U Francuskoj su 17. studenoga 2018. stotine tisuća građana, ljuti zbog sve lošije kvalitete života, društvene nepravde u zemlji i sve većih razlika između bogatih i siromašnih, izašli prosvjedovati na ulice i nastao je pokret Žutih prsluka. Prosvjedi se lako uklopiti u sljedeći slogan: "Mi smo narod koji se protivi vama elitama."
Taj se slogan u posljednje tri godine stalno ponavlja diljem Zapada. Potresao je britanske institucije s glasovanjem o Brexitu, uznemirio SAD s Trumpovom pobjedom, okrenuo naglavce Italiju s vladom Lega / Pokret 5 zvijezda i zasjenio zvijezdu Angele Merkel koja se ugasila u Njemačkoj. Sada su na redu Francuska i Macron, jedan od najnepopularnijih lidera u svijetu koji vodi svoju zemlju u kaos. U dvanaest tjedana su uglavnom mirni prosvjedi izazivali krvavi odgovor vlasti, koja je posegla za metodom suzbijanja prosvjednog pokreta brutalnom represijom.
© Sofia Girard @ sofiagi65045508Makronova Francuska - Ozlijeđeni Žuti prsluci
Zapadne elite žele da vjerujemo da je situacija u smislu javnog reda u Venezueli lošija nego u Francuskoj, ali to je laž. To je medijski konstrukt utemeljen na dezinformacijama i cenzuri. U Europi su mainstream mediji prestali prikazivati snimke prosvjeda u Francuskoj, kao da će uspjeti ugušiti informacije o tome. Preferiraju ne prikazivati sliku Francuske koja je u kaosu svaki vikend u posljednjih nekoliko mjeseci.
U Caracasu, desničarska, proamerička i antikomunistička oporba nastavlja provoditi istu kampanju, utemeljenu na lažima i nasilju, koja se obično provodi nakon izbornih poraza. Zapadni mediji prenose slike i videozapise masovnih provladinih bolivarskih skupova i lažno ih prikazuju kao prosvjede protiv Madura.
Venezuela: Skup podrške Maduru
Korektni HRT je u emisiji Global u utorak navečer prikazao jedne i druge prosvjede, oporbe i masovne provladine, ali je lukavo ispod snimke napisao "prosvjedi oporbe i Madurovih pristaša", smjenjujući snimke da se ne zna koji su "za", a koji "protiv".
Ovdje se radi o djelima novinarskog terorizma, a novinare koji objavljuju ovakve vijesti i potiču sukobe trebao bi procesuirati Kazneni sud naroda u Caracasu.
Umjesto toga, Zapad nam i dalje govori da je Assange kriminalac samo zato što radi svoj posao, a Wikileaks je "teroristička organizacija" zato što objavljuje istinite informacije i što argumentirano tvrdi da se Rusija nije uplela u američke izbore. Sve te prevare provode isti zapadni novinari, medijske kuće i američka vlada koja trenutno provodi svoju kampanju u Venezueli. Kakva dvostruka mjerila.
U Venezueli su ljudi s Madurom, a prije njega bili su s Chavezom. Razlog je jednostavan i lako razumljiv i svi imaju veze s ekonomskom politikom koju je usvojila vlada Caracasa, koja je u samo nešto više od deset godina na vlasti smanjila razinu siromaštva, nepismenosti i korupcije u zemlji, produžujući životni vijek i povećala pristup obrazovanju.
Ljevičarski model kojeg su tijekom 2000-ih slijedili deseci južnoameričkih zemalja je favorizirao najsiromašnije slojeve društva i preraspodijelio je bogatstvo koncentrirano u rukama 1% najbogatijih.
Kontrast između događaja u Francuskoj i Venezueli savršeno obuhvaća i stanje u svijetu. U Francuskoj se ljudi bore protiv Macrona, politika štednje i globalističke nadgradnje. U Venezueli opozicija, što je sinonim za bogatu populaciju preostalu iz vremena hunti i neoliberalnih godina krajem prošlog stoljeća, koristi vanjsko uplitanje vlada Kolumbije, Brazila i Sjedinjenih Država u pokušaju svrgavanja vlade koja zahvaljujući svojim domaćim politikama uživa punu podršku naroda.Iako mnogi u Francuskoj toga nisu svjesni, oni zapravo protestiraju protiv nepravednog, ultrakapitalističkog sustava kojeg nameće globalna elita, a Macron je stjegonoša te politike u Europi. U Venezueli ultrakapitalistička klasa, podržana transnacionalnom globalističkom elitom, nastoji svrgnuti nominalno socijalistički sustav koji interese 99% stanovništva stavlja iznad interesa onih 1%.
