Najvažniji alat koji imate da promijenite svoje zdravlje je hrana koju jedete.
Komentar: Donosimo prijevod izvrsnog članka dr. Gabriele Sekure, napisan još 2013. godine, ali i dalje vrlo aktualan.
Dr. Gaby (uz pomoć ostalih vrhunskih znanstvenika i knjiga koje su napisali) nas vodi na epsko putovanje od naših gena do našega okoliša i odgovara na pitanja: kako naš okoliš, virusi i naša prehrana utječu na naše gene i na što trebamo pripaziti kako bi održali zdravlje.
"Otpadna" DNK [engl. "junk" DNA] uključuje čitav podskup imena kao što su introni, retrotransponibilni elementi i nekodirajuće RNK (ncRNA). U stvari, ncRNA se često nalaze u blizini gena za koje je poznato da su važni i matičnim stanicama i raku, da bi služili kao pojačavajući elementi koji potiču njihovu ekspresiju gena.[1] Matične stanice su stanice koje imaju potencijal pretvoriti se u puno drugih stanica. Dakle, ova "otpadna" DNK može utjecati na to kako se matične stanice specifično diferenciraju u više vrsta stanica.
Zapravo, trenutno se procjenjuje da je 80% našeg genoma biološki aktivno, a da samo 1% našeg genoma kodira za proteine:
"Junk" DNK ipak nije bezvrijednaTo se znalo neko vrijeme, ali sada je službeno od rujna 2012. Evolucijski gledano, to ima jako puno smisla...
Zapanjujuća serija od preko 30 radova objavljenih ovog mjeseca u časopisima Nature, Science i drugim časopisima, čvrsto odbacuje ideju da je, osim 1% ljudskog genoma koji kodira proteine, većina našeg DNK "otpadna" koji se nakupio s vremenom poput nekih evolucijskih skitnica i tereta. Radovi koji predstavljaju 10 godina rada projekta ENCODE ("Enciklopedija DNA elemenata"), koji su završile stotine znanstvenika iz desetaka laboratorija širom svijeta, otkrivaju da 80% genoma ima neku svrhu i da je biokemijski aktivan, na primjer, u regulaciji ekspresije gena koji se nalaze u blizini.
Virusni "junk" DNK
Najveći šok genomske znanosti bio je otkriti da ljudski genom sadrži više virusnih nego "ljudskih" gena. Odnosno, ljudski je genom napravljen od tisuća virusa koji su zarazili naše daleke pretke. Tamo su stigli zarazivši jajašca ili spermu, ubacivši vlastiti DNK u naš.
Virusi su neobične stvari koje pod povećalom mogu izgledati ili vrlo lijepo ili stvarno jezivo, ovisno o virusu. Virus može imati DNK ili RNK, a vrsta genetskog materijala ovisi o funkciji i prirodi virusa. Neki su vrlo zarazni, dok su nam drugi omogućili da budemo živi jer je gen koji kodira protein koji omogućava bebama da se stapaju s majkama tijekom trudnoće virusni gen.[2]
Većina genetske raznolikosti može se naći u virusnim genima. Znanstvenici se slažu da u oceanu postoji oko 1.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000 virusa i genetski se ne podudaraju s gotovo ničim u usporedbi s genima bilo kojeg mikroba, životinje, biljke ili drugog organizma, čak i bilo kojeg drugog poznatog virusa.
Sva živa bića imaju stotine ili tisuće gena koje virusi uvoze. Postoji skupina virusnih vrsta poznatih kao retrovirusi koji svoj genetski materijal ubacuju u DNK stanice domaćina. Kad se stanica domaćina podijeli, kopira DNK virusa zajedno sa svojom. Retrovirusi imaju "uključene prekidače" koji potiču stanice domaćina da proizvode proteine iz obližnjih gena. Ponekad njihovi prekidači uključuju gene domaćina koji bi trebali biti isključeni, što može rezultirati rakom. Čini se da je to upravo ono što naša "junk" DNK (ncRNA) radi "pored" gena koji imaju veze sa matičnim stanicama i stanicama raka.
Ono što je poznato kao endogeni retrovirus - endogeno znači da je generirano unutar - su virusi koji vrebaju u genima gotovo svake veće skupine kralježnjaka, od riba preko gmazova do sisavaca. Virolozi su u našem ljudskom genomu pronašli segmente slične retrovirusima i uspjeli su popratiti njegov genetski kod sve do izvornog funkcionalnog virusa. Virus je nazvan Phoenix, zbog mitske ptice koja se digla iz vlastitog pepela.
