slika
"Cilj Zapada je oslabiti, podijeliti i konačno uništiti našu naciju. Oni otvoreno izjavljuju da, budući da su uspjeli razbiti Sovjetski Savez 1991., sada je vrijeme da Rusiju podijele na mnogo odvojenih regija koje će se jedna s drugom svađati." Ruski predsjednik Vladimir Putin
"Cheney je 'želio vidjeti raspad ne samo Sovjetskog Saveza i Ruskog carstva nego i same Rusije, tako da više nikada ne može biti prijetnja ostatku svijeta.'. ..Zapad mora dovršiti projekt započet 1991. godine ... Međutim, sve dok se moskovsko carstvo ne sruši, regija — i svijet — neće biti sigurni..." ("Decolonize Russia", The Atlantic)
Neprijateljstvo Washingtona prema Rusiji ima dugu povijest koja datira iz 1918. godine kada je Woodrow Wilson rasporedio više od 7.000 vojnika u Sibir kao dio savezničkih napora da ponište uspjehe boljševičke revolucije. Aktivnosti američkih ekspedicijskih snaga, koje su u zemlji ostale 18 mjeseci, odavno su nestale iz povijesnih knjiga u SAD-u, ali Rusi i dalje ističu incident kao još jedan primjer nemilosrdne američke intervencije u poslove svojih susjeda. Činjenica je da su se washingtonske elite uvijek miješale u ruske stvari unatoč snažnim prigovorima Moskve. Zapravo, veliki broj zapadnih elita ne samo da misli da Rusiju treba podijeliti na manje geografske cjeline, već da ruski narod treba pozdraviti takav ishod.

Zapadni čelnici u anglosferi toliko su obuzeti ohološću i vlastitim zamračenim osjećajem prava da iskreno vjeruju da bi obični Rusi željeli vidjeti svoju zemlju rascjepkanu na male državice koje ostaju otvorene za proždrljivo iskorištavanje zapadnih naftnih divova, rudarstva korporacije i, naravno, Pentagon. Evo kako je geopolitički mozak Washingtona Zbigniew Brzezinski to sažeo u članku u Foreign Affairsu:
"S obzirom na veličinu i raznolikost (Rusije), decentralizirani politički sustav i ekonomija slobodnog tržišta najvjerojatnije bi oslobodili kreativni potencijal ruskog naroda i ogromne ruske prirodne resurse. Labavo konfederalnoj Rusiji — sastavljenoj od europske Rusije, sibirske republike i dalekoistočne republike — također bi bilo lakše njegovati bliže gospodarske odnose sa svojim susjedima. Svaki od konfederalnih prava mogao bi iskoristiti svoj lokalni kreativni potencijal, stoljećima gušen teškom birokratskom rukom Moskve. S druge strane, decentralizirana Rusija bila bi manje podložna imperijalnoj mobilizaciji." (Zbigniew Brzezinski, "Geostrategy for Eurasia", Foreign Affairs, 1997.)
"Labavo konfederirana Rusija", kakvu zamišlja Brzezinski, bila bi krezuba, ovisna nacija koja ne bi mogla braniti vlastite granice ili suverenitet. Ne bi mogla spriječiti moćnije zemlje da napadnu, okupiraju i uspostave vojne baze na njenom tlu. Niti bi bila u stanju ujediniti svoje različite ljude ispod jedne zastave ili slijediti pozitivnu "ujedinjenu" viziju za budućnost zemlje. Konfederalna Rusija - rascjepkana na bezbroj manjih dijelova - omogućila bi SAD-u da zadrži svoju dominantnu ulogu u regiji bez prijetnji izazova ili uplitanja. Čini se da je to pravi cilj Brzezinskog, kao što je istaknuo u ovom odlomku u svom remek-djelu Velika šahovska ploča. Evo što je rekao:
"Za Ameriku je glavna geopolitička nagrada Euroazija...a američki globalni primat izravno ovisi o tome koliko dugo i koliko učinkovito će se održati njegova prevlast na euroazijskom kontinentu." ("THE GRAND CHESSBOARD - American Primacy And It's Geostrategic Imperatives" - VELIKA ŠAHOVSKA PLOČA - američki primat i njegovi geostrateški imperativi, op.prev., Zbigniew Brzezinski, stranica 30, Basic Books, 1997.)
Brzezinski jezgrovito sažima američke imperijalne ambicije. Washington planira uspostaviti primat u najnaprednijoj i najmnogoljudnijoj regiji svijeta, Euroaziji. I - da bi se to postiglo - Rusija mora biti desetkovana i podijeljena, njezini vođe moraju biti svrgnuti i zamijenjeni, a njezini golemi resursi moraju biti prebačeni u željezni stisak globalnih transnacionalnih kompanija koje će ih koristiti za održavanje toka bogatstva s istoka prema Zapadu. Drugim riječima, Moskva mora prihvatiti svoju skromnu ulogu u novom poretku kao američke de-facto plinska i rudarska tvrtka.

