Zapovjednik Quds snaga Iranske revolucionarne garde, general Qassem Suleimani,
HispanTV: Danas imamo čast upoznati vas kao zapovjednika Quds snaga i osobu koja je osobno sudjelovala u bitci tijekom ovog rata kako bismo čuli vašu analizu ovog velikog događaja. Naravno, niste razgovarali s novinarima kao zapovjednik Quds snaga i ovo će biti vaš prvi razgovor s novinarima nakon dvadeset godina. Kao prvo pitanje započinjemo analizom preliminarnih razloga tog rata, posebno nakon pet godina prisutnosti Sjedinjenih Država u regiji, uglavnom u Iraku i Afganistanu
General Qassem Suleimani: Kažem vam da su u 33-dnevnom ratu postojala određena skrivena pitanja koja su zapravo bili glavni uzroci rata. Neke od njih bile su jasne i očite. U stvarnosti, oni su bili izgovor da režim izvršava svoje ciljeve u tajnosti, u određeno vrijeme. Iako kad kažem da su bile skrivene, u stvarnosti smo znali namjere režima. Ali ono što nismo znali je da je neprijatelj imao namjeru da napravi iznenadni napad.
Analizirajući niz situacija, došli smo do tog zaključka, prije početka rata, da su namjeravali napraviti brz i iznenadan napad i da bi u tom napadu iznenadili Hezbollah, koji je trebao biti eliminiran. Taj se rat dogodio u situaciji u kojoj su se dogodila dva važna događaja, jedan koji se odnosio na cijelo područje, a drugi, važan za situaciju u ovom području. Prvo, SAD su zahvaljujući napadima 11. rujna uspjele proširiti svoju vojnu prisutnost na našem području.
Nešto slično se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Iako, u odnosu na Drugi svjetski rat, prisutnost nije bila takva ni po kvaliteti ni po količini. To se prvi put dogodilo sa Sadamovim napadima na Kuvajt 1991. godine, što je dovelo do američkog napada. Također, američki napad i Sadamov poraz natjerali su ih da zadrže ostave oružje u našoj regiji. I tako su Amerikanci postavili svoje temelje. Ali, nakon 11. rujna su zbog dva velika napada SAD angažirale oko 40 posto svojih oružanih snaga izravno u našem području. Kasnije s vremenom, a zbog niza promjena, na područje su stigle i pričuvne snage i Nacionalna garda, otprilike 60 posto američke vojske. To znači da su sve njihove snage, unutarnje i vanjske, prodrle u naše područje
Stoga smo imali prisutnost velikih razmjera na malom području. U Iraku je bilo oko 150 tisuća vojnika, dok je u Afganistanu bilo više od 30 tisuća američkih vojnika. Osim toga, u Afganistanu je bilo i gotovo 15 000 vojnika NATO pakta. Stoga smo imali gotovo 200 000 vojnika na našem području. I to bez Palestine. Tako je ova situacija stvorila niz prilika za cionistički režim. Odnosno, prisutnost Amerikanaca u Iraku spriječila je kretanje Sirijaca u Siriji, a sirijska vlada je također smatrana prijetnjom.
Isto tako im je prijetnja bio i Iran. Ako pogledate zemljopis Iraka, u ratu 2006. godine možete vidjeti da su u toj zemlji, koja nas ujedinjuje s glavnim snagama Osovine otpora, SAD uspjele smjestiti gotovo 200 000 vojnika, sa stotinama zrakoplova, helikoptera i tisućama oklopnih jedinica.
Ova je situacija omogućila da cionistički režim iskoristi prednosti i izveo je niz operacija. Ovo raspoređivanje izazvalo je strah u Iranu, a također je uplašilo i blokiralo Siriju. Zato su morali provesti ove dvije vojne operacije, što je učinio cionistički režim, posebno Busheva vlada, koja je bila radikalna i donosila je brze odluke, posebno tim koji je tada bio u Bijeloj kući, koji je bio u savezu s cionističkim režimom.
Stoga su vidjeli savršenu priliku za izvođenje takvih akcija. Dakle, najveću korist od prisutnosti američke vojske na ovom području je imao cionistički režim.
Imao je koristi od svrgavanja Sadama, pobjede SAD-a u Afganistanu i terora kojeg su na to područje doveli Amerikanci. SAD su čak i sve političke stranke iz područja koje su im se suprotstavile stavile na popis terorističkih skupina. Režim je nastojao iskoristiti ovu situaciju. Mislili su da je to najbolja prilika za brzo provođenje rata, jer su 2000. godine već izgubili u Libanonu i povukli se. Pobjegli su nakon što ih je potjerao Hezbollah.
Režim se želio vratiti u bitku, ali ne okupaciji, već za svrgavanje i promjenu demografije južnog Libana. To se praktično radilo na početku rata.
Istinska namjera je bila potpuno promijeniti demografiju i ljude koji su bili u južnom Libanonu, jer su imali vjersku vezu s Hezbollahom. Htjeli su da odu u Siriju. U južnom Libanonu željeli su učiniti nešto slično onome što je učinjeno u Palestini 1967. Također su tražili sličan plan za šiite koji žive u južnom Libanonu. Isti je to plan kojeg su izveli s Palestincima.
Prisilili su Palestince da napuste jug zemlje i razbacali ih po raznim kampovima u Libanonu, Siriji i drugim kampovima unutar arapskog svijeta. Čak su prisilili Arafata da preseli svoje središte iz Libanona u Tunis ili Maroko i stvorili su veliki broj prognanika.
