putini erdogan
© flightglobal.com
Ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ispituju Sukhoi Su-57
Ovih se dana u blizini Moskve održala međunarodna zrakoplovna izložba MAKS-2019. Jedan od najkomentiranijih događaja je bila posjeta turskog predsjednika Tayyipa Erdogana i ruskog predsjednika Putina velikom izložbenom prostoru i kratki razgovor dvojice predsjednika o mogućnosti prodaje novog ruskog zrakoplova Su-57 Turskoj.

Kada su se približili zrakoplovu, dvojica predsjednika su se potom popela ljestvama do pilotske kabine i dogodio se nevjerojatan razgovor. "Je li ovo Su-57? On već leti? ", pitao je Erdogan. "Leti", potvrdio je Putin. "Možemo li ga kupiti?", pitao je turski čelnik. "Možete", odgovorio je ruski vođa.

Turski predsjednik Erdogan rekao je da Ankara razgovara o kupnji borbenih zrakoplova Su-57. S jedne strane, ovo je proboj, jer je druga najjača vojska NATO pakta izrazila interes za kupnju ruskih zrakoplova umjesto američkih. S druge strane, postoje strahovi da će zajedno s najmodernijim ruskim borbenim zrakoplovom pete generacije Ankara dobiti i mnoge njegove tajne.

"Pregovori su u tijeku, oni će se nastaviti. Nakon izložbe MAKS-2019, predstavnici naših ministarstava koja tamo rade ostaju u Ruskoj Federaciji. Djelovat ćemo, stavljajući na pregovarački stol naše uvjete za kreditiranje i zajedničku proizvodnju. Ako SAD ne promijene svoj stav oko opskrbe zrakoplova F-35, tražit ćemo izlaz iz ove situacije", izjavio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Ipak, nije sve tako jednostavno kako su pisali neki analitičari i Moskva puno pažljivije nego Ankara procjenjuje izglede za dogovor. Direktor Savezne službe za vojno-tehničku suradnju Dmitrij Šugajev priznao je da su Turci pokazali "veliko zanimanje" za Su-57, ali je prerano "govoriti o pregovorima o ugovorima, još uvijek nema zahtjeva i trebaju se provesti konzultacije". Erdogan ni ranije nije isključio kupnju Su-57 ili drugih ruskih zrakoplova, kao što su Su-35, umjesto američkog F-35.

"Zašto ne. Nismo došli uzalud", napomenuo je Erdogan, ali se ipak nada da će američka strana popustiti. Nije slučajno da je ubrzo nakon Erdoganove izjave turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu potvrdio predanost Ankare prema sporazumu sa Sjedinjenim Državama o borbenom programu F-35. Samo u slučaju da Washington odbije isporučiti te zrakoplove, Turci će razmotriti alternativu, siguran je ministar.

Uz to, ne smijemo zaboraviti da Turska razvija planove za stvaranje vlastitog borbenog zrakoplova pete generacije TF-X.

Erdoganovo pitanje "leti li novi zrakoplov", iako je vjerojatno postavljeno u šali, daleko je od besmislenog. Prije godinu dana stručnjaci su primijetili da je zrakoplov u to vrijeme bio "sirov" i da će trebati puno truda, novca i vremena da se to popravi.

Onda su na letećim "kopijama" Su-57 instalirani motori prvog stupnja, te motori drugog stupnja koji omogućuju postizanje nadzvučne brzine (superkrstarenja) bez upotrebe naknadno sagorijevanja, koji imaju potpuno digitalni upravljački sustav. Očekuje se da će testiranja ovih motora biti završena najkasnije do 2021. godine.

S druge strane, čak i američki stručnjaci govore o prednostima Su-57, iako s daljine, a europski su zrakoplov komentirali na avionskom sajmu u Le Bourgetu.

Su-57 se već proizvodi, ali u malim serijama. To znači da je zrakoplov u pretprodukciji bio prije pet do šest godina. Kada je proizvedena probna serija od 7 do 10 zrakoplova, testiraju se i radi na njima u tvorničkim dizajnerskim biroima u Žukovskom i u testnom centru Čkalov. Vojska donosi odluke o njihovoj upotrebi u taktičkim borbenim uvjetima.