Washington nikada nije stvarno odstupio od svog cilja uništenja ruske države, zapravo, nedavno objavljena Nacionalna sigurnosna strategija (NSS) zajedno s kongresnim izvješćem pod naslovom "Obnovljeno natjecanje velikih sila: implikacije za obranu - pitanja za Kongres", potvrđuju velik dio onoga što smo ovdje rekli, da SAD planira slomiti svako protivljenje u nastajanju svom širenju u središnju Aziju kako bi postao dominantan igrač u toj regiji. Evo izvatka iz kongresnog izvješća:
Cilj SAD-a da spriječi pojavu regionalnih hegemona u Euroaziji, iako dugotrajan, nije zapisan u kamenu - to je izbor politike koji odražava dvije procjene: (1) da bi s obzirom na količinu ljudi, resursa i gospodarske aktivnosti u Euroaziji, regionalni hegemon u Euroaziji predstavljao dovoljno veliku koncentraciju moći da može ugroziti vitalne interese SAD -a; i (2) da Euroazija nije pouzdano samoregulirajuća u smislu sprječavanja pojave regionalnih hegemona, što znači da se ne može računati da će zemlje Euroazije moći spriječiti, svojim vlastitim djelovanjem, pojavu regionalnih hegemona, i možda treba pomoć iz jedne ili više zemalja izvan Euroazije kako bismo to mogli učiniti pouzdano."("Obnovljeno natjecanje velikih sila: Implikacije za obranu — pitanja za Kongres" , Kongres SAD-a)
Koliko je ova nova iteracija službene američke vanjske politike drugačija od takozvane Wolfowitzeve doktrine koja je objavljena prije rata u Iraku. Evo ga:
"Naš prvi cilj je spriječiti ponovnu pojavu novog rivala, bilo na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza ili drugdje, koji predstavlja prijetnju na razini one prijetnje koju je prije predstavljao Sovjetski Savez. Ovo je dominantno razmatranje na kojem se temelji nova regionalna obrambena strategija i zahtijeva da nastojimo spriječiti bilo koju neprijateljsku silu da dominira regijom čiji bi resursi, pod konsolidiranom kontrolom, bili dovoljni za stvaranje globalne moći."
Kao što vidite, nije bilo značajne promjene u politici otkako je Wolfowitz artikulirao svoju doktrinu prije gotovo 2 desetljeća. Američki vanjskopolitički establišment još uvijek odlučno tvrdi da Washington ima pravo dominiranja središnjom Azijom i da svakog konkurenta u regiji smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Ovo je dodatno naglašeno činjenicom da su i Rusija i Kina identificirane u posljednjoj Strategiji nacionalne sigurnosti kao "strateški konkurenti" što je eufemizam 'duboke države' za smrtne neprijatelje. Pogledajte ovaj izvadak iz članka pod naslovom "Podjela Rusije nakon Trećeg svjetskog rata?":
Krajnji cilj SAD-a i NATO-a je podijeliti i pacificirati najveću državu svijeta, Rusku Federaciju, pa čak i uspostaviti pokrivač vječnog nereda (somalizacije) na njezinom ogromnom teritoriju ili, barem, na dijelu Rusije i postsovjetskog prostora...

Konačni cilj SAD-a je spriječiti pojavu bilo kakvih alternativa euroatlantskim integracijama u Europi i Euroaziji. Zato je uništenje Rusije jedan od njegovih strateških ciljeva...

