© Roberto Pfeil / dpa / Gettyimages.ru
Ova 'kreativna klasa' (kako ona sebe voli smatrati) posebno je definirana svojim posredničkim položajem u odnosu na oligarhijsku kabalu koja kontrolira bogatstvo i koji su krajnji gospodari velikog novca s jedne strane, i bedastu 'srednju klasu' koja je ispod njih -- kojoj se rugaju i koju ismijavaju.
Ova posrednička klasa nije namjeravala dominirati politikom (tako kažu); to se jednostavno dogodilo. U početku je cilj bio njegovati progresivne vrijednosti. Ali umjesto toga, ovi profesionalni tehnokrati, koji su prikupili značajno bogatstvo i bili čvrsto okupljeni u klike u velikim američkim metro područjima, počeli su dominirati ljevičarskim strankama diljem svijeta koje su prethodno bile sredstva radničke klase.
Oni koji su žudjeli za članstvom u ovoj novoj 'aristokraciji' njegovali su imidž kozmopolita, brzog novca, glamura, mode i popularne kulture -- multikulturalizam im je savršeno odgovarao. Predstavljajući sami sebe kao političku savjest cijelog društva (ako ne i svijeta), stvarnost je bila da je njihov duh vremenaprvenstveno odražavao hirove, predrasude i sve više psihopatije jednog segmenta liberalnog društva.
U ovaj milje stigla su dva odlučujuća događaja: 2008. godine Ben Bernanke, predsjednik Federalnih rezervi, okupio je nakon globalne financijske krize, sobu punu najbogatijih oligarha, 'zaključavajući ih' dok nisu pronašli rješenje razvijajućeg sistemskog bankrota banaka.
Oligarsi nisu našli rješenje, ali su ipak pušteni iz tamnice. Umjesto toga odlučili su baciti novac na strukturalne probleme, pojačane nečuvenim pogreškama u procjeni rizika.
A kako bi financirale nastale goleme gubitke - koji su samo u SAD-u iznosili preko 10 trilijuna dolara - svjetske središnje banke počele su tiskati novac - od tada nikada nisu prestale!
Tako je na Zapadu započela era u kojoj se temeljni problemi ne rješavaju, već se na njih jednostavno baca svježe tiskani novac. Ovu metodologiju zdušno je usvojila i EU, gdje je nazvana merkelizam (po bivšoj njemačkoj kancelarki). Temeljne strukturalne proturječnosti jednostavno su ostavljene da se gomilaju; odgođene za neko drugo vrijeme.
Druga značajka koja je definirala ovo doba bila je ta da su veliki oligarsi, kako su se povlačili iz industrijske proizvodnje i bacili u hiperfinancijalizaciju, vidjeli prednost u usvajanju rastućeg plana Metro-Elite usredotočenog na utopijske ideale različitosti, identiteta i rasne pravde -- ideale koje se nastojalo ostvariti se žarom apstraktne, milenarističke ideologije. (Njihovi vođe nisu imali gotovo ništa za reći o siromaštvu ili nezaposlenosti, što je oligarsima savršeno odgovaralo).
Stoga, uočavajući prednost, i oligarsi su se okrenuli radikalizmu. Predvođeni Zakladama Rockefeller i Ford, Velikom filantropijom i biznisom, usvojili su kodekse "woke" govora i mišljenja. I podržali stavljanje bogatstva izravno u ruke onih koji su kroz povijest bili sustavne žrtve. Ali opet, duboka strukturna promjena u društvu tretirana je površno - kao jednostavno premještanje novca iz 'jednog džepa u drugi'.
Pravi problem koji proizlazi iz krize 2008., međutim, nije bio u biti financijski. Da, gubici su prebačeni s bilanci propalih institucija na bilance Fed-a, ali stvarni strukturni problemi nikada nisu riješeni. Tako su ljudi ubrzo povjerovali da se gotovo svaki problem može riješiti govornim i misaonim kodovima -- u kombinaciji s tiskarskim strojem.
Političke kompromise se više nije trebala smatrati nužnim. Troškovi više nisu relevantni. U ovom okruženju niti jedan problem nije bio prevelik za rješavanje zahvaljujući tehnikama bihevioralnog upravljanja i središnjom bankom. A da nije bilo krize koja bi naložila i 'likvidirala' promjenu dnevnog reda, onda bi se takva mogla izmisliti. I, sasvim sigurno, čim se američki Fed počeo vraćati 'normalnim' politikama 2018. i 2019., pojavila se nova, još veća kriza.
