prosvjed žuti prsluci
Danas se u Francuskoj održava Čin XX prosvjeda Žutih prsluka. Dakle, čak dvadeseti vikend zaredom se Francuzi okupljaju na ulicama i trgovima gradova, tražeći svoja prava, prije svega pravo na referendum na inicijativu građana, a ako ne, onda ostavku predsjednika Macrona. Prije prošlog okupljanja je Macon izveo vojsku na ulice i zabranio okupljanja u gradskim središtima. Rezultat represije je bio preko 100 privedenih i nešto manjih sukoba u raznim dijelovima zemlje, ali bez većih posljedica.

Rečeno je da vojska mora suzbiti prosvjede Žutih prsluka koji uopće ne žele preuzeti vlasti, a predugo uznemiruju ljude koji žele ići u kupnju subotom. Bilo je nekih podmuklih pretjerivanja o revoluciji i svrgavanju vlade, koji su zbunili i militante pokreta i snage sigurnosti. Ali je sve to bilo daleko od prijetnje Petoj Republici, državnim institucijama i izvršnoj vlasti. Oko te su se vlasti stvorile tako fantastične priče da je se svi boje.

S druge strane, neprestani zahtjevi za pacifizmom omogućavaju da se prosvjedni pokret zaguši još učinkovitije od zakonodavnog arsenala, jer pacifizam izgara namjere iznutra.

Kao što su govorili ruski revolucionari, ako provodimo revoluciju samo pjesmama, na kraju ćemo ostati bez pjesmi i bez revolucije. Hodajmo mirno. Probajmo promijeniti društvo, ali bez preuzimanja vlasti.

Elitistička i bankarska francuska vlada je savršeno shvatila da Žuti prsluci nisu revolucionari, to jest, da neće silom uništiti postojeći poredak.

Tako će se trošarine na struju na kraju povećati, jer bi se mogao ponovno uvesti poznati porez na CO2. Vlada se na trenutak uplašila, ali kako neće biti revolucije, nema ni stvarnog rizika. Nastavit će voditi svoju politiku, ustupci će biti tehnički, a ne temeljni. Točnije rečeno, promjene će biti kozmetičke.

Napadi na imidž pokreta nisu uspjeli, ali je vlada posegla za taktikom laissez faire samouništenja, kako je sam ministar Castaner rekao. I nije pogriješio. Infiltracije s Black Blok anarhistima, koje sustav voli, jer su dio njega, nisu dovele do dezintegracije pokreta.

Dakle, izravno zastrašivanje od strane policije, koju je najavio Macron, bilo je prekretnica. Njegov pokušaj da zavede naciju je propao. Macron se sve više ponaša kao odbačeni zavodnik. Ljudi dobivaju zapanjujuće kazne od 135 eura za sudjelovanje u prosvjedu ili samo zato što nose majicu sa sloganom RIC, kojim se traži pravo na referendum na inicijativu građana.

Iznenađujuće su brojke "preventivnih kontrola" u Parizu u odnosu na službeni broj prosvjednika. Prema prefekturi policije je prošli vikend bilo 6825 kontrola na 5000 demonstranata. Policijska prefektura s novim Pinochetom na čelu "preventivno" kontrolira ne samo sve "službene" prosvjednike, već i gotovo dvije tisuće promatrača.

I umjesto "republikanskog poretka", kojeg navodno brani ministar Castaner, gledamo prizore kojima nema mjesta u nečemu što bi se trebalo zvati Republika.

Da ne spominjemo napade na novinare, koji postaju jednako opasni kao i militanti pokreta. Također vidimo i "ulične doktore", mlade ljude koji su uključeni u prosvjede Žutih prsluka, koji su također na udaru "snaga reda i sigurnosti".

Jedna fotografija, snimljena na prosvjedima u Nici prošli tjedan, savršeno sažima tko je "neprijatelj" Castanerovoj policiji.
prosvjedi žuti prsluci
© Global Look Press / PanoramskiFrancuski vojni policajci skoro su ubili 73-godišnju Genevieve Legay u Nici prošlog tjedna, jer se usudila odbiti Macronovu zabranu protiv prosvjeda
Čak i zapadni mediji naglašavaju autoritarni pomak Macrona, koji ne trpi uvrede. U francuskom tisku nema ništa slično, jer mainstream novinari sebi ne mogu dopustiti bilo kakav oblik neovisnosti. Naprotiv, presretni su zbog relativnog porasta popularnosti predsjednika. Njihov Zeus se vraća na Olimp.

Kratkoročno, jer igra još nije gotova. Macron najavljuje slanje vojske na ulice, ali u rezervi drži jedinice Black Bloka. Sve je unaprijed isplanirano, bez državnog udara je stvorena vojna država, iako postmoderna. Za autoritarizam je dovoljno biti na vlasti i imati hrabrosti ili zaštitu elite za donošenje ovakvih odluka. Sve što se može očekivati je osveta slabih, što se ne može kontrolirati.

Što se tiče Žutih prsluka, ni njihovi stavovi nisu sasvim jasni. Dio ih zagovara LGBT prava, borbu protiv klimatskih promjena i slično, čime su sasvim na "progresivnoj liniji". Ostatak traži temeljna prava u prvom redu: pravo na siguran i pristojno plaćen rad i pravo na dostojan život.

Unutar samog pokreta bi trebalo malo više konsenzusa. Ali objektivno odsustvo današnjeg strukturiranog političkog alternativnog mišljenja i vođa samog pokreta je Žute prsluke dovelo do stagnacije, sa svim rizicima gašenja, bolje rečeno gušenja mobilizacije.

Međutim, još uvijek postoji stvarni pokret sa sadržajem i kapacitetom za politički potres koji dugo nije viđen. Ali dijelu u Žutih prsluka je također primjetan i strah od vlasti i strah od sile kojom ta vlast raspolaže. To dovodi do samoobuzdavanja aktivista i militanata pokreta, jer u konačnici, što bi radili s tom vlasti bez političkih vođa u svojim redovima?

Upravo iz te slijepe ulice Žuti prsluci moraju izaći kako bi pokazali svoj puni kapacitet. Ako to ne mogu učiniti sami, nužan je poticaj izvana.

Pacifistički dio pokreta se pravda, iako se ne zna kome, da to nije "stagnacija" već "sazrijevanje".

"Zar je stagnacija kada pokret odbije jednog ili više samoproglašenih ili proizvedenih vođa? Ne, to je razboritost i pragmatizam, budući da smo u trenutku kada se gotovo sve može kupiti novcem i svi padaju u iskušenje. Znati što čovjek više ne želi olakšava razmišljanje o tome što bi bilo racionalno poželjno i da se osiguraju temelji alternativnog oblika. Proces je u tijeku", tvrde oni koji u ovakvom obliku samoobuzdavajućeg prosvjeda vide naznake promjena.

Kažu i da pokret mora dobiti na vremenu i uzeti u obzir podatke tako složenog konteksta kao što je pokoravanje Europskoj uniji.

Međutim, jedan posve drugi prevrat, na drugoj strani svijeta, onaj u Venezueli, pokazao je da se vlast ruši ili odmah i sad, ili neće pasti. Naravno, potpuno je neprimjereno u isti kontekst stavljati Juana Guaidoa i Žute prsluke, ali usporedba stoji. Što duže Žuti prsluci budu odugovlačili i na ulicama prihvaćali izvršavati dekrete ministra Castanera, pjevajući sa šarenim balončićima, na kraju će ostati i bez pjesme i bez revolucije.