Corona capitalism
© Peter J. Thompson/National Post files
Kritička teorija pokreće politike vlada i oblikuju stavove javnosti. Kapitalizam je opresivan. Prava privatnog vlasništva uzrokuju uništavanje okoliša. Prosperitet uzrokuje klimatske promjene.
Ako živite u zapadnoj zemlji poput Kanade u 21. stoljeću, imate više slobode, blagostanja i mira od većine ostatka svijeta i nego bilo kad tijekom drugog vremena u povijesti. Ipak, ove zemlje nikad nisu bile izložene većem riziku. Prijetnja nije pandemija, klimatske promjene ili rat, već nešto još podmuklije.

Moderna zapadna civilizacija izrasla je iz doba prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljeća. Uzdizanje razuma u ljudskim poslovima proizvelo je znanstvenu metodu i kasnije industrijsku revoluciju. Dodajte vladavinu zakona, slobodu pojedinca, privatno vlasništvo i kapitalizam, i imate osnovni recept koji je veći dio čovječanstva izveo iz siromaštva tijekom dva stoljeća.

Nove akademske doktrine pomiču svijet, ili barem Zapad, od ovog trijumfa do pada. One odbacuju znanost - stvarnu znanost - u korist političkih ciljeva, a teoriju se stvalja iznad činjenica.

Malo je ljudi upoznato s kritičkom teorijom i njezinim doktrinama, ali ove ideje danas pokreću politike vlada i oblikuju stavove javnosti. Kapitalizam je opresivan. Prava privatnog vlasništva uzrokuju uništavanje okoliša. Prosperitet uzrokuje klimatske promjene.

Najozbiljnija prijetnja Zapadu nije Kina ili Rusija, već njegovo visceralno samogađenje. Sve veći udio ljudi - na sveučilištima, u medijima, politici i korporativnim strukturama - sada odbacuje pretpostavke na kojima su izgrađena njihova uspješna društva.

Kritička teorija protive se svemu zbog čega Zapad funkcionira. Za razliku od tradicionalnog akademskog istraživanja, koje nastoji objasniti i razumjeti logikom, analizom i znanstvenom metodom, ove su doktrine manje teorije nego što su programi. Njihova je svrha osuditi kulturne norme, rušiti postojeće poretke i transformirati društvo.

Sve počinje s Marxom. Između dva svjetska rata, akademici Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu počeli su istraživati zašto marksizam nije uspio zahvatiti Zapad. Oni su proširili Marxov uski fokus na ekonomsku opresiju radničke klase i razvili doktrinu poznatu kao kritička teorija koja je zasnovana na idejama da moć i opresija definiraju odnose u cijelom društvu, da je znanje socijalno uvjetovano i da nepravedne zapadne institucije treba srušiti i ponovno obnoviti. Kao što je napisao Marx, "filozofi su samo različito tumačili svijet. Međutim, poanta je u tome da ga promijenimo". Kritičku teoriju ne treba miješati s kritičkim razmišljanjem. Razmišljati kritički znači koristiti razum. Imperativi kritičke teorije su ideološke tvrdnje koje se ne temelje na znanstvenim podacima ili dedukciji.


Komentar: Za više detalja, pogledajte: Frankfurtska škola, kult kritičke teorije i kulturni terorizam ljevice
Dvojica istaknutih marksističkih mislilaca tog vremena bili su Antonio Gramsci i Georg Lukacs. Obadvojica mislilaca su došli do zaključka da je radništvo Europe bilo zasljepljeno uspjesima zapadne demokracije i kapitalizma. Došli su do zaključka da ako i jedno i drugo ne bude uništeno komunistička revolucija neće biti moguća.
Očito je da je riječ o skupini patoloških pojedinaca koji su uspjeli nametnuti svoja iskrivljena stajališta nad ostatkom svijeta.


U svom poticajnom eseju iz 1937. "Tradicionalna i kritička teorija" Max Horkheimer, koji se ponekad naziva ocem kritičke teorije, napravio je distinkciju između znanstvene ili empirijske istraživačke tradicije i kritičkog pristupa koji integrira brojne discipline i uključuje povijesne i društvene utjecaje u poduhvat istraživanja. Za razliku od znanstvene metode, koja promatranje prihvaća kao dokaz i ponovljivost kao potvrdu istine, u kritičkoj teoriji znanje je ovisno o njegovom podrijetlu i društvenom okruženju iz kojeg dolazi. Dok kritička teorija dijeli Marxovu osudu kapitalizma i neravnoteže moći koja definira ekonomske odnose, ona odbacuje Marxov suštinski empiricizam u korist spajanja znanosti, filozofije, sociologije i povijesti u jedinstveno interdisciplinarno istraživanje.

