Flag of Cuba
© Chip Somodevilla/Getty ImagesZastava Kube
Analiza vojnih opcija, rizika eskalacije i političkih posljedica.

Karibi počinju mirisati na rat. Dok Washington steže omču sankcija oko Kube, raspoređuje dodatna vojna sredstva u regiju i sve više pribjegava jeziku ultimatuma, mediji i politički krugovi počeli su ozbiljno raspravljati o mogućnosti izravne američke intervencije na otoku. Okidač nije bio samo novi val optužbi protiv Raúla Castra i vrlo medijski razrađena pojava udarne skupine nosača zrakoplova USS Nimitz uz kubansku obalu, već i sama šira logika eskalacije: energetska blokada, retorika o takozvanoj " prijetnji od dronova" i rastuća percepcija da Trumpova administracija vidi Kubu kao sljedeću metu svoje vanjske politike tvrde sile.

Dok američka administracija službeno poriče mogućnost vojne operacije velikih razmjera, sama putanja krize čini takav scenarij teško odbacivim. Kako bi mogli izgledati američki koraci ako sukob uđe u vojnu fazu? Bi li se Washington ograničio na ciljani 'kirurški udar', pokrenuo veliku zračnu kampanju usmjerenu na osakaćivanje kubanske infrastrukture ili pokušao postići svoje ciljeve pomorskom blokadom i ekonomskim davljenjem? Ispitajmo glavne scenarije potencijalne američke operacije protiv Kube, njihovo vojno obrazloženje i vjerojatne posljedice.

Postavljanje pozornice

Godine 2026. odnosi između SAD-a i Kube dosegli su najvišu razinu napetosti u desetljećima. Izvršna naredba koju je američki predsjednik potpisao 29. siječnja 2026., pod naslovom "Suzbijanje prijetnji koje predstavlja vlada Kube", formalno je klasificirala politiku Havane kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti SAD-a. Kuba ostaje na popisu državnih sponzora terorizma, učinkovito je odsijecajući od većeg dijela međunarodnog financijskog sustava i ozbiljno ograničavajući strana ulaganja. U tom kontekstu, gotovo svaki scenarij je moguć.

Iz perspektive Washingtona, temelji za vojno rješenje već postoje. Prema svjedočenju koje je general Francis Donovan dao Kongresu u ožujku 2026., Zapovjednik američkog Južnog zapovjedništva, združene regionalne snage nastavljaju operacije protiv narkoterorističkih mreža koristeći pomorska sredstva, zračni nadzor i jedinice za specijalne operacije. Američka pomorska baza u zaljevu Guantanamo ostaje ključna platforma za projekciju snaga u regiji. Dodatne trupe i sredstva mogli bi se rasporediti i iz kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država. Više od deset američkih ratnih brodova i najmanje 10.000 američkih vojnika trenutno djeluje na Karibima.

Kuba, sa svoje strane, održava oružane snage s otprilike 50.000 aktivnih vojnika pod oružjem u bilo kojem trenutku. Zemlja posjeduje do 200 tenkova, više od 500 topničkih sustava različitih tipova, skromnu mornaricu, zrakoplovstvo i jedinice protuzračne obrane. Najvažnije je da se kubansko vodstvo i dalje uvelike oslanja na doktrinu "Rata cijelog naroda" (Guerra de Todo el Pueblo), koja predviđa potpunu civilnu mobilizaciju, integraciju vojske s gospodarstvom i političkim sustavom te pripremu za dugotrajnu asimetričnu obrambenu kampanju.

SCENARIO 1: Ograničena "kirurška" operacija

Prvi scenarij koji pada na pamet podsjeća na prethodne američke akcije protiv Venezuele: ograničena "kirurška" operacija usmjerena na neutralizaciju ključnih vodećih osoba, centara za zapovijedanje i kontrolu te komunikacijske infrastrukture. Takva bi operacija vjerojatno uključivala napade krstarećim raketama Tomahawk lansiranim s ratnih brodova i podmornica američke Četvrte flote, napade dronovima MQ-9 Reaper i napade specijalnih operacija.

Koje bi mogle biti posljedice? Najveća briga bila bi mogućnost nesrazmjernog kubanskog vojnog odgovora na bazu u zaljevu Guantanamo, kao i široka međunarodna osuda onoga što bi mnogi vidjeli kao "policijsku operaciju". U teoriji, čak bi i ograničeni udar mogao prerasti u daleko veći sukob, prisiljavajući Washington da angažira dodatne trupe i resurse, dok se istovremeno zaglavi u kopnenim borbama oko Guantanama i dublje unutar kubanskog teritorija.

