© Reuters
Deveti april, dan izbora u Izraelu na kojima će dosadašanji premijer Benjamin Netanyahu ili po peti put osvojiti ovo mjesto, ili otići u definitivnu povijest, ubrzano se približava. Već podugo se tim povodom roje svakodnevno sve oprečnija nagađanja a iole sigurnijeg odgovora nema. Jasno je jedino da i ako ode tog aprilskog utorka u povijest, Bibi ni tamo neće biti brzo zaboravljen. Po mnogo čemu njegov dugi marš prema nebeskim fantazijama realiziranim na zemlji već je ostavio duboke i traumatične tragove u životima miliona ljudi.
Na prostorima Bliskog istoka koji se ovako ili onako dotiču Izraela, puno toga nije više ni onoliko jasno koliko se činilo da jeste čak i onih godina kada je tu državu, zajedno s Palestinom iscrtala međunarodna zajednica. Svijet je danas potpuno drugačiji, kao i nova izraelska realnost. U toj je promjeni Netanyahu učestvovao mnogo više nego mnogi prethodnici zvučnijih imena pa i spektakularnijih poteza.
Nije nemoguća varijanta ni da će Netanyahu sa stotinu života 9. aprila izgubiti, pa se onda ponovo vratiti u nekom narednom turnusu. Ne toliko jer je politički genije koliko zato što mnogo više svojim fakinsko-političkim profilom najvišeg nivoa apsolutno odgovara planetarnom »deep stateu«, većem i od sadašnjeg, američkog. Znači onom projektu potpune dehumanizacije i eliminacije vrijednosti na kojima je taj svijet funkcionirao do prije tridesetak godina.
Sa, recimo, neupitnim pravima na suverenitet država, granice i teritorije, na samoodređenje, vlastite sisteme i političke organizacije, uređenja itd. itd. Notorni Netanyahu ne samo da je cinično pljuvao na cijeli taj koncept, već je postigao mnogo više. Znajući na koju od tuđih karata a u svoju korist treba odigrati kroz decenije vladanja u Izraelu, dobacio je do onoga što se danas prepoznaje u osmoškolskoj analizi svjetske realnosti: Unutar međunarodnog poretka i realnosti, više jednostavno ne važi bezbroj onih »malih« pravila, istina, zakonitosti, običaja, logičnosti i to bez iznenađenja, upita, borbe itd.
Ovo »novo« spram nekadašnjeg svijeta nekako se ispotiha došunjalo u planetarnu svakodnevnicu, a te kapitalne promjene ogromna većina postala je svjesna tek kada je bilo kasno. Pa danas kada taj Netanyahu mrtav hladan kaže prvo kako je Izrael nacionalna država Jevreja, a odgovori mu popularna izraelska glumica Rotem Selah da je »Izrael država svih svojih građana«, Netanyahu joj odgovara: »Izrael nije država-nacija svih svojih građana, već isključivo jevrejskog naroda...« I tačka. U svijetu se niko više tim povodom ni iza uha nije počešao.
Ili, minule sedmice američki republikanski senator Lindsey Graham lijepo se prošetao s domaćinom Netanyahuom Golanskom visoravni, koju je Izrael 1967. godine okupirao od Sirije, i potom vlastitim zakonom 1981. godine efektivno anektirao. Senator »najdemokratskije zemlje na svijetu« sada je glasno obećao svom izraelskom vodiču po okupiranoj tuđoj zemlji da će svim silama nagovarati Trumpa, čim se vrati kući, da odmah prizna izraelsku aneksiju Golana. Po običaju, šta ih se tiče šta će svijet na to kazati, ako išta i kaže. Ustalom, ko ih pita? I povodom otimačine svetog Jeruzalema ogromna većina je u UN-u glasala protiv i - So what!
Isto je i sa »njihovim« novim zakonom o legalizaciji i poticanju naseljavanja ionako okupiranih teritorija, o sistemskoj otimačini vode, zraka, prošlosti i budućnosti u prepravljanim gruntovima Palestine, itd. itd. Svijet je u svemu tome otklizavao nizbrdo, a Izrael grabio uzbrdo, do iznad svijeta. Netanyahu je polako postajao partner svim novim i starim siledžijama, uključujući i arapske pustinjske bogatune s dolarom na mjestu mozga, srca i duše. Baš prema anatomiji cjelokupnog »novog svijeta«.
U mjeri u kojoj je taj svijet zaboravljao čitavu lepezu civilizacijskih vrijednosti i okretao se samo novim tehnikama otimačine, zarade, poslušnosti i interesa, gubili su se motivi za stara svrstavanja a formirala mjerila za nova. Izrael je evo sa Natanyahuom već ušao u arapsku istoriju kao lider zemlje kojoj će »novi« Arapi pomoći da postane lider velikog Izraela. Saldo je, zato, nikada zabilježen u istoriji: Pustinjski suniti sa Rijadom su uz Izrael, protiv Irana i onog dijela arapskog svijeta kojeg istorija pamti nebrojeno puta duže nego što se i čulo za Rijad.