Poznato je da je dio naše "junk" DNK, retrotransponibilni elementi, virusnog porijekla. Ona uključuje endogene retroviruse. Ali sada se tvrdi da bi i ncRNA (nekodirajuća RNA) mogla imati virusno porjeklo.[3] To ima zanimljive implikacije u smislu da epigenetska kontrola ekspresije gena uključuje ovu "junk" DNK - ncRNA. [4] To bi značilo da bi naša cjelokupna "bezvrijedna" DNA (98%) mogla biti vrlo funkcionalna epigenetski gledano (više informacija o epigenetici u nastavku) i aktivna u indukciji regulatornih gena koji kodiraju matične stanice ili za reprogramiranje ili moduliranje gena za koje je poznato da reagiraju na oksidativni stres, oštećenje DNK i p53 - protein koji regulira stanični ciklus i koji je uključen u oko polovicu svih karcinoma kod ljudi.
Možda se pitate zašto promatramo sav ovaj potencijal virusnog genoma. Pa događa se to da štetu koju nanose zli lektini - antinutrijenti - u našoj prehrani, vrše mehanizam ključ-brava, odnosno, lektin u organizmu služi kao ključ koji otključava stanicu za koju se veže. Zli lektini mogu pokrenuti kaskadu događaja nakon što se prikače na membranu stanice, što može dovesti do privlačenja imunološkog sustava, stanične smrti, proizvodnje kemikalija, razmnožavanja stanice i tako dalje. Ovisi. A to bi moglo ovisiti i o reakciji prilagodbe na svojstva slična virusima unutar stanice, našu "junk" DNK.
Štetni lektini - poput onih koji se nalaze u glutenu, soji, mliječnim proizvodima, kukuruzu - uzrokuju upale i oštećenja bez obrambenog/imunološkog odgovora koji na kraju budu sekundarni u odnosu na početnu štetu. Neki reagiraju na prilično drastičan način (npr. autoimune bolesti), drugi blaže, što tvori široku prirodu simptoma među ljudima.
Štoviše, zli lektin (WGA) pšenice i virusi imaju slična svojstva. Primjerice, kada virus gripe ugradi vlastiti genetski materijal u naše stanice, obrambeni/imunološki sustav mora napadati vlastitu virusno transformiranu stanicu kako bi se borio protiv infekcije. WGA ima pristup našim tijelima i membranama naših stanica putem virusnih vrata/priključka. Tada utječu na ekspresiju gena i pokreću autoimune napade kako to virusi rade. Kao što je John B. Symes, D.V.M. istaknuo još 2007. godine:
Virusi i lektini - poveznice koje nedostaju
Virusi su glavni dokazani uzrok raka (npr. Retrovirusi). Karcinogeni jednostavno potiču virus da uzrokuje taj rak. [...] Na kraju krajeva, to je ono što neki virusi rade, ugrađuju svoju DNK u DNK domaćina samo da bi se ta stanica kasnije mogla nekontrolirano reproducirati. To su te ružne kemikalije i onečišćujuće tvari koje nazivamo kancerogenima, što potiču te viruse da pretvore DNK u tvornicu stanica.
Ali, samo virusi i kancerogeni nisu dovoljni da bi pojedinac razvio rak. Domaćin također mora doživjeti određeni stupanj imunološkog zatajenja da bi dobio rak. Dakle, upravo se ta trijada čimbenika ... virusa, kancerogenih tvari i imunološkog zatajenja ... udružuje kako bi se dobio nastali rak. To je ono što nazivamo "sindromom". [...]
"Velika četvorka″ (gluten, mliječni proizvodi, soja i kukuruz) su "zvijezde" onoga što nije u redu s hranom, jer oštećuju sposobnost našeg crijeva da apsorbira hranjive sastojke (npr. celijakija), obasipajući naše tijelo štetnim proteinima (lektini), napune nas zapanjujućom razinom "ekscitotoksina" (glutamata i aspartata) i napunite nas estrogenima. Kao rezultat toga, zdravlje tkiva pati, imunitet pada, enzimski sustavi propadaju, a Pandorina kutija virusa širom se otvara. [ ...]
Zaključak je da virusi ne vole određene stvari kojima ih se bombandira (npr. lektini, kemikalije i zagađenje). Njihova prva reakcija je reakcija prilagodbe, omogućujući ciljnoj stanici da funkcionira u prisutnosti agensa koji ju smeta. [...]
