© The CradleEmmanuel Macron sada ima drugi mandat, zahvaljujući francuskoj urbanoj eliti. Ali veličina problema s kojima se suočava, kako domaćih tako i vanjskih, osigurat će vječne sukobe u zemlji.
Ovo su osnovne stvari: provjerenog arabofoba [strah, mržnja ili nesklonost prema Arapima i njihovoj kulturi, op.prev.] Erica Zemmoura, koji je alžirskog podrijetla, proizveli su ključni igrači iz establišmenta iz raznovrsnog Instituta Montaigne kako bi spriječili populističku desničarsku kandidaturu Marine Le Pen. Na kraju, Zemmourov izborni učinak bio je sumoran, kako je i očekivano. Još jedan kandidat je izveo čudesnu intervenciju i bio je još korisniji: ambiciozni egomaijak i oportunist i takozvani progresivac Jean-Luc Melenchon.
'Le Petit Roi' ['Mali kralj', op.prev.] Emmanuel Macron izaziva manje od nula empatije diljem Francuske. To objašnjava veliku suzdržanost birača, 28 posto, u drugom krugu glasova.
Brojke sve govore: 48.803.175 francuskih građana je registrirano za glasanje. Macron je dobio 18.779.809 glasova. Marine Le Pen je dobila 13.297.728 glasova. A ipak, najzanimljiviji rezultat je bio Suzdržanog/Poništenog/Praznog kandidata: 16.674.963 glasa.
Tako je predsjednika Francuske ponovno izabralo 38,5 posto birača, dok je pravo drugo mjesto, Suzdržan/Poništen/Prazan, dobilo 34,2 posto.
To implicira da se otprilike 42 posto registriranih francuskih birača potrudilo izaći na birališta kako bi spriječili Le Pen: brend koji je i dalje toksičan u golemim dijelovima urbane Francuske - ali jedva toliko kao prije - pa čak i uz svu težinu oligarhijskih mainstream medija angažiranih u dvominutnoj metodi kampanje mržnje. Svih pet oligarhija, koji upravljaju takozvanim 'audiovizualnim krajolikom' (PAF, prema francuskom akronimu) slanja poruka u kampanji, su makronisti.
Madam Giljotina susreće radničku klasu
Tko je, zapravo, ovaj iluzionist Petit Roi koji se u najboljem slučaju kvalificira kao glasnik transnacionalne plutokracije?
Iz utrobe sustava, vjerojatno najoštrija presuda dolazi od Mathieua Pigassea, kojeg u Parizu neformalno nazivaju "punk bankarom" zbog njegove zaljubljenosti u britanski punk-rock bend The Clash.
Dok je Macron bio bankar spajanja i preuzimanja u Rothschild & Company, Pigasse je radio za oporbu, Lazarda Freresa. Upravo je Macron bio taj koji je uvjerio Nestlé da njihovim interesima upravlja Rothschild, dok je Pigasse zastupao Danone.
Usput, Pigasse je također jedan od najvećih dioničara Le Mondea - dnevne novine koje su bile odličan izvor novosti sve do 1980-ih, a sada su plitka kopija New York Timesa. Le Monde je macronist do srži.
Pigasse definira Macrona kao "najčišći proizvod francuskog elitizma, u okviru pariškog mikrokozmosa". Iako je Macron provinciale iz Amiensa, savršeno se uklopio u pariški beau monde (što je samo po sebi poprilična rijetkost) koji je, naravno, isto tako univerzalno provincijalan, poput sela u kojem svi 'bitni' svakoga poznaju.
Pigasse također identificira pojedince iz establišmenta koji su izmislili Macrona i postavili ga na vrh piramide - u rasponu od priznatog eugeničara Jacquesa Attalija do Sergea Weinberga (bivšeg izvršnog direktora Sanofija), Francoisa Rousselyja (bivšeg predsjednika EDF-a) i Jean-Pierrea Jouyeta(bivšeg ministra pod osramoćenim bivšim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, a nakon toga druga osoba osou Elizejskoj palači pod krajnje nesposobnim Francoisom Hollandeom).
Attali, usput rečeno, opisuje macronizam kao "proeuropsku modernizaciju, angažiranu, liberalnu i optimističnu. To odgovara desnom centru moderne Francuske" - a onda sam Attali odaje tajnu - "što nije nužno cijela Francuska."
"Ne nužno cijela Francuska" zapravo znači većina Francuske, ako se potrudite otići iz nekoliko velikih pariških arondismana kako bi razgovarali s ljudima u Pas-de-Calaisu, Bourgogneu ili Varu. Ova 'prava' Francuska identificira "socijalno tržišno gospodarstvo" koje je Attali veličao, a Macron promovirao kao ogromni lažnjak.
