Argumenti se više ne vrte oko istine. Ili ste 'za narativ' ili ste 'protiv njega', piše Alastair Crooke.

germany protests
© Stefan Sauer/dpa via AP
"U pojedincima je ludilo iznimka; ali u skupinama - ono je pravilo".

(Fredrich Nietzsche)
Ovo je treći članak u seriji od tri.

Prvi se usredotočio na to kako današnja dezorijentiranost i osjećaj nestajanja zdravog razuma proizlazi iz psihičkog stresa prihvaćanja proturječnosti nesposobne za čisto racionalnu sintezu: ideologija koja tvrdi da je upravo ono što nije. Ili, drugim riječima, našim tobožnjim proklamiranjem slobode i pojedinca - dok unutar tog jezika skrivamo ideologiju koja inzistira na tome da bilo koja ukorijenjena zajednica ne može podupirati 'iskupljeno društvo' (zbog ukorijenjenog rasizma, itd.) - stoga se mora očistiti od vrha prema dolje. Mora se otkupiti od svih takvih ostavština. Ovo predstavlja 'boljševičko' sjeme koje je Rousseau posijao u plodno tlo postojećeg franačkog europskog kulturnog raspoloženja prema totalitarizmu.

Drugi članak se bavio temom kako je u SAD-u ovo 'sjeme' rodilo 'grupno mišljenje boboa', inzistirajući na tome da ljudski nedostaci zahtijevaju da ih se 'riješi jednom zauvijek'. Taj se ideal trebao, i jest, očitovati u nastojanju da se dovede do revolucionarne promjene unutar društva, kroz osporavanje onoga što se smatra strukturalnim nepravdama unutar ekonomskog, političkog i društvenog poretka.

To je značilo, u praktičnom smislu, rotiranje s vlasti onih "koji su tako često bili bijelci i muškarci" i rotiranje u moć i novac onih koji su bili sustavno viktimizirani. Kako bi se ubrzao ovaj proces, korišteno je pribjegavanje moralnoj panici (Covid i klima) kako bi se potaknulo usporeno napuštanje naših bivših načela upravljanja kako bi se 'preoblikovao čovjek': projekt ponovnog zamišljanja 'čovjeka' koji se može izvesti samo kroz usvajanje neliberalne politike.

Ovaj treći članak pokušava ukratko skicirati kako su ovi stresovi doveli frakciju zapadnih elita u psihički poremećaj (psihozu) kroz razumijevanje premise profesora kliničke psihologije, Mattiasa Desmeta, da totalitarizam nije povijesna slučajnost; da ne nastaje u vakuumu. Proizlazi, kroz povijest, iz kolektivne psihoze koja je slijedila predvidljivi scenarij.

Ovaj okvir je važan za razumijevanje toga 'gdje se nalazimo' i za upravljanje otporom ovom ponovnom izbijanju totalitarizma - potonji je proces koji dobiva na snazi i ubrzava se sa svakom generacijom, od jakobinaca do nacista i trockista, kako tehnologija napreduje.

Desmet pažljivo iznosi psihološke korake koji vode prema totalitarizmu: Vlade, masovni mediji i druge mehanizirane sile koriste se strahom, usamljenošću i izolacijom da demoraliziraju stanovništvo i da vrše kontrolu, uvjeravajući velike grupe ljudi da djeluju protiv vlastitih interesa - s destruktivnim rezultatima.

Ako ljudi žele shvatiti zašto totalitarizam funkcionira, njegove su sadnice posvuda oko nas. Teško da treba ponavljati. Kako su sredstva komunikacije postala decentralizirana, digitalizirana i algoritamizirana, državni dosluh s tehnološkim platformama u kontroli suvremene kulture prisilio je pojedince u stada, gdje reduktivna analiza, rekla-kazala i otrovni podsmijeh svakoj suprotnosti, služe za poticanje 'klikova' među gledateljima vodećih medija - čak i dok to ledi kreativnu maštu i intelekt.

Ne postoji odvajanje od ovog diskursa; nema razmišljanja izvan Twitter feeda. Međutim, digitalna psiha, poput Adama u Edenu, daje imena stvarima. Vi niste 'vi': Vi ste etiketa koja vam je dodijeljena; vaš rad je zbroj onoga što se o njemu govori; vaše ideje se mogu svesti na web reakciju na njih. Grupno razmišljanje se stoga odnosi na pogoršanje mentalne učinkovitosti i moralnog prosuđivanja što rezultira stvaranjem pseudo-stvarnosti, odvojene od svijeta i stvorene za šire ideološke ciljeve.


