sirija
© DigitalGlobe / European Space ImagingSatelitska slika zrakoplovne baze T-4 u Siriji
Rat u Siriji je oslabio Izrael. Sa svim svojim napadima na skladišta oružja Hezbollaha i Irana u Siriji, izraelske snage su uspjele uništiti samo 5% ukupnog arsenala.

Obavještajni izvori kažu kako "Izrael želi da se Sirija vrati u eru prije 2011., kada su čelnici zemlje bili manje utjecajni i iskusni nego danas, nakon sedam godina rata, i kada se moderna ruska oprema za protuzračnu obranu isporučena sirijskoj vojsci. Istovremeno je Iran organizirao neprekidnu isporuku projektila Hezbollahu za obranu Sirije i Libanona, a iranski savjetnici su se čvrsto smjestili u tim zemljama".

Izvori pokazuju da su "izraelski dužnosnici svojim američkim kolegama rekli da bi bilo neprikladno povući trupe iz sjeveroistočne Sirije, dok Iran i njegovi saveznici ne napuste arapsku zemlju". Zaključak je da će se povlačenje provoditi djelomično, jer će se odlaskom svih stranih snaga koje djeluju na sirijskom teritoriju promijeniti ravnoteža snaga na oslobođenim područjima. Za Izrael je također važno osigurati da će se predsjednik Bashar Al-Assad suzdržati od upotrebe svojih projektila srednjeg dometa protiv Izraela u bilo kojem trenutku u budućnosti, što treba biti uvjet potpunog povlačenja Sjedinjenih Država iz Sirije. Izrael tvrdi da SAD Siriju ostavljaju Rusiji, Iranu i Hezbollahu bez ikakvih ustupaka.

Čini se da američko vodstvo ne želi zadovoljiti pretjerane strahove Izraela. Američki dužnosnici u Tel Avivu su kazali lokalnim dužnosnicima kako izraelska vojska ima dovoljno vojne snage da se sama zaštiti i da se Izrael od 1974. više ne brani u regiji.

Naprotiv, Izrael je krenuo u ofenzivu, napadajući ciljeve u Siriji tijekom ovih sedam godina rata. Prema zapadnim dužnosnicima, Sjedinjene Države su podsjetile su Izrael da se tisuće američkih vojnika nalazi u zemlji, na Mediteranu i raznim vojnim bazama na Bliskom istoku. Oni uvijek mogu intervenirati na vrijeme za dobrobit Izraela, ako bude potrebno. Stoga Izrael mora prestati vrištati i nepotrebno tražiti pomoći dok napada svoje protivnike.

Izrael je u više navrata bombardirao ciljeve u Siriji koji pripadaju sirijskoj vojsci i Osovini otpora. Prešao je crvene linije i kada je bombardirao iranske dužnosnike u zračnoj bazi T4 2018. godine, ubivši nekoliko iranskih časnika. 2019. je Izrael već bombardirao skladište u zračnoj luci u Damasku, nekoliko sati nakon istovara iranskog vojnog tereta. Iako je većina izraelskih projektila oborena, neki su uspjeli doseći cilj. Međutim, ovi napadi nisu bitni na strateškoj razini. Iako je Izrael pokazao veliki domet svojih projektila, nije uspio u svom naumu da naruši raketni potencijal Sirije i Hezbollaha u Libanonu i Siriji.

Ako je točno što tvrdi general Gadi Eizenkot, da Izrael "ima punu izviđačku superiornost na području" Libanona i Sirije, kako može objasniti isporuke i raspoređivanje 130 000 projektila koji su, prema američkom državnom tajniku Pompeu, završili u rukama Hezbollaha? Eizenkot je obmanuo Izraelce rekavši da Hezbollah nema precizne raketne sposobnosti i da su one male i beznačajne.

Međutim, kada je čelnik Hezbollaha Sayed Hassan Nasrallah upozorio Izrael da će "odgovoriti na svaki izraelski napad na Libanon", Izrael je poslušao njegovo upozorenje i suzdržao se od napada na bilo koji cilj u Libanonu. Tijekom rata u Siriji su izraelski zrakoplovi prekršili libanonski zračni prostor kako bi bombardirali Siriju, ali nijedan napad nije proveden na srce Hezbollaha.

Prema dobro upućenim izvorima, izraelski zrakoplovi ispalili su upozoravajuće rakete ispred ciljanih kamiona, a tek u drugom valu su uništili metu, samo kako bi izbjegli žrtve zbog straha od odmazde od Hezbollaha.

Izvori u Siriji i Libanonu se slažu s izjavama Izraela da je izraelska vojska bombardirala različite ciljeve u Siriji s tisućama bombi, kako je rekao premijer Netanyahu. Međutim, oni tvrde da je uništeno samo 5% od ukupne količine oružja.

Izraelsko bombardiranje ciljeva u Siriji nije bilo strateško niti taktičko. To su bili politički napadi usmjereni na poboljšanje imidža Netanyahua. Ti napadi nisu oslabili Iransku revolucionarnu gardu (IRGC) ili Hezbollah. Izrael stalno proturječi sam sebi. Na primjer, Izraelci kažu da je Hezbollah peta najsnažnija sila na svijetu, ali je vrlo slaba i ima ograničenu moć. I onda kažu da Hezbollah kopa četiri tunela koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti Izraela, itd. itd.

