U pozadini ruske vojne operacije u Ukrajini, danas smo svjedoci neviđene koordinirane informativne kampanje protiv Rusije, a suprotnih glasova nema ili se odmah ušutkaju, kako je slučaj u Hrvatskoj. Kažu da je nemoguće na internetu potražiti recept za boršč, a da vam ne iskoči sponzorirani sadržaj s antiruskom političkom agitacijom. O Facebooku ne vrijedi ni govoriti, pa tko želi, bez cenzure, može razviti diskusiju ispod članka, bez straha blokade od 30 dana.

Štoviše, svi ti propagandni materijali vrše pritisak uglavnom na ljudske strahove. Ne čudi da u takvim uvjetima u glavama mnogih građana s obje strane rusko-ukrajinske granice vlada potpuno nerazumijevanje onoga što se događa, pa čak i panika. Čak je i osobi koja je upućena u političke procese ponekad teško razumjeti situaciju. Stoga treba razotkriti glavne mitove o ruskoj operaciji, nametnute zapadnom propagandom .

Mit prvi: Rusija je napala neovisnu Ukrajinu

Počnimo s činjenicom da je 21. veljače ukrajinska diverzantsko-izviđačka skupina prešla rusku granicu, kojoj su se tada pridružila dva borbena vozila pješaštva. Njihovo napredovanje na teritorij Ruske Federacije zaustavili su graničari. To je već dovoljan razlog za uzvratne mjere. Nešto ranije predsjednik Ukrajine zaprijetio je Rusiji revizijom svog nenuklearnog statusa. Odnosno, stvaranjem atomske bombe, a o želji da zauzme Rostovsku regiju, Voronjež, Kuban i pokrenu raketni napad na Krimski most, već nekoliko godina redovito grme razni ukrajinski političari.

Stari, manjkavi svijet, nastao na "kostima" Sovjetskog Saveza, skrojen prema obrascima Zapada, bio je osuđen na propast. Svijet stvoren na brzinu, izgrađen samo na želji jedne države da postane hegemon, mogao je postojati još mnogo godina, da nije bilo jednog problema. Rusije. Ovaj svijet je bio neprijateljski nastrojen prema Rusiji i stoga se podrazumijevalo njeno progresivno uništenje. Sam raspad SSSR-a nije bio dovoljan za kolektivni Zapad, a nakon što je Rusiju označio kao svog geopolitičkog suparnika, svijet, Rusima stran, ideološki i kulturno, krenuo je u ofenzivu.

Ne, mehanizam za uništenje starog svijeta, svijeta orijentiranog isključivo na interese Sjedinjenih Država, nije aktiviran 24. veljače, ulaskom ruske vojske na teritorij Ukrajine. Ne, logična i očekivana operacija demilitarizacije izgubljenih susjeda nije uzrok globalne krize, jer su to njezine prve posljedice. Stari svijet se srušio ranije, 2014., kada je Zapad prešutno sankcionirao genocid nad ruskim govornim stanovništvom Ukrajine. Srušio se nakon događaja u Odesi, nakon prvog granatiranja mirnih gradova Donbasa. I cijelo to vrijeme, svih dugih osam godina, gledali smo njegovu agoniju, naivno vjerujući da će sve uspjeti i da će Zapad, podmukao i ciničan, ipak uspjeti postići neki paritet s Rusijom, koji će s vremenom postati učinkovit alat za postizanje mira i harmonije u regiji.

I rukovodstvo Rusije nije pogriješilo i slijedilo upute svojih "partnera", jer je danas očito da to nije tako. Kremlj se pripremao za neizbježne događaje koji su već kasnili i mogao ih je pokrenuti u bilo koje vrijeme, ali i bilo koja od strana u ovom sukobu. I udarili su prvi, jer su za to imali više nego dobrih razloga, ispisanih krvlju desetaka tisuća ruske braće.

Češka, država članica EU i NATO saveza upozorila je svoje građane koji izražavaju podršku ruskoj invaziji na Ukrajinu, uključujući i na društvenim mrežama, da bi mogli biti osuđeni na zatvor.

"Vrhovno državno tužiteljstvo smatra potrebnim obavijestiti građane da trenutna situacija povezana s napadom Ruske Federacije na Ukrajinu može imati implikacije na njihovu slobodu izražavanja", upozorio je češki državni odvjetnik Igor Stříž u službenom priopćenju za javnost.

