Nedavni napad "od ranijeg policiji poznatog" Chekatta Cherifa u Strasbourgu, kojom prilikom je iz vatrenog oružja pucao po građanima uzvikujući "Alahu Akbar", valjda da ne bi bilo zabune u njegove motive, nastavak je grotesknog serijala istovrsnih terorističkih napada u trenucima kada to nekim slučajem vladajućoj eliti u ključnim državama Europske unije odgovara.
Francuski predsjednik Macron odmah je teroristički napad iskoristio za obračun s prosvjedima tkzv. "žutih prsluka" i u sklopu, čini se beskrajne "L'opération Sentinelle" izveo dodatne kontingente vojske na ulice, pojačao policijske snage i praktički uveo izvanredno stanje. Ono nije uvedeno formalno jer za to nije imao ni potrebu s obzirom da su policijske i vojne ovlasti u okviru djelovanja sigurnosnog sustava na sprječavanju terorizma već sada na razini onoga što bi omgućilo uvođenje izvanrednog stanja.
Predsjednik Macron, pritisnut prosvjedima, nakon Cherifove terorističke akcije mogao je odahnuti i s trona čuvara poretka i sigurnosti zaprijetiti prosvjednicima, tražeći od njih prekid svih aktivnosti jer je Francuska eto ponovno napadnuta. U novogodišnjoj poruci francuskim građanima on poručuje: "Nama sada treba mir, stabilnost i sigurnost, a ne kaos uličnih prosvjeda". Nije prošlo dugo vremena i počela su uhićenja, pa je ovih dana uhićen i jedan od inicijatora prosvjeda Eric Drouet, koji je ubrzo i pušten nakon grupnog maltretiranja od strane ne samo policijskih istražitelja koji očito nisu mogli utvrditi koje će mu kazneno djelo uvaliti, nego i raznih političkih dužnosnika koji su bili prisutni pri njegovom ispitivanju.
Drouet navodi da su i sami policajci bili zbunjeni prisutnošću političara i njihovih izaslanika u službenim prostorijama. U svakom slučaju nakon terorističkog napada u Strasbourgu prosvjedi po francuskim gradovima su se razvodnili i njihova prijetnja francuskom vladajućem establišmentu na čelu sa predsjednikom Macronom je otklonjena.
Ovakav narativ se uporno ponavlja, posebice na frankofonskom području Europske unije, i da nije tragičan bio bi smiješan. U svakom slučaju taj trik sa zlouporabom islamističkog ekstremizma već je postao proziran i unatoč trudu francuskih i belgijskih sigurnosnih službi, koje, čini se, na raspolaganju imaju cijeli asortiman raznih "Cherifa" vjerojatno pod kodnim imenima "Delon, Depardieu ili Belmondo", jer ništa drugo i nisu nego glumci neoliberalnog poretka koji za svoj opstanak zlouporabljuje sve rašireniji islamistički ekstremizam u Europi i programirano ga koristi za svoje ciljeve, ne shvaćajući da on ima i svoju moćnu, samostalnu agendu i dugoročne strateške ciljeve. Veliko je pitanje hoće li oni koji se sada nakon korištenja islamističkog ekstremizma u vanjskopolitičke svrhe orijentiraju na njegovo korištenje u unutarnjoj politici, posebice u kontekstu budućih izbora za Europski parlament, moći u budućnosti zadržati kontrolu nad zvijeri s kojom se poigravaju.
Macron je ovog puta - usporedno manipulirajući ekstremističkim islamizmom i dijeleći obećanja koja ne može niti želi ispuniti jednostavno zato što mu to ne bi dozvolile financijske elite koje su ga dovele na vlast i ukoliko bi bilo potrebno hladno bi ga zamijenile - ostvario očitu pobjedu nad prosvjednicima.
No pobjeda je kratkoročna i pirova. Uspješno hlađenje masovnih prosvjeda obit će mu se o glavu, a na žalost i francuskim i europskim građanima jer će holding islamističkog terora nakon napada u Strasbourgu, odigranom vrlo vjerojatno pod kontrolom francuskih službi, nastaviti svoje samostalne dionice i odigravati solo operacije. Gotovo je sigurno da su francuske sigurnosne službe, poglavito francuska unutarnja obavještajna služba DGSI (Direction générale de la Sécurité intérieure) duboko penetrirale u kompleks islamističkog ekstremizma, jer je to jedini način da ga kontroliraju i bore se protiv njegovoga djelovanja.