Zapravo, Izrael nije izazvao niti napao Hezbollah još od rata 2006. godine. Jedini ozbiljan napad je zabilježen 2015. godine s dronom u Quneitri, kada je ubijen Jihad Mughni i iranski general Mohammed Ali Allahdad. Napad nije bio planiran, već slučajni napad na iransko-libanonski konvoj s tri vozila s pogonom na sva četiri kotača koja su ranije primijećena s izraelskog promatračkog mjesta. Izrael nije ni znao tko su bile mete i nije znao za prisutnost generala IRGC.

U znak odmazde je Hezbollah napao izraelsku patrolu na farmama Sheb'a, ubivši nekoliko vojnika i časnika. Izrael je sve prešutio i obje strane su zatvorile ovu priču.

Predsjednik Assad i njegovi saveznici vjeruju da Izrael pokušava isprovocirati Siriju kako bi reagirao na kršenje svog suvereniteta i odgodio ili izbjegao američko povlačenje iz Sirije. Iz tog razloga Sirija i saveznici radije ne reagiraju izravno na izraelske provokacije i čekaju povlačenje američkih vojnika.

Ipak, nedavni komentari predsjednika Trumpa o "20 do 30 kilometara tampon zone" na sirijskim granicama ukazuju na to da SAD namjerava zadržati neke snage u Siriji i provesti samo djelomično, a ne potpuno povlačenje američkih vojnika.

Sirija i saveznici će morati preispitati svoju strategiju, i kao odgovor na izraelsku agresiju i američke okupacijske snage kada se slegne prašina u sjeveroistočnoj Siriji. Još uvijek je nemoguće odrediti što će Trump odlučiti, posebno zbog njegovih kontinuiranih oprečnih izjava o američkoj okupaciji Sirije.

Unatoč Trumpovim namjerama u Siriji i njegovim planovima za neredovno povlačenje, Izrael nije uspio ostvariti svoje ciljeve u Siriji:

- Sirijska vlada je još uvijek na mjestu;

- Vojska je popunjena, obnovljena i modernizirana;

- Hezbollah i Iran su obučavali lokalne militante koji su odlučni odoljeti Izraelu dugo vremena.

Danas, 2019. godine, Hezbollah je dobio sve željene projektile i različito oružje koje je trebao, kao što je priznao Pompeo. Iran je izvor velike zabrinutosti za Izrael i Sjedinjene Države, prije svega zbog velike vojne nazočnosti u Siriji, gdje je ranije bio prisutan samo na granicama s Libanonom. Stoga se Izrael, unatoč vrućim izjavama u medijima i tisućama ciljeva koje je pogodio u Siriji posljednjih godina, danas osjeća mnogo ranjivijim nego u 2011. godine.

Iračka fronta ne može biti presječena. Hashd Al-Shaabi snage u Iraku su osnovane 2014. kako bi se suprotstavile ISIL-u. Danas broje desetine tisuća dobro pripremljenih i naoružanih ljudi, čvrste ideologije usporedive s idejama Hezbollaha i Irana. Utjecaj Irana proširio se s Libanona na Siriju i Irak i Izrael ima razloga za zabrinutost.

Ali to nije sve. Iran je prisutan i u Jemenu, gdje je razorni rat Saudijske Arabije protiv Huti boraca dao Iranu jedinstvenu priliku da podrži potlačene protiv tlačitelja. Iran je uspio stvoriti uporište i u Afganistanu. Talibanski vođa Mullah Akhtar Mansur pozvan je u Teheran zajedno s visokim talibanskim izaslanstvom, iako je Iran dugo vremena bio ogorčen nakon što su Talibani ubili deset iranskih diplomata u Mazar-e-Sharifu. Naposljetku su uspjeli prevladati svoje razlike s Talibanima zbog konvergencije interesa izraženih u zajedničkim ciljevima vezanim za nedosljednu hegemoniju Sjedinjenih Država u Afganistanu.

Iran i Sirija su pokazali strpljenje i dočekali su svoj trenutak u kojem su povećali svoju borbenu moć. Nakon Islamske revolucije 1979. godine je iranska vlada imala malo međunarodnog iskustva. Teheran je počeo podržavati Hezbollah 1982. godine i 35 godina kasnije je Hezbollah postao organizirana vojska prisutna na mnogim bliskoistočnim frontama. Iako Izrael voli provocirati Siriju taktičkim napadima i bombardiranjima tisuća raznih ciljeva, nova strateška realnost je više nego vidljiva.

Unatoč činjenici da je Sirija bila na rubu ponora, Iran i Sirija su trpjeli konstantne prijetnje i ratove, ali su uspjeli preživjeti i ojačati. Istovremeno, Izrael je nuklearna sila s najmoćnijim zračnim snagama na Bliskom istoku, ali se i dalje suzdržava od napada na Libanon, malu zemlju koja je jedva vidljiva na karti svijeta.

Zapravo, sve navedeno logično nadopunjuje bilješka Jamesa Rubina, koji kaže da se general Gadi Eizenkot mogao hvaliti s taktičkim uspjesima onoliko koliko je htio, ali strateška situacija se za Izrael očito pogoršala i zato Izrael sada preko Saudijske Arabije pokušava pronaći način kako pristupiti Damasku, iskoristiti ga protiv Erdogana i spriječiti da Iran uspostavi trajni utjecaj u Siriji. Osim što izgleda vrlo loša ideja, gotovo neprovediva, Izrael je prekasno došao do nje i sada se mora pomiriti s novom realnošću.

E.J. Magnier