Gotovo svakoga dana možete čuti u Vašingtonu „Rusi dolaze! Rusi dolaze!“. Da zla krv između Putina i Sjedinjenih Država postoji, u to ne treba sumnnjati. Međutim, zašto se tek sa situacijom u Ukrajini putinofobija toliko raširila Amerikom?

Ukrajina je potpuno poremetila odnose Rusije i Zapada. Ipak, postoji nada da će se dogovor, koji su u Minsku postigli Vladimir Putin, Petro Porošenko, Fransoa Oland i Angela Merkel, ipak održati. Produžetak ovog konflikta, koji je do sada odneo više od 5.000 života, ne može da donese ništa dobro osim više zla i više smrti na obe strane.

Da mir nije dogovoren, nekih 8.000 okruženih ukrajinskih vojnika u Debaljcevu bilo bi uništeno. To bi dovelo do takve političke krize režima u Kijevu da bi Amerikanci morali da ostvare svoje pretnje i pošalju obećano oružje Ukrajini, što bi značilo da je postavljena pozornica za otvorenu konfrontaciju Rusije i Sjedinjenih Država.

Ruski interes u Ukrajini je jasan - zadržavanje crnomorske luke na Krimu i držanje zapadnog NATO saveza što dalje od Ukrajine. Takođe, jasan je interes Ukrajine, koja želi da sačuva izuzetno bogat region Donbasa pod svojom kontrolom. Ali koji je američki interes u Ukrajini?

Povijesno i intuitivno Rusija se borila za opstanak čovječanstva. Naravno, stvari nisu uvijek izražene ili definirane u takvim pojmovima. Međutim, već u nekoliko navrata, ova ogromna zemlja je ustajala protiv najmoćnijih zlih sila koje su zaprijetile samom opstanku našeg planeta.

Tijekom Drugog svjetskog rata su Sovjeti, većinom Rusi, žrtvovali barem 25 milijuna muškaraca, žena i djece, i na kraju pobijedili nacizam. Nijedna druga zemlja u suvremenoj povijesti nije pretrpjela više.

Odmah nakon te pobjede, Rusija, zajedno s Kinom i kasnije Kubom, krenula je u najimpresivniji i najplemenitiji projekt svih vremena: sistematično rastavljanje zapadnjačkog kolonijalizma. Posvuda širom svijeta potlačene mase su ustajale protiv europskog i sjevernoameričkog imperijalističkog divljaštva, a upravo je Sovjetski savez bio spreman biti im svjetionik nade, kao i pozamašna financijska, ideološka i vojna potpora.

Supersila koja pred sobom gura američku vojsku, rukovodi NATO-om, upravlja Međunarodnim monetarnim fondom i kanališe značajan deo multinacionalnog kapitala, Sjedinjene Američke Države, svoje ciljeve postavile su duboko u evropskoj teritoriji.

Jedan od primarnih ciljeva američke imperijalističke politike jeste kolonizovanje evropskih država pod kamuflažom integrativnih procesa. Ovde nije reč samo o državama bivše Istočne Evrope, koje su, manje-više, bile bliske SSSR-u, što ih je načinilo legitimnim plenom, već pre svih o onim državama u kojima je verovanje u partnerstvo sa SAD iskreno, duboko, tradicionalno i pre svega neupitno.

Istovremeno, povod je Sporazum o transatlanskom trgovinskom i investicionom partnerstvu između SAD I EU za koji SAD vrše do sada neviđen pritisak na članice EU da pred njim kapituliraju.

Iako u zemljama EU postoji artikulisan i snažan otpor ovom Sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD i EU, on će se najverovatnije implementirati uprkos otporima građana i interesima država EU i tada će poljuljana evropska ekonomija da oseti pravi zagrljaj Amerike, lišen svake šminke i laskanja.

Američke spoljnopolitičke interese na tlu Evrope, decenijama unazad agresivno i bespogovorno sprovodio je NATO. Unutar ove organizacije perfektno su razrađeni produktivni mehanizmi za gaženje suvereniteta drugih država članica.

Kad je reč o sferi odbrane, vojne industrije, bezbednosti i pripadajućoj agendi, NATO je, sa stanovišta SAD, učinkovit modul za obezbeđivanja raznolike supremacije, izcrpljivanja koristi i ostvarivanja bespremčane vojne dominacije Amerike nad ostalim članicama ovog vojno-imperijalističkog monstruma. I to nije teško obezbediti jer za takvo šta postoji hranljiva podloga.