Međutim, kada se od virusa traži da u više navrata reagiraju na ove štetne podražaje, koriste drugi oblik prilagodbe, a ta prilagodba skreće pozornost imunološkog sustava. U ovom trenutku pojedinac ima nade ukolliko ima kompetentan imunološki sustav koji će ugasiti tu "pobunu". Ako ne, taj kandidat može pretrpjeti sindrom, bilo da se radi o epilepsiji, karcinomu ili onom bezbroju stvari koje istraživači vole nazivati "autoimunim poremećajima". Te stvari nisu toliko "idiopatske" kako su nas svi naveli da vjerujemo.
Sve naše medicinske povijesti se s tim poklapaju kad se jednom shvati uloga (i krajnja svrha) virusa u prirodi i našem tijelu. Oni nisu zlonamjerni entiteti kako smo ih označili. Oni jednostavno rade svoj posao. Stvarni su problem štetni podražaji kojima ih se podlaže. Doslovno ih prisiljavamo da postanu patogeni. Uz mnoštvo očiglednih štetnih tvari, većina pojedinaca pogoršava probleme lošom prehranom, zagađenim okolišem, brzim životnim stilom i nedostatkom sna. Sve se te stvari zbrajaju i rezultiraju samo-izazvanom bijedom. [...]Uopće nije toliko nečuveno s obzirom da su mutacije u ncRNA povezane s rakom, autizmom i Alzheimerovom bolešću I da ncRNA može osjetiti virusnu infekciju unutar stanice, signalizirajući na prisutnost patogenog virusa.
Mnogo sam puta sugerirao da se, čitajući članak o genetici, riječ "gen" zamijeni riječju "virus" kako bi se vidjelo ima li ta rasprava više smisla. Odjednom počinju dolaziti odgovori na gornja pitanja. Zajedno sa znanjem o virusnim stimulansima (npr. kancerogeni, lektini i drugi virusi), možemo početi vidjeti što je ...ili tko... pravi krivac.
Endogeni retrovirus također je povezan s multiplom sklerozom, što znači da se virusni geni koji su dio našeg genoma mogu "probuditi".[5] Kao što kažu autori ove studije, "retrovirusne infekcije često se razvijaju u bitke između imunološkog sustava i virusa, pri čemu virus više puta mutira kako bi izbjegao imunološki sustav, a imunološki sustav ga neprestano sustiže. Epizodna priroda multiple skleroze može se gledati kao takva tekuća bitka".
Ključno je shvatiti da je ono što jedemo informacija koja utječe na epigenetske promjene koje reguliraju ekspresiju gena i koja se može prenositi s generacije na generaciju.
Također, latentne virusne infekcije poput one iz obitelji herpesa jedna su stvar koja može pridonijeti mitohondrijskoj disfunkciji. To, plus naša otrovna hrana i okoliš čine vrlo lošu kombinaciju.
Virus ljudskog papiloma (HPV)
Naši mitohondrijski izvori energije ključni su za izlječenje od kroničnih bolesti i moramo stabilizirati svoj "virusni" genom kako bi se epigenetske promjene mogle otključati na blagotvoran način.
Naši su mitohondriji ti koji leže na sučelju između goriva iz hrane koja dolazi iz naše okoline i energetskih zahtjeva našeg tijela. A to je metabolizam zasnovan na gorivu masti, metabolizmu ketona, koji signaliziraju epigenetske promjene koje maksimiziraju energetsku proizvodnju u našim mitohondrijima i pomažu nam u zacjeljivanju.[7]
Ketogena dijeta potiče izumiranje patogenih virusa kroz autofagiju.[8] Čini se da je to ključ za stabiliziranje naše "junk" DNK ("virusne" DNK) i njezino aktiviranje na pozitivan način.
Evolucijska pozadina
U knjizi When the Body Says No, dr. Gabor Maté kaže sljedeće:
Stvarni rezultati projekta genoma zasigurno će biti razočaravajući. Iako su otkriveni znanstveni podaci sami po sebi važni, od programa genoma može se očekivati vrlo malo što će u bliskoj budućnosti dovesti do širokih zdravstvenih koristi, ako ih uopće i bude.To je predivno rečeno. To vraća cijelu ideju o genetskom profiliranju nazad u pozadinu!