Bilo bi prelako oslikati trenutnu nacionalnu podjelu između, s jedne strane, starijih i vrlo mladih nosioca diploma, koji žive u udobnosti; a s druge strane ljudi od 25 do 60 godina, bez visokog obrazovanja i koji jedva spajaju kraj s krajem. Odnosno, mase radničke klase.
Tu postoji više nijansi. Ipak, dva najvažnija čimbenika na ovim izborima su da se gotovo jedna trećina birača nije ni potrudila pojaviti - ili je poništila svoj glas (čak i ovdje u Parizu). I da je ove izbore lakovjerna Melenchonova horda predala Le Petit Roiu, pod pretpostavkom da će njihov vođa postati de facto 'premijer'.
Radnička klasa će biti doslovno istrijebljena tijekom sljedećih pet godina tvrdog neoliberalizma. Francuski donedavni zvjezdani sustav socijalne skrbi bit će desetkovan. Dob za odlazak u mirovinu bit će produžen na 65 godina. Manje mirovine jedva će biti dovoljne za život. Super-bogati će plaćati mnogo niže poreze, dok će obični radnici plaćati mnogo veće. Obrazovanje i zdravstvo će biti privatizirani.
Francuska će veselo sustići brzo propadajući casino kapitalizam SAD-a i UK-a. I ne zaboravite na daljnja ograničenja putovanja i nestašicu hrane i goriva.
Islamofobija se neće otopiti u blagu dugu 'wokizma'. Naprotiv: bit će instrumentalizirana kao savršeni žrtveni jarac za serijsku makronističku nesposobnost i korupciju.
U međuvremenu, u Azovstalu...
Dodamo li spektakularnu izvedbu kandidata Suzdržan/Poništen/Prazan i ljude koji se nisu niti potrudili ići glasati, imamo nešto poput tihe većine od 30 milijuna ljudi koji instinktivno osjećaju da je cijeli sustav namješten.
Pobjednici su, naravno, uobičajeni sumnjivci: BlackRock/McKinsey/Veliki reset/industrija oružja/euronacikratska osovina. McKinsey je praktički vodio politiku francuske vlade - koja graniči s fiskalnom prijevarom - a skandalozni korporativni mediji učinili su sve da to pokopaju. Sa svoje strane, izvršni direktor Blackrocka Larry Fink, vrlo blizak 'konzultant' Elizejske palače, sigurno je otvorio nekoliko dodatnih boca Kruga.
A onda, tu je Francuska kao Velika Sila. Vođa velikih područja Afrike (nedavno primio udarac od Malija); Vođa zapadne Azije (o tome pitajte Sirijce i Libanonce); Vođa Velikog resetiranja EU; i duboko usađen u ratni stroj NATO-a.
Što nas dovodi do vrhunske nevidljive priče od prije ovih izbora, potpuno zataškane od korporativnih medija. Ipak, turski obavještajci su ju otkrili. Rusi su, s druge strane, držali jezik za zubima, u svom zaštićenom modu 'strateške dvosmislenosti'.
Denis Pušilin, čelnik Narodne Republike Donjeck, još jednom je početkom ovog tjedna potvrdio da se oko 400 stranih 'instruktora' i plaćenika - iz NATO-a - naguralo u utrobi čeličane Azovstal u Mariupolju, bez mogućnosti izlaza.
Turski obavještajci tvrde da su 50 od njih Francuzi, od kojih su neki visokopozicionirani. To objašnjava ono što je utvrdilo nekoliko ruskih izvora - a Pariz to nije priznao: Macron je uputio niz bjesomučnih telefonskih poziva Putinu da uspostavi "humanitarni koridor" kako bi izvukao svoju vrijednu imovinu.
Odmjereni ruski odgovor bio je - još jednom - zaštitni znak geopolitičkog džudoa. Nema "humanitarnog koridora" za bilo koga u Azovstalu, bilo da se radi o azovskim neonacistima ili njihovim stranim NATO rukovateljima i neće biti nikakvog bjesomičnog bombardiranja. Neka gladuju - i na kraju će biti prisiljeni na predaju.
Tada stiže (još uvijek nepotvrđena, ali vjerojatna) Macronova direktiva: nema predaje ni na koji način. Jer predaja znači predati Moskvi na srebrnom tanjuru niz priznanja i svih činjenica o ilegalnoj, tajnoj operaciji koju je 'vođa Europe' vodio u ime neonacista.
A je sve gotovo onda kada - i ako - cijela priča izbije u Francuskoj. To bi se i moglo dogoditi tijekom nadolazećeg suda za ratne zločine koji će se najvjerojatnije osnovati u Donjecku.
Aux armes, citoyens? ["Na oružje, građani" - fraza iz Marseljeze, francuske himne, op.prev.] Pa, imaju pet godina da udare na barikade. To bi se moglo dogoditi i prije nego što mislimo.
Komentari čitatelja
na naše novosti