Prva serija je već proizvedena i dvije eskadrile su u vojnoj službi. Preostale dvije se također prekvalificiraju i već lete. Podsjetimo da je program naoružanja za razdoblje do 2027. godine uključivao kupnju 16 zrakoplova Su-57 od strane ruske vojske. Međutim, u svibnju je predsjednik Putin objavio da računa na opskrbu 76 takvih zrakoplova. Zanimljivo je da je upravo u svibnju izražen prvi interes Ankare za Su-57, kada je o tome govorio ministar Cavusoglu.

Međutim, još je rano govoriti o tome da će sporazum uopće biti zaključen, upozoravaju stručnjaci, iako će sporazum o namjeri s Turcima vjerojatno biti potpisan do kraja godine. Naravno, izvozna verzija "pedeset sedmice" bit će drugačija od one koja će se isporučivati ruskoj vojsci.
Prvo što se uklanja iz aviona za izvoz je radarski sustav prepoznavanja. Predaja ove tehnologije je zabranjena zakonom o tajnom vođenju evidencije. Također se uklanja dio opreme koja se može koristiti u slučajevima korištenja nuklearnog i kemijskog oružja i Rusija to ne prodaje nikome ni pod kojim uvjetima.
Neki se sustavi daju u pojednostavljenom obliku. Ako ruska strana ima "know-how", onda to ne možemo dati susjedima, a još manje vjerojatnim protivnicima. Isti će se uređaji, koji su potpuno novi i nepoznati novinarima, zamijeniti standardnim sustavima koji se koriste u većini zemalja.

Turskoj je također ponuđeno da kupi Su-30 i Su-35. To su zrakoplovi generacije 4 ++. Nisu pete, ali su vrlo blizu njihovoj primjeni. Oni će biti puno jeftiniji i sigurno jeftiniji od onoga što im Amerikanci nude sa zrakoplovom F-35.

U svakom slučaju, Erdogan neće ostati bez zrakoplova ako mu Sjedinjene Države odbiju prodati F-35 i ova je opcija sasvim stvarna. Čelnik Pentagona Mark Esper izjavio je da Sjedinjene Države neće vratiti Tursku u projekt, čak i ako Ankara odbije upravljati ruskim sustavima protuzračne obrane S-400.

U tom slučaju će Turci će dobiti mnogo više i bit će na dobitku. Dobit će kvalitetan proizvod po povoljnijoj cijeni. Za jedan F-35 oni će dobiti 2 ili 2,5 nova ruska zrakoplova. Erdogan nije glup i to vrlo dobro razumije. Odluku je donio ne zato što ima dobre odnose s Putinom ili koketira s Rusijom, već zato što je ekonomski isplativa.

Međutim, za Rusiju u takvom ima prednosti, ali i nedostatka. S jedne strane, dobro je što ruske tehnologije prodiru u Tursku i ona se sve više udaljava od NATO saveznika. Jačanjem kontakata, ekonomskih, vojno-tehničkih i političkih, Rusija se sve više pozicionira kao prva sila u regiji.

S druge strane, što Turska manje bude ovisila o isporuci oružja NATO pakta i općenito o drugim članicama saveza, to će više igrati ulogu neovisne regionalne sile.
Ali Moskva mora osigurati da se ta vojna oprema u budućnosti ne okrene protiv ruskih interesa.
Čak i iz nedavnog susreta Putina i Erdogana je jasno da između dvije zemlje i dalje ima proturječnosti. Erdogan je nezadovoljan postupcima sirijske vojske u Idlibu. Stoga je potrebno isključiti čak i čisto hipotetsku upotrebu sustava S-400 protiv ruskih saveznika u Siriji. Bio bi vrlo neugodan incident da rusko oružje pogodi bilo koji bivši sovjetski zrakoplov koji se nalazi u arsenalu vojske Bashara Al-Assada, a Turska može u bilo kojem trenutku to učiniti, jer je konfiguracija snaga u Siriji prekomplicirana.

Pri takvim transakcijama potreban je vrlo velik oprez. Turska se odlično snalazi u trgovini, ali Rusija ne bi trebala nasjesti na njene trikove. Turska kaže da je neovisna, ali strpljivo sluša Washington.

Doista, Erdogan je u Moskvi ne samo najavio pregovore o kupnji Su-57, već ih je i rezervirao, ali će odluka biti donesena nakon što obavi telefonske razgovore sa svojim američkim kolegom Donaldom Trumpom i sazna konačni američki stav o programu F-35.

IRANSKI FAKTOR

Ne treba zaboraviti da svaka prodaja modernih oružja mijenja ravnotežu snaga u regiji, a prodaja Turskoj zrakoplova Su-57, pa čak i Su-35 bi umanjila značaj Irana na Bliskom istoku.

Na primjer, ako Rusija prihvati proizvodnju SU-57 u Turskoj i neda Su-35 Iranu, tada će se moći oprostiti od novostvorenog saveza s Islamskom Republikom u njegovom najčišćem obliku. Turska je geopolitički protivnik i gospodarski konkurent Iranu. Jednostrano jačanje pozicije Turske uzrokovat će ljutnju Irana, gdje su sa zavidnošću promatrali spremnost Rusije da na prvi zahtjev Turskoj dostavi S-400, dok su Irancima nekoć bili uskraćeni sustavi S-300.

Točno je da je Vladimir Putin popravio pogrešku Medvedeva i Iran je nedavno dobio modernije sustave S-300PMU2, umjesto starih modela S-300, ali Teheran ne gleda blagonaklono na "ustupke" Erdoganu. Stoga je prodaja zrakoplova Turskoj još kompliciranija nego što izgleda na prvi pogled.

Turska je u svojoj biti prozapadna država, članica NATO pakta i ne baš iskren i predvidiv partner. Na primjer, uzmimo izjavu Erdogana da "Turska nikada neće priznati aneksiju Krima". Štoviše, ako se prisjetimo nedavne prošlosti, Turska je tijekom prvih pet godina rata u Siriji izravno podržavala teroriste svih boja. Tek nakon što je Rusija ušla u bitku, dogodila se prekretnica i Ankara je promijenila svoje stajalište.

Turska se približava Rusiji iz tri glavna razloga. Prvo, SAD se zalažu za stvaranje temelja buduće kurdske države u Siriji, a ovaj faktor smrtno ugrožava suverenitet i integritet Turske. Amerikanci podržavaju oporbu protiv Erdogana na čelu s Fethullahom Gülenom, a bez bilo kakve američke intervencije Turska već desetljećima sjedi u čekaonici EU.

Drugo, savez s Rusijom i Iranom štiti turske interese u Siriji, a treće, članstvo u ovoj trojki omogućit će Turskoj da u kraćem roku izravno nadgleda stanje rusko-iranskih bilateralnih odnosa.

S Iranom je potpuno drugačija slika. Politički i ekonomski sustav Irana prilagođavao se uvjetima sankcija, a SAD i Zapad nikada neće ukinuti sankcije Iranu, odnosno sve dok zemljom vladaju aktualne vlasti. Učinku sankcija Iran uglavnom odolijeva, a iransko gospodarstvo počinje rasti. Politički sustav i sigurnost zemlje su nepokolebljivi. Na svijetu ne postoji sila koja bi stvarno mogla ugroziti suverenitet i integritet Irana.

Ali to nije dovoljno. Zemlja je još uvijek u izolaciji, životni standard stanovništva i dalje pada i Teheran se mora nekako izvući iz ove situacije, a učinkovit izlaz iz ove situacije može biti nova razina odnosa s Rusijom. Vraćajući se na zrakoplove, ako Rusija ponudi Iranu zajedničku proizvodnju Su-35, onda će to iz temelja promijeniti situaciju i u samom Iranu.