Imali su istu ideju sa šiitima u Libanonu. Stoga ću sada govoriti o onome što se dogodilo tijekom rata, kako bih dovršio to pitanje. Na ovu temu Amerikanci i Izraelci imali su vrlo važnu frazu. Na početku rata, Bush je koristio vrlo vulgarne riječi. Mikrofon je bio upaljen, neću ih ponavljati jer su te riječi prikladne samo za njega. Riječi koje je rekao nisu se odnosile na rat, već na ishod tog rata.
Iako je to Condoleezza Rice rekla s više uljudnosti i diplomacije, rekla je da su nakon masakra ojačali u južnom Libanonu, a visoko tehnološka bombardiranja su bila veliki ponos, jer su zahvaljujući toj tehnologiji uspjeli uništiti bilo koju točku. Oni su prouzročili ubojstva prema kojima je pokolj Qana beznačajan. Koristio je tu riječ. Zapravo je te krikove usporedio s tom vulgarnom riječi. Rekao je da će to biti nova radna bolna zadaća na Bliskom istoku. Krikovi djece pod ruševinama i krikovi nevinih žena uspoređivao je s porođajnim bolima. Stoga ova fraza pokazuje da je postojao sjajan plan, ali za cionistički režim u ovom pitanju, koji je mislio na veliki logor i nekoliko brodova. U kampovima bi mogli zatvoriti ljude i premjestiti ih tamo, U početku su bili kampovi u Palestini, kapaciteta 30 000 ljudi, a zatim su ih planirali podijeliti. Poslali bi ih u druge zemlje, jer su svi oni prema njihovom mišljenju bili zločinci ili ovisni o Hezbollahu. Čamcima koje su pripremili bili bi premješteni na drugo mjesto.
Stoga vidimo da je ovaj rat, za razliku od drugih u kojima sve završava uništenjem, u ovom ratu se djelovao vrlo oprezno i planski. Odnosno, prvo su uzeli grupu kao svoju metu. U ovom slučaju je prva meta bila Hezbollah. Potom su proširili svoj plan uništenja za sve šiitske skupine u južnom Libanonu, kako bi u potpunosti mogli provesti ovu demografsku zamjenu. Stoga se, analizirajući ovaj rat, moglo shvatiti što se krije iza njihovih tajnih planova, što su kasnije priznali i sam Olmert, a kasnije i vojskovođe,... da su planirali izvršiti iznenadni napad.
Da se izveo taj iznenadni napad, velik dio Hezbollahove infrastrukture bio bi eliminiran zračnim bombardiranjima. Organizacija Hezbollaha pretrpjela bi ozbiljnu štetu i izgubila 30 posto svoje snage. Tada bi u drugom koraku tražili njegovo potpuno uništenje.
Ali u stvarnosti su tražili veliku dobit samo zbog prisustva Amerikanaca u Iraku i Afganistanu. Odluka arapskih zemalja je bila da podrže Izrael u ovom ratu, jer su namjeravali uništiti Hezbollah i sve šiitske skupine u južnom Libanonu
To je i Olmert rekao tijekom jednog svog govora. Rekao je da je to bio prvi put da su se sve arapske države, odnosno zemlje Zaljevskog vijeća za suradnju zemalja, među njima i Egipat i drugi, složile s izraelskim planom.
Tada bismo to mogli smatrati iznimkom. Kao što vam je poznato, u to vrijeme Irak nije imao vladu, a američki vladar zemlje u to vrijeme bio je Bremer. Tako su Irak vodili Amerikanci. U Siriji je zbog smrti Hafeza Al-Assada postojala mlada vlada. Prema tome, prema njihovim riječima, manjina koju je spomenuo Olmert bile su te zemlje, kada je rekao da su u ratu protiv arapske organizacije sve arapske nacije podržale Izrael, što je i bila njegova stvarnost. To je bila važna stvarnost koju je rekao.
Stoga smo morali uzeti u obzir tri skrivene točke u ovom ratu. Američka prilika da bude u tom području, SAD kontrolira Irak i stvaranje straha u tom području zbog velike američke vojne prisutnosti. Druga je bila tajna podrška koju su arapske zemlje nudile Izraelu da uništi Hezbollah i demografski promjeni jugu Libanona. Treća je bila namjera samog cionističkog režima da iskoristi situaciju kako bi se zauvijek riješio Hezbollaha.
HispanTV: Dobro ste i detaljno opisali skrivene uzroke rata. Koji su bili izgovor i razlozi za taj rat?
General Qassem Suleimani: Ta su tri cilja bila tajna koju su željeli ostvariti. Zapravo, oni su bili glavni stubovi ovog rata. Pa, što se tiče očitog dijela ovog rata, očito je problem bio taj što se Hezbollah osjećao predan libanonskom narodu. I naravno, tko bi osim Hezbollaha mogao ispuniti svoju predanost Libanoncima? Tko bi mogao osloboditi mlade libanonske zarobljenike iz ruku cionističkog režima? Sayed Hassan Nasralah je u dijelu svog govora dao to obećanje, rekavši da će nastaviti kao prije pokušavati oslobađati mlade iz kandži cionizma. Libanoncima, uključujući zarobljenike Druze ili ostale zatvorenike koji su bili muslimani ili kršćani, jedina im je nada bila Hezbollah. I sada su im jedina nada. Jedinu podršku libanonski narod ima od Hezbollaha, koja ih brani od ovog divljeg režima. Pa to je obećanje dato. U prethodnim razmjenama, Izrael je odbio predati glavne zatvorenike koji su bili tinejdžeri, proveli su dugo u zatvoru, gdje su ušli mladi i tamo su dosegli srednju dob.
