Pozvan sam govoriti na konferenciji u Istanbulu na temu "Svjetska sigurnost i NATO konferencija", koju organizira Istraživački centar Global Civilizations Initiative. Ovo su moji pripremljeni komentari.
end of NATO
© RealScottRitter
Kako sukob između Rusije i Ukrajine ulazi u svoju petu godinu, krajnje je vrijeme da nacije koje čine Sjevernoatlantski savez (NATO) analiziraju situaciju i što ona znači za budućnost transatlantskog saveza koji postoji već oko osam desetljeća. Zapadni mainstream mediji i njihovi odjekujući kanali na društvenim mrežama promoviraju narativ usredotočen na pojam ruskog umora, ukrajinske otpornosti i zapadne odlučnosti te uživaju u isticanju tema razgovora utemeljenih na ruskoj kaljuži koja traje dulje od Velikog domovinskog rata 1941.-1945. Ovaj narativ paralelan je službenim stavovima većine nacija koje čine članice NATO-a, što nije iznenađenje s obzirom na bliski odnos između medija pod kontrolom korporacija i vlada koje imaju neposredan odnos s istim tim korporacijama.

Ovaj narativ namjerno obmanjuje, budući da nije osmišljen da odražava istinu utemeljenu na činjenicama, već promovira fikciju koja se koristi za oblikovanje javne percepcije kako bi se rusko-ukrajinski sukob mogao održati do željenog završetka - strateškog poraza Rusije. Ovaj cilj je formalni stav NATO-a i njegovih ključnih članica, koji je više puta iznesen otkako je prvi put artikuliran u svibnju 2022. Koncept se temelji na tri osnovna stupa, a to su ekonomski kolaps Rusije uzrokovan ekonomskim sankcijama, vojno iscrpljivanje Rusije uzrokovano beskrajnim ratom koji je osigurao kolektivni Zapad i raspad ruskih društvenih struktura koji je doveo do okončanja ruske vlade na čelu s predsjednikom Vladimirom Putinom.

Postoji jedan veliki problem s ovim konceptom: on propada. Rusko gospodarstvo raste, a ne smanjuje se, i uspjelo je pronaći ravnotežu između ekonomskih potreba društva vođenog potrošačima, a istovremeno dramatično širi svoju obrambenu industriju do te mjere da Rusija nadmašuje svoje zapadne kolege kada je riječ o ključnom ratnom naoružanju. Ruska vojska postaje jača, a ne slabija, i pobjeđuje na složenom bojnom polju unatoč naporima kolektivnog Zapada da je iscrpi kroz naizgled beskrajni posrednički rat s Ukrajinom. Štoviše, vlada ruskog predsjednika Vladimira Putina i dalje dobiva podršku ne samo većine ruskog naroda, frustrirajući one koji imaju vizije izazivanja moskovskog Majdana, već i svijeta izvan ograničenih okvira transatlantske zajednice.

Upravo oni stupovi za koje se NATO-ov plan djelovanja trebao urušiti unutar Rusije, zapravo se raspadaju unutar NATO-a - energetska kriza izazvana samonametnutim odvajanjem Europe od ruskih energetskih opskrba, a pogoršana ratom na Bliskom istoku, dovela je do gotovo potpunog kolapsa nekoliko ključnih europskih gospodarstava. Vojna snaga NATO-a uvelike je smanjena u godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza, do te mjere da ne postoji niti jedna NATO nacija sposobna uspješno voditi velike kopnene borbe u Europi, poput onih koje se vode između Rusije i Ukrajine.

Troškovi povezani s dovođenjem NATO-ovih vojnih snaga na potrebne razine sposobne za angažman i nadvladavanje ruske vojske pretjerano su visoki i kao takvi predstavljaju nedostižne ciljeve za većinu, ako ne i cijelu Europu, s obzirom na opće neuredno stanje većeg europskog gospodarstva. Konačno, političke i ekonomske elite koje su preuzele i održale vlast u Europi posljednja tri desetljeća i same padaju u vodu. Ujedinjeno Kraljevstvo imalo je četiri premijera u četiri godine. Njemačka vlada je pred raspadom, kao i vlada Francuske. Ukratko, upravo ciljevi koje je NATO nastojao nametnuti Rusiji provode se - nenamjerno, ali učinkovito - među samim članicama NATO-a.

Ono što je najšokantnije u trenutnoj situaciji jest to što to nije nusprodukt neke kratkoročne pogrešne procjene, već rezultat politika koje su se stvarale desetljećima. Čak i prije nego što je NATO formalno konstituiran, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo kovali su zavjeru kako bi teritorij srednje Europe, koji danas obuhvaća Ukrajinu, pretvorili u otrovnu pilulu za ideju velike Rusije. I Jalta i Potsdam trebali su odvojiti teritorij od Rusije koji je 2021. godine činio dio Ukrajine.

CIA se otvoreno družila s bivšim nacističkim obavještajnim osobljem i organizacijama kako bi izgradila antiruski pokret otpora na teritoriju Ukrajine koji je regrutiran iz najgorih zapadnoukrajinskih nacionalističkih organizacija, uključujući one koje su predvodili Stepan Bandera i Andrej Milnik. Čak i nakon što je Sovjetski Savez uništio posljednje ostatke tih pronacističkih snaga 1954.-55., SAD i NATO nastavili su gajiti fantazije o zajedničkom cilju s preživjelim elementima ukrajinskog nacionalističkog pokreta, pri čemu su američke specijalne snage planirale stvaranje autohtonih pokreta otpora na sovjetskom tlu, dok je CIA cijelo vrijeme održavala odvratnu ideologiju ukrajinskog nacionalizma kroz izravno financiranje i potporu obuci koja se nesmanjenom snagom nastavila sve do 1990.