No postaje očito da kada vladajućoj politici to odgovara taj isti islamistički kompleks navodno izmiče kontroli sigurnosnih službi i vrši terorističke napade koji diretkno utječu na francuski politički život, a počinitelji su redovito sitni i nesposobni kriminalci koji su se odjednom radikalizirali i koji u pravilu ne preživljavaju dugo nakon izvršenih nedjela. Taj najniži kriminalni sloj najnesposobnijih kriminalaca u svakom je društvu i državi ovisan o višim kriminalnim strukturama kojima duguje usluge ili novac i za koji, zapravo, izvršavaju kaznena djela. Na toj najnižoj razini kriminalog djelovanja kojoj je pripadao i napadač iz Strasbourga rijetki su samostalni igrači.
Sigurnosne službe svoj nadzor nad kriminalnim i s njim blisko povezanim terorističkim miljeom ne realiziraju preko najnižeg sloja izvršitelja nego preko visoke razine kriminalne ili terorističke strukture. Tako Cherif, koji je izvršio napad u Strasbourgu, sigurno nije došao u dodir s elementima sigurnosnoga sustava, ali je odradio posao za više strukture koje su po logici stvari pod adekvatnim nadzorom, a time i utjecajem obavještajnih i sigurnosnih službi. U protivnom bi francuske i europske službe koje godišnje gutaju milijarde eura proračuna odavno bile raspuštene, a njihovi rukovoditelji smijenjeni. Pogreške i gubitak kontrole nad pojedinim događajima je uvijek moguć, ali kontinuirana serija iznenadnih terorističkih akata koje izvršavaju poznati počinitelji je čista farsa i očita zlouporaba islamističkoga ekstremizma na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu.
Uglavnom, kao po nekom nepisanom pravilu, nakon događaja kao što je teroristički pokolj u Francuskoj, koji nerijetko predstavljaju povijesne prekretnice, vodeće obavještajne službe SAD-a i njegovih saveznika su redovito tobože iznenađene i zatečene. Bile su zatečene svojedobnim drskim vojnim upadom Sadama Huseina u Kuvajt, nakon čega se protiv njega moralo ratovati cijelo desetljeće. Bile su ponovo zatečene jačanjem talibana i Al Qaede u Afganistanu u terorističkim napadom 11. rujna, nakon čega se s njima ratuje još i danas. Iznenadile su ih zatim revolucije u arapskom svijetu tkzv. arapskog proljeća za koje nisu mogli procijeniti da su u biti islamske revolucije i da će nakon krvavog rušenja sekularnih režima u regiji izavati radikalizaciju i omogučiti rađanje ISIL-a. Njegov pak, nastanak i jačanje najviše ih je iznenadio, što je krajem 2014. godine skrušeno priznao ravnatelj CIA-e, potom i sam američki predsjednik Barack Obama u intervju CBS-u, izjavivši "da su podcijenili ISIL."
Dakako, to je nemoguće i senzacionalni obavještajni propusti su čisto blefiranje. Organizacije koje troše ogromne količine novca godišnje iz proračuna svojih država jako dobro znaju što se događa. Ne mogu predvidjeti i spriječiti svaki pojedinačni događaj ili baš sve organizirati, ali mogu svojim činjenjem ili nečinjenjem kreirati opći smjer zbivanja. Činjenica je da neki događaji otvaraju mogućnost pridobivanja javnosti za željene političke ili vojne akcije, pa zašto ne ostaviti mogućnost da se oni i dogode. Takvi događaji prekretnice, kakav je bio i napad na Charlie Hebdo, rijetko su direktno namješteni od strane tajnih službi, što im se uobičajeno pripisuje. Oni se jednostavno čekaju u pripremljenom okviru zbivanja, nakon čega slijedi medijska kampanja oblikovanja javnosti i potom političko i vojno djelovanje.