Prvo, mnogo je tehničkih problema koje još treba riješiti. Naše trenutno znanje o genetskom sastavu ljudi može se usporediti s primjerom Sažetog engleskog rječnika iz Oxforda kao "modelom" po kojem su nastale drame Williama Shakespearea ili romani Charlesa Dickensa. "Sve" što bi sada trebalo da se duplicira njihov rad jest pronaći prijedloge, gramatička pravila i fonetske indikacije, a zatim shvatiti kako su dva autora došla do svojih priča, dijaloga i uzvišenih književnih djela. "Genom je biološko programiranje", napisao je jedan od promišljenijih znanstvenih novinara, "ali evolucija je zanemarila čak i interpunkciju koja pokazuje gdje geni staju a gdje započinju, a kamoli korisne bilješke o tome što svaki gen treba raditi".
Drugo, suprotno genetskom fundamentalizmu koji je trenutno u medicinskom razmišljanju i svijesti javnosti, geni sami po sebi ne mogu objasniti složene psihološke karakteristike, ponašanje, zdravlje ili bolesti ljudi. Geni su samo kodovi. Djeluju kao skup pravila i kao biološki predložak za sintezu proteina koji svakoj pojedinoj stanici daju karakterističnu strukturu i funkcije. Oni su, kao, živi i dinamični arhitektonski i mehanički planovi. Hoće li se plan ostvariti, ovisi o mnogo toga više nego od samig gena. Geni postoje i funkcioniraju u kontekstu živih organizama. Djelatnosti stanica nisu definirane samo genima u njihovim jezgrama, već i zahtjevima cijelog organizma - te interakcijom tog organizma s okolinom u kojoj mora preživjeti. Geni se uključuju ili isključuju ovisno o okolini. Iz tog razloga, najveći utjecaj na čovjekov razvoj, zdravlje i ponašanje ima povoljan okoliš.
Genetski kod sadrži samo hardver za život, dok je epigenetski kod taj koji ima softver koji određuje kako se hardver ponaša. To je ono na što se želite usredotočiti budući da su geni šifre koje okoliš uključuje i isključuje, što uključuje hranu koju jedemo, postojeću ili nepostojeću njegu, naš otrovni svijet itd.
Epigenom je taj koji se sastoji od kemijskih spojeva koji modificiraju ili obilježavaju genom na način koji mu govori što treba raditi, gdje i kada. Oznake, koje nisu dio same DNK, mogu se prenositi sa stanice na stanicu kako se stanice dijele, i s jedne generacije na sljedeću.
Epigenetska kontrola je u osnovi način na koji signali iz okoliša kontroliraju aktivnost vaših gena. Informacije koje vaša okolina signalizira prenose se na regulatorni protein, a tek onda idu u DNK koja će na kraju kodirati protein. Doprinos prirode (geni) i doprinos njege (epigenetski mehanizmi) moraju se uzeti u obzir ako želimo shvatiti sami sebe.
Najvažniji alat koji morate promijeniti za svoje zdravlje jest hrana koju jedete. Ne oslanja se na najnovija istraživanja matičnih stanica ili genetsko podešavanje u laboratoriju ludog znanstvenika. Hrana je informacija koja razgovara s vašim genima i sposobna ih je uključiti ili isključiti, govoreći im što da rade ili što da ne rade. Hrana koju jedete sadrži informacije potrebne za najbrži utjecaj na vaše zdravlje.
Kao primjer, uzmimo eksperiment s agouti miševima gdje su znanstvenici otkrili da okruženje obogaćeno hranjivim tvarima (koje su obično u životinjskoj hrani) može nadvladati genetske mutacije kod miševa.[9] Agouti miševi su žuti i izuzetno pretili, i skloni su dijabetesu, kardiovaskularnim bolestima i raku: naše moderne bolesti. U studiji su znanstvenici koristili vitamine B-kompleksa, uključujući holin koji se nalazi u velikim količinama u životinjskoj hrani i betain koji se nalazi u velikim količinama u špinatu. Te su hranjive tvari vrlo bogate metilnim skupinama koje su uključene u epigenetske modifikacije. Metilne skupine se vežu za DNK gena, mijenjajući način na koji se regulatorni proteini vežu za molekulu DNK. Ako se proteini preusko vežu za gen, gen se ne može pročitati. Metilirajuća DNK može utišati ili modificirati aktivnost gena. U eksperimentu su znanstvenici davali ove hranjive sastojke trudnim žutim miševima s abnormalnim genom "agouti" koji su bili pretili, koji su na kraju rodili smeđe mršave miševe, iako su potomci imali žut gen agouti. Majke agouti, koje nisu dobivale vitamine B, imale su žute mladunce koji su jeli puno više od smeđih. Prehrana na bazi žitarica dovest će vas do manjka vitamina B što dovodi do hiperhomocisteinemije: čimbenika rizika za moždane udare i bolesti srca. Može se liječiti prehranom bogatom životinjskom hranom!