Ponovno crtanje Euroazije: Washingtonove karte podijeljene Rusije

S podjelom Ruske Federacije, u članku se tvrdi da bi svako bipolarno rivalstvo između Moskve i Washingtona prestalo nakon Trećeg svjetskog rata. U oštroj kontradikciji, tvrdi se da će tek kada Rusija bude uništena postojati pravi multipolarni svijet, ali također implicira da će SAD biti najdominantnija globalna sila iako će Washington i Europska unija biti oslabljeni zbog očekivanog velikog rata s Rusima." ("Podjela Rusije nakon 3. svjetskog rata", Global Research)
slika 1
Odnosi Washingtona s Rusijom oduvijek su bili sporni, ali to ima više veze s geostrateškim ambicijama Washingtona nego s bilo kakvim remetilačkim ponašanjem Moskve. Jedini zločin Rusije je to što slučajno zauzima nekretnine u dijelu svijeta koji SAD želi kontrolirati svim mogućim sredstvima. Kad je Hillary Clinton prvi put objavila planove SAD-a da se "okrenu prema Aziji", većina ljudi mislila je da to zvuči kao razumna shema za prebacivanje resursa s Bliskog istoka u Aziju kako bi se povećalo sudjelovanje SAD-a na najbrže rastućem tržištu svijeta. U to vrijeme nisu shvatili da kreatori politike namjeravaju potaknuti Rusiju na krvavi kopneni rat u Ukrajini da bi "oslabili" Rusiju kako bi Washington mogao raširiti svoje vojne baze diljem euroazijske kopnene mase bez otpora. Niti je bilo tko predvidio koliko će Washington ići da provocira, izolira i demonizira Rusiju s izričitom svrhom uklanjanja njezinih političkih vođa i podjele zemlje na više država. Evo kako Hillary iznosi slučaj još 2011.:
"Iskorištavanje rasta i dinamike Azije ključno je za američke gospodarske i strateške interese ... Otvorena tržišta u Aziji pružaju Sjedinjenim Državama neviđene prilike za ulaganja, trgovinu i pristup najsuvremenijoj tehnologiji... Američke tvrtke (trebaju) iskoristiti veliku i rastuću bazu potrošača u Aziji...

Regija već stvara više od polovice globalne proizvodnje i gotovo polovicu globalne trgovine ... tražimo prilike za još više poslovanja u Aziji...i naše mogućnosti ulaganja u dinamična azijska tržišta." ("America's Pacific Century", državna tajnica Hillary Clinton", Foreign Policy Magazine, 2011.)
Pažljivo čitanje Clintonina govora uz osvrt na Wolfowitzovu doktrinu pomoći će i najtupljem čitatelju da izvuče neke očite zaključke o trenutnom sukobu u Ukrajini koji nema gotovo nikakve veze s takozvanom "ruskom agresijom", ali ima veze s planom Washingtona da projicira moć diljem Azije, kontrolira goleme ruske rezerve nafte i plina, okruži Kinu vojnim bazama i uspostavi američku dominaciju u epicentru najprosperitetnijeg tržišta ovog stoljeća. Evo opet Putina:
"Kako bi se oslobodili najnovije mreže izazova, moraju pod svaku cijenu razmontirati Rusiju, ali i druge države koje biraju suvereni put razvoja, kako bi mogli dalje pljačkati bogatstva drugih naroda i koristiti ih za krpanje vlastite rupe. Ako se to ne dogodi, ne mogu isključiti da će pokušati pokrenuti kolaps cijelog sustava i sve okrive za to ili, ne daj Bože, odlučiti koristiti staru formulu gospodarskog rasta kroz rat."
Američki stručnjaci za vanjsku politiku besramni su u promociji teorija koje prijete da izazovu izravan vojni sukob s Rusijom koji bi mogao rezultirati nuklearnom razmjenom. Nedavno je, 23. lipnja, održan "webinar [seminar održan preko interneta, op.prev.] za kongresmene i žene pod naslovom "Dekolonizacija Rusije". Webinar, na kojem su radili operativci CIA-e i desničarski nacionalisti iz Ukrajine i Kavkaza, učinkovito je tvrdio da je Rusija kolonijalno carstvo koje se mora razbiti uz potporu Washingtona. (WSWS) Autor istražuje razloge zašto neki stručnjaci žele Rusiju označiti kao "imperijalističku"? Članak na WSWS objašnjava zašto:
.. "tvrdnja da je Rusija "imperijalistička" ima vitalnu političku funkciju: pruža političko pokriće za imperijalističku agresiju na Rusiju i ratne ciljeve imperijalističkih sila... To je ta strategija koju pro-NATO pseudo-ljevica prikriva svojom galamom o "ruskom imperijalizmu". Poticanje nacionalističkih, regionalističkih i etničkih napetosti bila je ključna komponenta imperijalističke ratne politike desetljećima.....

