"Položaj dolara u globalnom gospodarstvu je i dalje snažan, ali je američka valuta u velikoj opasnosti", u svom članku tvrdi doktor ekonomije, profesor na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose i bivši savjetnik Ujedinjenih naroda Valentin Katasonov.
Nekoliko velikih svjetskih i regionalnih sila već jednostrano koordiniraju svoje napore, udružuju sredstava i resurse, a mnogi svoje dolarske rezerve počinju pretvarati u druge financijske instrumente ili jednostavno gomilaju zlato, što dolar može dovesti do kolapsa. Što će učiniti FED da bi spriječio ovaj scenarij?
Katasonov podsjeća uvjete u kojima je dolar postao važna svjetska valuta. Godine 1913. je 47% globalnih deviznih rezervi bilo u funtama, dok je samo 2% bilo u dolarima, ali 1928. je već 21% rezervi bilo u dolarima. Koji je bio razlog za takav veliki skok?
Američki Kongres 1913. godine, pod pritiskom financijske elite, stvara "Federal Reserve System", poznatiji kao FED, koji počinje štampati dolare, podsjeća autor. Sjedinjene Države su u to vrijeme je bile najveći industrijski proizvođač u svijetu, ali su također imale i veliki vanjski dug, posebno prema Velikoj Britaniji.
Prvi svjetski rat je radikalno promijenio situaciju i sjevernoameričku zemlju transformirao u najvećeg međunarodnog vjerovnika. Čak i glavni saveznici Sjedinjenih Država, Francuska i Velika Britanija, zadužuju se kod Washingtona i kupuju njegove državne obveznice.
Drugi svjetski rat je dodatno ojačao dolar, kaže Katasonov. 70% svjetskog zlata nakon tog svjetskog sukoba se nalazilo u Sjedinjenim Državama, zemlji koja je postala najmoćnije svjetsko gospodarstvo. Ova situacija je dovela do toga da je Washington 1944. godine nametnuo model "Bretton Woods", prema kojem su monetarne vlasti svake zemlje svoju valutu vezale za zlato. Dogovoreno je i stvaranje Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, uz korištenje dolara kao međunarodne referentne valute.
Od 1970. godine do danas cijena nafte se isključivo računala u dolarima. Nafta se sve do danas temelji na dolaru, tako da je od vitalnog značaja za SAD kontrolirati zemlje proizvođače nafte, kako se ne bi okrenule nekoj drugoj valuti u prodaji vlastitih energenata. No, Iran i Rusija su se "oteli kontroli", a Venezuelu je Washington otjerao svojim postupcima i pritiskom na vladu Nicolasa Madura.
Da bi to razumjeli, ne zaboravite sudbinu Libije. U toj je zemlji insceniran rat, a njezin vođe, Muammar Gaddafi, koji je počeo prodavati naftu za eure i planirao kasnije to činiti za zlatne dinare, likvidiran je.
Kad dolar počne gubiti vrijednost, ne u smislu ciljane inflacije, nego kao alat globalne hegemonije, Amerika izaziva oružani sukob ili smjene režima, osobito na Bliskom istoku. Američki dolar se nakon takvih kampanja u pravilu oporavljao.
Iako Trump tvrdi kako želi "povoljnu stopu inflacije" i da se sa slabijim dolarom lakše nosi s rivalima u realnom sektoru, američki BDP najvećim čine "usluge", što je vrlo rastezljiv pojam, oko petine bruto domaćeg proizvoda dolazi iz industrije i realnog sektora, tek oko 1% čini poljoprivreda.
Dakle, skuplji dolar osigurava za SAD jeftine uvozne proizvode, što održava potrošnju u zemlji, a vladajućoj oligarhiji da kupuje svjetske prirodne resurse, koncerne i tvornice.
Trenutno, američki nacionalni dug iznosi 106,10 bruto domaćeg proizvoda i sve je teže servisirati te dugove. Washington se žali i na negativne kamatne stope nekih država, koje plaćaju za kupnju njihovog duga. Vrlo malo, ali plaćaju, dok su prinosi na američke obveznice još uvijek relativno visoki.
Od kraja 2013. godine, kada je to predložila Kina, mnoge zemlje u bilateralnoj trgovini izbacuju dolar i koriste se nacionalnim valutama, a stvaraju se i regionalne valute.
Kako bi preživjeli, dužnosnici Federalnih rezervi će morati posegnuti za svojim omiljenim mjerama, odnosno pokrenuti rat i tako ojačati dolar kako bi SAD uopće preživjele.