No u slučaju napada u Strasbourgu stječe se dojam da službe jednostavno nisu bile pasivne nego ipak nešto aktivnije, jer učinci događaja su u vrlo kratkom vremenu potpuno predvidljivo efikasno djelovali na poboljšanje pozicije francuskog predsjednika Macrona i na gušenje uličnih prosvjeda po Francuskoj. Prosvjedi u situaciji terorističkog čina i pogibije građana već po logici stvari su neumjesni, a kada njihovo dokidanje zatraži i sam politički vrh i pod izgovorom borbe protiv terorizma pojača represivno djelovanje, njihova propast je neizbježna.
Indikativno, posljednji teroristički napad izvršen je u Strasbourgu sjedištu Europskog parlamenta i posredno je usmjeren na Europsku uniju. Tako nije ugrožena samo Francuska, nego vladajuća elita preko korporativnih kontroliranih medija može javnosti poslati poruku da je ugrožena i sama Europska unija pred odlučujuće izbore u kojima će se sučeliti dvije velike europske političke snage - politika stvaranja centralizirane i nadnacionalne Europske unije i političke snage nacionalnih suverenosti država članica.
Tako obranu pozicija francuskoga predsjednika Macrona, kao čuvara liberalnog europskog poretka pred nasrtajima suverenističkih snaga ili kako ih europska elita naziva populistima, i same Europske unije sažimlje u svom članku za Sorosev "Project Syndicate" od 21. prosinca 2018. godine Dominique Moisi, viši savjetnik na pariškom "Institut Montaigne", jednom od vodećih think-tankova koji zapravo kreiraju francusku politiku.
Moisi navodi: "Ulični skupovi i neredi diljem Francuske proteklog mjeseca predstavljaju najveću krizu predsjedništva Emmanula Macrona i predstavljaju izravnu prijetnju francuskom vodstvu unutar Eurospke unije. No, ako je Macron i sam kriv za reakcije građana to ne znači da bi Francuskoj ili Europi bilo bolje bez njega". Macrona pod svaku cijenu treba sačuvati jer je po mišljenju europske liberalne elite, čije stavove zastupa Moisi, predsjednik Macron posljednji utjecajni zaštitnik europskog liberalnog poretka. U nastavku članka, stoga, Moisi dalje navodi: "....Mogući francuski unutarnji politički preokret mogao bi potkopati eurospku integraciju. Zahvaljujući Macronu Francuska je trebala održati plamen liberalne demokracije živim u svijetu zamračenom od Amerike Donalda Trumpa, Mađarske Viktora Orbana i Italije Mattea Salvinia. Nakon što je s političke pozornice nestalo vodstvo njemačke kancelarke Angele Merkel Francuska se činila kao otok nade u moru zapadnog očaja. To očito više nije slučaj".
Moisi zaključuje kako je Macron zapravo nezamjenjiv i da je potrebno poduzeti sve što je moguće kako bi se održao na vlasti. Svoj članak završava riječima: "Umjesto naslađivanja Macronovim problemima oni koji još vjeruju u demokraciju trebali bi razmišljati o tome što bi značilo da Macron ne uspije. Sadašnja Italija bi postala budućnost Francuske, a populisti koji dođu na vlast u Parizu vjerojatno bi prekinuli cijeli europski projekt. To nije ishod koji bi itko trebao poželjeti. U dobrom ili lošem smislu Macron i dalje predstavlja najbolji bedem europske demokracije protiv vala populističkoga nacionalizma".
Islamistički ekstremizam svojim terorističkim ispadima pod uistinu suspektnim okolnostima i gotovo opipljivim utjecajem francuskih obavještajnih i sigurnosnih službi tako navodi vodu na mlin ne samo francuskog predsjednika Macrona, ugroženog uličnim prosvjedima tkzv. žutih prsluka, nego i cijele liberalne elite najmoćnijih članica Europske unije preplašenih jačanjem snaga nacionalnih suverenosti pred odlučujuće europske izbore.
U takvoj konstalaciji europskih odnosa i enormno visokim ulozima, stavljenim na stol pred europske izbore, što znači pogibija nekoliko francuskih građana ili policajaca. Bude li potrebno, ako osjeti da gubi pozicije, vladajuća elita, možemo biti sasvim sigurni, u stanju je organizirati mnogo veće vatromete od onoga kakvog je priredila marioneta francuskih obavještajnih službi, islamistički fanatik Cherif.