Hezbollah je to obećanje dao, ali u prvoj razmjeni koja se nije dogodila Izrael je odbio pustiti te zatvorenike. Stoga je Hezbollah ispunio svoje obećanje libanonskom narodu i započeo je s operacijama. Da biste proveli ovu razmjenu, operacije su se pokazale uspješnima. Neke operacije su bile posebne. Ne znam kakvo bi ime dao njihovom vodstvu. Odnosno, ne znam bi li ih zvao zapovjednicima, riječ koja se danas naširoko koristi, jer su bili više od toga. Danas u vojnim uvjetima naše zemlje ima puno zapovjednika ili admirala. Ali zaista veliki zapovjednik je mučenik Imad Mughniyeh.
Zapovjednik za kojeg se može reći da ima iste karakteristike kao i Malek Ashtar. I sada nije njegovo vrijeme, ali na obljetnicu njegova mučeništva objasnit ću to detaljnije. Kada je Malek bio mučenik, živio je isti osjećaj kojeg je imao imam Ali. Ista tuga koja se približila imamu i plakala je u Mimbaru, rekavši mu da je za one koji se oslanjaju na njega poput planine.
Ono što je rekao nakon ove rečenice bilo je vrlo važno. Malek mi je tu bio sličan islamskom poslaniku, Mohamedu.
U slučaju Imada bila je ista situacija, odnosno Imad je bio simbol otpora. Kao što sam rekao prije, ostavljajući po strani izraze koje obično koristimo, moram usporediti ovu situaciju s onom rečenicom imama Alija o Maleku.
Rekao je da bi žene trebale roditi nekoga poput Maleka. Imad Fayez Mughniyeh je bio takav. Režirao je ovaj prizor kao i mnoge druge teške bitke koje je vodio.
Bio je zapovjednik ove posebne operacije i usko je vodio. Ušao je u okupirane teritorije Palestine, takozvanog Izraela, ciljao je automobil Hummer i odveo dva njegova putnika kao zarobljenike. Zapravo, ove operacije bile su tri. Prvo je bilo potrebno dizajnirati ovu operaciju, nakon prolaska visokih i opsežnih bodljikavih žica cionističkog režima.
Jer operacija nije bila samo pucanje. Morao je prijeći područje i uzeti putnike automobila kao taoce. Stoga je operaciju trebalo izvesti vrlo oprezno, tako da putnici ne umru. Morali su djelovati brzo, a to znači za nekoliko minuta. Ne četvrt sata, ne pola sata, imali su samo minute, sekunde. Morali su prijeći područje prije dolaska neprijatelja. Obično je neprijatelj bio udaljen samo nekoliko minuta od točke operacije. Mislim kopnenim putem. Zrakom je stizao mnogo ranije i oslobodio bi zatvorenike. I treći dio operacije bio je premještanje zarobljenika brzo i što dalje od neprijateljske opasnosti, na sigurno.
Jedna od karakteristika Emada bila je njegova pažnja na detalje i temeljitost. Jer je obično usko planirao stvari. Planirao je i sam ih je odrađivao. I Emad je uspio.
© APDva najveća američka glasila objavila su priče na temelju izvora CIA-e, u kojima se tvrdi da je Imad Mughniyah ubijen u zajedničkoj operaciji s izraelskim Mossadom
General Qassem Suleimani: Pa, moram istaknuti dvije točke. Hezbollah ima jedinice koje su neprijatelju neprihvatljive. Odnosno, Hezbolah zbog svog vjerskog i političkog uvjerenja ne može prihvatiti neprijatelja, a neprijatelj također ne može postići dogovor s Hezbolahom. Stoga je to neprijateljstvo kontinuirano. U to vrijeme je bila ista situacija. Stoga je Hezbollah uvijek bio na oprezu. Spreman za obranu. Ovo je važno pitanje. Hezbollah se uvijek priprema i planira, zato su i oni bili pripremljeni. To nije imalo nikakve veze sa situacijom oko ove operacije. Ova je operacija povećala njihovu pripremu u drugim aspektima.
Podigla im je svijest. Ali vojne snage i njihova oprema bili su spremni i prije. Do sada se situacija nije promijenila, odnosno Hezbollah je uvijek 100 posto spreman. Priprema Hezbollaha nije poput ostalih skupina, koje prvo najavljuju žutu uzbunu, a zatim prelaze na crvenu. Ili na primjer 30%, 70%, a zatim 100% priprema.
Ne, Hezbollah je uvijek 100% spreman. Tog dana je sprema bila 100%, baš kao i danas. Ono što se događa je da kvaliteta ove pripreme varira ovisno o mogućnostima koje su im dostupne u datom trenutku. Druga važna točka je da Hezbollah prije nego što izvede operaciju provede niz sigurnosnih priprema. Stoga je Hezbollah izveo ovu operaciju, uzeo ta dva izraelska vojnika kao taoce, a zatim obavio važnu i povijesnu razmjenu.