Maduro ima podršku od oko 65% stanovništva, što je više od bilo kojeg europskog ili američkog vođe. U Francuskoj rejting Macrona lebdi oko jednoznamenkastog broja, a samo ukrajinski predsjednik Porošenko ima goru ocjenu.
© redfish
Prosvjedi u Francuskoj su buknuli nakon dva desetljeća osiromašenja i kao posljedica europskih diktata koji propisuju strogu štednju i potrebu da se srednjoj klasi uskrati dobrobit i zasluženo blagostanje u ime priljeva jeftine radne snage. Ova strategija smanjenja troškova rada je već korištena i u drugim zemljama, uvijek s ciljem povećanja dobiti multinacionalnih tvrtki, bez potrebe za preseljenjem proizvodnje u zemlje s niskim plaćama.
Veliki "uvoz ljudi" iz Afrike se nesmanjeno provoditi godinama i sada se prosječni francuski građanin ne nalazi u nefunkcionalnom i multietničkom društvu, jer vlada daje malo poticaja za integraciju pridošlica.
Logična je posljedica pad životnog standarda autohtonih Francuza, koji je ugrožen kombinacijom nižih plaća i povećanja poreza, zbog čega je Francuzima svakog mjeseca sve teže sastaviti kraj s krajem.
U Venezueli se kriza gotovo u potpunosti temelji na vanjskom uplitanju Sjedinjenih Država, koje gospodarski dave Venezuelu više od jednog desetljeća. Metodologija su sankcije i ekonomska destabilizacija, kao što je to bio slučaj s Kubom više od 50 godina, iako i u tom slučaju neuspješno.
Chavez i Maduro su privukli bijes globalističkih elita tako što su pristup venecuelanskim naftnim rezervama, najvećim na svijetu, blokirali za njihove naftne korporacije. Važno je napomenuti da je Venezuela jedna od najvažnijih članica skupine OPEC, dok Rijad i Moskva unaprjeđuju stvaranje naftnog konglomerata poznatog kao OPEC+, pri čemu bi Rusija, Saudijska Arabija i Venezuela bili utjecajniji članovi.
Zapad je, kako bi opravdao svoje nestašluke u Venezueli, koristio alate za promicanje demokracije, što je jedna od taktika iz dobro upotrijebljenog alata PSYOP.
Francuska i situacija u Venezueli također služe kao barometar za opće stanje međunarodnih odnosa u multipolarnom kontekstu. Iako SAD ima malo problema s uplitanjem u unutarnje poslove Venezuele, Rusija, Kina i Indija koriste potpuno drugačiji pristup, održavajući isti pristup u vanjskoj politici i prema Parizu i prema Caracasu.
Izražavaju potpunu potporu svom latinoameričkom savezniku, koji je važan izvor trgovine za New Delhi, strateški vojni i naftni partner Moskve i veliki prodavač sirove nafte za Peking. Svaka od tri euroazijske sile ima sve interese da se aktivno suprotstavi pokušajima Washingtona da potkopa Madurovu vladu, s obzirom na to da Venezuela ima važnu ulogu za očuvanje regionalne stabilnosti, kao i za pružanje prilike tim euroazijskim silama da asimetrično odgovore na destabilizacijske napore Washingtona u Aziji, na Bliskom istoku i istočnoj Europi.
Bilo je govora o stvaranju posebnih sinergija između Venezuele i drugih zemalja koje se također bore za oslobođenje od čizme Washingtona. Kina i Rusija su slale mornaričke brodove i vojne zrakoplove u Latinsku Ameriku, čime su pogazile imperijalističku "Doktrinu Monroe". Osim toga, Moskva i Peking su time pokazali da će kontinuirani pritisak Sjedinjenih Država i NATO pakta na njihove granice, što je dio strategije ograničavanja ovih zemalja, da mogu odgovoriti u bilo kojem dijelu svijeta, uključujući Latinsku Ameriku, koju vide kao zasebnog međunarodnog faktora u budućem multipolarnom svijetu.
SCF
Komentar: Povezano: Hrvatska i S. Makedonija gaze Ustav Venezuele i Povelju UN-a i priznaju Guaidóa za "predsjednika"