Tu je, eto, i povod za misao da Netanyahova predizborna priča u ovom času nije samo njegova, i striktno u gabaritima današnjeg Izraela, već strateška i planetarna, ukomponirana u Izrael širih dimenzija i značenja od onih iscrtanih na geografskoj mapi. U tu strategiju interesno su se svrstale i nove arapske oligarhije koje se ni očešale o nekadašnje civilizacije nisu. Zato danas misle da obrvama nebo dodiruju ne vidjeći da su do grla u raznim fekalijama, odričući se i korijena arabizma, tako i izvornog smisla Arapske lige, a posebno Palestine kao nekadašnje kolektivne zakletve, sada pretvorene tek u nesnošljivi kamen u cipeli.
Iz žablje perspektive gledano, normalno je, naravno, što se cijela priča o tome kako će Benjamin Netanyahu proći na izborima svodi ponajprije na procjene kako će glasači reagirati na optužbe za korupciju koje premijeru priprema izraelski državni tužilac Mandelbilt. Dileme su, mada manje zanimljive za javnost, i da li i kakav premijerski kapacitet ima glavni Netanyahuov protukandidat, general Benny Gantz. Mnogi u Izraelu i van njega kažu da nema nikakvo iskustva u politici. Špekulacije su i o tome kakav će stav o svemu imati Trump jer i u njegovom okruženju, uostalom kao i u Netanyahuovom, ima povelikih protivljenja planu čijom bi realizacijom bila zadovoljena velika opsesije iz Bijele kuće - ući u istoriju zauvijek kroz »Dogovor vijeka«.
Trumpu su fantaziju prodali mlađani zet Kushner sa cionističkim ekstremistima kojima ovaj »posebni savjetnik« predsjednika pripada: Nemoćna i po njima za bilo kakve dalje pregovore preslaba Palestina i Izrael uzajamno će se priznati (mimo svih dosadašnjih uslova u vezi s takvim priznanjem) čime se širom otvaraju vrata svim ostalim Arapima na »normalizaciju« odnosa s Izraelom, a onda i protiv zajedničkog neprijatelja Irana. Time bi, sanja Trump, ušao u povijest kao estradna zvijezda »istorijskog mirovnog procesa« što nije prije njega uspjelo ni jednom bivšem predsjedniku. Eto onda i Nobela.
Analitičari izraelskih predizbornih zbivanja s razlogom polaze od činjenice da Netanyahuu u ovom času ništa nije važnije od pobjede. Ostajući u fotelji bio bi branjen i od nastavka optužnice za korupciju, barem dok ne smisli nešto drugo. Ne bi mu bilo teško jer i ptice na grani znaju da mu nikakav »moralni« čip nije prioritetan spram mnogo manjih političkih interesa nego što je premijerska pozicija, peti put. S Gantzom će još nekako mada je riječ, i pored političkog neiskustva, o bivšem načelniku generalštaba kojem se - nije prvi - osladila politika. Uz ostalo i zato što je Izraelcima sigurnost, načinima kojima je pretvaraju u nesigurnost, jedna od najbitnijih kategorija u kolektivnom održanju.
Kada se sve sabere i oduzme, ovi izbori bili bi manje bitna tema, sa ili bez Netanahua u konačnom rezultatu, da je svijet onakav kakav više nije. U takvom svijetu siledžijstva i otimačine kao legaliziranog funkcioniranja i Izrael je postao veći od sebe samoga. S tom vječitom fantazijom lukavo je i kalkulantski igrao. Jasno je bilo od samog priznanja da ne može konačno i trajno pobijediti »okolinu«, ali ih može zavaditi toliko da su njihove uzajamne podjele njihov poraz, dovoljan za pobjedu Izraela nad njima s »vječitim« Netanyahuom.
On je shvatio, prilagođavao se ali i lukavo doprinosio prestrojavanju svijeta i posebno Bliskog istoka s kolosjeka borbi za emancipaciju, vlastitu i međunarodnu na kolosjek interesa realiziranih silom, podjela i odricanja od nekadašnjih zajedničkih kompromisa i tolerancije. Sve je to ukalkulirano u mitske planove i stare snove cionizma, danas mnogo bliže javi nego prije sedam decenija. To je »Veliki Izrael«, Biblijski, od Etiopije na jugu, do Ura, Eufrata i Mesopotamije na sjeveru. Kako? Pa jedino pobjedom nad svim starosjediocima ovih prostora onako kako su shvatili da je moguće: Njihovom podjelom i raskolima raznim, prije svega vjerskim. Poput onih između Sunita i Šiita, što, recimo nekada, u vrijeme Šaha u Teheranu i Saudita i Vahabita u Rijadu velikim interesima nije smetalo.
Cilj je, eto, postignut. Današnji Izrael utjecajni je dio svjetske imperijalne mašinerije uz bukvalnu pobjedu one prastare: »Zavadi pa vladaj«. Zavadili su, i vladaju. U toj storiji kapital će odlučiti hoće li pobijediti Netanyahu ili »nesnađeni« general Gantz. U svakom slučaju, u današnjim interesnim lukavstvima Izrael nastavlja dalje od za sada nacrtanih granica, jer je u pitanju filozofija globalnog vladanja, a ne interes pojedinca.
Komentari čitatelja
na naše novosti