Prvo je sve pripremljeno interno. Ova je priprema imala dva aspekta, jedan za suočavanje s neprijateljem, a drugi za smanjenje štete. Iz tog razloga, kada je režim izveo niz operacija, posebno u ranim satima, imao je datoteku s informacijama. Sav dosje koji je imao prije dostavljen je zračnim snagama. Njihove zračne snage na temelju te datoteke, koja je sadržavala točne koordinate Hezbollaha, započele su operaciju.
Zahvaljujući mjerama koje je Hezbollah poduzeo, na razini snaga i opreme je zadobio minimalnu štetu. Može se reći da u prvim trenucima napada nije pretrpio nikakvu štetu. Deset dana kasnije neprijatelj je objavio da su sve njegove informacije isti ciljevi za koje je Hezbollah znao da će biti gađani. Hezbollah je učinio sve da napadi neprijatelja budu neefikasni.
Druga točka, predviđajući ishod ovih napada i kontranapada, sukob nije završio punim ratom. Obično je bilo jednodnevnih protunapada. Režim je snažno napao jedno ili više područja, a zatim se povlačio. No, već od prvih trenutaka je izvršena čitava operacija koja je prethodno osmišljena. To jest, plan kojeg su imali i namjeravali provesti u tajnosti su izvršili odjednom.
Na kraju rata smo shvatili da su neprijatelji unaprijed imali organizirani plan da nas iznenade u ovoj operaciji. Sve što smo znali bilo je zahvaljujući informacijama koje smo dobili od samog neprijatelja. Stoga je ovaj rat brzo postao pravi i potpuni rat, baš kao i trgovina barutom koja eksplodira zbog iskre osigurača.
Navodno su svi ti planovi provedeni iznenada i dogodila se velika eksplozija, rat koji je trajao 33 dana.
Hispan TV: Gdje ste bili kad se dogodio rat?
General Qassem Suleimani: Pa, prvog dana, kada se sve dogodilo, vratio sam se u Libanon, jer sam dan prije bio tamo.
Otišao sam u Siriju, ali su svi putevi bili pod vatrom. Konkretno, glavni granični prijelaz koji povezuje Libanon sa Sirijom, ova je cesta neprestano bila pod vatrom neprijateljskih aviona. Onda smo nazvali prijatelje i Emad je potražio da me na siguran način odvede u Libanon iz Sirije. Cestom, kojom smo dijelom putovali autom, a dijelom pješice. U to se vrijeme rat koncentrirao na objekte Hezbollaha i jug zemlje, kao i na neka područja u središtu i sjeveru zemlje.
Nakon prvog tjedna su iz Teherana inzistirali da se vratim i da objasnim što se dogodilo. Vratio sam se sporednom cestom. Kad sam stigao, vođa Irana bio je u gradu Mashadu. Otišao sam ga vidjeti. Na sastanku su bila tri načelnika tri glavne sile Irana, kao i glavni članovi Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Ponudio sam izvješće o situaciji. Moje je izvješće bilo ogorčeno. To znači da u mojim objašnjenjima nije uočena mogućnost pobjede i da je rat ovaj put posve drugačiji. Bio je to potpuno tehnološki i precizan rat. Zgrade s 12 katova se uništene jednom bombom, a ciljevi su birani precizno. U selima, koja su obično vezana jedno za drugo, bombarderima je vrlo teško ciljati. Ali rat se preselio i u sela Hezbollaha.
Drugim riječima, napadali su samo šiitska naselja i nisu naštetili ljudima u susjedstvu, koji su bila naša braća, kršćani ili suniti. Odnosno, u jednom gradu ste mirno pušili nargilu, a susjedni grad je bio pod vatrom.
Ponudio sam svoje izvješće na tom sastanku. Poklapalo se s trenutkom molitve. Išli smo moliti. Vođa je također bio. Dok je zavlačio rukave, signalizirao mi je da dođem. Rekao je: "Jesi li mi htio reći nešto o tvom izvještaju?" Rekao sam: "Ne, samo sam želio objasniti stvarnost."
Vođa je rekao: "Razumijem, ali ništa drugo mi niste htjeli reći?" Rekao sam: "Ne."
Završili smo molitvu i vratili se na sastanak. Završio sam s davanjem svog izvještaja Vođa je počeo govoriti. Rekao je nekoliko stvari, napomenuvši da je ono što je rečeno o ratu bilo kako i jest. Bio je to vrlo težak rat, ali mislim da je ovaj rat poput bitke u rovovima.
Molitve u ovom ratu ili bitkama s rovovima iste su. I vođa ih je počeo čitati.
Kao musliman, sljedbenik poslanika, uspio sam razumjeti ovu situaciju. Ali sam vjerovao da će pobjeda u tom ratu biti poput pobjede u bitci rovova. Bio sam vrlo iznenađen, jer je moje vojno znanje govorilo drugačije. Volio bih da vođa to nije rekao.
