Jedan od najvećih orijentalista današnjice, marokanski ekspert sa Sveučilišta u Stanfordu, Hicham Ben Abdallah Al-Alaoui, za Le Monde diplomatique prošle godine piše "kako se bez plana, ili čak zavjere protiv Arapa, događaji nikada ne bi razvijali u tom smjeru i da su se od 2010. do 2014. na teritoriju Velikog Bliskog istoka pažljivo planirali i provodili određeni ciljevi". (Takozvani "Greater Middle East” se prostire od zapadnih granica Kine pa sve do Maroka, i Busheva administracija ga je proglasila područjem od posebnog američkog interesa, a Barack Obama je samo nastavio provedbu te doktrine, op. a.).
Iako sve ovo nije ništa novo, barem ne pozornim čitateljima, Hicham Al-Alaoui u svom članku o "Arapskom proljeću" nije rekao da su brojni događaji koji su uslijedili, bez obzira na pomno razrađen plan, ujedno i rezultat unutarnjih proturječnosti u arapskom svijetu.
Isti scenarij je proveden i u Ukrajini, gdje su Sjedinjene Države i njihovi zapadni saveznici 21. veljače 2014. dosljedno proveli zacrtani plan, ali su zaboravili na neke logične nedosljednosti što tjera na razmišljanje o tome kakav odnos postoji između događanja u arapskom svijetu i takozvanog "EuroMaidana" u Kijevu.
Jednako kao na Bliskom Istoku i na sjeveru Afrike, Zapad je potpuno nezainteresiran
Obama Poroshenku: "No no, pomogli bi vam, ali stvari nisu išle prema našem planu."
"Novi Maidan je posve moguć, ali će on samo djelomično biti povezan s političkim događajima, a pravi razlozi će biti potezi vlade koja je izrazila spremnost na nepopularne mjere koje zauzvrat za davanje zajma traži MMF. Ljudi će se osjećati prevarenima, a rezultat pobjede "EuroMaidana" će biti povećanje cijena i smanjenje plaća, što bi mogla biti iskra koja će zapaliti požar", tvrdi politički analitičar Kostja Bondarenko.
Kijev je to i učinio, a vlada Arseniya Yatsenyuka je od 1. svibnja 2014. podigla cijenu plina za domaće potrošače za preko 50 posto, a do 2018. će nastaviti s daljnjim poskupljenjem plina prema vremenskom okviru. Industrijska proizvodnja je u kolapsu, divlja inflacija ukrajinske valute grivne, a trijumvirat Poroshenko-Yatsenyuk-Turchinov gube sve bitke protiv narodnih milicija u Donjecku i Luganskoj Narodnoj Republici, što je dovelo do pobune i protivljenja mobilizaciji u brojnim ukrajinskim gradovima i selima.
Uspoređujući "Arapsko proljeće" i događaje u Kijevu, vidimo da su zbog prirode militanata "koji su iznijeli revoluciju na svojim plećima", i arapski svijet i Ukrajina jako daleko od toliko proklamiranih "europskih demokratskih vrijednosti". Sve je počelo na isti način. Sjećamo se kako su se na Trgu Tahrir u Kairu izvikivale parole: "Tiranine odlazi!", a na Trgu Neovisnosti u Kijevu: "Bando odlazi!". U oba slučaja je ulična oporba bila vrlo dobro pripremljena, jednak je bio njihov model otpora službama za provedbu zakona, stalni i sve veći zahtjevi, kao i odbijanje kompromisa, a čemu je konačno uslijedila "pobjeda pobunjenog naroda protiv tiranije".
Tunis, Egipat, Sirija i Ukrajina su na vrhuncu krize bili žrtve snajperske vatre koja je kosila i prosvjednike i policiju, a počinitelji su uvijek bili "nepoznati". Ubijeni prosvjednici su postali "žrtve režima i oporbeni heroji", kao na primjer "Nebeska stotina" (potrebnih) mrtvih da bi se svrgnuo Janukovič. Cinizam i jednostavnost ovog programa su toliko očiti, da se lijeni organizatori nisu potrudili čak ni promijeniti slogane, simbole ili zastave, ali je on i dalje učinkovit, i to samo zbog naivnosti ljudi koji tijelima idu na metke i time postaju instrumentom onih koji su sve to isplanirali.
Nakon toga, sve uvijek završava na isti način - izabiru se nesposobni, ali arogantni lideri koji koriste kaos, dolazi do urušavanja državnih institucija, vlasti i vladavine prava, katastrofalnog slabljenja države, čemu slijedi bezvlašće ili diktatura i mogući raspad zemlje. Sudeći po profilu ljudi koji su izabrani da u Kijevu formiraju "vladu", taj se scenarij ponovio i u Ukrajini.
