turska sirija
Predsednik Donald Tramp je mogao biti nešto spretniji i diplomatičniji kad je naredio povlačenje sa severoistoka Sirije. Ipak, to povlačenje je bilo neizbežno koliko i njegove posledice. Hiljadu američkih vojnika i njihovi kurdski saveznici nisu nameravali da unedogled dominiraju čitavim severnoistočnim delom Sirije nasuprot volji režima i vojske iz Damaska.

Da su SAD odbile da napuste sirijsku teritoriju na zahtev Turske, sukob bi bio neizbežan, bilo sa Turskom, Damaskom ili oboma. A ova zemlja ne bi ni podržala ni trpela novi rat sa Turcima ili Sirijcima.

I kad god da su Amerikanci otišli, Kurdi bi, suočeni sa daleko moćnijom Turskom, morali da pregovaraju o najboljem aranžmanu sa sirijskim liderom Bašarom el Asadom. Niti je turski predsednik Redžep Erdogan hteo da dopusti sirijskim Kurdima da steknu uporište odmah preko puta njegove južne granice, tik uz turske Kurde iz PKK (Radničke partije Kurdistana) koje Erdogan smatra terorističkom pretnjom po jedinstvo i opstanak njegove zemlje.

OPŠTA OSUDA

Rusija je bila ta koja se uključila u posredovanje povodom sporazuma nakon kojeg su Kurdi ustuknuli i pustili sirijsku vojsku da zauzme njihove položaje i odbrani sirjske pogranične oblasti od Turaka.

Neki zatvorenici ISIS-a pod kontrolom Kurda su pobegli. Ali ako sirijska vojska preuzme staranje nad ovim zatvorenicima od njihovih kurdskih stražara, te borci ISIS-a i njihove porodice snaći će sudbina koju su teroristi sami prizvali.

Osuda Erdogana zbog invazije na Siriju bila je gotovo opšta. Kongres zahteva sankcije. NATO saveznici prekidaju prodaju oružja. Ali pre nego što preduzmemo bilo šta, trebalo bi da se podsetimo nekih istorijskih činjenica.

Turska je saveznik NATO-a, sporazumni saveznik, skoro sedam decenija. Kurdi nisu. Turske trupe su se borile zajedno sa nama u Koreji. U Turskoj su bile smeštene rakete Jupiter okrenute ka Rusiji u Hladnom ratu, nuklearne rakete koje smo povukli kao naš ustupak prema tajnom dogovoru između Kenedija i Hruščova kojim je okončana Kubanska raketna kriza.

Turci su prihvatili američko oružje, a zatim su prihvatili njegovo uklanjanje. Turci imaju drugu najveću vojsku u NATO-u. Oni su nacija od 80 miliona ljudi i most između Evrope i Bliskog istoka. Dominiraju Dardanelima i Bosforom, preko kojih svi američki i ruski ratni brodovi moraju da prođu prilikim ulaska i izlaska u Crno more. Američki ratni avioni su stacionirani u turskoj vazduhoplovnoj bazi Indžirlik, kao i 50 američkih nuklearnih bombi. Osim toga, Turska pruža skrovište za milione izbeglica iz sirijskog građanskog rata, koje Erdogan čuva od prelaska u Evropu.

Jedan od izbegličkih kampova u Turskoj u kojima je smešteno tri i po miliona sirijskih izbeglica

Štaviše, trebalo bi da razumemo Erdoganovu zabrinutost zbog kurdskih vojnih veterana iz Sirije na njegovim granicma.

Kada je Pančo Vilja pokrenuo svoju ubistvenu raciju 1916. u Kolumbusu u Novom Meksiku, poslali smo generala "Blekdžeka" Peršinga (Džon Peršing, visoki oficir vojske SAD, prim. prev.) duboko u teritoriju Meksika da ga svrgne. Bez saveznika koji se bore na našoj strani u Siriji, tamošnje male američke vojne snage će se verovatno brzo i u potpunosti povući.
go home yankee
Danas su Bliski istok i svet postali svesni da Tramp ne blefira kad kaže da prestaju da važe večite ratne garancije i da će vratiti američke vojnike kući iz "beskrajnih ratova". Saudijci su shvatili poruku kada Sjedinjene Države nisu učinile ništa da odgovore na raketni i dronovski napad iz Irana - ili od strane milicije koju podržava Iran - koji je uništio polovinu naftne proizvodnje Rijada. Vašington je tada rekao da je to stvar između Saudijske Arabije i Irana.

JENKIJI NEĆE DOĆI

Otuda je iznenađujuće što je administracija krajem prošle nedelje, našavši se pod udarom obe stranke u Predstavničkom domu i Senatu zbog "napuštanja" Kurda, najavila razmeštanje 1.500 do 3.000 vojnika u Saudijsku Arabiju kako bi ojačala odbrambene kapacitete kraljevstva od raketnih napada. Jedino objašnjenje za ovakvu kontradiktornu situaciju jeste maksima senatora Henrija Ašersta: "Meka ruka doslednosti nikada ne sme dugo da se zadrži na ramenu jednog državnika".

Ipak, uprkos ovom najnovijem razmeštanju američkih snaga, Saudijska Arabija je dobila poruku: Tramp će im prodati svo oružje koje mogu kupiti, ali nijedna saudijska kupovina ne osigurava da će Jenkiji doći i boriti se u njihovim ratovima.

Zbog toga su Saudijci započeli pregovore sa Hutima, sa kojima ratuju u Jemenu još od 2015. godine. I sada traže pregovore sa Iranom. Diplomatsko rešenje sukoba se izgleda prestolonasledniku Muhamedu bin Salmanu nametnulo samo po sebi, čim je shvatio da Amerikanci ne posmatraju Saudijce na isti način kao što posmatraju NATO saveznike.

Neosporno je da su ove odluke - da ne vršimo odmazdu prema Iranu zbog napada na naftna postrojenja Rijada i odluka da se naglo prekine savezništvo sa sirijskim Kurdima - šokirale svet.

Iako su Amerikanci proveli veći deo Hladnog rata u "mučnom preispitivanju" obaveza prema nepouzdanim saveznicima, ovoga puta bi Jenkiji mogli biti smrtno ozbiljni. Ovoga puta, Amerikanci možda zaista idu kući.

Svaka država koja danas veruje da ima podrazumevajuću ili ugovornu garanciju da će se Sjedinjene Države boriti u njeno ime, možda bi trebalo da ponovo preispita vrednost njenog džokera u rukavu.

Preveo Radomir Jovanović
Izvor Buchanan.org