Građani Stokholma šetaju u pešačkoj zoni
© news.sky.comGrađani Stokholma šetaju u pešačkoj zoni
Pandemija COVID-19 zahvatila je skoro čitav svet i dovela nas u situaciju da možemo da posmatramo različite pristupe država u pogledu saniranja posledica koje ona izaziva. Ti pristupi variraju u širokom spektru: od krajnje restriktivnih, kao što je indijski (potpuni policijski čas za milijardu ljudi), do krajnje liberalnih, kao što je švedski (kontrolisano zaražavanje stanovništva u svrhu postizanja imuniteta). Budući da je većina zdravstvenih autoriteta svojim reakcijama bliža Indiji nego Švedskoj, kritika koju švedske vlasti trpe, koja se svodi na tezu da se one poigravaju sa javnim zdravljem, zaslužuje pažnju. Koliko je ova kritika osnovana?

Savremena epidemiologija pomaže vladama da izvrše izbor mera zdravstvene politike koje će preduzeti u nekoj pandemiji na osnovu matematičkih modela koji proračunavaju koja mera će imati najviše dejstva. Ti modeli parametre koje smatraju relevantnim za proračun traže u karakteristikama bolesti ili društva u kojem ona vlada. Kada je COVID-19 u pitanju, nedostaju saznanja o njenim najelementarnijim karakteristikama, npr. na koje sve načine se širi bolest (osim kapljično), koliko virus preživljava u vazduhu, vodi ili kontaktnim površinama, i koliko su maske delotvorne (naročito na otvorenom).

Kada su u pitanju karakteristike društva od značaja za ove modele, najveći problem su one specifične, koje i najbolji modeli ne mogu da zahvate: odgovor stanovništva na bolest uslovljen njegovim zdravstvenim, sanitarnim ili prehrambenim navikama i kulturom, demografske razlike (struktura i raspored stanovništva) ili razlike u društvenim pojavama (npr. struktura porodice, priroda socijalnih veza) koje su važne za širenje bolesti, itd.

NEOSNOVANA PREDVIĐANjA

Upravo određene specifične karakteristike švedskog društva govore u prilog tezi da švedska strategija nije potcenila bolest. Gustina naseljenosti Švedske je četiri puta manja od španske i 10 puta manja od italijanske. Ima samo jednu aglomeraciju (Stokholm) sa oko 1,5 miliona stanovnika: ostalo stanovništvo živi raštrkano u manjim sredinama. Za razliku od Italije ili Španije, etnički je homogena država (91 odsto stanovnika su poreklom Šveđani), a društvo je u klasnom smislu egalitarno (skoro 90 odsto ljudi živi od plate), pa nema manjina koje po pravilu češće obolevaju. Ima 20 odsto veći BDP po glavi stanovnika od Italije i 40 odsto veći od Španije, što govori da ima zdravije stanovništvo (bogatstvo je najvažniji socijalni činilac zdravlja). Porodica nije proširena (različite generacije ne žive zajedno), deca se rano osamostaljuju, a čest je slučaj samohranih roditelja, pa je prosečan broj ukućana možda i najmanji u Evropi. Socijalna distanca između ljudi je samom kulturom već velika jer su ljudi, u odnosu na Mediterance, po prirodi introvertni.

Podatke o svakoj pojedinoj karakteristici bolesti ili društva, tzv. "inpute", epidemiolozima dostavljaju lekari koji se na terenu bore sa bolešću ili statističari. Nažalost, i oni su nedovoljni. Naime, ova bolest je toliko nova da matematička epidemiologija skoro da nema s čim da napuni modele. Oni se pune gotovo isključivo podacima iz država koje su se već izborile sa bolešću (Kina) pa su podatke obradile, ili onih koje su prve bile na udaru bolesti sa toliko visokim brojem obolelih da postoji obilje neobrađenih podataka (Italija). Ti podaci imaju samo ograničenu upotrebnu vrednost kada je u pitanju račun za Švedsku (ili Srbiju). Kao i većina drugih država Evrope, Švedska nema podatke za najvažniji parametar, a to je broj zaraženih u populaciji, jer ne radi masovno testiranje.
Zaključak je da su parametri modela nepotpuni, a podaci nedovoljni i nepouzdani, jer modeli ne dobijaju potrebne "inpute". Iz ovih razloga nema pouzdane procene potrebe i delotvornosti pojedinih zdravstvenih, socijalnih ili ekonomskih mera. Sve ovo ukazuje da su predviđanja o tome kako će bilo koja zemlja koja ne sprovodi policijski čas da se suoči sa hiljadama mrtvih, slično Italiji ili Španiji, jednostavno neosnovana.
Od svih karakteristika bolesti, najvažnija koja nedostaje za bilo kakvu ozbiljnu procenu efikasnosti mera jeste obim bolesti u populaciji. Kada bi se masovno testiralo znalo bi se sledeće:

a) ko je, među onima koji nemaju simptome bolesti, već bio zaražen, odnosno koliko je već ljudi imuno na bolest, i
b) kolika je stvarna smrtnost kod ove bolesti, odnosno koliko je opasna.