Komentar: Za više informacija o konceptu pseudo-stvarnosti pogledajte: Psihopatija i izvori totalitarizma


Grupno razmišljanje nije segment društva koji razmišlja vlastitom racionalnošću. To je petlja-racionalnost koja dopušta nekoj samozamišljenoj stvarnosti da se odvoji; da se udalji sve dalje i dalje od bilo kakve povezanosti sa stvarnošću, a zatim da prijeđe u zabludu - uvijek se oslanjajući na istomišljenike i navijače za potvrdu i proširenu radikalizaciju.

Poanta je ovdje, kao što je primijetio dr. Robert Malone, odmaknuti se od fokusa na vanjske aktere i doslovne sile, te razmotriti psihološke procese koji potiču poricanje - i prividnu hipnozu kolega, prijatelja i obitelji.

Razumljivo je da je dr. Malone usredotočen na "ludilo koje je zahvatilo SAD", koje je izravno odgovorno za "nevjerojatno neznanstvene i kontraproduktivne odluke - zaobilazeći normalne bioetičke, regulatorne i kliničke razvojne norme - da se ubrzaju genetska cjepiva". Ali Maloneovi komentari imaju mnogo širi značaj:
"Baš kao i unutar grupa običnih građana, čini se da je dominantna karakteristika ostati lojalan grupi držeći se odluka na koje se grupa obvezala - čak i kada politika loše funkcionira i ima neželjene posljedice koje uznemiruju savjest članova. U određenom smislu, članovi smatraju lojalnost grupi najvišim oblikom moralnosti. Ta lojalnost zahtijeva od svakog člana izbjegavanje podizanja kontroverznih pitanja, propitivanja slabih argumenata ili zaustavljanje željnog razmišljanja".

"Paradoksalno, naivne skupine će vjerojatno biti iznimno oštre prema drugim skupinama i neprijateljima. U ophođenju sa suparničkom nacijom, kreatorima politike koji čine prijateljski nastrojenu skupinu, relativno je lako odobriti dehumanizirajuća rješenja kao što su bombaški napadi velikih razmjera. Malo je vjerojatno da će ta ista skupina vladinih dužnosnika nastaviti s teškim i kontroverznim pitanjima koja se pojave kada se tijekom rasprave pojave alternative oštrom vojnom rješenju".

"Niti su članovi skloni postavljanju etičkih pitanja koja impliciraju da bi ova "naša dobra skupina, sa svojim humanitarizmom i svojim visokoumnim načelima, mogla biti sposobna usvojiti način djelovanja koji je nehuman i nemoralan"".
Argumenti se više ne vrte oko istine, već se ocijenjuju prema njihovoj vjernosti da li ispravno šalju pojedine poruke. Ili ste 'za narativ' ili ste 'protiv njega' - biti između je najgori 'grijeh'. Desmet je učinkovito ažurirao definiciju Hannahe Arendt o totalitarnom društvu kao "onom u kojem ideologija nastoji istisnuti sve prethodne tradicije i institucije, s ciljem da sve aspekte društva stavi pod kontrolu te ideologije". To se može razlikovati od autoritarizma, gdje država ima za cilj monopolizirati političku kontrolu, ali ne teži temeljitijoj i nametljivijoj transformaciji svjetonazora, ponašanja i navika svojih građana.

Tijekom ranih 1970-ih, dok je završavao vanjskopolitički fijasko Vijetnamskog rata, akademski psiholog, na sličan način usredotočen na grupnu dinamiku i donošenje odluka, bio je zatečen paralelama između vlastitih nalaza istraživanja i grupnog ponašanja uključenog u vanjskopolitički fijasko u Zaljevu svinja. Zaintrigiran, počeo je dalje istraživati donošenje odluka uključenih u ovu studiju slučaja, kao i političke debakle Korejskog rata, Pearl Harboura i eskalacije Vijetnamskog rata. Rezultat je bila knjiga "Victims of Groupthink: A psychological study of foreign-policy decisions and fiascoes" Irvinga Janisa (1972.).