Kada je Hladni rat završio, NATO je surađivao sa Sjedinjenim Državama kako bi destabilizirao Rusiju pomažući u postavljanju antiruskih, proukrajinskih vlada u Kijevu. Širenje NATO-a odvijalo se u sjeni, pravi motivi skriveni od javnosti od strane onih koji su Rusiju smatrali slabom i podložnom prihvaćanju obmanjujućih narativa. NATO-u su pomagale razne nevladine organizacije koje su usmjeravale novac i resurse u glavni plan osmišljen kako bi se stvorila neizbježnost rata s Europom i NATO-om. Godine 1993. George Soros, koji je uvelike posvećen mogućnostima promjene režima u Rusiji, objavio je članak u kojem je pisao o neizbježnosti i nužnosti nasilja između NATO-a i Rusije. No, Soros je otvoreno priznao da NATO, kao institucija, nije sposoban održati bilo kakav sukob koji bi tijela stotina tisuća njegovih vojnika poslao kući u vrećama za mrtve. Umjesto toga, primijetio je Soros, NATO bi trebao osigurati ratni arsenal istočnoeuropskom izvoru ljudstva koji nije član NATO-a i koji bi se borio protiv Rusije kao NATO-ov posrednik.

Taj se posrednik oduvijek mogao identificirati kao Ukrajina.

Narančasta revolucija 2004. bila je napor koji je podržavao NATO i financirao Soros, a osmišljen je kako bi se proruski Viktor Janukovič zamijenio ukrajinskim nacionalistima poput Viktora Juščenka koji je otvoreno prihvatio ideologiju Stepana Bandere.

Uspjelo je.

Nakon Janukovičevog političkog povratka, 2010. godine, NATO je podržao napore SAD-a i EU-a da se u veljači 2014. orkestrira nasilni puč kojim je Janukovič svrgnut i zamijenjen ukrajinskim nacionalistima, čime je namjerno potaknuo događaje koji bi doveli do ruskog pokretanja Specijalne vojne operacije u veljači 2022. godine. Suučesništvo NATO-a u ovoj akciji je očito - NATO je uspostavio centre za obuku u Ukrajini čija je misija bila izgraditi ukrajinsku vojsku sposobnu da se suprotstavi ruskoj vojsci. Ova akcija je doslovna manifestacija Sorosove vizije iz 1993. o istočnoeuropskoj vojsci opremljenoj NATO-om.

I sama je bit vojne situacije koja danas postoji između Ukrajine i Rusije, gdje su milijuni ukrajinskih života i milijarde dolara ukrajinskih resursa žrtvovani kako bi se olakšao ne baš tajni rat NATO-a s Rusijom.

Rat koji NATO gubi s velikom razlikom.

Prvi glavni tajnik NATO-a, Lord Ismay, slavno je primijetio da je misija NATO-a "držati Ruse vani, Amerikance unutra i Nijemce potisnuti".

Danas vidimo NATO u kojem Amerikanci odlaze, Nijemci se ponovno bude, a Rusi su prisiljeni, protiv svoje volje, sudjelovati u izravnom sukobu s NATO-om koji aktivno traži rat s Rusijom do kraja desetljeća.

Treba napomenuti da si NATO ne može priuštiti izgradnju vojske potrebne za pobjedu nad Rusijom u izravnom sukobu te da bi svaki rat NATO-a i Rusije ne samo neizbježno doveo do ekonomskog uništenja članstva u NATO-u, već i do fizičkog uništenja samih društava za čije je zaštitu NATO navodno stvoren.

Sljedećeg mjeseca NATO će se okupiti u Ankari kako bi raspravljao o daljnjem putu za stvaranje sporazuma koji je izgubio legitimnost raspadom Sovjetskog Saveza i koji može nastaviti opravdavati svoje postojanje samo oživljavanjem prijetnje Rusije provociranjem Moskve kroz posrednički rat s Ukrajinom.

Kako stvari stoje, planirani sukob NATO-a s Rusijom doslovno je samoubilački pakt. Dovest će do poraza NATO-a i vjerojatnog istrebljenja Europe.

Samit u Ankari mogao bi se pokazati kao posljednji samit koji NATO ikada saziva. Europa se danas ponaša kao bijesan pas, a jedini način da se zajednica zaštiti od takve prijetnje jest da upuca psa.


Komentar: Upucaj psa


Rusija se sprema upucati europskog psa.

Sprječavanje rata mora biti prioritet NATO-a u budućnosti. To će zahtijevati prihvaćanje surove istine da je ruska pobjeda nad Ukrajinom neizbježna i da će svaki napor NATO-a da pronađe alternativni ishod eskalacijom sukoba između Rusije i Ukrajine dovesti samo do izravnog sukoba s Rusijom koji NATO ne može dobiti i kao takav vjerojatno će izazvati nuklearni sukob koji će zauvijek okončati eksperiment europske civilizacije.

NATO igra opasnu igru ​​ruskog ruleta, gdje je svaka cijev pištolja napunjena, a ishod izvjestan.

Osim ako ne prestane igrati igru.

Izbor je jasan - život ili smrt za Europu i transatlantski savez.

A odluka će biti donesena sljedeći mjesec u Ankari.

Birajte mudro.