Bebe koje su tijekom trudnoće bile nedovoljno prehranjene imaju veću vjerojatnost da će biti pretile i kasnije u životu imati metaboličke probleme. To je učinilo njihov metabolizam štedljivim, pretvarajući prekomjernu količinu ugljikohidrata u masnoću i dovodi do rezistencije na inzulin i pretilosti. No, omogućilo bi im da mnogo lakše prežive razdoblja gladi i oskudice. To je bilo korisno za naše paleolitske pretke, koji nikada nisu imali hranu bogatu ugljikohidratima poput ove kakvu imamo danas.
„Okolina uključuje ili isključuje gene. Iz tog razloga, najveći utjecaj na čovjekov razvoj, zdravlje i ponašanje ima povoljni okoliš". -Gabor Maté
Unatoč opsegu štete, jednako je važno pružiti si priliku da izvršimo epigenetske promjene kroz prehranu pomoću koje je čovječanstvo prosperiralo veći dio svoje povijesti. Svoj genom možemo "kontrolirati" hranom, umjesto da nas on kontrolira. Nada zaista postoji!
Koliko je god izvanredan naš genetski profil, pohranjen u jezgri stanica, zapravo su naše masne stanične membrane te koje su zapravo sučelje između stanice i okoline. Kako objašnjava biolog Bruce Lipton, informacije iz okoline prenose se u stanicu putem stanične membrane. Stanična membrana ("mem-mozak") nadzire stanje okoliša, a zatim šalje signale genima unutar stanice kako bi mogli uključiti stanične mehanizme, koji zauzvrat osiguravaju njezin opstanak. [10]
Sljedeći važan aspekt koji treba uzeti u obzir jest da naši geni žive unutar stanica, a hranjive tvari koje ih najbolje štite od neželjenih učinaka su one koje su sposobne proći kroz masnu staničnu membranu koja zatvara stanicu, odnosno - hranjive tvari topive u mastima u životinjskoj hrani.
Odbacite ugljikohidrate!
U knjizi Art and Science of Low Carb Living objašnjeno je kako se genom sastoji od 3 milijarde baznih parova na 23 kromosoma. Duljina DNK koja sadrži tipični gen proteže se na oko 50 000 baznih parova, od kojih samo djelić (tj. 3000) kodira protein. Svatko od nas ima oko 22 000 gena raspršenih po genomu. Sve ovo znači da se većina genoma (98%) sastoji od DNA koja se smatrala smećem jer nije kodirala protein. Zapravo se naziva nekodirajući DNK. No, kao što smo već vidjeli, funkcije ovog "smeća" počinju se razjašnjavati. Neki su poput genetskih sklopki koje reguliraju kada i gdje se geni izražavaju.
Rečeno nam je da je DNK osobe približno 99%-99,5% identičan DNK bilo koje druge osobe, a naše se razlike oslanjaju na ono što se naziva varijantama broja kopija - mjesta u DNK gdje broj kopija gena može varirati od jedan do više stotina. Varijacije broja kopija dogodile su se prije više od milijun godina, druge prije nekoliko tisuća godina. Još jedan način na koji se međusobno možemo razlikovati je ono što se naziva jednonukleotidni polimorfizam (single nucleotide polymorphisms - SNP) - mjesto na DNA gdje je jedan od četiri nukleotida (čije uparivanje čini bazne parove DNA) zamijenjen drugim. Dvije se osobe mogu razlikovati za oko 3 milijuna SNP-a, što je oko 0,1% njihove ukupne DNA.
Ovaj mali postotak može objasniti puno razlika između svakoga od nas, uključujući način na koji toleriramo ugljikohidrate. Ali eksperimenti koji ozbiljno ograničavaju ugljikohidrate ukazuju na dosljedni pomak u našem metabolizmu s malo varijabilnosti. Odnosno, ograničenje ugljikohidrata dovodi tijelo da reagira na pouzdan i zdrav način. S genetičkog gledišta, naša sposobnost da napredujemo u dijeti s niskim udjelom ugljikohidrata vrlo je utemeljena, za razliku od naše sposobnosti da toleriramo visok unos ugljikohidrata. Čini se da je prehrana s malo ugljikohidrata uobičajeno metaboličko stanje povezano sa zdravljem, što je u skladu sa stajalištem da smo tijekom većeg dijela naše ljudske evolucije napredovali u prehrani s niskim udjelom ugljikohidrata.
