© Jeenah Moon / Reuters
Američki državni tajnik Mike Pompeo vjeruje da se situacija s Golanskom visoravni drastično razlikuje od situacije s Krimom, ali po nekoj njegovoj logici.
Svoje mišljenje o ove dvije aneksije je izrazio na saslušanju pred američkim Senatom.
"Nema više različitih situacija od ovih", rekao je Pompeo.
Prema riječima američkog državnog tajnika, razlika je u tome što je Sirija izgubila Golansku visoravan zbog agresije na Izrael, kada se izraelska vojska "branila" tako da su doslovno bili prisiljeni zauzeti Golan isključivo zbog zaštite svoje države.
"Rusija se, naprotiv, nije od nikoga branila. Rusija je, u pogodno vrijeme za sebe, odlučila uzeti teritorij ljudima koji joj nisu predstavljali nikakvu prijetnju", smatra Pompeo.
Odgovarajući na pitanje da li to znači da Sjedinjene Države smatraju prihvatljivom okupacijom teritorija tijekom neprijateljstava, Pompeo je odgovorio da je "to samo stvar praktične politike".
"Ispada da agresija ne podrazumijeva nikakvo obračunavanje. Pretpostavimo da ste izvršili napad koji je završio neuspjehom i dio vaše zemlje vam bude oduzet. A onda im vi vratite tu zemlju", objasnio je Pompeo, nazivajući to "lošim presedanom".
Činjenica je da je Izrael anektirao Golan tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine. Ovaj teritorij nikada prije nije pripadao Izraelu i vojska cionističkog entiteta ga nikada nije branila.
Nasuprot tome, naravno, imamo Krim, čija povijest vjerojatno nije poznata u američkoj administraciji.
Krim je ruska zemlja, kao što je dobro poznato i Ukrajincima i Rusima, i postao je dio Ukrajine kao administrativna jedinica samo zbog "nesporazuma" s Hruščovom, relativno nedavno.
Hruščov je '50-ih godina prošlog stoljeća odlučio da Krim bude "bratski poklon ruskog naroda ukrajinskom", koji je tada slavio 300. godišnjicu ujedinjenja Rusije i Malorusije u jednu državu. Tako je simbolična gesta trebala učvrstiti prijateljstvo i ekonomiju, ali i politički značaj novog generalnog tajnika Nikite Hruščova.
Podsjetimo da je Krim tijekom svoje povijesti bio u orbiti utjecaja Istočnog rimskog carstva, Hazarskog kanata, Mongolskog carstva i Osmanskog castva, da bi 1783. godine postao dio Ruskog carstva. Rusija je bila monolitna država do 1917. godine, kada je poslije revolucije podijeljena na formalno neovisne sovjetske republike i autonomije. Međutim, čak i u revolucionarnim turbulencijama je Krim ipak ostao teritorij sovjetske Rusije.
Tada, u drugoj polovici '50-ih, stanovnicima Krima nije padalo na pamet da se bune, navodno iz istih razloga koje su navodili i političari i zato što se sve odigravalo unutar jedne države i nitko nije primijetio bilo kakvu promjenu. Mnogi stanovnici Krima nisu ni znali što se događa sve dok na ulicama sve češće nisu počeli viđati table i putokaze na ukrajinskom jeziku.
Dakle, Krim je u svojoj povijesti, ako izuzmemo razdoblje za koje nitko ne zna na temelju kojeg pravnog akta je postao ukrajinski, 200 godina bio dio Rusije? Odluka Hruščova je zapravo bila nevažeća. Tko je imao pravo da se u ime Ruske Federacije složi s odlukom o izmjeni njezina teritorija? Takva je suglasnost bila obvezna, kao što je bilo propisano 16. člankom Ustava RSFSR iz 1937. godine i u 18. članku Ustava SSSR iz 1936.
Međutim, Nikita Hruščov je kao vrhovni vladar Sovjetskog Saveza zanemario republički i savezni temeljni akt i odlučio da Krim bude "bratski poklon ruskog naroda ukrajinskom".