Kritička teorija nije singularna škola mišljenja, već akademski sklop koji se sastoji od više pristupa i varijacija koje prkose jednostavnoj enkapsulaciji. Poput kritičke teorije, oni su aktivistički i politički. Oni vode sa svojim zaključcima. U njima je ugrađen središnji princip postmodernizma, filozofskog pokreta sredine do kraja 20. stoljeća. Postmodernizam osporava pretpostavke prosvjetiteljskog razuma, posebno tvrdnju da promatranje i racionalnost mogu identificirati objektivnu istinu, bilo moralnu ili znanstvenu.

Taj argument zaslužuje pozornost: ni moralnost ni znanstvena pretpostavka da je ono što opažamo stvarno nisu sposobni to dokazati. Ahilova peta postmodernizma nije njegova središnja teza, već neuspjeh da ga slijedi. Ako ne postoji istina, tada se ne mogu donijeti univerzalni zaključci i stoga sva pitanja moraju biti prepuštena pojedincima.

Postmodernizam obuhvaća kritičku teoriju i obrnuto. Progresivci su skloni inzistirati na tome da je istina relativna i subjektivna kad naiđu na činjenice koje im se ne sviđaju, ali u suprotnom oni s nestrpljenjem nameću "istine" koje su im drage. Nema istine.

Izraz "socijalna pravda" stoljećima se koristio i označavao je različite stvari, ali moderna verzija je kritička socijalna pravda, u kojoj ljudi nisu jedinstveni pojedinci, već pripadnici identitetskih skupina. Moć, privilegija i opresija određuju odnose među skupinama, koje su ili žrtve ili počinitelji. Koncept "intersekcionalnosti" uzima u obzir povijesno potisnute osobine koje se presijecaju u bilo kojoj osobi i skupinama kojima ta osoba stoga pripada.

Kritička teorija i njezine inačice su kao političko oruđe odlične. Svaki izazov njihovoj legitimnosti može se protumačiti kao demonstracija njihove teze: tvrdnja razuma, logike i dokaza da bi se opravdavala opresija manifestacija je privilegije i moći. Stoga izazivač riskira stigmu tlačitelja. Oni osvajaju civilizacije iskorištavajući ljudsku slabost: strah, krivnju, ogorčenost i pravednost. Mali dječak može reći da car nema ruho, ali se odrasli previše boje progovoriti. James Lindsay, neovisni američki kritičar kritičke teorije i socijalne pravde, koji je zajedno sa svojim partnerima Helen Pluckrose i Peterom Boghossianom smislio "Grievance Studies Hoax", čime su uspjeli u tome da se prihvati sedam besmislenih akademskih radova kritičke teorije i studija identiteta za objavljivanja u akademskim časopisima, kritičku teoriju naziva "kafka-zamkom". Ako poričete da ste vještica, onda ste vještica. A ako to ne poričete, onda ste sigurno vještica.

Indoktrinacija djeluje. Ako nešto dovoljno često čujete od ljudi na vlasti, u to počnete vjerovati. U desetljećima nakon njenog rođenja u Frankfurtskoj školi, kritička teorija i njezine varijacije napravile su neumoljiv marš kroz sveučilišta, utjecavši na tako različite discipline kao što su sociologija, književna kritika i lingvistika, infiltrirajući se u stručne škole poput učiteljskih fakulteta i pravnih fakulteta, te dominirajući "studije uvrijeđenosti" kao što su ženske studije, rodne studije i medijske studije.

Konačno osvajanje je u tijeku na fakultetima znanosti, tehnologije, inženjerstva i medicine. Generacije maturanata, naučene da vjeruju u kritičku teoriju umjesto da kritički razmišljaju o njoj, sada sačinjavaju vlade, korporativne odbore, odjela za ljudske resurse, sudove, medijske kuće, sindikate nastavnika, školske odbore i učionice. Kritička teorija ugrađena je u kurikulum osnovnih škola. Djeca nose krivnju i ogorčenje zbog življenja u društvu za koje se uči da je u osnovi nepravedno. Nijedan državni udar nije učinkovitiji od onog koji je narod počinio sam protiv sebe.

Dokazi o uzlaznosti ovih novih nauka nalaze se svuda. Koristiti razum, oslanjanje na dokaze, traženje dosljednosti i inzistiranje na tome da pojedinci imaju vlasništvo nad vlastitim životom su osobine opresivne kulture.

Ne očekujte da će temeljna načela kanadskog prava i društva izdržati ovu subverziju. Tlo se počelo mijenjati davno, a svojevrsna kulturna apokalipsa već je u tijeku.

Bruce Pardy je profesor prava na sveučilištu Queen.

pardyb@queensu.ca