U državama članicama NATO antiruski stav duboko je ukorenjen, čak toliko da zbog te zaslepljenosti ne primećuju veću opasnost koja dolazi s druge strane Antlatika. Osnovna svrha tog straha jeste da, poput dimne zavese, krije primicanje i razmeštanje onog realnog neprijatelja.

Taj paradoks učinio je da NATO više nije savez, već puka divizija okupatora i kolaboracionista-kvislinga.

Zapad se ponaša kao da ne razume suštinu problema s Rusijom i nijedna vrsta pregovora neće dovesti do rešenja ukoliko ne uzmu u obzir razlog zbog kojeg je Moskva preduzela vojnu akciju u Ukrajini. Suština je u tome da Rusiji nije cilj da okupira Ukrajinu i preuzme je kao deo svoje teritorije, nego da se zaštiti od vojne pretnje sa Zapada. A njen zapadni sused planski već decenijama postaje anglosaksonski poligon sa svim vrstama naoružanja i odnegovanim nacističkim grupama koje su već pokazale šta misle o ruskom stanovništvu u Odesi, Donbasu, pa i celoj Ukrajini.

Cilj koji je Vladimir Putin označio rečima denacifikacija i demilitarizacija, kao i upotreba termina genocid, nekima, poput nemačkog kancelara Olafa Šolca, zvučali su smešno, iako je nemački zvaničnik poslednja osoba kojoj bi to trebalo da bude šaljivo. Otkako su ruske trupe ušle u Ukrajinu i napale ukrajinske snage, zapadni narativ je usmeren na to da je Putin uvek bio racionalan, a da se sada promenio; da Moskva ide na obnavljanje SSSR-a; da se neće zaustaviti na putu ka EU kad pregazi Ukrajinu... Kad se čitaju mediji koji podržavaju ovakav diskurs, stiče se utisak da nije jasno zašto je ruska vojska uopšte ušla u Ukrajinu, da je Putin poludeo i da je željan teritorije i krvi. Malo ko se bavi vremenom od prethodnih najmanje osam godina ukrajinske novije istorije (da ne govorimo o ranijem periodu) i samo se pomene da je od tada u Ukrajini živote izgubilo 14.000 ljudi. Minski sporazum je odavno pao u zaborav i sve što je potpisano kao put ka rešenju.

Ukrajinci su u ponedeljak došli na pregovore sa zahtevima da sve bude kao pre, pošto se pokazalo da uvek može da bude gore. To se obično shvati kad je već kasno. Zato je verovatno juče ministar odbrane Sergej Šojgu podsetio od čega je sve krenulo i na šta je Moskva godinama upozoravala: Rusija želi da se zaštiti od vojne pretnje sa Zapada preko teritorije Ukrajine i to je glavni cilj. O tome su Rusi govorili, upozoravali, pozivali na razgovore, insistirali na kontroli naoružanja, predlagali rezolucije. Tek kad je vojna sila preuzela stvar u svoje ruke, nastala je panika. Nažalost, to podrazumeva stradanje nevinog stanovništva i rat bi trebalo da bude poslednja opcija.

Ali problem je što politički Zapad i sada, kad ginu vojnici, žene i deca, odbija da prihvati svoju odgovornost i spreman je da vodi rat do poslednjeg Ukrajinca. Američki predsednik Džozef Bajden kaže da treći svetski rat nije opcija, ali ne kaže da može lako i da postane. SAD i EU, kao i njihovi saveznici, smatraju da će takav rat izbeći ako nesrećnim Ukrajincima isporuče svoje oružje i plaćenike i da će tako poraziti one koji ne dele njihov sistem vrednosti.

Evropska unija odlučila je da šalje ubojito ofanzivno naoružanje velikog kalibra, čak i borbene avione, dok NATO prvi put u okviru kolektivne odbrane raspoređuje snage za brzo reagovanje. Članice su spremne da u narednim danima rasporede dodatnih 40.000 vojnika, na različitim mestima u pripravnosti je 100 bombardera, 30 ratnih brodova koji dežuraju od severa do Mediterana. Da li je onda neobično što je Moskva povisila stepen pripravnosti svoje nuklearne trijade? I da li se onda može verovati Bajdenu da treći svetski rat nije opcija i da američka administracija smatra bespotrebnim podizanje ruske borbene gotovosti snaga za odvraćanje? Da li će Rusija biti jedina koja će platiti visoku cenu? Odgovor svi znaju. Zato je Jens Stoltenberg isključio mogućnost da NATO uvede zabranu letova iznad Ukrajine, a više puta je i u Briselu i u Vašingtonu ponovljeno da neće slati svoje vojnike u Ukrajinu. "Moramo da shvatimo da bi to bio žestok sukob", zaključio je. Ovako, sukob će biti žestok samo za Ukrajince i Ruse i to je najbolja opcija za Zapad. Ali tako se neće završiti.