Ne postoji vežni ugljikohidrati. Prema dr. Eadesu, autoru knjige The Protein Power, "stvarna količina ugljikohidrata potrebna čovjeku za zdravlje je nula". Naša su tijela savršeno sposobna stvarati šećer kako bi održala naše tijelo bez ikakvih ugljikohidrata iz naše prehrane.
Ova nebitnost ugljikohidrata u našem tijelu povezana je s prošlošću naših predaka i sredinom u kojoj su naši mozgovi i tijela napredovali, gdje su ugljikohidrati zaista bili nepotrebna hrana.
Prepoznato je da je promjena prehrane od poljoprivredne revolucije, industrijske revolucije i modernog doba sustavno uništila naše zdravlje i da je neusklađenost naše drevne fiziologije i trenutne prehrane u korijenu mnogih takozvanih civilizacijskih bolesti: srčanih bolesti, pretilost, hipertenzija, dijabetes tipa 2, rak, autoimune bolesti, osteoporoza, itd. kojih gotovo nema u lovačko-sakupljačkim društvima i ne-zapadnjačkim populacijama. [11] Većina ljudskog genoma ima gene predaka koji su se preko milijuna godina prilagođavali prehrani špiljskog čovjeka.
Osnovna ljudska fiziologija seže stotinama tisuća godina unatrag, ako ne i milijun ili dvije. Naša se fiziologija nije promijenila konzumacijom ogromnih količina šećera u rasponu od nekoliko tisuća godina.
Danas smo ovdje jer su naši preci preživjeli dulja razdoblja posta dok su lovili hranu i mogli su napredovati na životinjskoj hrani u vrlo zanimljivim uvjetima.
Kao što Nora Gedgaudas kaže u Primal Body Primal Mind (visoko preporučujem!), mi smo djeca ledenog doba, to jest, naši su preci preživjeli velika zahlađenja i ledene ploče koje su počele i završile otprilike svakih 11 500 godina. To je imalo glavni utjecaj na našu ljudsku fiziologiju; to je ono što nas je učinilo ljudima. Proveli smo značajnu količinu vremena u ledenom dobu. Preživjeli su samo oni koji su se prilagodili pod tako hladnim i teškim uvjetima. To je sigurno nešto za razmisliti, s obzirom da se približavamo sljedećem ledenom dobu.
Životinjske masnoće su bile naša primarna energija, jer je bila - i još uvijek je - najučinkovitija i dugog sagorijevanja. Stručnjaci se slažu da je naša proširena ovisnost o mesu i životinjskim mastima (npr. ribljim mastima) tijekom ovih neprekidnih vremenskih smrzavanja zapravo potaknula naš mozak da se poveća i razvije kako bismo mogli postati ljudi. Postali smo pametni jer smo jeli životinjsku mast i meso. Stoga nije iznenađujuće primijetiti da raste broj dokaza da vegetarijanci i članovi agrarnih društava imaju manji mozak.
Slučaj naše evolucijske povijesti je snažan i napravljen je od strane evolucijskih biologa koji već dugo istražuju i pišu o tome, bez agende koja bi podržavala prehrambenu industriju kao što ju imaju istraživači iz medicinske struke.
U osnovi, mnogo više smo fiziološki sličniji nego što nismo, i iako svi imamo svoju genetsku osjetljivost i biokemijsku individualnost, svi još uvijek imamo iste temeljne anatomske i fiziološke odrednice i zakone. Genetski gledano, u osnovi smo isti s obzirom na genetski izraz onima koji su živjeli prije više od 40 tisuća godina. Naša je fiziologija ljudi koji su živjeli u doba paleolitika, ljudsko evolucijsko vrijeme koje je trajalo od prije 2,6 milijuna do 10 tisuća godina neposredno prije poljoprivredne revolucije. Nismo strana tijela s drugog planeta koja bi trebala jesti prerađenu hranu za astronaute; mi smo jednostavno izravni potomci naših paleo predaka koji su do nedavno jeli nešto nenormalno.
Priroda nas je oblikovala u visoko optimizirane i prilagođene lovce-sakupljače s biološkog, genetskog i fiziološkog gledišta. Što se tiče ljudske evolucije, uglavnom smo bili vješti lovci, jeli visokokvalitetnu životinjsku hranu bez genetskih promjena, koja nije sadržavala hormone, antibiotike i pesticide. Bila je to hrana vrlo bogata mastima, što se preferiralo, a siromašna ugljikohidratima. Nekoliko unesenih ugljikohidrata, ako ih je bilo, jelo se sezonski.
Za većinu nas, s evolucijske perspektive, dijeta s visokim udjelom šećera predstavlja metabolički izazov koji nekima teško pada već od rošenja, a mnogi se ne uspiju prilagoditi i u adolescenciji. Očito je da se s tim negativnim posljedicama može nositi izbjegavanjem ugljikohidrata, povremenim postom, trening izdržljivosti i smanjenjem stresa kroz meditaciju i igru. Vjerojatno kako su živjeli i naši preci.
Zanimljiva vremena
Nedavno mi je privukao pažnju jedan rad. Mislim da je vrlo relevantno da su fragmenti hemoragičnih virusa za koje se pretpostavljalo da su uzrok crne smrti (za više informacija pogledajte Novi pogled na Crnu smrt: virusna i kozmička veza) navedeni kao dio našeg genoma, što ukazuje na to da je život na Zemlji bio izložen prilično opasnim virusima kroz našu evolucijsku povijest koja je potom utjecala na promjene u našoj DNK:
Neočekivano nasljeđivanje: Višestruke integracije drevnih sekvenci Bornavirusa i Ebolavirusa/Marburgvirusa u genomima kralježnjakaSlijedeći rad je povezan s prvim i još je zanimljiviji. Proširuje i podupire objašnjenja Bryant M. Shillerove knjige Origin of Life: The 5th Option [Poreklo života: 5. opcija, op.prev.]. Imajući na umu da su "prenosivi elementi" ("transposable elements" - TE), koji su se nekad smatrali "smećem" DNK, porijeklom virusni, objasnio bi zašto čovječanstvo ima koristi od povremenih bolesti kao što je kuga, kako bi potaknule naš genetski poredak ili "reformirali" genom i ubrzali evoluciju ili promjenu kroz kometne utjecaje:
Vladimir A. Belyi, Arnold J. Levine i Anna Marie Skalka. PLoS Pathog. Srpanj 2010.; 6 (7): e1001030.
Genomi kralježnjaka sadrže brojne kopije retrovirusnih sekvenci, stečenih tijekom evolucije. Donedavno se smatralo da su oni jedina vrsta RNK virusa, zastupljenih na taj način, jer je za njihovu replikaciju potrebna integracija DNK s kopijom njihovog genoma. U ovoj je studiji provedena opsežna usporedba sekvenci, u kojoj je 5666 virusnih gena iz svih poznatih neretrovirusnih obitelji s jednolančanim RNK genomima uspoređivano s genomima embrionalnih stanica iz 48 vrsta kralježnjaka, kako bi se utvrdilo mogu li takvi virusi također pridonijeti genetskom razvoju baštine kralježnjaka. U 19 testiranih vrsta kralježnjaka otkrili smo čak 80 primjera genomskih DNK sljedova visoke pouzdanosti za koje se čini da su izvedeni još prije 40 milijuna godina od predaka članova 4 trenutno cirkulirajuće obitelji virusa s jednolančanim RNK genima. Iznenađujuće je da su gotovo sve sekvence povezane sa samo dvije obitelji iz reda Mononegavirales: Bornavirusima i Filovirusima, koji uzrokuju smrtnu neurološku bolest, odnosno hemoragične groznice. Na temelju orijentira, čini se da su neke, a možda i sve, sekvence DNK slične endogenom virusu integrirane pomoću LINE elemenata izvedene iz virusnih mRNA. Integracije predstavljaju gene koji kodiraju virusni nukleokapsid, RNA-ovisnu-RNA-polimerazu, matricu a možda i glikoproteine. Integracije su općenito ograničene na jednu ili vrlo malo kopija srodnog virusnog gena po vrsti, što sugerira da su, nakon što se dobije (ili odabere) inicijalna virusna linija, kasnije integracije s zakazale ili dale malu prednost domaćinu. Očuvanje relativno dugih otvorenih linija za čitanje za nekoliko endogenih sekvenci, zastupanih od sličnih virusnih vrsta, i potencijalna korelacija između njihove prisutnosti i otpornosti vrste na bolesti uzrokovane tim patogenima, u skladu je s predodžbom da njihovi proizvodi pružaju važne biološke prednosti vrsti. [cijeli tekst dostupan ovdje]
Transpozibilni elementi i virusi kao čimbenici prilagodbe i evolucije: širenje i jačanje TE-potisne hipotezeDoista živimo u zanimljivim vremenima!
Keith R Oliver i Wayne K Greene. Ecol Evol. 2012. Studeni; 2 (11): 2912 - 2933.