Komentar: Izabiru li se (voljom "prevarenog" i "zaslijepljenog" naroda) ili su već unaprijed izabrani od onih koji su kaotičnu situaciju planirali i proveli u djelo?
Međutim, tu su i druge zemlje u ruskom okruženju. Na primjer, armenski predsjednik Serzh Sargsyan je 3. rujna 2013. na sastanku s Vladimirom Putinom u Moskvi izjavio "da će njegova zemlja ući u Carinsku uniju s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom, a kasnije postati članicom Euroazijske unije", a kasnije je svoje obećanje i ispunio.
No, što se dogodilo? Kada je to rekao, odmah po povratku u Armeniju u Erevanu je ispred predsjedničkog ureda održan prosvjedni skup protiv pristupanja zemlje Carinskoj uniji, a lider prozapadne stranke "Nasljeđe" (Zharangutyun), Styopa Safaryan, iako je dobio samo 5.8% glasova na izborima, poveo je bezuspješni križarski rat protiv "neprihvatljivog zbližavanja s Rusijom".
Armenski liberali iz "Nasljeđa" su prosvjede ponovili i 2. prosinca 2013. za vrijeme posjete Vladimira Putina Erevanu, a Radio Slobodna Europa je nekoliko desetaka okupljenih prikazala kao "prosvjed Armenaca protiv Putinove politike širenja Carinske unije", a ostali zapadni mediji su objavljivali snimke "policijske represije" u kojoj niti je bilo ozlijeđenih, niti se dogodilo bilo što, a što bi bilo vrijedno spomena.
Iako je predsjednik Sargsyan, jednako kao i Viktor Janukovič, odluku donio na temelju procjene što je najbolje za Armeniju i Armence, baš kao i u ukrajinskom slučaju, krenule su optužbe "kako je armenski predsjednik odluku donio pod pritiskom Moskve i da se radilo o ucjeni". Armeniju su potom prozvali iz Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta, što je bio znak za uzbunu da bi uskoro moglo doći do pritiska na tu zemlju, a napetosti bi mogle eskalirati po ukrajinskom scenariju. Kasnije se pokušalo s ponovnim raspirivanjem azersko-armenskog sukoba, a nedavno se kao motiv za raskol između Moskve i Erevana bezuspješno pokušao iskoristiti masakr kojeg je počinio jedan ruski vojnik iz kontigenta u Armeniji, koji je u ludilu pobio cijelu armensku lokalnu obitelj, potom prebjegao u Rusiju. Sve je ove pokušaje Kremlj u suradnji sa saveznicima uspješno amortizirao.
Kako vidimo ovdje se nije radilo samo o Ukrajini, nego i
Ruski predsjednik, Vladimir Putin.
Vladimir Putin je svojim potezima konačno Zapadu poslao jasnu poruku, a da nije pogriješio govore i ankete prema kojima mu je u Rusiji popularnost opet porasla na preko 80%, što pokazuje nemoć Washingtona i Bruxellesa da mu se učinkovito suprotstave.
Dakle, kao što je rečeno na početku, sve govori da netko vuče konce iz sjene, ali kome sve to treba? Analitičari sada tvrde da je Europska unija pomagala EuroMaidan kako bi navodno riješila svoje probleme - prigrabila tržište, zaustavila proces unutarnje dezintegracije i gospodarsku krizu. Ukrajina bi sa svojih 47 milijuna stanovnika i jakom crnom metalurgijom Europi mogla dati prijeko potrebni kisik za oživljavanje ekonomije i izlazak iz političkog limba u kojem se projekt Europske unije trenutno nalazi.
To je u neku ruku istina, jer je Njemačka i 30-ih godina na štetu ukrajinskog naroda htjela zagospodariti Ukrajinom iz istog razloga zbog kojega to danas čini njemačka kancelarka Angela Merkel. Međutim, to nije cijela istina, pogotovo ako se pokušaju analizirati događaji koji su se zbili paralelno s EuroMaidanom.
Prvo, svi oni se javljaju neposredno prije i za vrijeme uspješno organiziranih Olimpijskih igara u Sočiju. Drugo, u veljači, kada je Ukrajina na podmukao način svrgnula predsjednika Viktora Janukoviča, došlo je do velikog grupiranja sirijskih pobunjenika (oko 40 tisuća vojnika), a prema nekim izvješćima su Saudijska Arabija i CIA krenuli u napad na Siriju iz pravca Jordana i pobunjeničke skupine su pod njihovim zapovjedništvom pokušali proboj kroz južnu pokrajinu Dara'a. I na kraju, istovremeno je u Ankari izbio korupcijski skandal u kojeg je uključen i tadašnji premijer Recep Tayyip Erdogan, a pitanje je bi li se to dogodilo da turski premijer nije počeo voditi pretjerano "samostalnu" politiku, koja se nimalo nije svidjela Washingtonu i Bruxellesu.
Previše se toga važnog dogodilo da bi sve bilo "slučajno", jednako kao što nisu bila "slučajna" ni "spontana" Arapska proljeća s kojima smo počeli ovu analizu.
Sve ove, kao i druge moguće nadolazeće događaje, po mišljenju političkog analitičara i eksperta za Bliski istok, Pogosa Anastasova, može se objasniti i predvidjeti upoznamo li dobro, puno većeg stratega od Angele Merkel (koja je po njegovom mišljenju samo pijun u ovoj velikoj igri, op. a.), a to je poznati i profesionalni rusofob Zbigniew Brzezinski.
Zbigniew Brzezinski je sve ovo o čemu govorimo opisao u svojoj poznatoj knjizi "Velika šahovnica - Američka dominacija i njezini geostrateški imperativi" (The Grand Chessboard - American Primacy and Its Geostrategic Imperatives).
Ciljevi navedeni u knjizi jasno govore o uspostavljanju globalne dominacije Sjedinjenih Država u dvadeset prvom stoljeću i uništenju Rusije preko susjednih zemalja, ali i potrebu razdvajanja europske Rusije od zaleđa bogatog resursima. Jednom ostvaren taj cilj, Moskvi bi se ponudilo da postane "mlađi partner" Washingtona ili zauvijek nestane sa svjetske pozornice i kao zemlja i kao alternativa civiliziranoj središnjoj Europi sa svojim euroazijskim projektom.
Zbigniew Brzezinski sve formulira jasno i bez ikakvog okolišanja: "Glavni geopolitički cilj Amerike je Euroazija", a nakon dvije Busheve administracije, Barack Obama krajem 2011. najavljuje novu doktrinu i izjavljuje "kako su za Ameriku Azija i Pacifik apsolutni prioritet", što dovoljno govori o utjecaju stratega Hladnog rata, ali isto tako i o kontinuitetu u Bijeloj kući bez obzira bio u njoj predsjednik demokrat ili republikanac.
"U Euroaziji se nalaze najveće politički aktivne i dinamične države. Nakon Sjedinjenih Država šest najvećih gospodarstava i šest zemalja s najvećim troškovima za naoružanje su također u Euroaziji. Sve osim jedne legitimne nuklearne sile nalaze se u Euroaziji i tamo su sve ilegalne nuklearne sile, opet osim jedne. U Euroaziji su i dvije najmnogoljudnije zemlje koje teže
Stoga, ako se sagledaju aktualni događaji u Ukrajini, ali i poteze koje vuče Turska, pokušaj delegitimiranja jedinog otpora islamistima u Siriji, onog kojeg pruža Assad, i u nedostatku sad već nepostojeće FSA - proglašavanje Kurda "jedinim borcima za demokraciju", Armenija u savezu s Moskvom, te Azerbejdžan, sve postaje puno jasnije i svi se događaji, počevši od Arapskog proljeća, uklapaju u logiku Brzezinskog.
Prva faza, koja je trajala od 2010. do 2013., bila je udar na Rusiju i Kinu, i uništavanje njihovih stvarnih ili potencijalnih saveznika (Libija i Sirija). Američka globalizacija je podrazumijevala podjelu svijeta na sve manje i nemoćnije aktere na međunarodnoj sceni, koji bi, naravno, ovisili o Washingtonu, a potom njihovo uključivanje u šire regionalne saveze opet pod pokroviteljstvom saveznika Washingtona (primjerice, Saudijske Arabije ili Katara). Zatim je u 2014. započela izravna ofenziva na status Rusije i udarilo se na interese Moskve u Ukrajini.
Putinov projekt Euroazijske unije se nikako ne uklapa u logiku projekta onih koji su osmislili proces globalizacije s Amerikom na čelu. Stvaranje saveza u srcu kontinenta, koji je od američke administracije proglašen kao područje od vitalnog interesa za SAD, u tom dijelu svijeta će zaustaviti ekspanziju američkih saveznika, onemogućiti prisutnost trupa NATO saveza i otvoriti prostor multipolarnom svijetu u kojem nema mjesta američkoj hegemoniji.
Sada se s određenim vremenskim odmakom može analizirati i politika Erdoganove Turske. Tijekom "arapskih revolucija" njezin je zadatak bio okupiti poslušnike Washingtona i potom u cjelokupnom dizajnu globalizacijske strategije na čelu s Muslimanskim bratstvom formirati niz novih arapskih režima, a u tom planu su strateški ciljevi bili Egipat i Sirija. Međutim, Erdogan nije uspio obaviti svoju zadaću. Assadov "režim" u Siriji je pružio otpor, a u Egiptu je politika Muslimanskog bratstva ubrzo dovela do narodne pobune. Sjedinjene Države su izgubile i potporu najvećih arapskih zemalja, kao npr. Saudijske Arabije koja je podupirala Morsijevu smjenu u Kairu, te izrazila spremnost u dodjeli kredita za modernizaciju i jačanje egipatske vojske.