Janis je opisao tri definirajuća pravila grupnog razmišljanja (kako ih je parafrazirao Christopher Booker):

Prvo, grupa ljudi dijeli zajedničko stajalište, koje često predlažu nekoliko pojedinaca za koje se smatra da su vjerodostojni. Međutim, to je gledište koje nije utemeljeno na stvarnosti. Ovi sljedbenici mogu biti intelektualno uvjereni da je njihovo gledište ispravno, ali njihovo se uvjerenje ne može testirati na način kojim bi ga se moglo potvrditi - izvan svake sumnje. Jednostavno se temelji na slici svijeta kakvim ga oni zamišljaju, ili točnije, kakvim bi željeli da bude.

Drugo pravilo je da upravo zato što je njihovo zajedničko stajalište u biti subjektivno i nedokazivo, grupni mislioci daju sve od sebe kako bi inzistirali na tome da je ono toliko samoočigledno ispravno da se s njim mora složiti 'konsenzus' svih ljudi koji misle ispravno. Svaki kontradiktorni dokaz i stavovi svakoga tko se s njima ne slaže mogu se u potpunosti zanemariti.

Treće, i vrlo značajno, je pravilo koje kaže da, kako bi ojačali uvjerenje 'unutar grupe' da je njihovo stajalište ispravno, moraju tretirati mišljenja svakoga tko ga dovodi u pitanje kao potpuno neprihvatljiva. Ovi potonji ljudi se smatraju glupanima i s njima ne bi trebalo ozbiljno razgovarati, već ih treba zaustaviti. Oni izvan mjehura moraju biti marginalizirani i, ako je potrebno, njihovi stavovi nemilosrdno karikirani kako bi ih se učinilo smiješnima.

Ako to nije dovoljno, mora ih se napasti najnasilnijim prijezirnim izrazima, obično uz pomoć neke prezirno omalovažavajuće etikete - kao što su 'fanatik', 'čistunac', 'ksenofob' ili 'poricatelj'. Neslaganje u bilo kojem obliku se ne može tolerirati. Neki članovi grupe preuzimaju na sebe to da postanu 'čuvari uma' i ispravljaju suprotna uvjerenja.

Ovaj psihički proces može dovesti do toga da grupa donese rizične ili nemoralne odluke. Mnogi od najvećih užasa u povijesti čovječanstva duguju svoju pojavu isključivo uspostavljanju i društvenom nametanju lažne stvarnosti - percipiranog svijeta kakvim ga oni zamišljaju; pseudo-stvarnosti umjesto stvarnosti. Što temeljitije prihvate ovu zabludu, nužno će pokazati više funkcionalne psihopatije; i time postaju manje normalni. Ukratko, upadaju u kolektivnu zabludu.

Međutim, krivo ih percipirati kao normalne, kada to nisu, navest će druge da pogrešno razumiju motivaciju ideoloških pseudorealista - što je univerzalna instalacija njihove vlastite ideologije - tako da svi žive pasivno uz njihov totalitarizam, sve dok ne postane previše kasno promijeniti kurs.
Ludilo je poseban oblik duha i drži se svih učenja i filozofija, ali još više svakodnevnog života, jer je sam život pun ludosti, i u osnovi krajnje nelogičan. Čovjek teži razumu samo da bi sam sebi mogao postavljati pravila.

(Carl Jung)
Ovdje se radi o tome da je racionalna geopolitička analiza psihoze masovne formacije besmislena. Samo psihoterapeut može imati relevantna zapažanja. Ništa rečeno o masovnom poricanju nema smisla, osim prepoznavanja njegovog zloćudnog postojanja.

To je ono što 'je' i bit će potrebna katarza da se to raščisti.

To dovodi do dobro poznatog paradoksa Solženjicina: zašto se disidenti i libertarijanci ne opiru više? Ljudi koji trpe nepravde u vezi s kulturom otkazivanja nisu skloni borbi, vrišteći i grebući na putu natrag prema sigurnosti. Skloni su se podvrgnuti ludilu koje ih je preplavilo, djelomično u nadi da će se jednog dana vratiti natrag. Teško je u tom trenutku shvatiti - da 'to je to' - i da se za sve trebaju boriti.