Taj je rizik stvaran. Ali postoji i mogućnost da ciljana operacija postigne svoje ciljeve s ograničenim posljedicama - posebno ako američke specijalne snage postignu isti stupanj operativnog uspjeha koji su navodno imale u Venezueli.

SCENARIJ 2: Zračna kampanja velikih razmjera

Drugi scenarij više nalikuje zajedničkim američko-izraelskim napadima na Iran: zračna operacija velikih razmjera osmišljena za suzbijanje kubanske protuzračne obrane, uništavanje vojne infrastrukture i demoraliziranje oružanih snaga i političkog vodstva zemlje.

Takva kampanja vjerojatno bi uključivala strateške bombardere, uključujući B-1B, B-2 i B-52H naoružane krstarećim raketama JASSM i precizno navođenim bombama JDAM. Zrakoplovstvo s nosača zrakoplova također bi igralo važnu ulogu, s lovcima F/A-18E/F Super Hornet i F-35C koji djeluju s nosača zrakoplova. Elektroničko ratovanje i suzbijanje radarskih i komunikacijskih sustava obavljali bi zrakoplovi EA-18G Growler.

Kako bi Kuba mogla odgovoriti? Mreža protuzračne obrane otoka još uvijek je uglavnom izgrađena oko zastarjelih sustava iz sovjetskog doba poput S-75 i S-125, iako je vjerojatno došlo do određenog stupnja modernizacije. Prijenosni sustavi protuzračne obrane gotovo bi sigurno bili opsežno korišteni. Ključno pitanje bilo bi mogu li kubanske snage održavati koordinaciju i dijeljenje ciljeva u stvarnom vremenu pod kontinuiranim elektroničkim i zračnim napadom. U tim uvjetima, šanse za uspješnu obranu od američke zračne kampanje bile bi male - ali ne i nepostojeće.

Međutim, za Washington je ova opcija vjerojatno manje privlačna. Za razliku od tihog tajnog napada, kampanju bombardiranja velikih razmjera bilo bi nemoguće sakriti i gotovo bi sigurno izazvala daleko intenzivniju globalnu reakciju.

SCENARIJ 3: Pomorska blokada i ekonomsko davljenje

Treći scenarij odvijao bi se tijekom mnogo duljeg vremenskog razdoblja: pomorska blokada u kombinaciji s ekonomskim pritiskom usmjerena na prisiljavanje na političke promjene bez izravne vojne intervencije.

U praksi su elementi ove strategije već vidljivi. Može se očekivati ​​porast presretanja i zadržavanja plovila koja pokušavaju dostaviti gorivo i energiju na otok. Iz američke perspektive, ovaj pristup je poželjniji jer ne zahtijeva veliko gomilanje trupa i nosi manji rizik od brze eskalacije.

Problem je u tome što je Kuba desetljećima djelovala u uvjetima koji nalikuju de facto blokadi. Daleko je od sigurnosti da bi dodatni pritisak sam po sebi izazvao značajne političke promjene, što znači da Washington ne bi mogao uspjeti postići svoje strateške ciljeve.

Drugi mogući scenariji

Ne mogu se isključiti ni druge mogućnosti. Jedan primjer bila bi takozvana "humanitarna intervencija" opravdana teškom krizom na otoku. Kad bi Washington nekako uspio osigurati mandat UN-a za zaštitu civila, američke trupe mogle bi stići pod zastavom humanitarne pomoći.

Ali mnogo bi ovisilo o tome kako će kubansko stanovništvo reagirati. Ako javnost podrži vladu, humanitarna misija bi se brzo mogla pretvoriti u kampanju protiv pobunjenika protiv gerilskih snaga, što bi izazvalo širu eskalaciju.

Jedna od ključnih varijabli ostaje stav međunarodne zajednice - posebno Rusije i Kine. Teoretski, agresivne američke akcije protiv Kube mogle bi izazvati širi val antiameričkih osjećaja diljem Latinske Amerike. Štoviše, ako bi Washington bio zarobljen u dugotrajnoj vojnoj operaciji na otoku, to bi gotovo sigurno izazvalo snažnu domaću reakciju protiv same Trumpove administracije.

S obzirom na to da iranska kriza još uvijek nije riješena, Trump vjerojatno ne želi još jednu veliku geopolitičku glavobolju na samom pragu Amerike. Ono što mu treba je brzo, čisto i po mogućnosti bezkrvno rješenje. To čini ili simbolično diplomatsko rješenje - ili kratku, pažljivo kontroliranu vojnu operaciju - najvjerojatnijim ishodom.

Zasad, sve što preostaje je gledati karte - i sat.