Pored snažne divergentne evolucije i značajnih i epizodnih evolucijskih prijelaza i specijacija koje smo prethodno pripisivali TE-Potisku, proširili smo hipotezu kako bismo u potpunosti objasnili doprinos virusa TE-Potiska i evolucije. Priznat je koncept simbioze i holobiontskih genoma, s posebnim naglaskom na kreativnom potencijalu spajanja retrovirusnih genoma s genomima kralježnjaka. Predlažu se daljnja proširenja hipoteze o TE-potisku u pogledu potpunijeg prikaza horizontalnog prijenosa TE-a, životnog ciklusa TE-a, a također, u slučaju inovacije sisavaca, doprinosa retrovirusa funkcijama posteljice. Priznata je mogućnost zanošenja obitelji TE u izoliranim demima ili disjunktnim populacijama, a uz to predlažemo mogućnost horizontalnog transpozonskog prijenosa u takve subpopulacije. "Adaptivni potencijal" i "evolucijski potencijal" predloženi su kao krajnosti kontinuuma "intragenomskog potencijala" zahvaljujući TE-potisku. Navedeni su specifični podaci koji ukazuju na ostvareni "prilagodbeni potencijal" s obzirom na otpornost na insekticide i druge prilagodbe insekata. S tim u vezi postoji sporazum između TE-potiska i koncepta prilagodbe promjenom frekvencija alela. Također su predstavljeni dokazi o ostvarenju "evolucijskog potencijala", koji je kompatibilan s poznatim diferencijalnim preživljavanjima i zračenjima roda. Zajedno, ti podaci nadalje sugeriraju mogućnost ili vjerojatnost isprekidanih epizoda događaja specijacije i evolucijskih prijelaza, koji se podudaraju i u velikoj su mjeri podržani povremenim naletima aktivnosti TE. [cijeli članak dostupan ovdje].
Za više informacija o ovoj temi ne propustite novu knjigu Laure Knight-Jadczyk, Comets and the Horns of Moses, koja objedinjuje dokaze da su kometi i kometarni fragmenti igrali središnju ulogu u formiranju ljudskog mita. Još više je zapanjujuća znanost o kometama, otkrivajući dokaze o fundamentalno električnoj i elektromagnetskoj prirodi ovih nebeskih tijela i kako su oni tijekom povijesti čovječanstva više puta pustošili i razarali naš planet.
[1] Ørom UA, Derrien T. et al. 'Long noncoding RNAs with enhancer-like function in human cells'. Cell. 2010 Oct 1;143(1):46-58.
[2] Carl Zimmer. A Planet of Viruses. University Of Chicago Press; 1 edition (September 15, 2011).
[3] Frías-Lasserre D. 'Non-Coding RNAs and Viruses in the Framework of the Phylogeny of the Genes, Epigenesis and Heredity'. Int J Mol Sci. 2012;13(1):477-90.
[4] Ahmad A, Zhang Y, Cao XF. 'Decoding the epigenetic language of plant development'. Mol Plant. 2010 Jul;3(4):719-28.
[5] Laska MJ, Brudek T, Nissen KK, et al. 'Expression of HERV-Fc1, a human endogenous retrovirus, is increased in patients with active multiple sclerosis'. J Virol. 2012 Apr;86(7):3713-22
[6] Porcellini E, Carbone I, et al. 'Alzheimer's disease gene signature says: beware of brain viral infections'. Immun Ageing. 2010 Dec 14;7:16.
[7] Douglas C. Wallace, Weiwei Fan, and Vincent Procaccio. 'Mitochondrial Energetics and Therapeutics'. Annu Rev Pathol. 2010; 5: 297 - 348.
[8] Finn PF, Dice JF. 'Ketone bodies stimulate chaperone-mediated autophagy'. J Biol Chem. 2005 Jul 8;280(27):25864-70.
[9] Waterland RA, Jirtle RL. 'Transposable elements: targets for early nutritional effects on epigenetic gene regulation.' Mol Cell Biol. 2003 Aug;23(15):5293-300.
[10] Bruce Lipton. The Biology of Belief. Hay House; Revised edition (2008).
[11] Carrera-Bastos P., Fontes-Villalba M., et al. 'The western diet and lifestyle and diseases of civilization.' Research Reports in Clinical Cardiology. 2011:2, 15-35.
[12] Yordy B, Iwasaki A. Autophagy in the control and pathogenesis of viral infection. Curr Opin Virol. 2011 Sep;1(3):196-203.
Komentari čitatelja
na naše novosti