Nije iznenađujuće da su u kontekstu onoga što se smatralo neuspjelim reformama građanskih prava i New Deala, aktivistički pokreti koje financiraju oligarhijski 'fondovi bogatstva' postali radikalniji. Usvojili su revolucionarni kulturni aktivizam usmjeren na "riješenje problema jednom zauvijek" - s ciljem donošenja duboke strukturne promjene unutar društva.
To je značilo ponovno prebacivanje moći dalje od liberalne srednje klase 'koju često sačinjavaju bijelci i muškarci' -- i stoga je bila dio strukturne nepravde društva. Jednostavno rečeno, tehnokrati su na zapadnu srednju klasu počeli gledati kao na gnjavažu.
Ono što je ovdje propušteno u svim razgovorima o putevima 'pozitivne diskriminacije' u korist 'žrtava' bila je druga strana novčića: negativna štetna diskriminacija prakticirana protiv onih koji 'blokiraju put' -- onih koji se ne uspijevaju maknuti s puta.
Revivalist Manifesto Scotta McKaya naziva ovaj neprijateljski diskriminatorski proces, 'neuspjeh naoružane vlade' -- kao što je inducirana nefunkcionalnost vlade u američkim gradovima kako bi se otjerala srednja klasa. "'Bijeli let' je značajka. To nije greška", propovijedali su njezini zagovornici. Urbana socijalistička ljevica želi upravljivo malu jezgru bogatih stanovnika i masu povodljivih siromaha, i ništa između. To je ono što naoružani vladini neuspjeh proizvodi, i to im je naširoko uspjelo.
New Orleans glasa 90 posto za demokrate; Philadelphia je 80 posto za demokrate; Chicago je 85 posto. Los Angeles? Sedamdeset i jedan posto. Niti jedan od tih gradova više neće imati republikanskog gradonačelnika ili gradsko vijeće, barem ne u dogledno vrijeme. Demokratska stranka jedva da postoji izvan ruševina koje ti urbani strojevi proizvode.
Veća poruka je da 'inducirana disfunkcionalnost' može proizvesti društvo kojim se može vladati (učiniti ga popustljivim kroz neugodnosti i povrijeđenost) -- bez potrebe da njime upravljamo (tj. učiniti da stvari funkcioniraju!).
Ovaj proces je očit i danas u EU. EU je u krizi jer je napravila grešku sa svojim upravljanjem u pogledu sankcija na rusku energiju. Voditeljska klasa mislila je da su učinci sankcija EU-a na Rusiju oblik 'zakucavanja': Rusija će odustati za nekoliko tjedana i sve će biti kao prije. Stvari bi se vratile u 'normalu'. Umjesto toga, Europi prijeti slom.
Ipak, neki čelnici u Europi -- zagovornici Zelene agende -- unatoč tome slijede pristup paralelan onom u SAD-u -- 'naoružanog neuspjeha', zamišljenog kao strateško sredstvo za postizanje Zelenih ciljeva nulte neto stope.
Jer ... prisiljava njihova društva da prihvate deindustrijalizaciju; da prihvate praćenje ugljičnog otiska i Zelenu tranziciju -- i da snose troškove. Yellen i neki čelnici EU-a slavili su financijsku bol kao ubrzanje tranzicije, sviđalo se to vama ili ne, čak i ako ostanete bez posla i završite na rubu društva. Nefunkcionalne europske zračne luke jedan su od primjera obeshrabrivanja Europljana od putovanja i povećanja emisije ugljika!
Pojednostavljeno rečeno, ovo je još jedna štetna osobina koja se pojavila s 'obratom' 2008. godine. Sociopatija se odnosi na obrazac antisocijalnog ponašanja i stavova, uključujući manipulaciju, prijevaru, agresiju i nedostatak empatije za druge, što se svodi na mentalni poremećaj. Definirajuća karakteristika sociopata je duboki nedostatak savjesti -- amoralnost koja može biti skrivena vanjskim šarmantnim ponašanjem.
