Sovjetskom savezu.

U Istočnoj Njemačkoj, Socijaldemokratska partija, Kršćanska stranka i Komunistička partija su se sve na kraju spojile u Jedinstvenu socijalističku stranku koja je vladala zemljom. U većini zemalja Varšavskog pakta dogodila su se slična spajanja antifašističkih stranaka.

Zemlje koje su oslobodile sovjetske trupe nisu sebe nazivale "sovjetske republike" ili čak "socijalističke", nego "Narodne demokracije". Na svom početku one su uključivale antikomunističke, socijaldemokratske pa čak i otvoreno kapitalističke i religiozne stranke.

Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, zemlje koje su sovjetske trupe oslobodile često se nisu slagale sa Sovjetskim savezom u pitanjima vanjske politike i političke ideologije. Zemlje poput Poljske i Rumunjske otišle su toliko daleko da su uzimale pozajmice od američkih banaka.

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata u zemljama poput Mađarske, Bugarske i Litve nije zapamćeno kao razdoblje kolonizacije, nego kao razdoblje nacionalnog preporoda i obnove. Mladi su bili mobilizirani za izgradnju autocesta. Uloženi su napori u promicanje nacionalnih jezika i tradicija koje su bile potisnute prethodnim režimima.

Zemlje istočne Europe, unatoč kretanju prema socijalizmu u 1950-ima i prihvaćanju marksizma-lenjinizma, nisu bile "kolonije Sovjetskog saveza". Sovjetski savez nije izvlačio bogatstvo iz istočne Europe, osiromašivajući ju kako bi sebe obogatio. U stvari, SSSR je potrošio puno novca za razvoj istočne Europe. Životni standard u mnogim zemljama istočne Europe drastično se povećao zbog sovjetske pomoći.

10. Tijekom rata, Hollywood je promovirao Staljina

Mnogi umjetnici i pisci su postali naklonjeni američkoj Komunističkoj partiji tijekom kasnih 1930-ih. Strategija "Narodni Front" Komunističke partije se usmjerila na dopiranje do ljudi koji su uključeni u kazalište, umjetnost i glazbu.

Kao rezultat toga, kada je izbio rat, mnogi ljudi u Hollywoodu su imali vrlo povoljno mišljenje o SSSR-u. Kada su dvije zemlje postale i službeno usklađene protiv nacista, to je rezultiralo veličanjem Sovjetskog saveza u mnogim filmovima.

Jedan film, "Mission to Moscow", prikazuje zloglasna 'Moskovska suđenja' Zinovjevu i Buharinu 1936. u pozitivnom svjetlu. Staljin je prikazan kao heroj koji otkriva tajnu prohitlerovsku zavjeru unutar sovjetske vlade, na čelu s "blokom desničara i trockista".

Još jedan film, "The North Star", prikazuje naoružano ukrajinsko selo u borbi protiv nacističkih okupatora, pri čemu često govori o njihovom cilju svijeta bez rata, klasa ili iskorištavanja. Scenarij je napisala komunistička simpatizerka i istaknuta feministkinja Lillian Hellman.

Epski mjuzikl pod nazivom "Through Russia" je oslikao pozitivnu sliku o sovjetskom društvu.

Propagandni serijal o vojnoj službi, "Why We Fight", koji je prikazan američkim vojnicima kao dio njihove osnovne obuke, sadrži epizodu pod nazivom "The Battle of Russia", koja predstavlja pro-sovjetsko tumačenje zbivanja u svijetu. Film ide toliko daleko da opisuje rusku revoluciju kao sličnu po prirodi američkoj revoluciji.

Kineski komunisti su također dobili priznanje na srebrnom zaslonu. Film "Gung Ho" govori o diviziji američkih marinaca koji usvajaju borbeni stil inspiriran "briljantnošću" skupine seljačkih boraca koji su formirali "Armiju osme rute" .

Odbor Predstavničkog doma za antiameričke aktivnosti je pokrenuo veliku istragu o filmskoj industriji u poslijeratnom razdoblju. Ayn Rand, koja će kasnije postati poznata spisateljica i filozofkinja, dala je iskaz Kongresu, oplakivajući iznos pro-komunističkih filmova nastalih tijekom rata.

Mnogi od pro-sovjetskih filmova nastalih tijekom Drugog svjetskog rata su potisnuti, i ostaju nedostupni američkoj javnosti.