"Dolaru za opstanak treba Treći svjetski rat", zaključuje Valentin Katasonov, koji nije jedini koji tako misli.
Naime, većina stručnjaka, svjesni da se ratovi pokreću i vode iz interesa, ne isključuju ni ovakav scenarij za oporavak statusa američke valute na globalnoj razini.
Međutim, nedavno je nastao problem s vječno "neutralnom" Švicarskom, pa čak i Europskom središnjom bankom. Naime, Švicarska je također pristupila "de-dolarizacijskom klubu" i potpisala s Kinom sporazum o uzajamnom korištenju nacionalnih valuta, a tu je i odluka Središnje banke Švicarske da ojača švicarski franak, što je na financijskim tržištima uzrokovalo tektonske poremećaje, a potrošače sahranilo.
Kada je stvorena Azijska infrastrukturna investicijska banka (AIIB), koju je utemeljila Kina, svijet je dobio alternativu Međunarodnom monetarnom fondu i Azijskoj razvojnoj banci (ADB), instituciji sa sjedištem u Japanu, ali pod stvarnim nadzorom Washingtona.
Središnje banke Kine i mnogih zemalja imaju ugovore o uspostavi središta za trgovinu u kineskom juanu. Takav centar postoji čak i u Zürichu, a London je na burzama prihvatio kinesku valutu kao ravnopravnu američkom dolaru, što i jeste, obzirom na status juana u košarici valuta MMF-a. Ovi sporazumi pomažu da se poveća broj europskih projekata u kineskoj valuti, a Peking je samo u zemlje EU do sada uložio 300 milijardi dolara. To je službeno priznata brojka.
Kada je "Meka bankarstva", Švicarska, tijekom posjete kineskog premijera Li Keqianga Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu pristala potpisati sporazum o bilateralnoj trgovini u nacionalnim valutama, to je bila vijest koja je odjeknula kao grom iz vedra neba. S tim se može usporediti samo pristupanje Velike Britanije Azijskoj infrastrukturnoj investicijskoj banci (AIIB).
"To je važan korak u internacionalizaciji juana, a posebno veliki korak u Europi", rekao je dužnosnik kineske vlade.
Prema sporazumu je Švicarskoj odmah obećana naknada od oko 8 milijardi dolara, odnosno 50 milijardi juana. Ovaj korak je dio kineskog QFII programa, koji omogućuje da se u onim zemaljama koje ulažu u stranim valutama omoguće ulaganja u juanima. I ovdje je Kina napravila veliki posao, jer su programu QFII pristupile najpoznatije banke svijeta.
Ovo što su Kinezi uspjeli učiniti u Zürichu, već postoji u centrima u Hong Kongu i Londonu, a juan su prihvatili i Njemačka, Francuska, Luksemburg, te brojne zemlje Azije i diljem svijeta. Čisto simbolično, 2014. godine su središnje banke Kine i Švicarske potpisale valutni swap ugovor vrijedan 24 milijarde dolara ili 150 milijardi juana, kako bi ojačali bilateralnu trgovinu i ekonomske odnose.
U ovim okolnostima se ipak postavlja pitanje gdje bi SAD mogle izazvati više regionalnih sukoba ili Treći svjetski rat, ako su financijski centri poput Londona i Pariza, pa čak i Švicarske, zemlje koja je sinonim za sigurno financijsko poslovanje, de-dolarizaciju prihvatili kao neizbježan proces i pomirili se s činjenicom da valuta za sada formalno "drugog" gospodarstva na svijetu ima pravo biti i valuta za međunarodnu trgovinu.
Treba vidjeti i ishod trgovinskog rata s Kinom, gubitke koje EU trpi iz geopolitičkih razloga i vazalskog odnosa sa Sjedinjenim Državama, čemu se sve glasnije protive kancelarka Merkel i francuski predsjednik Macron, što će učiniti Europska središnja banka i Mario Draghi, uskoro Christine Lagarde.
Ranije je Mario Draghi za razvoj europskog gospodarstva odlučio odštampati 1000 milijardi eura i plasirati ih na tržište do sredine 2016. godine, što je politika koju inače vodi FED. Kasnije se program nastavio i u rujnu ove godine je odobreno 20 milijardi dolara za takozvani program "Quantitative easing", koji nikako da se ugasi.
Svijet financija prolazi kroz tektonske promjene, što je neupitno. Treba vidjeti hoće li Trump, ili sljedeća administracija, potpuno nevažno, posegnuti za najjednostavnijim i oprobanim receptom i ratom dolaru vratiti izgubljeni status neupitnog hegemona među valutama?
Komentari čitatelja
na naše novosti