'Natjerati' [engl. nudge, op.prev] nas na usklađenost putem troškova ili učiniti život nepodnošljivim novi je način vladavine. Ali naš se svijet ubrzano lomi na zatvorene zone 'starog normalnog' i okolna jezerca raspadanja.
Komentar: Za više o "Nudge Theory", pogledajte: MindSpace, psihološke operacije i kognitivni rat: Pobjeda u bitci za um
Kao što su ranije izvijestili i The Guardian i The UK Column, vlade diljem zapadnog svijeta - posebno unutar Five Eyes [Pet Očiju, op. prev.] - koriste "Nudge Theory" [Teoriju Guranja, op. prev.] i neurolingvističko programiranje (NLP) kako bi učinkovito promijenile ponašanje ljudi bez njihovog svjesnog znanja.
Što nas dovodi do velikog pitanja: dok Zapad ponovno zaobilazi neuspjeh ekonomskog sustava, zašto onda ne okupiti milijardere oligarhe, kao 2008., i zaključati ih u sobu, dok ne nađu rješenje?
Da, oligarsi mogu sami sebe visoko cijeniti (budući da su tako bogati), ali njihov posljednji pokušaj nije dao rješenje, već je prije bila vježba samoodržanja, postignuta bacanjem svježe tiskanog novca na široke strukturalne probleme, olakšavajući tako tranziciju njihova carstva u njihov novi financijski identitet.
Međutim, čini se da se nešto promijenilo oko 2015.-2016. -- počela je reakcija. Potonje ne potječe od oligarha, već od određenih krugova u američkom sustavu koji se boje posljedica, ako se masovnom psihološkom ovisnosti o tiskanju sve više novca ne počne baviti. Njihov strah je da će klizanje prema društvenim sukobima postati nezaustavljivo, dok se distorzije bogatstva i blagostanja raspadaju.
Međutim, Fed možda pokušava provesti suprotno, kontrolirano rušenje američkog gospodarskog mjehurića povećanjem kamatnih stopa. Povećanje stope neće ubiti 'zmaja' inflacije (za to bi morale biti puno veće). Svrha je prekinuti opću 'naviku ovisnosti' o besplatnom novcu.
Jedino pitanje sudionika na tržištu posvuda je kada će se Fed okrenuti (natrag na 'tiskanje') ... kada? Žele svoj 'udio' i to brzo.
Toliko je 'ovisnih': Bidenovoj administraciji to treba; EU ovisi o njoj; Re-set zahtijeva tiskanje. Zeleni zahtijevaju tiskanje; podrška za ukrajinski 'Camelot' zahtijeva tiskanje. I vojnoindustrijskom kompleksu je to potrebno. Svi trebaju besplatnu gotovinu.
Možda Fed s vremenom može prekinuti psihološku ovisnost, ali zadatak se ne smije podcijeniti. Kao što je jedan tržišni strateg rekao: "Novo operativno okruženje potpuno je strano bilo kojem današnjem ulagaču. Dakle, moramo se osloboditi prošlosti koja 'više ne postoji' - i nastaviti otvorenog uma".
Ovo razdoblje nulte stope, nulte inflacije i QE-a bilo je povijesna anomalija -- krajnje izvanredno. I završava (u dobru ili zlu).
Mali 'unutarnji krug' Fed-a možda dobro razumije što će novo operativno okruženje značiti, ali bilo kakva detaljna implementacija jednostavno se ne može vjerno proširiti niz dugi lanac zapovijedanja usmjeren na suprotnu paradigmu 'Rasta' koja se zalaže za 'okret'. Koliko ljudi koji su trenutno uključeni u ovaj prijelaz shvaćaju njegovu punu složenost? Koliko se s tim slaže?
Što uopće može poći po zlu? Započinjanje smjene na vrhu je jedna stvar. Međutim, lijek za 'induciranu disfunkcionalnost upravljanja' kao operativnu strategiju u 'stalnoj državi' u kojoj rade sociopati Hladnih ratnika i tehnokrati odabrani zbog sukladnosti nije očit. Oni koji su više sociopati mogu reći američkoj javnosti j**i te se! Oni namjeravaju 'vladati' - bez obzira na to da li se radi o ruševini ili ne.
Komentari čitatelja
na naše novosti