Tada je rekao nešto vrlo važno. Vođa je rekao kako misli da je Izrael unaprijed pripremio ovaj plan. Htio ga je iznenada provesti da iznenadi i uništi Hezbollah. Međutim, operacija Hezbollaha sa zarobljavanjem dva zatvorenika je oduzela Izraelu trenutak iznenađenja. Nisam imao te podatke, niti su bili dostupni gospodinu Nasrallahu. Nitko od nas nije imao te podatke, pa ni Imad Mughniyeh. Nitko od nas nije imao te podatke. Ali smo bili na granici i vidjeli sve. Ovo je bila vrlo dobra vijest za mene, jer mi je puno pomogla da ohrabrim Nasrallaha. U početku to nije bilo tako ozbiljno, ali je sve eskaliralo kada se povećao broj naših poginulih i kada smo vidjeli količinu uništenja i gubitaka. Sayed Nasrallah je dao izjave koje su me jako pogodile i zato ih želim ponoviti. Mogao je proklinjati i reći: "Zašto je Hezbollah doveo sve šiite u opasnost da uzme dva zarobljenika?" No, Hezbollah je spasio i sebe i libanonski narod od potpunog uništenja ili, u najboljem slučaju, života u ropstvu. Ovo je dobra i važna vijest. Još jedna točka koju je spomenuo bio je duhovni aspekt.
Rekao im je da čitaju dobro poznatu molitvu među šiitima Yoshana Saghira. Pogledajte, situacija može biti različita za učenjaka i za elite.
Vođa je jasno rekao da ova mala molitva prikazuje čovjeka koji je pod prisilom.
Čovjeka koji je u stanju ekstremne prisile i želi razgovarati s Bogom. Vratio sam se istog dana u Teheran, a noću sam se vratio u Siriju. Ali osjećao sam se vrlo dobro. Došao je i Imad i zajedno smo otišli vidjeti Sayeda Nasrallaha.
Ispričao sam mu sve i možda ništa nije toliko utjecalo na moral gospodina Nasrallaha. Prvo, ima osobinu koju nitko od nas nije imao na istom stupnju. Mislim da bismo trebali od njega naučiti mnoge lekcije. Ima vjeru i čvrsto vjerovanje u riječi svog vrhovnog vođe i smatra ih božanskim riječima. Stoga je vrlo zainteresiran i pažljivo prati bilo koju riječ ili izraz njegovog vođe.
Objasnio sam mu i bio je jako sretan. U početku su borci brzo proširili glas vođe da će pobjeda u ovom ratu biti ista kao da je bitka za rovove. To znači da ima nevolja i mnogo poteškoća, ali da će se sve završiti velikom pobjedom. Ovo stajalište vođe se proširilo među svim borcima, od onih koji su bili iza linija do onih koji su napredovali pred neprijateljem. Drugo, analiza da je neprijatelj unaprijed pripremio projekt postala je temelj aktivnosti Sayeda Nasrallaha u pripremi javnog mnijenja i upozoravanju ljudi na neprijateljeve namjere. Treće, što se tiče molitve Yoshana Saghira, ona se široko proširila.
Ova se molitva široko proširila i televizija Al-Manar ju je neprekidno emitirala. Činila je to vrlo dobrim i tužnim glasom, a čitali su je i u kršćanskoj zoni, jer je molitva bila božanska i ideološka. Ne pripada samo sekti. Svi koji su Božji sluge i vjeruju u Boga i njegovu božansku snagu, bili su pod utjecajem ove molitve. To je bio početak novog poglavlja i može se reći da je to bilo upumpavanje nove krvi u Hezbollah, kako bi se bitka protiv neprijatelja nastavila s većom nadom i samopouzdanjem.
HispanTV: Jeste li tijekom rata prenijeli drugu poruku od vođe šeiku Nasrallahu i zapovjednicima Hezbollaha?
General Qassem Suleimani: Nakon rata vratio sam se iz Libanona i opet sam imao sastanak sličan Mashadovom, ali ovaj put u Teheranu s vrhovnim vođom. Tom sastanku su prisustvovali svi zapovjednici i visoki organi i dužnosnici. Dostavljeno je izvješće o onome što se dogodilo. Objasnio sam u potpunosti ono što je djelomično objavljeno. Jeste da su moja svakodnevna izvješća slana kroz našu sigurnu liniju do Teherana, tako da su svi bili upoznati s događajima i onim što se događalo na bojnom polju.
HispanTV: Kakva su bila mišljenja unutar Irana i reakcija Islamske Republike u vezi s tim? Jesu li se vlasti slagale s mišljenjima ili jesu li svi bili jednoglasni u vezi s odgovorom?
General Qassem Suleimani: Ne, nikad nije bilo razlike u mišljenjima. Svi su jednoglasno podržali moralnu i materijalnu pomoć Hezbollahu, odnosno oružje, opremu, kapacitete, sredstva i ono što je bilo u okviru mogućnosti Islamske Republike.
Nije bilo brige oko toga. U sustavu to nitko nije dovodio u pitanje. Barem u tom razdoblju, jer dok sam bio tamo mogao sam čuti što se događa i nije bilo brige zbog toga. U Islamskoj Republici postojalo je potpuno jedinstvo u vezi s podrškom Hezbollahu i nastojanju da se pobjedi. Postojalo je jedinstvo u punom smislu Islamske Republike.
Iran je bio posvećen toj podršci, a temelj podrške je bio vrhovni vođa. Stoga nije bilo sumnje ili oklijevanja, jer je to bilo u interesu Islamske Republike, islama i islamskog svijeta.
Naravno, mogu postojati različita mišljenja oko nekih pitanja, ali oko pitanja Hezbollaha je došlo do konsenzusa i jedinstva na svim razinama.
Hispan TV: Malo se govorilo o veličini operacija 33-dnevnog rata ili je većina izjava i informacija bila o stanju cionističkog režima u tom ratu. Željeli bismo čuti od vas detalje o strategijama Hezbollaha u operacijama u Libanonu, od kada ste aktivno sudjelovali u sukobu.
General Qassem Suleimani: I dalje postoje stvari koje se ne mogu otkriti o tom ratu. Možda zato što je od tog rata prošlo samo 13 godina? Imamo još mnogo godina da otkrijemo neke njegove tajne i ono što je učinio Hezbollah, što je još uvijek tajna. No, nekoliko je važnih i korisnih točaka za razgovor
Hezbollah je imao operativni centar u srcu predgrađa, a njegove susjedne zgrade neprestano su bombardirane i uništavane. Svake noći bile su dvije ili tri velike visoke zgrade, 12 ili 13 katova, manje ili više, a obično su imale ne više od 15 katova, koje su u potpunosti srušene. Jedne noći, kad smo bili u operativnom centru, svi su službenici ratnog odjela bili u toj sobi.
Ovaj centar nije bilo podzemni, već normalan. No, postoje uređaji za komunikaciju i vezu koji mogu komunicirati i kontaktirati različite strane. Nakon što su zgrade u blizini bombardirane i uništene, vidio sam da je noć i da je bilo oko 23 sata. Osjetio sam da postoji ozbiljna prijetnja po život gospodina Nasrallaha i odlučio sam ga odvesti na drugo mjesto. Imad i ja smo se posavjetovali. Sayed je rijetko pristajao napustiti operativni centar, iako odlazak nije značio napuštanje susjedstva.
Međutim, izraelski bespilotni zrakoplovi su neprestano letjeli iznad naših glava u tri predgrađa i pomno nadzirali sva kretanja, dolaske i putovanja, čak i motocikle. Tada je predgrađe bilo potpuno tiho. Bila je ponoć. Bilo je to kao da nitko ne živi u srcu predgrađa koje je bilo glavno središte Hezbollaha.
Dogovorili smo se da se preselimo odatle u drugu zgradu i uspjeli smo. Između prve i druge zgrade nije bilo velike udaljenosti. Kad smo se preselili, čim smo ušli u tu zgradu, došlo je do novih bombardiranja i bombardirali su blizinu te zgrade. Čekali smo tamo jer smo imali sigurnu liniju i veza se nije smjela prekidati, pogotovo onu Hassana Nasrallaha i Imada Fayeza Mughniyeha.
Ponovo se dogodilo jedno bombardiranje i uništilo je most pored te zgrade. Smatramo da je te udare pratila treća strana i da bi mogli bombardirati i našu zgradu, a tamo smo bili samo gospodin Nasrallah, Imad i ja.
Tada smo odlučili prijeći u drugu zgradu. Nas troje smo otišli i nije bilo automobila, a predgrađe je bilo potpuno mračno i oblačno. Uslijedila je apsolutna tišina. U predgrađu su se čuli samo glasovi cionističkog režima. Bili su u vojnom maskirnom odijelu.
Skinuo sam vojničku košulju i ima civilnu, koju sam nosio ispod. Bila je to obična košulja, ali moje su hlače bile vojne. Imad je rekao da sjednemo ispod stabla, iako se nismo mogli zaštititi jer su izraelski dronovi s kamerama otkrivali temperaturu ljudskog tijela i razlikovali je od ostalih toplinskih izvora. Dakle, nitko se nije mogao sakriti
Sjedimo na tom mjestu i pričamo stvari iz Teherana, ne zbog mene, nego zbog Nasrallaha. Sayed je bio vlasnik tog mjesta. Imad je otišao i brzo pronašao auto i vratio se. Možda nije trajalo više od minute, jer se brzo vratio.
Ono što želim istaknuti o Imadu, da nije imao suparnika, posebno u planiranju.
Kad je automobil stigao, bespilotni zrakoplovi su nam letjeli iznad glave i usredotočili se na nas. Kad smo dobili automobil, avioni su se usredotočili na njega. Znate da kad ti dronovi pošalju svoje signale, oni se prenose u Tel Aviv i oni u svojim operativnim centrima vide prizore i slike.
Trebalo nam je vremena da pređemo iz jedne podzemne utvrde u drugu i da se ovog automobila prebacimo na mjesto kojeg sada ne mogu spomenuti, kako bismo obmanuli neprijatelja.
Vraćamo se u 02:00 ponovno u operativni centar. Važna stvar bila je u tome što je u ratovima u pravilu dolazilo do naglog ubrzavanja. Nakon 40 godina vojnog i sigurnosnog rada, mogu to razumjeti. U ratovima dolazi do velikog ubrzanja i sve se može dogoditi u prvim trenucima.
Hezbollah je u ovom ratu i u svakoj njegovoj fazi iznenadio neprijatelja novim alatima i novim koracima i izbacio ga iz igre. Odnosno, nije koristio sve svoje alate odjednom. Stoga je Nasrallah imao frazu koja je uplašila neprijatelja.
Tada je rekao da će se rat preseliti u Haifu. Uslijedila bi faza poslije Haife i faze bi se nastavljale jedna za drugom, kako bi se razumio neprijatelj i svaka faza bi otkrivala novo oružje.
I oni su demonstrirali svoje sposobnosti u svakoj fazi napada. Stoga je pokazao neprijatelju da je Hezbollah u to vrijeme, 2006. godine, mogao gurnuti rat u opasnu crvenu fazu, odnosno odvesti rat ravno u Tel Aviv.
Hezbollah je imao takav kapacitet, pa su njegovi koraci, zajedno s njegovom vojnom strategijom, također bili od velikog psihološkog značaja. Odnosno, izvodio je vojne akcije i stvarao izazove i poteškoće neprijatelju u svakoj fazi, na određenom zemljopisnom području. Neprijatelj je bio i psihološki zbunjen.
Druga točka se odnosi na oruđa i neprijatelj je mislio da je sveo kapacitet Hezbollaha na nulu ili da je pao na najnižu razinu.
U svakoj fazi je neprijatelj izjavljivao da Hezbollah više nije sposoban za ispaljivanje raketa i da nema nikakve raketne sposobnosti. Tog i sljedećeg dana bi Hezbollah ispalio rakete u većem broju nego prethodnog dana. Lansiranje raketa nije lako ako si na teritoriju na kojem iz zraka pljušti teška artiljerija
Treba izaći iz svog bunkera i locirati i nanišaniti ciljeve, ispaliti rakete po ciljevima bez štete i gubitaka, a zatim se vratiti na sigurno mjesto. To je vrlo teško.
HispanTV: Kako je postignuta ova visoka razina iskustva i kapaciteta?
General Qassem Suleimani: Međutim, zbog iskustva boraca Hezbollaha, sve je izvedeno s najvećom preciznošću, prije svega zbog precizne i intenzivne obuke koju su imali od 2000. do 2006. godine.
Odnosno, od bijega cionističkog entiteta ili njegovog poraza u južnom Libanonu, ove vježbe su počele intenzivno i prestale su tek 2006. kao projekt Hezbollaha.
Redatelj i planer ovog projekta bio je Imad. On je organizirao sve kako postupiti ako dođe do sukoba s neprijateljem. Treća poanta je taktika Hezbollaha, koja se razlikovala od konvencionalnih ratova. U konvencionalnim ratovima postoji teritorij, linije obrane, ali u ovom ratu toga nije bilo. Svaka je točka bila gomila zemlje. Svaka točka, svako brdo, svaki grad, svaka kuća, svako područje bila je linija fronta i grudobran.
Kad bih je htio usporediti, sva ta taktika koju je usvojio Hezbollah bila bi poput ogromnog minskog polja. Ogromno minsko polje na kojem nije bilo praznog i sigurnog mjesta. Promatrajte kako se neprijatelj kreće i vidjet ćete da neće moći ući u neka sela blizu granice, kao što je Aita Al-Shaab. Nije mogao ući u ta sela i nije mogao ući u gradove.
Napokon je odlučio krenuti iz istočne doline kako bi ušao i krenuo prema Litani. Zapravo, to je bila neprijateljeva slaba točka. Važna poanta u ovom ratu je Hezbollahov puč, sličan državnom udaru imama Alija u rovovskom ratu.
U porazu Amr bin Abdul Wad, poslanik je rekao da je puč imama Alija predstavljao štovanje neba od strane čovječanstva i genija. Zašto? Jer je tako spasio islam. U udarima koje je planirao Hezbollah, neki od njih su iznenada paralizirali cjelokupnu strukturu cionističke vojske.
Među tim strukturama bila je i pomorska snaga cionističkog entiteta. Poznato je da je pristup prema jugu imao transportni put.
Ova ruta bila je od mediteranske obale do Sidona i Tire i sve do južne fronte. U svim ratovima cionistički je entitet svoja oružja postavljao u more, kako bi zatvorio ovu cestu svojim topništvom.
To su učinili i u ovom ratu tijekom prvog tjedna. Ono što neprijatelj nije zamislio, a Hezbollah ga je iznenadio, bilo je pitanje mornaričkih projektila.
Tog dana prvi sam put vidio da se koriste mornaričke rakete. Prije ih nije bilo. Sve su rakete bile tajne i skrivene u tajnoj točki, a operacija je bila težak proces.
Raketa je morala biti uzeta iz svog skrovišta i prevezena u automobilu koji ju je nosio do otvorene točke lansiranja. U moru su bila tri ili četiri izraelska ratna broda.
Stoga se Nasrallah složio s Imadom. U to se vrijeme šuškalo da je Sayed ranjen i da među ljudima u Libanonu vlada opća zabrinutost.
Sayed Nasrallah morao je govoriti. Do tog dana je neprijatelj uspio zadržati svoju superiornost i tijekom tog tjedna nismo učinili ništa osim raketnih odgovora.
Ova je raketa nekoliko puta izlazila na svoju platformu. Htio sam je lansirati i napravio sam problem u pokretanju.
U svom govoru Sayed Nasrallah je želio da ovo dostignuće objavi kao iznenađenje.
To je bio iznenađujuće važan proces. Završili smo govor Sayeda Nasrallaha, a bila je sporedna soba u kojoj smo sjedili zajedno s Imadom i drugim bratom. Suočavanje se nastavilo, ali mornarička raketa još nije bila ispaljena.
Kad je Nasrallah stigao do riječi "mir i milosrđe Božje", projektil je uspješno ispaljen. Raketa je lansirana brzinom većom od zvuka i brzo je pogodila cilj.
Stoga je Sayed Nasrallah rekao na kraju svog govora, u onome što je izgledalo kao metafizička izjava kao da promatra prizor, da ste mogli vidjeti kako izraelski bojni brod gori.
To se poklopilo s trenutkom kada je raketa stigla do cilja. To je samo po sebi filozofija koju javnost možda neće široko prihvatiti. Ali za ljubav Božju koja se podudarala s poslanikovim riječima, raketa je precizno pogodila taj brod.