Potom je Recep Tayyip Erdogan proglašen krivim jer je razvijao i održavao veze s Rusijom. Turska se odlučila na neutralan stav i suradnju s Euroazijskom unijom, jer je na taj način mislila zaštititi svoje interese i trgovinske odnose s Moskvom vrijedne na milijarde dolara. Turski premijer Zapadu nije pružio podršku u svrgavanju Janukoviča, a javna je tajna da je učinio sve da umiri krimske Tatare, čime je praktično okrenuo leđa prevratničkoj vladi u Kijevu. Surađuje s Kinom od koje kupuje protuzračne sustave i tehnologiju za proizvodnju istih, i to od kineske kompanije pod američkim sankcijama, te razvija odnose s Iranom. Amerika se zbog toga, uz pomoć moćnog klerika i lidera pokreta "Hizmet", Fethullaha Gulena, odlučila na njegovo svrgavanje, no u tome nije uspjela i Erdogan je danas moćniji no ikad.
Tek povezivanjem događaja u Ukrajini, na Bliskom istoku i sjeveru Afrike, jugozapadnoj Aziji i na Kavkazu, mogu se razumjeti planovi globalizacijske strategije pobjednika Hladnog rata, no vrijeme će pokazati hoće li oni biti u stanju ostvariti zacrtane ciljeve. U ovom trenutku je teško prognozirati bilo što, no plan Zbigniewa Brzezinskog je pretrpio niz teških udaraca i pogrešno bi bilo reći da je američki predsjednik Barack Obama taj koji je "gubitnik", a ako i jest, onda to može biti samo djelomično kao puki izvršitelj ove dobro osmišljene agende.
Analizirajući aktualnu situaciju moglo bi se reći da je povijest na strani Rusije i da će zapadna hegemonija ostati nedosanjani san velikog američkog stratega i ideologa Hladnog rata, Zbigniewa Brzezinskog, koji je raspadom Sovjetskog Saveza ostvario veći dio svojih namjera.
U prilog toj tvrdnji ide i čvrsto zacementirana vlast egipatskog predsjednika Abdela Fattaha Al-Sisia, a Sirija Bashara Al-Assada je nakon četiri godine borbi jača no što je bila na početku i nema naznaka pobjede islamista, a da ne govorimo o nekoliko puta najavljivanom "pobjedonosnom ulasku demokratskih snaga u Damask". Rusija, Iran i Kina jačaju odnose do razine vojno-političkog saveza, a kao centripetalne sile oko sebe okupljaju svoje regionalne saveznike.
SCO
Nakon pozicioniranja Moskve u bivšim sovjetskim republikama Središnje Azije na red dolazi Teheran, i uslijedilo je zbližavanje Irana i Afganistana gdje je bivši predsjednik Karzai vodio žestoku kampanju za odlazak američkih trupa iz zemlje. Armenija se, kao što smo rekli, otvoreno svrstala uz Rusiju i prekinula proces europskih integracija.
Washington i Bruxelles pokušavaju preko Gruzije i Azerbejdžana destabilizirati južni Kavkaz, ali je Rusija još 2008. jasno dala do znanja Gruziji kako neće dozvoliti ništa što će joj ugroziti južne granice, dok je odlučnom akcijom na Krimu još jednom podsjetila vlasti u Tbilisiju da vode obzirniju politiku, prije svega prema svom narodu. Politika Azerbejdžana je neodvojiva od Turske, ali i Irana s kojim se grade posebno dobri odnosi, stoga će sve odluke koje donese azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev prvenstveno biti u njegovom interesu, potom Ankare i Teherana, što se u konačnici vidjelo s protjerivanjem američkog Radija Slobodna Europa, potez koji znači puno više od "gašenja jednog demokratskog medija".
Što reći nego da je optimizam Brzezinskog, koji u svojoj knjizi o američkoj ekspanziji na euroazijskom prostoru komentira riječima "kako je Euroazija prevelika da bi se i politički ujedinila", bio posve neutemeljen, a gotovo neupitni gubitak tog prostora bi mogao biti njegov životni poraz, kao i poraz politike globalne dominacije Sjedinjenih Država čiji je on strateg bio nekoliko desetljeća.
Konačno, Zbigniew Brzezinski je imao svojih pet minuta slave kada se u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza otvarao šampanjac u Washingtonu, a na čemu je tako zdušno radio cijeli svoj život. Srećom, "kraj povijesti" se ipak nije dogodio i to zahvaljujući odlučnom stavu lidera nekoliko svjetskih zemalja koje su spriječili provedbu vrlo dobro razrađenog plana.
Komentar: Pogledajte također: