Netanyahu
© Walking ArchiveNetanyahu neće imati pravo glasa
Dana 23. lipnja, izraelska i libanonska izaslanstva započela su novi krug razgovora u Washingtonu, čak i dok je memorandum između SAD-a i Irana bio na prvom ozbiljnom testu. Privremeni sporazum, potpisan 17. lipnja, trebao je stvoriti 60 dana prostora za konačno rješenje: prekid neprijateljstava, put prema sigurnijoj plovidbi kroz Hormuški tjesnac, ograničeno ublažavanje sankcija i pregovore o nuklearnom programu. Ali sporazum se sada testira upravo pitanjem koje je trebao sadržavati.
Mogu li Sjedinjene Države nastaviti diplomatske pregovore s Iranom dok Izrael inzistira na tome da mora zadržati neograničenu slobodu vojnog djelovanja u Libanonu?
To pitanje ne treba izbjegavati. Izrael ima stvarne sigurnosne zabrinutosti oko iranskog nuklearnog kapaciteta, njegovog raketnog programa i oružanih skupina koje Teheran podržava diljem regije. Izraelci koji žive u blizini libanonske granice pretrpjeli su raketnu vatru i prijetnju obnovljenog rata. Brzo dogovoren sporazum koji samo zamrzava opasnost, a ostavlja mehanizam eskalacije netaknutim ne bi zaslužio američku podršku. Ali ozbiljne sigurnosne zabrinutosti ne stvaraju pravo veta na diplomaciju druge zemlje. One stvaraju slučaj za jaču provjeru, jasnije posljedice za kršenja i trajnije regionalne aranžmane.

Memorandum od 17. lipnja nije gotov mirovni sporazum. To je krhak okvir. Njegov tekst ostavlja najteža pitanja za sljedećih 60 dana: status iranskog obogaćenog uranija, budućnost obogaćivanja, rasporede sankcija, aranžmane inspekcija i mehanizme koji bi provodili poštivanje. Sjedinjene Države su od tada izdale privremeno odricanje od sankcija, dok su se javne izjave Washingtona i Teherana već razišle oko toga je li Iran pristao na dugoročne nuklearne inspekcije. Te praznine nisu razlog za napuštanje diplomacije. One su razlog zašto diplomacija mora biti precizna.

Tu je Netanyahuov stav važan. Izrael nije potpisnik memoranduma između SAD-a i Irana i ima pravo isticati svoje argumente u Washingtonu. Ipak, Netanyahu je više puta tvrdio da izraelske snage moraju sačuvati slobodu djelovanja protiv Hezbollaha u južnom Libanonu, čak i dok primirje tamo ostaje dio širih regionalnih napora za deeskalaciju. Taj stav pretvara legitimnu raspravu o sigurnosti u nešto značajnije: tvrdnju da je svaki sporazum koji ograničava izraelsku vojnu diskreciju, po definiciji, neprihvatljiv.

Razlika nije semantička. Izrael može zahtijevati da se konačni sporazum bavi raketnim prijetnjama, transferom oružja, Hezbollahovim arsenalom i provedivim nuklearnim ograničenjima. Može tražiti brzu razmjenu obavještajnih podataka, inspekcijske standarde i jasne američke obveze ako Iran prekrši sporazum. Ono što ne bi trebao zahtijevati jest regionalni poredak izgrađen na pretpostavci da Washington mora održavati vojnu eskalaciju dostupnom kad god izraelski čelnici odluče da je diplomacija postala previše ograničavajuća. Sigurnosna strategija može tražiti strože uvjete bez potrebe za trajnom krizom kao uvjetom rada.

Netanyahuova prošlost čini ovu zabrinutost teškom za odbacivanje. Godine 2015. obratio se američkom Kongresu kako bi se usprotivio nadolazećem nuklearnom sporazumu s Iranom i tvrdio da je "bez dogovora bolje od lošeg dogovora". Njegova intervencija nadišla je tehnički spor oko centrifuga i inspekcija. Bio je to pokušaj oblikovanja američke politike protiv sporazuma koji bi smanjio iransku izolaciju i suzio prostor za stalno eskalirajuću konfrontaciju. Sadašnji trenutak je drugačiji u detaljima, ali ne i u strukturi.
Američka administracija ponovno pokušava pretvoriti vojnu iscrpljenost u diplomatsko otvaranje. Netanyahuova vlada ponovno otvaranje tretira manje kao priliku za poboljšanje uvjeta, a više kao opasnost za svoju slobodu djelovanja.
Najjači argument za Netanyahuov stav zaslužuje da se jasno iznese. Iran je prekršio ili smanjio prošle nuklearne obveze; izgradio je raketne kapacitete koji prijete Izraelu i regionalnim državama; a njegov odnos s Hezbollahom daje Izraelu razloga za strah da bi nepotpuni sporazum mogao odgoditi sukob, a ne spriječiti ga. Nijedan odgovoran američki kreator politike ne bi smio odbaciti te strahove kao izmišljene. Washington također ne bi smio pretpostaviti da će sam potpis donijeti mir.

Ali prihvaćanje tih činjenica ne zahtijeva prihvaćanje Netanyahuovog zaključka. Pouka prošlih neuspjeha nije da je diplomacija uzaludna. Pouka je da sporazumi trebaju provjeru, provedbu i političku izdržljivost. Alternativa - stav u kojem se svaki nesavršeni sporazum tretira kao gori od otvorenog sukoba - više je puta proizvela suprotnost sigurnosti. Ostavila je iranski nuklearni program neriješenim, produbila regionalnu militarizaciju, izložila izraelske civile ponovljenim rundama odmazde i držala američke snage vezane za krize bez trajnog političkog krajnjeg stanja.

Libanon pokazuje ljudske uloge. Obitelji raseljene zbog borbi ne doživljavaju primirje kao stratešku apstrakciju. Doživljavaju ga kao razliku između povratka kući i pripreme za ponovni bijeg. Izraelskim zajednicama blizu granice ne trebaju daljnji govori o odvraćanju; potrebno im je povjerenje da još jedna runda raketa i mobilizacije nije neizbježna. Iranski civili, u međuvremenu, živjeli su pod sankcijama, napadima i tjeskobom da bi nova eskalacija mogla doći prije nego što diplomacija ima priliku djelovati. Politički vođe mogu zadržati utjecaj održavajući krizu živom, ali obični ljudi plaćaju cijenu tog utjecaja.

Ovo je također američko pitanje. Sjedinjene Države ne mogu definirati svoje interese isključivo kroz procjene prijetnji čak i svojih najbližih partnera. Washington mora uzeti u obzir sigurnost Izraela, ali mora odvagnuti i pomorsku stabilnost, energetska tržišta, sigurnost američkih vojnika, odnose sa zaljevskim državama, domaći ekonomski pritisak i strateške troškove beskrajnog regionalnog raspoređivanja. Funkcionirajući sporazum između SAD-a i Irana ne bi učinio Iran saveznikom niti bi riješio svaki sukob na Bliskom istoku. Međutim, mogao bi smanjiti mogućnost da svaki spor u Libanonu, Zaljevu ili nuklearnom dosjeu automatski postane razlog za još jednu američku vojnu obvezu.

Pravi test memoranduma stoga nije podržava li Netanyahu svaku klauzulu. To je može li Washington odgovoriti na legitimne izraelske zabrinutosti uz zadržavanje neovisne definicije američkih interesa. Konačni dogovor trebao bi biti teži, a ne blaži: trebao bi uključivati ​​vjerodostojnu provjeru, jasne kazne za kršenje sporazuma, zaštitu komercijalnog brodarstva i mehanizme koji sprječavaju da Libanon postane okidač za širi rat.

Ali ne bi trebao dati Izraelu neformalni veto nad time hoće li Sjedinjene Države uopće provoditi diplomaciju.

Izbor nije između naivne prilagodbe i izraelske sigurnosti. Izbor je između regionalne politike koja nesigurnost tretira kao trajnu i politički korisnu i one koja je pokušava smanjiti putem provedivih ograničenja i recipročnih obveza. Netanyahu ne može imati veto na američku iransku diplomaciju jer se trajni mir ne može izgraditi na pretpostavci da je diplomacija uvijek privremena i da je eskalacija uvijek dostupna. Sljedećih 60 dana pokazat će je li Washington spreman djelovati po tom načelu.