Kombinacijom širenja NATO-a, pučeva na njegovim granicama i vojnih intervencija u zemljama saveznicima Rusije i Kine, imperijalističke sile su sustavno i nemilosrdno opkoljavale Rusiju...

Doista, ako se pregleda povijest ratova koje je američki imperijalizam vodio u proteklih trideset godina, rat koji se odvija za podjelu Rusije i Kine čini se kao brutalna neizbježnost. Unatoč njihovoj ponovnoj integraciji u svjetski kapitalistički sustav, imperijalističkim silama su vladajući oligarhijski režimi zabranili izravnu pljačku golemih resursa tih zemalja. Natječući se za te resurse između sebe, a vođeni nerješivim domaćim krizama, sada su odlučni to promijeniti.

... nacrt rezolucije opisuje osnovne ciljeve američkog rata protiv Rusije na sljedeći način: "uklanjanje sadašnjeg režima u Rusiji, njegova zamjena marionetom koju kontrolira Amerika i raspad same Rusije — u onome što se naziva " dekoloniziranje Rusije" — u desetak ili više impotentnih država čiji će vrijedni resursi biti u vlasništvu i eksploataciji američkog i europskog financijskog kapitala." Ovaj odlomak je ključan za razumijevanje sukoba koji se odvija i politike pro-NATO pseudo-ljevice i njihovog inzistiranja da je Rusija "imperijalistička zemlja". ("Povijesni i politički principi socijalističke opozicije imperijalističkom ratu i Putinovom režimu", Clara Weiss, Svjetska socijalistička web stranica)
Kao što možete vidjeti, elitni članovi vanjskopolitičkog establišmenta uporno traže nova i uvjerljivija opravdanja za sukob s Rusijom čija je krajnja svrha fragmentacija zemlje otvarajući put Washingtonovom strateškom rebalansu ili "zaokretu". Prije 20 godina, za vrijeme Bushove administracije, političari nisu bili ni približno toliko oprezni u svojim stavovima o Rusiji. Bivši potpredsjednik Dick Cheney, na primjer, nije pokušao prikriti svoj krajnji prezir prema Rusiji i bio je iznenađujuće iskren o politici koju je podržavao. Pogledajte ovaj izvadak iz članka Bena Nortona:
Bivši američki potpredsjednik Dick Cheney, vodeći arhitekt rata u Iraku, ne samo da je želio razgraditi Sovjetski Savez; također je želio razbiti samu Rusiju, spriječiti je da se ponovno uzdigne kao značajna politička sila... Bivši američki ministar obrane Robert Gates napisao je: "Kad se Sovjetski Savez raspadao krajem 1991., Dick je želio vidjeti raspad ne samo Sovjetskog Saveza i Ruskog carstva nego i same Rusije, tako da više nikada ne može biti prijetnja."...

Činjenica da je figura na čelu američke vlade ne tako tajno tražila trajni raspad Rusije kao zemlje i da je to izravno priopćila kolegama poput Roberta Gatesa, djelomično objašnjava agresivno držanje koje je Washington zauzeo prema Ruskoj Federaciji od rušenje SSSR-a.