Rusija ima sve interese da prije svega razmišlja o tome. Ako bi ona ponudila Iranu dublje vojno-političke odnose, to bi bilo u ruskim interesima. Na primjer, umjesto da tehnologiju proizvodnje zrakoplova prenese drugima, Rusija bi mogla uspostaviti svoju bazu na jugoistoku zemlje u pokrajinama Sistan i Balučistan u Omanskom zaljevu na spoju s Indijskim oceanom, a ako je potrebno, na jugozapadu Irana u pokrajini Bušer ili na zapadu u pokrajini Istočni Azerbejdžan.

U ovom slučaju, ruska baza u Sistanu i Balučistanu mogla bi kontrolirati sve procese na istoku Indijskog oceana i u Omanskom zaljevu, na jugu Pakistana i Indije, te na južnim granicama Afganistana.

Bazna točka u pokrajini Bušer omogućila bi stvarnu kontrolu nad strateškim Hormuškim tjesnacem i cijelim Perzijskim zaljevom, a bazna točka u pokrajini Istočni Azerbejdžan omogućila bi Rusiji nadzor nad situacijom na Kavkazu, u samoj Turskoj i Iraku. Imali bi lakši pristup istoku Sirije i svojoj bazi u Hmeymimu i centru za podršku ruske mornarice u Tartusu.

Gotovo sve zemlje ove ključne regije, od Crnog mora do Indijskog oceana, bile bi na "pješačkoj udaljenosti" od ruskog zrakoplovstva. To je ozbiljan faktor utjecaja na svjetsku politiku, a Rusija bi postala globalni igrač, središte privlačnosti mnogih država.

Istina, dobivanje pristanka Irana za ovaj projekt neće biti lako, jer je prema Ustavu Islamske Republike zabranjeno raspoređivanje vojnih baza i trupa stranih država u zemlji. Ali bi Iran dobio pristup najnaprednijoj vojnoj tehnologiji, koja bi dala snažan zamah iranskoj vojnoj industriji, a sigurnost zemlje bila bi najozbiljnije zaštićena. I treće, prisutnost Rusije u Iranu bi u slučaju "nepredviđene situacije" vjerojatno bila određena međusobnim obvezama.

Postoji još jedna okolnost koja koči realizaciju ovog projekta, a to je faktor nepovjerenja Irana prema Rusiji. Desetljećima je Zapad, predvođen Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, svakodnevno vodio informativni rat protiv Rusije u Iranu i zemlju gotovo učinio "čudovištem". Osim toga, u novijoj ruskoj povijesti su zabilježeni koraci koji se u Iranu u najmanju ruku percipiraju kao "ne pretjerano prijateljski".

Ali ako Teheran i Moskva započnu sklapanje zrakoplova Su-35 u Iranu, a ti napredni borbeni zrakoplovi počnu štititi iranski zračni prostor, geopolitička bi se slika znatno promijenila. Prisutnost takvog zrakoplova, koji je dokazao svoju učinkovitost i pouzdanost u borbi protiv ISIL-a u Siriji, vjerojatno će ohladiti vruće glave iranskih neprijatelja u zemljama Bliskog istoka. Ranjivost njihovih zrakoplova, obzirom na protuzračnu obranu Irana, sposobnu da djeluje na malim, srednjim i velikim visinama u Perzijskom i Omanskom zaljevu, povećavat će se više puta.

Sve je u pokretu i sve se mijenja. Nema ničega nepromjenjivog i vječnog, pogotovo u politici. Iranci su pragmatični ljudi i prvenstveno polaze od vlastitih interesa, a ako postoji nešto što zadovoljava njihove interese, oni su tada spremni početi ispočetka. Rusi su im po tome slični. Možda bi se nešto slično moglo reći za Erdoganovu Tursku, ali čak i da Turska očuva ovaj kurs, tko Rusiji može jamčiti da na jednim od izbora, parlamentarnim ili predsjedničkim, turski birači neće pomesti AKP i Erdogana s političke pozornice i vratiti se prozapadnoj i sekularnoj politici, koja je uvijek bila podanička u odnosima s Washingtonom i europskim silama. U poslu sa Su-57 ili Su-35 Moskva mora uzeti u obzir i tu mogućnost.