guaido
© Reuters / Carlos Jasso
Situacija u Venezueli je na prijelomnoj točki. Iako to nije njegova zadaća, Maduro s članovima Vrhovnog suda mora donijeti odluku hoće li uhititi Juana Guaidóa ili će mu ostaviti odriješene ruke za daljnju destabilizaciju zemlje. Jučerašnji povratak oporbenog zastupnika i samoproglašenog predsjednika u zemlju se u medijima prikazao kao trijumf, a prema zapadnim medijima ga je dočekala "oduševljena masa pristaša". Koja masa? Gdje?

Juana Guaidóa je na terminalu zračne luke u Caracasu dočekalo nekoliko stotina ljudi, a kasnije se pojavio u malom parku u istočnom dijelu glavnog grada na kojem se može okupiti jedva nekoliko tisuća ljudi. Većina medija je uspjela prikriti ovu činjenicu, dok je Sky News, greškom ili zato što je kamerman ovog kanala bio na takvom mjestu, prikazao "masovni skup" od jedva nekoliko tisuća pristaša Guaidóa u Caracasu, gradu od dva milijuna ljudi.


Do danas su utvrđene sve geopolitičke pozicije. Atlantski blok sa Sjedinjenim Državama na čelu, uz zapadnoeuropske vazale i satelite u drugim dijelovima svijeta su u korist liberalnog proameričkog samoproglašenog predsjednika Juana Guaidóa.

Sve zemlje koje zagovaraju stvarni multipolarni svijet, prije svega Rusija, Kina, Iran, Turska i druge, podržavaju legitimnog predsjednika Nicolasa Madura. Još jedan div multipolarnosti, Indija, zauzima neutralan stav i ističe da to pitanje trebaju riješiti građani Venezuele bez ikakve vanjske intervencije.

Valja napomenuti da se u slučaju Madura stavovi atlantista i globalista, koje najbolje zastupaju Macron i Merkel, podudaraju s Trumpovim antikomunističkim idejama, iako o pokušaju izgradnje komunizma u praksi američki predsjednik može čitati samo u knjigama. No za Amerikance je i to dovoljno, što se vidi po tvrdnjama američkih novinara i politologa da su mlada ikona demokrata Alexandria Ocasio-Cortez i Bernie Sanders "radikalna ljevica Sjedinjenih Država".

Što se tiče Trumpa, graditi zid na granici s Meksikom i istodobno se pozivati na oživljavanje "Doktrine Monroe", prema kojoj je Latinska Amerika američko dvorište je, blago rečeno, nedosljedno. Ali to je Donald Trump i svi su se na to navikli.

Općenito, Zapad se u ovom slučaju pojavljuje konsolidiran kao u svim ostalima "Obojenim revolucijama", od ukrajinskog "Maidana" do "Arapskog proljeća", uključujući Siriju i sve druge.

Sve te "revolucije" imaju zajedničku strukturu. Počinju s kritičnom akumulacijom problema u upravljanju zemljom, a da uopće nije važno je li na njihovom čelu autoritarni diktator ili obični korumpirani dužnosnik. Uvijek postoji dovoljno problema u bilo kojoj zemlji, a često ih političari ne mogu ili ne žele riješiti.

Druga stvar je kako organizirati i usmjeriti prosvjedni potencijal, pružiti mu vanjsku potporu, kako povećati društveni bijes i na koji simbolički cilj ga usmjeriti. U ovoj fazi na scenu stupa geopolitika. Globalisti i atlantisti situaciju koriste u svoju korist, dok pristaše multipolarnosti u nekim slučajevima pokušavaju zaustaviti te procese. Ponekad, kao što u Siriji, vrlo uspješno.

Sve je u Venezueli onako kako je davno osmišljeno. Maduro je nasljednik Huga Chaveza, koji nije bio samo karizmatični vođa, već i snažan protivnik svjetske hegemonije koji je baštinio ideologiju ljevičarskog peronizma i geopolitičkog suvereniteta, prilagođenu Venecueli i modernom antiglobalizmu. Sam Maduro nastavlja Chavezov posao, ali ne tako učinkovito i nema velikog interesa za ideologiju. Ne može se nositi s ekonomskom i društvenom krizom u zemlji. Nazvati Madura uspješnim političarem nije moguće čak ni uz svu antipatiju prema njegovim protivnicima koje podršku dobivaju od svjetskog hegemona na izdisaju.

Međutim, Maduro se i dalje nosi s američkim pritiskom i očajnički pokušava zadržati fokus na multipolarnost i unatoč pritisku prozapadnih liberala se ne odvaja od ideje socijalne politike.

Posljednjih godina su Rusija i Kina pružile Venezueli značajnu financijsku potporu. Ali to nije bilo dovoljno. S druge strane, na polu opozicije ne samo da postoji usporediva i čak nadmoćnija potpora Sjedinjenih Država i zapadnoeuropskih zemalja, nego i ideologija, kao i izvrsno organizacijsko upravljanje temeljeno na klasičnim i učinkovitim shemama "Obojenih revolucija".

Multipolarnost još nije dostigla razinu ideološkog poimanja i dizajna, a kompromisi s liberalizmom u samoj Rusiji, ali dijelom u Kini i Iranu, ne dopuštaju da se Maduru pruži učinkovita ideološka pomoć i promicanje s njegove strane uspješnog društvenog i političkog upravljanja. Tek sada se osjeti ta slaba strana multipolarnog kluba i sreća za Madura je veliki patriotski naboj među ljudima Venezuele.

To je moćno pogonsko gorivo za Madurovu mašineriju čije su komponente političko nasljeđe Chaveza, lojalnost vojske i podrška ruralnog stanovništva zemlje.

Situacija je sada dosegla kritičnu točku. U vrlo kratko vrijeme će biti određeno po kojem će se scenariju događaji odvijati. Mogu li se lokalni proamerički liberali osloniti na atlantiste koji su već priznali predsjednika Juana Guaidóa i svrgnuti legitimno izabranog predsjednika Madura, kao u slučaju bivšeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča, ili će Maduro uspjeti očuvati vlast, kao što je slučaj s Basharom Al-Assadom?

Zbog međusobne povezanosti svih geopolitičkih procesa je ovaj ishod posebno važan i ne govorimo samo o sudbini Venezuele, već cijele Latinske Amerike i svijeta.

Gubitak atlantista u Venezueli će definitivno dokazati njihovu slabost i dati novi poticaj multipolarnosti, što će utjecati na druge zone, na Europu, Bliski istok, Afriku i na Pacifik. Ako uspiju svrgnuti Madura, onda je sve ovo relativno,

Uz sve to, kolaps unipolarnog modela kao cjeline je predodređen. Ovdje više govorimo o vremenu trajanja procesa, koji se može ubrzati ili odgoditi, ali se ne može zaustaviti. Međutim, pobjeda Madura bi značajno približila smrtni trenutak hegemona.

Što će Maduro učiniti? Ima dva primjera - Janukoviča i Assada. Janukovič je počeo pregovore, vjerovao je pobunjenicima i Zapadu. Na kraju je svrgnut i sada je obični bjegunac kojeg hrani i štiti Rusija.

Assad je odgovorio jeziku sile. Gubio je u prvoj fazi, ali je uz pomoć razumne geopolitike, oslanjajući se na Rusiju i Iran, kao i promišljenom strategijom odnosa s Turskom i Kurdima, uz potpuno zanemarivanje atlantističkih i islamističkih zahtjeva, kasnije iz krvavog rata izašao kao pobjednik.

Janukovič je izabrao kukavičluk i poraz, a Assad težak i krvav, ali herojski put do pobjede. Sirijski islamisti su preslika venecuelanskih prozapadnih liberala. I jedni i drugi su terorističke mreže koje slijede naredbe iz inozemstva. Assad je to shvatio. Je li Maduro dovoljno svjestan da razumije da ovo nije kraj?