Pomaže li onda Janisova analiza objasniti geopolitičke događaje kao što je europski hiperideološki odgovor na ukrajinsku krizu? Čini se da ispunjava sve okvire njegovog seciranja ranijih vanjskopolitičkih fijaska. Grupno ludilo je najkarakterističnije kada se susrećemo s ljudima koji imaju nepokolebljivo mišljenje o nekoj temi, a za koje se ispostavi da o tome nisu unaprijed razmišljali (tj. sveobuhvatno sankcioniranje Rusije od strane EU).

I, (poput) "Ukrajinska pobjeda je neizbježna - samo je pitanje kada"; "Mi smo u ratu ... Javnost mora biti voljna platiti cijenu podrške Ukrajini i za očuvanje jedinstva EU" ... "Mi smo u ratu. Ovakve stvari nisu besplatne".

Nisu ozbiljno sagledali činjenice ni dokaze. Ali sama činjenica da se njihova mišljenja ne temelje ni na kakvom stvarnom razumijevanju razloga zašto vjeruju u ono što čine, samo ih potiče da još žešće i netolerantnije inzistiraju na tome da su njihovi stavovi uvijek bili u pravu, te da odmah odbace javno protivljenje.
Svaki fanatizam je potisnuta sumnja

(Carl Jung)
Kaže se da u svom doslovnom razmišljanju i inzistiranju na distanciranom neangažiranju, liberalizam ima 'prazno središte', lišeno bilo kakvog suštinskog izvora moralnog značenja. Ipak, politički život mrzi vakuum, a centar ne ostaje prazan. 'Dobro' za koje se uhvatilo - kao izvor kolektivnog zapadnjačkog značenja - jest 'spašavanje liberalnog poretka', očuvanje njegovog ideološkog projekta, naspram rastuće privlačnosti civilizacijskih država.

U svom eseju "Men without Chests", C.S. Lewis je okarakterizirao athumiju (nedostatak thumosa - starogrčki koncept koji ukazuje na ljudsku empatiju i povezanost) kao obeshrabreno, melankolično stanje postojanja koje proizlazi iz obrazovanja koje inzistira na tome da je sva percepcija moralne vrijednosti samo subjektivna.

Filozof Talbot Brewer kaže da svi imamo "evaluativni pogled" na svijet. Ali, ako vani nema ničeg stvarnog što bi se moglo promatrati, onda se naša sposobnost procjenjivanja ne može pozvati na bilo što što se nalazi izvan subjektivnog jastva. U tom slučaju, teško je vidjeti kako takvo grupno razmišljanje može napraviti bilo kakvu razliku između evaluacije i samopotvrđivanja. Grupno razmišljanje nema pribjegavanja, osim nametanja svojih 'vrijednosti' svijetu putem ideologije.

Thumos u širem smislu potvrđuje moralnu vrijednost stvari, stvarajući polje za moralni izbor. Ako sve ide dobro, to čini u dijalektici s logosom, rasuđujućim dijelom svijesti. Radeći zajedno u dobro uređenom ljudskom društvu, oni ne samo tvrde, već su svjesni šire vrijednosti proizašle iz zajedničkih pragmatičnih interesa onih koji zajedno žive u stvarnom svijetu. Ovo je bila jedna od Kissingerovih točaka u nedavnom intervjuu Wall Street Journalu kada je naglasio potrebu za "ravnotežom" u našem svijetu.

Ideja da bi empatija i zajedništvo među ljudima trebali imati bilo kakvu pozitivnu epistemičku ulogu u shvaćanju stvarnosti sada je uglavnom strana suvremenoj zapadnoj političkoj misli. Ipak, kada thumos umre, simptomi psihičkog poremećaja, tjeskobe, usamljenosti i gorčine neizbježno nas odvodu u ludilo - bilo individualno ili kolektivno.
"Gigantske katastrofe koje nam danas prijete nisu elementarni događaji fizičkog ili biološkog reda, već psihički događaji. Do prilično zastrašujućeg stupnja, prijete nam ratovi i revolucije koje nisu ništa drugo nego psihičke epidemije. U svakom trenutku nekoliko milijuna ljudskih bića može biti zahvaćeno novim ludilom, a tada ćemo imati još jedan svjetski rat ili razornu revoluciju. Umjesto da bude prepušten na milost i nemilost divljim zvijerima, potresima, klizištima i poplavama, na modernog čovjeka udaraju elementarne sile njegove vlastite psihe".

(Carl Jung, 1932)