Realnost je da američko carstvo jednostavno nikada neće dopustiti Rusiji da ospori njezinu jednostranu dominaciju Euroazijom, unatoč činjenici da je vlada u Moskvi ponovno uspostavila kapitalizam. Zbog toga nije iznenađujuće da je Washington potpuno ignorirao zabrinutost Rusije za sigurnost, prekršivši svoje obećanje da neće širiti NATO "ni centimetar prema istoku" nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, okružujući Moskvu militariziranim protivnicima koji su je jako željeli destabilizirati.

Ruske sigurnosne službe objavile su dokaze da su Sjedinjene Države podržavale čečenske separatiste u njihovim ratovima protiv središnje ruske vlade. Britanski akademik John Laughland naglasio je u članku iz 2004. u The Guardianu pod naslovom "Američki prijatelji Čečena" da je nekoliko čečenskih secesionističkih vođa živjelo na Zapadu, te da im je američka vlada čak davala novčana sredstva. Laughland je primijetio da je najvažnija pročečenska secesionistička skupina sa sjedištem u SAD-u, varljivo nazvana Američki odbor za mir u Čečeniji (ACPC), kao svoje članove navela "poimeničnu prozivku najistaknutijih neokonzervativaca koji tako entuzijastično podržavaju 'rat protiv terorizma' ":

Među njima su Richard Perle, zloglasni savjetnik Pentagona; Elliott Abrams iz slavne Iran-Contra; Kenneth Adelman, bivši veleposlanik SAD-a pri UN-u koji je poticao invaziju na Irak predviđajući da će to biti "laka šetnja"; Midge Decter, biograf Donalda Rumsfelda i direktor desničarske Zaklade Heritage; Frank Gaffney iz militarističkog Centra za sigurnosnu politiku; Bruce Jackson, bivši američki vojni obavještajni časnik i svojedobni potpredsjednik Lockheed Martina, sada predsjednik američkog Odbora za NATO; Michael Ledeen s American Enterprise Institute, bivši obožavatelj talijanskog fašizma, a sada vodeći zagovornik promjene režima u Iranu; i R. James Woolsey, bivši direktor CIA-e koji je jedan od vodećih navijača iza planova Georgea Busha da preuredi muslimanski svijet prema proameričkim linijama.

Činjenica da su ekstremno desničarski salafi-džihadisti činili značajan postotak čečenske pobune nije smetala ovim antimuslimanskim neokonzervativcima - baš kao što su islamofobni veterani "Rata protiv terorizma" bez problema podržavali ekstremističke takfirske islamiste koji su sjekli glave u kasnijim američkim ratovima protiv Sirije i Libije...

.... Victoria Nuland, treća najmoćnija dužnosnica u State Departmentu administracije Joea Bidena, bila je glavna zamjenica savjetnika za vanjsku politiku potpredsjednika Cheneya od 2003. do 2005. (Također je pomogla sponzorirati nasilni državni udar u Ukrajini 2014. koji je srušio demokratski izabranu vladu.) Kao i njezin mentor Cheney, Nuland je tvrdokorna neokonzervativka. Činjenica da je on republikanac, a ona prvenstveno radi u demokratskim administracijama je nevažna; ovaj jastrebovski vanjskopolitički konsenzus potpuno je dvostranački.

Nuland (bivša članica dvostranačkog upravnog odbora NED-a) također je udana za Roberta Kagana, sveca zaštitnika neokona i suosnivača Projekta za novo američko stoljeće - udobnog doma neokona u Washingtonu, gdje je radio zajedno s Cheneyem, Donaldom Rumsfeldom, Paulom Wolfowitzom i drugim najvišim dužnosnicima Bushove administracije. Kagan je bio dugogodišnji republikanac, ali se 2016. pridružio demokratima i otvoreno vodio kampanju za Hillary Clinton za predsjednicu." ("Bivši potpredsjednik Dick Cheney potvrdio je da je cilj SAD-a razbiti Rusiju, a ne samo SSSR", Ben Norton, Multipolarista)
Vanjska politika SAD-a sada je isključivo u rukama male skupine neokonskih ekstremista koji izravno odbacuju diplomaciju i koji istinski vjeruju da se američki strateški interesi mogu ostvariti samo kroz vojni sukob s Rusijom. Uz to, možemo reći s određenim stupnjem sigurnosti da će stvari postati puno gore prije nego što postanu bolje.