Rusi u više navrata vojnim pothvatima i prolijevajući svoju krv dokazali svoje povijesno pravo na ovu zemlju. Ipak, poluotok je oko 50 godina mira bio u sklopu Ukrajinske SSR i samo 23 godine kao dio nezavisne Ukrajine, ali još uvijek sa statusom autonomne republike.
U isto vrijeme, ulične bande Ukrajine, čije su vođe sebe proglasile čelnicima nekakvih pokreta i stranaka, nesporne radiklane nacionalističke i neonacističke ideologije, učinile su sve što su mogle kako bi slomile suverenitet Autonomne Republike Krim.
Razdoblje mira u Ukrajini je završilo intervencijom Sjedinjenih Država i uplitanjem u unutarnje poslove zemlje kroz finanicranje Obojenih revolucija. Budući da je Krim od ključnog strateškog značaja za Rusiju, što potvrđuje čak i Sporazum iz Harkova s bivšim upravama Ukrajine, stvorila se je prijetnja za rusku opstojnost.
Prijetnja još jedne ekspanzije NATO pakta je bila više nego očigledna. Nova rusofobna vlada u Kijevu bi na ubrzanom kolosijeku uletjela u NATO i u ovom bi se slučaju zemlje članice Sjevernoatalntskog saveza oko toga dogovorila puno brže nego je, na primjer, bio slučaj s Crnom Gorom ili zemljama koje su ranije pristupile paktu.
Prijetnja kršenja Sporazuma iz Harkova između Moskve i Kijeva je bila stopostotna vjerojatnost.
Osim toga, za razliku od Golana, Krim se odlučio ponovno ujediniti s Rusijom na referendumu na kojeg je, kao autonomna republika, imao sva prava po Povelji Ujedinjenih naroda. Niti jedan metak nije ispaljen.
De iure, ovaj je događaj u potpunosti proveden u skladu sa zakonom. Štoviše, nekoliko mjeseci nakon odluke Krima, imali smo zadovoljstvo pratiti referendum o izlasku Škotske iz Velike Britanije. Tada nitko nije osporio pravo Škota na samoopredjeljenje.
Američki političari su u više navrata pokazali svoje apsolutno neznanje u geografiji i povijesti, a Mike Pompeo možda i ne zna detalje o povijesti Krima i ne zato daje ishitrene izjave.
Međutim, od svojih cionističkih prijatelja iz Američkog židovskog kongresa i moćne organizacije AIPACje možda imao prilike naučiti nešto o povijesti židovske države? Možda i nije, stoga će, kao vječni premijer Izraela Netanyahu, tvrditi da su na Golanu pronađeni arheološki dokazi da su tamo prije nekoliko tisuća godina živjeli Židovi i to je dovoljno da Pompeo i Trump priznaju Golan za izraelski teritoij.
Priče o obrani i protunapadu izraelske vojske zbog agresije "sirijskog režima", "kako bi se dalje s tog teritorija Izrael mogao obraniti od prijetnje sa sjevera", da nisu žalosne, zaista bile smiješne.
No, podsjetimo se i priče o Kurilskim otocima. Slijedeći logiku Pompea, Sjedinjene Države bi svim silama treba podržati ruski ruski suverenitet nad njima. Dakle, u veljači 1945. godine, na konferenciji u Jalti, Sovjetski Savez, Sjedinjene Države i Velika Britanija su potpisali sporazum prema kojem se SSSR obvezao započeti rat s Japanom, koji se u to vrijeme već borio protiv nekih koalicijskih zemalja. I na kraju neprijateljstava, prema sporazumu, južni dio Sahalina i Kurilski otoci vratili su se u Sovjetski Savez. U oovm konkretnom slučaju je agresija Japana na Sjedinjene Države kažnjena gubitkom teritorija od strane države agresora. Osim toga, povratak ovih teritorija u Rusiju dogovoren je sa Sjedinjenim Državama, koje su u to vrijeme bile saveznik SSSR-a.
Kao što se pita ruska novinarka Ksenija Malceva: "A gdje je priznanje ruskih Kurila, Mike Pompeo?"
RBTH / JPG
Komentari čitatelja
na naše novosti