U vrijeme približavanja posljednje faze vojnog sukoba u Siriji i prelaska na fazu političkog rješenja, američki političari sve više moraju računati na novu realnost i da je cijeli svijet doista svjedočio značajnim promjenama od početka rata u Siriji od 2011. do danas.
Zahvaljujući sirijskom sukobu, dogodilo se ono što su Izrael i Sjedinjene Države vjerojatno najmanje željeli. Regionalne snage, saveznici Irana, sada su samo nekoliko kilometara od granice s Izraelom. Proiranske milicije i paravojne formacije, od koji su neke na razini dobro opremljene armije, poput snaga iračkih šiita ili libanonskog Hezbollaha, nezaobilazan su akter u borbama protiv terorizma i Siriji i Iraku, zbog čega su prisutne na područjima na kojima nikada nisu bile. Sve to se dogodilo uz opasnost od izbijanja izravnog vojnog sukoba između Rusije i Sjedinjenih Država.
Osim toga, čak i površan pogled na trenutnu situaciju u Siriji nedvosmisleno potvrđuje da Sjedinjene Države u toj zemlji nisu ostvarile svoje ključne ciljeve. Prije svega, nisu svrgnule sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada s vlasti, dok su poraz pretrpjele i na političkom planu.
Iako se Washington poziva na Ženevsko priopćenje i političko rješavanje sirijske krize pod okriljem Ujedinjenih naroda, gdje bi bili prisutni i američki predstavnici, ali i Saudijska Arabija, Jordan, Katar i druge zemlje koje su pokrenule agresiju ili na neki način sudjelovale u pobuni u Siriji, politički proces se provodi kroz suradnju Rusije, Irana i Turske, dok su ostali akteri izbačeni iz igre.
Sjedinjene Države, nakon što su ostale ne samo bez vojne, već i političke pobjede u sukobu, još uvijek trpe velike gubitke na čisto vojnoj i političkoj fronti, a jedino što mogu učiniti je nekakva pobjeda na humanitarnoj fronti.
Međutim, moraju uvjeriti stanovništvo da njihova obećanja nisu samo riječi, nego da lokalno stanovništvo zaista žele spasiti od humanitarne katastrofe. Da bi se postigao taj cilj, Washington mora surađivati s Moskvom, akterom koji ima nesporan utjecaj na vladu Bashara Al-Assada, ali je također spreman i slušati. No, iskustvo s katastrofalnom situacijom u izbjegličkom kampu Al-Rukban u istočnom Homsu, gdje američke trupe i njihovi islamistički saveznici ne puštaju ulazak humanitarnih konvoja, a civili za odlazak na vladina područja lokalnim militantima moraju platiti pravo malo bogatstvo, pokazuje kako je humanitarna situacija u Siriji posljednja briga američke uprave.
Osim toga, surađujući s Moskvom u rješavanju humanitarnih problema bi Sjedinjene Države i službeno morale priznati trenutno jaku ulogu Moskve u svijetu.
Rusija se dokazala kao stvarna i utjecajna sila u međunarodnoj zajednici, bez koje se ne može riješiti niti jedan veliki sukob. Istovremeno, to ne znači da želi postati "svjetski policajac".
Također bi bilo dobro da Sjedinjene Države, barem u nekim posebnim slučajevima, nauče surađivati s Moskvom kao ravnopravnim partnerom, ali je to teško ostvarivo.
Stephen Cook je nedavno izjavio da je Sirija još jedan od oglednih primjera kako Sjedinjene Države, suočene s jednom od najvećih međunarodnih tragedija, nisu učinile ništa kako bi je spriječile. Cook je zasigurno u pravu kada tvrdi da Sjedinjene Države nisu izvukle nikakve lekcije iz sukoba tijekom '90-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, on zaboravlja da je Rusija s druge strane u istom razdoblju proučavala američke poteze i pogreške.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza je tada još slaba Rusija vrlo pažljivo promatrala što se događa u svijetu i pojedinim regijama. Budući da su SAD u to vrijeme bez sumnje bile ključni faktor sile na Bliskom istoku, istodobno su slijedile avanturističku politiku. Moguće je da je će američki plan Novog Bliskog istoka biti upamćen kao najambiciozniji avanturizam u cijeloj povijesti XXI stoljeća.
Gledajući iz današnje perspektive, plan osvajanja sedam muslimanskih država u pet godina, kojeg je 2007. potvrdio general Wesley Clark, kada je naveo da SAD planiraju zauzeti Irak, Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i na kraju Iran, američka politika na Bliskom istoku je pretrpjela poraze u svim tim zemljama. Amerikanci nigdje nisu prisutni, osim u nekim područjima podijeljenog Sudana, dok su poraženi u Siriji, vjerojatno će s novom vladom biti protjerani iz Iraka, zbog vjerojatnih gubitaka ne žele slati ljude u Libiju, Libanon im je "zabranjena zemlja", dok za Somaliju nemaju nikakvo rješenje, gdje velika područje pod kontrolom drži islamistička skupina Al-Shabab, koja se "dodatno radikalizirala" i sada propovijeda ideologiju takozvane "Islamske države".
VIDEO - Izjava generala Wesleya Clarka iz 2007.
Moskva sada ulazi u scenu kao snažna i utjecajna sila koju traže svi lokalni lideri i žele surađivati s Rusijom, jer su vidjeli koliko ih koštaju američke avanture.
Sva predviđanja da će Vladimir Putin, nakon dolaska u Siriju, oslabiti ili potpuno odbaciti Siriju poput igračke, bile su pogrešne. Kada je Rusija po prvi puta u sirijskom sukobu intervenirala 2015. i upotrijebila vlastite oružane snage, to je za cijeli svijet, prije svega za Zapad, bila važna poruka. Moskva je poručila da više neće stajati po strani i ravnodušno gledati kako negdje na Bliskom istoku nastaje novi vakuum vlasti, bolje rečeno područje bezvlašća iz kojeg će se ekstremizam i terorizam širiti po cijelom svijetu.
VIDEO - Putinov govor u Ujedinjenim narodima neposredno prije početka sirijske kampanje
Tako je odlučeno jer bi takva situacija izravno pogodila ruske interese. Stoga je Rusija ušla u sirijsku pozornicu i tamo ostala.
Rusija, koja čvrsto podupire svoje saveznike u regiji, dokazala se kao pouzdan partner. Iskoristila je priliku i postala alternativa američkom vodstvu na Bliskom istoku. Istovremeno, konačno je svima postalo jasno da Bashar Al-Assad ostaje na vlasti, kao što Kremlj ostaje saveznik Sirije, ali i drugih zemalja koje žele ili su već prihvatile obostrano korisnu suradnju.
Komentari čitatelja
na naše novosti