Međutim, ti borbeni brodovi imaju mogućnost ometanja i mogu iskriviti put projektila ili pogoditi raketu prije nego što ga dosegne. Ali projektil ga je pogodio i prelomio brod na dva dijela. Tako su riješene cionističke pomorske snage do kraja rata, gdje njihova mornarica više nije viđena.
Vidjelo se da je cijela cionistička mornarička sila nestala s jednim projektilom. Naravno, to je nešto što zaslužuje analizu i raspravu i o tome se može dugo razgovarati. Jedan aspekt rasprave su cionističke sposobnosti.
Subjekt čija vojska bježi s mjesta zbog jedne rakete pokazuje da, bez obzira koliko borbenih brodova ima, ako ova vojska nestane s jednom raketom, sljedeći će put nestati s dvije ili tri.
Ako krenete s raketom dometa 100 kilometara, sljedeći put ćete pucati s raketom dometa 300 kilometara
Bilo je to čudo i velika pobjeda.
Ljudi koji su raseljeni ili izloženi bombaškim napadima vrištali su i bacali se od radosti u zrak. Ovo je bilo još jedno iznenađenje Hezbollaha i jednadžba se promijenila. Cionistički entitet to nije mogao nadoknaditi.
Dvadeset i osmi i dvadeset i sedmi bili su teški dani. Razdvojili su Imada i mene. Bili smo na jednom mjestu, a Nasrallah na drugom. Imali smo sastanke noću. Imad je pružao cjelovita izvješća o bojnom polju. Tada je bilo vrlo teško, moglo bi se reći da je to bio jedan od najtežih dana od sva 33 dana. Neke se stvari sada ne mogu reći, ali što se tiče uvjeta, svi su poduzeli važnu inicijativu i s velikim utjecajem.
Inicijativa je bila misija boraca na frontu da se pod vatrom suoče sa svojim neprijateljem, kako bi se obratili Sayedu Nasrallahu. Bilo je to prekrasno pismo. Kad je tog dana pročitana poruka, Imad je plakao planirajući ovu inicijativu. Najvažniji je bio Nasrallahov odgovor. Možda bismo ga mogli usporediti s pjesmama drugova imama Huseina u Karbali, koji su se nalazili pred neprijateljskom vojskom u obrani od imama Huseina.
Ali se 28. dana sve okrenulo, iako su mnogi događaji ep svete obrane u nametnutom ratu. Uvijek sam govorio da je jedan od pokazatelja naše sposobnosti u ratu moral boraca i njihova visoka duhovnost. Prije pete operacije, tako da neprijatelj to nije ni primijetio, rasporedili smo obavještajne snage za naše operacije.
U odlasku po tijela naše dvojice boraca smo oborili helikopter. Tada je počelo odbrojavanje po cionistički entiteta i njihov poraz je bio konačan s uništenjem njihovih tenkova. Od tada se jednadžba promijenila. "Cornet" rakete su prvi put korištene u tom ratu i pogodile su prve tenkove.
Hispan TV: Kako je završio rat?
General Qassem Suleimani: U to je vrijeme gospodin Hamad bin Khalifa Al Thani bio premijer vlade Katara i ministar vanjskih poslova. Kasnije je rekao da u one dane nikada neće dopustiti raspravu i razgovor o zaustavljanju rata. Bio sam u Ujedinjenim narodima. Kaže da je bio očajan i otišao je kući da se odmori, jer ga zli John Bolton traži zabrinuto.
Kaže gdje si? Rekao sam: "Postoji li što novo?" Rekao je: "Idemo u Ujedinjenim narodima, ali je izraelski veleposlanik pri UN-u vrlo zabrinut i napet."
Oboje su mi rekli: "Sada ovaj rat mora biti zaustavljen." Rekao sam: "Zašto?"
Rekli su da, ako se rat ne zaustavi, izraelska vojska bit će uništena. Tada su se odrekli svih svojih prethodnih uvjeta i zaboravili ih. Morali su prihvatiti Hezbollahove uvjete i prihvatiti primirje.
Ovu veliku pobjedu ostvario je Hezbollah.
Ovo nije bila samo pobjeda, već i točka suosjećanja koja je okončala mogućnosti i percepcije naknadnog napada cionističkog entiteta na Libanon. Taj nepisani zakon postoji i danas i mislim da je to percepcija koja ne može lako nestati.
Hezbollah nije samo promijenio percepciju cionističkog entiteta u vezi s napadom na Libanon, već je stvorio percepciju cionista u izvođenju bilo kojeg drugog napada. Kažem vam da se nakon 33-dnevnog rata preventivna i ofenzivna ratna strategija Ben Guriona promijenila.
Strategija napada cionističkog entiteta se polako pretvorila u obrambenu strategiju. Vidjeli ste u događaju koji se dogodio prije nekoliko tjedana, gdje je Hezbollah zaprijetio da će napasti cionistički entitet i osvetiti se za dvojicu mučenika. Kako je cionistički entitet pobjegao tri do pet kilometara od granične točke u pozadinu, do te mjere da je naš dopisnik prešao bodljikavu žicu i rekao: "Govorim vam iz okupirane Palestine."
Ovo je postignuće tog rata i neka Allah blagoslovi poslanika Muhammeda i njegovu obitelj.
Komentari čitatelja
na naše novosti