cancel kultura
Tijekom Trećeg Reicha nacisti su se bavili onim što danas zovemo "Cancel culture", ali su to radili cenzuriranjem raznih oblika glazbe, književnosti, filmova, predstava koje su smatrane "uvredom za njemačke osjećaje" i koje su osuđivali kao "Entartete Kunst", odnosno kao "degeneriranu umjetnost". Umjesto toga, promovirali su djela koja su veličala vrijednosti "krvi i tla" rasne čistoće, militarizma i poslušnosti.

Danas u eri trivijalizacije, samooprosta, iracionalizma, besmisla

Danas smo na apsolutnom minimumu što se tiče kulture i umjetnosti. I to nije ograničeno na jednu državu ili jedno carstvo, ali nažalost to je globalni fenomen, jer danas imamo globalnog hegemona čija se ideologija infiltrirala u sve sektore kulture i društva diljem svijeta.

Noam Chomsky jednom je rekao: "Tko god kontrolira medije, kontrolira umove javnosti." Ali ovu rečenicu možemo proširiti na: "Tko god kontrolira umjetnost, kontrolira umove i duše ljudi."

S napredovanjem neoliberalne ideologije kultura je svedena na trivijalnu zabavu, predmet potrošnje, smetnju i alat za ispiranje mozga i propagandu. "Postmodernizam" je stvoren da obezvrijedi ljepotu, istinu i iskrenost i da obesmisli prethodne umjetničke pokrete i kulturu u cjelini, a cilj je služiti interesima neoliberalizma i imperijalizma. Jer da bi se otklonila opozicija apsolutnoj dominaciji potrebno je uništiti prošlost, uništiti povijest, uništiti civilizaciju, tako se stvara "tabula rasa" s koje se kreće u stvaranje čiste tehnokracije lišene svake ljudskosti.

Njemački filozof Thomas Metscher je napisao tekst pod naslovom "Postmoderne und Imperialismus" i rekao: "Postmodernu vidim kao oblik svijesti određenog stupnja kapitalističkog društva, naprednog imperijalističkog društva. Kao oblik svijesti o globalnom stanju sadašnjosti, u odnosu na imperijalističke metropole. "Morbidnost" današnjeg imperijalističkog društva dosegla je jasnu mjeru da se s pravom može govoriti o društvu patološke "kulture smrti".

U neoliberalnoj paradigmi sve je komodificirano. Duhovnost je danas proizvod upakiran u ezoterična povlačenja, mentorske videozapise i vodiče za samopomoć. Raspirujući egocentrizam zamijenio je građanske odgovornosti i etiku zajednice. Pojedinci su motivirani da postanu vlastiti marketinški strojevi, kako bi paradirali svojom "jedinstvenom žrtvom" i "vrlinama" na društvenim mrežama i u kulturnim događanjima. Paradoksalni cilj ove fiksacije na individualizam je homogenizacija i Gleichschaltung cijele populacije, nešto što se može postići samo kada je društvo uništeno, a ljudska bića izolirana i fragmentirana.

Ovo je najopasnija faza onoga što poznajemo kao "Cancel culture", kada sudjelujemo u "kulturi smrti", kao njeni konzumenti ili kao pasivni promatrači.

Mnoge suverene nacije, što one koje su dio Europske unije definitivno nisu, nalaze se pod opsadom ovih "Cancel culture" križara. Doista, oni predstavljaju ozbiljnu prijetnju, ne toliko za vlade, koliko za daljnji prirodni razvoj kulture i umjetnosti, kao i za mentalitet budućih generacija.

Što da se radi?

Imperativ je, sada više nego ikad, podupirati i promicati prosvjetiteljstvo, obrazovanje, kulturu i umjetnost, ponovno graditi most, oštećen postmodernizmom i neoliberalizmom, do naših povijesnih kulturnih korijena. Možemo istinski napredovati samo stopama gospodara naše civilizacije.

Zato ovi križari iz dna duše mrze bilo što što ima veze s našim korijenima, bilo u filmu, muzici, slikarstvu, kiparstvu i svemu što čini kulturu.

Ali isto tako, upuštanje u cenzuru tih križara i njihovih djela ne samo da bi bilo kontraproduktivno, jer bi samo potvrdilo tvrdnje neoliberalne opozicije da se "bore za slobodu u diktaturi".

Najrazumniji odnos prema tim osobama bila bi konstruktivna kritika i rasprava. Debata je upravo ono što neoliberalni svijet mahnito izbjegava, jer je točno to što svi oblici netrpeljivosti mrze. Za debatu je potrebno vrijeme, strpljenje, hrabrost i okruženje bez straha. O tome kako se to može stvoriti i organizirati, to je već tema za raspravu.