Ovo su najvažnije karakteristike bolesti koje su neophodne za zaključak da je policijski čas za svo stanovništvo (a to je praktično karantin jer su ljudi zatvoreni) bolja mera od kontrolisanog puštanja da bolest cirkuliše u populaciji koja nije posebno ugrožena (svi osim starih i bolesnih).
Ako je smrtnost relativno mala, a procenat obolelih bez ikakvih simptoma, tj. imunih, relativno veliki, karantin je besmislica jer se kontrolisanim zaražavanjem teško dostiže granica sposobnosti iole urednog zdravstvenog sistema da leči obolele ljude. Ova granica se izražava brojem kreveta u bolnicama, a ne brojem zaraženih! Cilj svake razumne zdravstvene politike prilikom suočavanja sa zaraznim bolestima jeste zaražavanje, jer je to jedini način za postizanje imuniteta društva kako bi se ono vratilo redovnom životu. Imunitet se postiže bilo veštačkim putem - zaražavanjem vakcinom, bilo prirodnim putem - zaražavanjem virusom.


FAKTOR POVRATKA VIRUSA


Neko će prigovoriti da kod druge ljudi umiru. Naravno, ali ne treba biti u zabludi da kod prve nema smrtnih posledica. Budući da sva medicinska sredstva imaju svoje kotraindikacije u vidu obolevanja i smrti, računicu treba izbalansirati smrtnim ishodima izazvanim novom vakcinom. Ona će biti veća od prosečne jer će vakcina za COVID-19 biti razvijena i testirana na brzinu, što povećava mogućnost greške, pa samim tim i kontraindikacija u vidu smrti.

Ako je delotvorna vakcina, po svim procenama, godinu i po dana daleko, pitanje na koje mora da odgovori svaka vlast koja se opredeli da je čeka jeste - da li ima luksuz da toliko dugo drži stanovništvo u karantinu? Švedska će, ako nastavi da istrajava na strategiji kontrolisanog zaražavanja, relativno brzo dostignuti imunitet u većem delu stanovništva i bez vakcine.

Države koje sprovode potpuni karantin u vidu policijskog časa nisu u stanju da razviju imunitet u stanovništvu, pa će samim tim ponovo biti podložne ovoj epidemiji kada se ona vrati sledeće zime. Tada će opet morati da uvode policijski čas, što će opet voditi još većem padu u nacionalnim ekonomijama jer će ova mera biti uvedena u trenutku kada se već osećaju posledice prvog karantina. To će podrazumevati ispražnjene državne kase i ogromne mase sveže nezaposlenih, što je recept za potpunu propast.
Lažna je teza da se ovim različitim strategijama borbe sa bolešću bira između stanovništva i privrede. Potpuni karantin, naime, potpuno uništava narodnu privredu jer je potpuno zaustavlja. Uništena narodna privreda vodi opštem siromašenju stanovništva, a ono je najvažniji i najsnažniji faktor svakovrsnog - i duševnog i telesnog - oboljevanja stanovništva. U konačnom svođenju računa, potpuni karantin će imati dalekosežniji uticaj na smrtnost populacije od kontrolisanog zaražavanja. Kod karantina, narod će dugo vremena umirati od svih mogućih bolesti, kod kontrolisanog zaražavanja samo od jedne, u kratkom roku.
SOCIOEKONOMSKA DIMENZIJA

Samo za one koji amaterski doživljavaju epidemiologiju svaka pandemija predstavlja isključivo zdravstveni problem. Zdravstvena politika jedne odgovorne države se u prvom redu sastoji od mera socijalne i ekonomske politike jer svaka epidemija ima svoju socijalnu i ekonomsku dimenziju. Države koje u stanju epidemije preduzimaju socijalne i ekonomske mere bez pravih podataka o karakteristikama bolesti sa kojom se suočavaju, i bez hladnokrvne procene dugoročnog uticaja tih mera na društvo, izgubiće bitku ne samo sa COVID-19, već sa svim bolestima.

Ozbiljan epidemiolog bi shvatio da u borbi sa bolešću, za koju nema niti vakcine niti leka, izbor koji neke vlasti imaju nije između dobra (stanovništvo) i zla (uništena privreda), već između dva zla: brze smrti malog broja ljudi ili agonije velikog. Manje je zlo pustiti da se bolest raširi u opštoj populaciji, a usredsrediti resurse na zaštitu rizičnih grupa u njoj (stari i bolesni), nego učiniti svu populaciju podložnu čitavom spektru bolesti koje prate siromaštvo.

Svako ko donosi zdravstvene mere u ovakvoj situaciji mora imati na umu da je epidemiologija u prvom redu statistika. Tako je ona nauka velikih brojeva: celokupno stanovništvo je objekat njenog zanimanja, pojedincima i manjim grupama se ona ne bavi. Što se veći deo populacije zaštiti imunitetom (prirodno ili vakcinom) na što duži rok, to se bolje savladavaju trajne društvene i ekonomske posledice epidemija. Da parafraziram Staljina: smrt jednog čoveka je tragedija, život hiljada je uspešna epidemiologija.