Uskoro ćemo otkriti tko je Maduro. Je li bespomoćni i tvrdoglavi korumpirani službenik ili nosilac plamena velike kontinentalne južnoameričke revolucije u duhu Chaveza? Pregovori s liberalima i marionetama Zapada su uvijek gubitak vremena i šansi za preživljavanje. Oni ne poštuju nikakve sporazume i ugovore, što se vidjelo u noći s 22. na 23. veljače u Kijevu, kada se nije osušila ni tinta potpisa na sporazumu o mirnom rješenju krize, a neonacisti s Maidana su proveli državni udar. Sada samo ostaje nada da će Maduro trenutnu situaciju moći adekvatno tumačiti u svjetlu geopolitičkih zakona. Maduro ostaje u zemlji, a Juanu Guaidóu ostaje more, beskrajno plavetnilo kojim će se dokopati obala Amerike ili Europe. Samo se čeka Madurova zapovijed.

Svako odlaganje može biti kontraproduktivno. Rubio, Pence i Bolton su uvjerili Trumpa da će promjena vlade u Venezueli biti jednostavna i brza operacija. Kada se to nije dogodilo u danima nakon Guaidóovog "samoproglašenja" i priznanja Sjedinjenih Država, Trumpova administracija je uvela još više ekonomskih sankcija za Venezuelu, s eksplicitnom i najavljenom namjerom da omete gospodarstvo zemlje. Bili su tako sigurni da će patnja venecuelanskog naroda dovesti do pobune protiv Madura.

Kada ni to nije uspjelo, pripremili su sljedeću fazu svog plana s prisilnim ulaskom "humanitarne pomoći" preko granice s Kolumbijom, Brazilom i Karibima. "Intervencijska trojka", Rubio, Pence i Bolton, koju je savjetovao ratni zločinac Elliott Abrams, uvjerila je Trumpa da će u tom trenutku ostvariti svoj cilj. Mislili su da će narod Venezuele, kada na kamionima i brodovima vidi znak USAID, podivljati i da će se vojska uplašiti i podrediti se Guaidóu i njegovim američkim šefovima.

Nisu uspjeli isprovocirati nužno krvoproliće kako bi opravdali vojnu intervenciju, a vlade Kolumbije i Brazila su odbile dati dopuštenje za korištenje njihovih teritorija za invaziju na Venezuelu. Stotinjak vojnika niskog ranga je dezertiralo i pobjeglo u Brazil ili Kolumbiju, ali to nije ništa, jer su potrebne tisuće, možda i desetak tisuća da se organizira ustanak protiv Madura.

Ipak, svi znamo da američki predsjednik ne voli gubiti. Međutim, on je arogantno i s pretjeranim povjerenjem sve svoje "nade" uložio u venecuelansku opoziciju, koja niže neuspjeh za neuspjehom.

Izgleda da strategija Trumpa i Rubia, Pencea i Boltona nema povratka, a ako se Guaidó nikada ne uspije nametnuti kao "predsjednik" Venezuele, uz kontrolu nad institucijama zemlje i potporom oružanih snaga, hoće li Trump priznati Nicolasa Madura za predsjednika i ukinuti sankcije? Ili će pribjeći vojnoj intervenciji u Venezueli kako bi pomeo Madura i njegove suradnike, što bi vjerojatno rezultiralo s još jednim krvavim ratom sa Sjedinjenim Državama kao agresorom, uzrokujući uništenje zemlje, kaos i destabilizaciju u regiji s dugotrajnom oružanim sukobom s bezbroj mrtvih?

Ili će prihvatiti neuspjeh, ili će ići rat. Za Trumpa nema drugog izbora. Zato je jedino rješenje da "američke oslobodioce" u Venezueli nitko ne treba i da ih nitko ne čeka. Kao što smo rekli, Maduro bi samo trebao poručiti vrhovnom sudu pravde da radi svoj posao, ali da ga odradi brzo i učinkovito.