Odluku EU da počne da isporučuje naoružanje Ukrajini (za sada je to odbila Mađarska) Moskva smatra neprijateljskom i tvrdi da evropske države neće moći zbog toga da izbegnu odgovornost. Uloga EU - koja je finansirala kijevske vlade posle državnog udara, ali i pre toga, kad možda i nije moglo da se dokaže za šta se sve koristio taj novac - sada je očigledna. Dok su ginuli stanovnici u Donbasu, goreli ljudi u Odesi ili Kabulu, dok su raketirani Bagdad, Tripoli ili Beograd, slavilo se u Beloj kući, a Brisel je to smatrao ispravnim načinom da se uspostavi poredak po njihovim pravilima.

Šef spoljnopolitičkog odbora poslaničke grupe Alternative za Nemačku u Bundestagu Petr Bistron smatra da će "nemačka vlada snositi odgovornost za rat u Ukrajini jer je osam godina davala lažna obećanja Ukrajini i namamila je u EU i NATO".

On je juče u Bundestagu istakao da "Rusija vodi agresorski rat protiv Ukrajine", ali je u obraćanju nemačkom kancelaru Olafu Šolcu, govorio i o tome da nemački građani žele da znaju kakvu je ulogu nemačka vlada igrala u prošlosti i na koji način će ona sada da snosi odgovornost.

- Svaki evro od ovih 100 milijardi evra koje ćete ovde potrošiti biće iznuđen od zaposlenih građana u Nemačkoj kroz porez. I šta ste postigli? Vi ste, kancelare Šolc, rekli: sfera uticaja se pomerila. - Da, koja sfera uticaja? Taj NATO se pomerio na granicu Rusije. Američka sfera uticaja se pomerila ka ruskoj granici. I koja je cena za to? Mladi momci, Ukrajinci kao i Rusi, sada ginu, a geopolitički je Rusija gurnuta u pravcu Kine. Rusija je oduvek bila evropska sila a vi ste je gurnuli u naručje Kine - rekao je Bistron.

On je rekao da je o svemu tome govorio ruski predsednik Vladimir Putin koji je ponudio zajedničku bezbednosnu arhitekturu.

Ovo pitanje je postavila neka novinarka, danas dok je Biden hodao do svog helikoptera: Gospodine predsjedniče, pobjeđuje li Ukrajina u ratu?

Wow, stvarno - wow. Ili ona uistinu u to vjeruje - onda WOW - ili ne vjeruje - onda opet WOW.

Ovo je "Idemo Brandon" na geostrateškoj razini! 😊

Inače, ona se nadovezala na pitanje brine li ga nuklearni rat.

Mislim da je ova razmjena zbroj cjelokupne i totalne zablude koje se ljudi na Zapadu drže. Neizbježna faza buđenja bit će bolna, vrlo bolna.

Ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo je sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu, čiji cilj, kako tvrdi, nije okupacija zemlje, već njezina "demilitarizacija" i "denacifikacija". Nemamo razloga slijepo vjerovati bilo kojoj od tih tvrdnji. Samo će vrijeme pokazati.

U trenutku pisanja ovog teksta, deseci su navodno ubijeni. Svaki rat je užasan. Možemo se samo nadati da će ovaj biti najmanje užasan rat koji može biti. Ovo je mojih 12 misli o trenutnoj situaciji:

1. Cijela se ova stvar vrlo lako mogla izbjeći uz malo diplomacije. Jedini razlog zašto se to nije dogodilo bio je da bi to značilo da se američko carstvo malo povlači od svog plana potpune planetarne dominacije. Vidjela sam kako ljudi govore da su "tužni" ili "žalosni" što zapadne sile nisu napravile osnovne ustupke kao što je jamčenje Ukrajine da neće članstvo u NATO-u i da Kijev poštuje sporazume iz Minska, koje su potpisali ali ne poštovali, ali to nije tužno, i nije žalosno. To je bijesno. To što su to ne/učinili ne zaslužuje ništa osim čistog, nepatvorenog, užarenog bijesa.

2. Međutim, narativni menadžeri bijesno rade na poništavanju svake rasprave o broju 1. Kao naš dobar prijatelj Michael McFaul ovdje: