Stari zavjet (SZ) je vjerojatno najuspješnija književna tvorevina svih vremena; a ipak, ne znamo njegovog autora. Čini se da je ovo bilo tako planirano i kao rezultat toga, oko dva tisućljeća, ljudi su tvrdili da je to "napisao Bog" i da je svaka riječ u njemu istina, ili Istina.
Ali posljednjih godina postoji sve veći broj istraživanja koja pokazuju da to nije baš tako: da se SZ temelji na drugoj literaturi koja je bila dostupna u vrijeme kada je napisan.
Prije mnogo godina, dok sam istraživala Hetite i njihov mogući odnos s patrijarhom, Abrahamom, čitala sam knjigu Trevora Brycea "Daily Life of the Hittites" [Svakodnevni život Hetita, hrv.] i bila sam malo naelektrizirana njegovom kratkom raspravom o mogućem/vjerojatnom odnosu između Epa o Gilgamešu i Homerove Odiseje. To je komplicirana stvar budući da su neke korespondencije očito vrlo bliske, od riječi do riječi. Tko je i kada i gdje utjecao na koga?
Vrijeme je prolazilo i prošla sam kroz sva djela Johna Van Setersa u njegovoj potrazi za poviješću Izraela i Abrahama. U njegovoj knjizi "In Search of History" [U potrazi za poviješću, hrv.] raspravljao je o odnosu između izraelske povijesti i povijesnih tekstova drevnog Bliskog istoka i Grčke, napominjući da, iako imamo mnogo tekstova s Bliskog istoka s povijesnim sadržajem, samo su grčke povijesti paralelne biblijskim povijestima po svojoj udaljenosti u prošlost koja se opisuje. U to je vrijeme primijetio da postoje brojna slaganja između sadržaja i stila nekih SZ-nih knjiga i djela grčkih povjesničara, osobito Herodota. Međutim, on nije tu ulazio u detalje i sjećam se da sam to pročitala i energično kimnula, jer sam i ja primijetila iste stvari.
Godine 2002. Jan-Wim Wesselius napisao je "The Origin of the History of Israel" [Podrijetlo povijesti Izraela, hrv.] gdje uvjerljivo tvrdi da je struktura SZ-a od Postanka do 2. Kraljevima modelirana na Herodotovim Povijestima. Ističe zapanjujuće paralele između ključne figure Josipa - koji je zapravo uveo Izraelce u Egipat - i kralja Kira, utemeljitelja Perzijskog Carstva. Neke od tih paralela toliko su precizne da nema mjesta za manevriranje od očitog posuđivanja. Nadalje, postoji nevjerojatno dupliciranje genealogije patrijarha i perzijsko-medijske kraljevske kuće, od kojih je najupečatljivije ono između likova Mojsija i kralja Kserksa. Glavne teme pripovjesti o njima dvojici su da je vođa pozvan od strane božanstva da dovede ogromnu vojsku na drugi kontinent preko vodene površine kao da je suha kako bi osvojio tuđu zemlju. U oba slučaja osvajanje završava loše, s užasnom opsadom, s razlikom da u slučaju Kserksa to je bilo za njegova života, a u slučaju Izraelaca, to je bilo mnogo, mnogo kasnije kada su došli Babilonci.
Nakon Wesseliusa, 2006. godine, došao je rad Russella Gmirkina "Berossus and Genesis, Manetho and Exodus" [Berosus i Postanak, Maneton i Izlazak, hrv.] . Gmirkin argumentira teoriju da su židovski znanstvenici u cijelosti sastavili Hebrejsko Petoknjižje oko 273.-272. pr. Kr. u Aleksandriji, i kojima su kasnije tradicije pripisale Septuaginte prijevod Petoknjižja na grčki. Primarni dokaz je očita književna ovisnost Postanka 1-11 o Berossovoj Babiloniji (278. pr. Kr.) i ovisnost priče o Izlasku o Manetonovoj Aegyptiaci (oko 285.-280. pr. Kr.), te geopolitički podaci sadržani u Tablici naroda. Ova tri dokaza su gotovo čvrsti dokazi ovisnosti.
Gmirkin teoretizira da brojne indikacije unutar teksta upućuju na porijeklo iz Aleksandrije, Egipat, za barem neke dijelove Petoknjižja. Ističe da su mnogi tekstovi koji bi se morali konzultirati da bi se stvorila takva povijest vjerojatno bili dostupni samo tamo.
Ono što je jasno jest da SZ-ni autor nije samo koristio Herodota za svoju strukturu, on je bio u dijalogu s Berosom i Manetom, POSEBNO Manetom i njegovom pogrdnom etnografijom Židova. Očito, tu se uvidjelo da je potrebno napisati uvjerljivu, apologetsku povijest koja će nadmašiti svaku drugu apologetsku povijest koja je nastala u to vrijeme i to je vjerojatno ono što je nadahnulo autora da upotrijebi tehnike koje je koristio: posuđivanje iz mnogih tekstova dostupnih u Aleksandriji u to vrijeme.
Da je Petoknjižje sastavljeno gotovo na isti datum kao i navodni Septuaginte prijevod, pruža uvjerljiv dokaz za određenu razinu komunikacije i suradnje između autora Petoknjižja i stručnjaka za Septuagintu u Aleksandriji. Kasni datum Petoknjižja, kao što je prikazano književnom ovisnošću o Berossu i Manetonu, ima dvije važne posljedice: definitivno rušenje kronološkog okvira dokumentarne hipoteze i kasno, 3. stoljeće pr. Kr., kao datum za glavne dijelove hebrejske Biblije koji pokazuju književnu ovisnost o Petoknjižju.
Moje mišljenje o ovom zapanjujućem (i uvjerljivom) argumentu jest da je velik dio SZ-a sastavljen na grčkom i tek kasnije preveden na hebrejski, a hebrejski tekstovi su ispravljeni i s njima je malo petljano, zbog čega se više ne podudaraju točno s Petoknjižjem, A NE obrnuto. Čini mi se da podrijetlo masoretskog teksta leži u ponovnom pisanju i semitizaciji "prevedene" Septuaginte.
Otkako je Gmirkin napisao ovu knjigu, sve je više dokaza koji podupiru i proširuju njegov izvorni rad. U 2011. pojavila se Bruce Loudenova knjiga "Homer's Odyssey and the Near East" [Homerova Odiseja i Bliski istok, hrv.] gdje pokazuje da je Postanak u dijalogu s Odisejom. Postanak sadrži tri iste vrste mitova koji čine većinu Odiseje: teokseniju, romansu (Josip u Egiptu) i argonautski mit (Jakov osvaja Rahelu od Labana). Odiseja također nudi intrigantne paralele s Knjigom o Joni, a tretman Odiseja od strane prosaca nudi bliske paralele s prikazom Krista u Jeruzalemu u Evanđeljima. (Ispostavilo se da su Homerova djela također naveliko upotrijebljena u sastavljanju Evanđelja, kao što je objasnio Dennis R. MacDonald, ali to ovdje nije tema.)
Daljnja potpora Gmirkinovom temeljnom radu dolazi od Philippea Wadjenbauma čija knjiga "Argonauts of the Desert" [Argonauti pustinje, hrv.] tvrdi da je "revolucionarni novi komentar Biblije i njezina podrijetla, tvrdeći da je većina biblijskih priča i zakona nadahnuta grčkom književnošću". Pa, kao što sam iznad pokazala u ovom kratkom pregledu glavnih knjiga o toj temi koje sam pročitala, to nije toliko revolucionarno, ali je logičan nastavak. Gmirkin je napisao puno stvari koje nisu opovrgnute, koliko ja vidim, i to je učinio u vrijeme kada je malo tko imao hrabrosti reći te stvari naglas - kvragu, čak je i veliki Van Seters to sugerirao samo postrance!
U konačnici svih ovih istraživanja i svih ovih uznemirujućih zaključaka jest da očito hebrejska Biblija sigurno nije povijest Izraela i, kao što arheološki zapisi otkrivaju, vjerojatno nije postojalo rano kraljevstvo Izraela kako je opisano u Bibliji, ali se u njega vjeruje tisućljećima jednako žarko kao što ljudi vjeruju da će sunce izaći. Reakcije na gore navedene vrste analiza obično su izravno odbacivanje čak i usprkos gomilanju brda dokaza koji se smatraju uvjerljivim u bilo kojem polju nastojanja OSIM u biblijskim kritikama. Postavlja se pitanje: ako je sve ovo istina, kako generacija za generacijom učenjaka to nije vidjela?
Većinu biblijske kritike danas još uvijek vode "pravi vjernici" u svetost i prvenstvo teksta i ona je u obliku perpetuiranja ove dogme, a ne istinskog proučavanja i istraživanja. Pravi znanstveni kritičari ne smiju ulaziti u biblijsko polje. Ako to i učine, Crkve koje daju ovlasti ih ili odbacuju ili ignoriraju. Gmirkin je s ovim stvarno pustio duha iz boce i nema vraćanja. Sviđalo se to pravim vjernicima ili ne, biblijski studij ulazi u novu eru.
Komentari čitatelja
na naše novosti