Da je Cherif znao za čije interese i u čiju korist će poginuti i tko će iz njegovog nedjela izvući korist, možda bi se odrekao svojih islamističkih vizija i francuskog državljanstva.
Islamistički terorizam, sumnjivo, elegantno i lagano provučen imigrantskim rutama i izvučen iz svojih brloga u francuskim i belgijskim imigrantskim enklavama, pred očima i nesumnjivim utjecajem obavještajnih i sigurnosnih struktura postaje tako katalizator završne operacije pokoravanja Europe i pretvaranja Europske unije u centraliziranu nadnacionalnu državnu tvorevinu i sredstvo predizbornog obračuna sa tzv. populistima, a zapravo snagama nacionalnih suverenosti europskih naroda.
Ali to nije kraj nego tek početak i priprema dugoročnog projekta uvlačenja preparirane, liberalizirane, nadancionalne i centralizirane Europske unije u jedinistvenu geopolitičku cjelinu sredozemnog bazena sa Sjevernom Afrikom i Srednjim istokom (MENA), arapskim svijetom i potom zajedničkog povezivanja sa SAD-om preko transatlantskog mostobrana, izgrađenog od mreže trgovinskih, gospodarskih i vojnih ugovora. Dramatična zbivanja u Europi i bliskostočne revolucije i ratovi dvije su strane te iste geostrateške medalje.
Iskorišten je već postojeći migracijski pritisak na europske granice i prisutni islamistički terorizam, a njihovo izbacivanje u orbitu histerije pokrenuto je naizgled apsurdnim otvorenim pozivom njemačke kancelarke Angele Merkel ciljanoj skupini bliskoistočnog stanovništva na masovno useljavanje na europske prostore. Dakako da nije napravila nikakvu pogrešku i potpuno je isključeno da čelništvo najmoćnije i najuređenije europske države sa sigurnosnim aparatom vrijednim milijarde eura i vrhunskim obavještajnim kapacitetima nije znalo za posljedice svoje dramatične odluke. Konstantni imigracijski pritisak na europske granice u sekundi je dobio novi impuls i uz pomoć angloameričkih i arapskih financijera i organizatora s direktnim sudjelovanjem njihovih obavještajnih službi, prije svih saudijskih i ostalih zaljevskih petromonarhija.
Usporedno s politički potaknutom i održavanom imigracijom nastavljena je serija smrtonosnih terorističkih napada, a onaj u Bruxellelsu i posljednji u Strasbourgu, nimalo slučajno, simbolički su usmjereni upravo prema Europskoj uniji, koja se prema medijskoj prezentaciji ponovo našla na rubu propasti.
Riješenje je, dakako, prema mišljenju vladajuće europske elite ponovo novi oblik centalizacije Europske unije, ovoga puta na sigurnosnom području. I objektivo gledano, u sadašnjoj situaciji to je uistinu tako - članice EU moraju uvezati svoje obavještajne i sigurnosne sustave radi učinkovitog otpora naraslom terorizmu i osiguranja vanjskih garanica kako bi se uopće mogao održati schengenski režim bez kojeg nema slobodnog protoka roba i kapitala unutar EU.
No pitanje je tko je i zašto uopće dozvolio sadašnji imigracijski kaos i divljanje islamističkog terora po europskim prostorima. Sasvim je izgledno da u svemu postoje skrivene namjere i obmane radi stvaranja pažljivo kontroliranog kaosa, koji će, kao i dramatična kriza eurozone na financijskom planu, omogućiti centralizaciju ovlasti bruxelleske birokracije na sigurnosnom sektoru na štetu suvereniteta nacionalnih država članica i pripremu obrambenih pozicija čuvara europskog liberalnog poretka pred predstojeće izbore za Europski parlament.
Zahvaljujući djelovanju islamističkog ekstremizma francuski predsjednik Macron ostvario je pirovu pobjedu nad naraslim prosvjedničkim pokretom u francuskoj i nezadovoljstvom građana. S obziorm tko mu je u tome pomogao sigurno je da će se ona obiti o glavu njemu i cijeloj europskoj eliti.
Komentari čitatelja
na naše novosti