
© TheAltWorld
Ruska Federacija uputila je Sjedinjenim Državama, što znači i Atlantskom paktu (u kojem SAD vode glavnu riječ, u vojnoj komponenti svakako) dokument što ga se odmah u startu različito tumači. Jedni u njemu vide prijedlog međusobnog ugovora kojim bi se smanjile napetosti oko Ukrajine i širenja NATO prema Istoku, drugi vide naprosto tvrdi zahtjev, dok treći idu tako daleko da ga tumače kao ultimatum, mada mu nedostaje ono što bilo kakav dokument čini ultimatumom - prijetnja, i to jasno izrečena, posljedicama neprihvaćanja prijedloga/zahtjeva.
Ključno je u ruskom dokumentu sljedeće: prvo (mada je to detaljizirano i razrađeno u nekoliko točki), svaka se strana obvezuju da neće koristiti teritorije drugih država za pripremanja, odnosno izvođenje napada na onu drugu. Drugo, Atlantski pakt odustaje od daljeg širenja prema ruskim granicama, odnosno od širenja na tzv. postsovjetske države, što znači na države što su nekada bile dijelovi SSSR-a, a danas su samostalne. Naravno, da se tu misli i na Ukrajinu i Gruziju, jer bi NATO ofanzivno oružje, kada bi tamo bilo instalirano, predstavljalo neposrednu opasnost za Rusiju, budući da bi raketama lansiranima iz bilo jedne, bilo druge od tih zemalja trebalo tek nekoliko minuta da stignu do Moskve.
Krajnje pojednostavljeno rečeno, Rusija predlaže, traži, zahtijeva (kako god vam drago) od Zapada da naknadno, s velikim zakašnjenjem izvrši ono što je tadanji američki ministar vanjskih poslova James Baker obećao posljednjem sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu, da se - naime - ako SSSR pristane na ujedinjenje Njemačke NATO neće širiti 'ni pedlja' dalje od Berlina. Atlantski se pakt u međuvremenu itekako širio (dva vala proširenja, pa onda još i Albanija i Sjeverna Makedonija),
usmeno dato obećanje Gorbačovu zaboravljeno je, neki ga čak i poriču, a najnovije napetosti uzrokovane su (jer to jest njihov i povod i uzrok) neskrivenom željom vlasti u Ukrajini da svoju zemlju uvedu pod krilo NATO-a i javno izraženom spremnošću Pakta da, mada ne odmah, primi i Ukrajinu i Gruziju. Mada je svakome tko ima imalo pojma o geostrategiji jasno kako bi time bio zaokružen plan opkoljavanja Rusije, sa zapadne i jugozapadne strane, zemljama članicama vojno-političkog saveza koji ju neskriveno smatra 'protivnikom', cijela se priča prozirno i licemjerno 'prodaje' pod firmom slobode svake zemlje da pristupi kojoj god integraciji želi. Je li neobično što se u tome kontekstu uopće ne spominje kako zemlje kandidati za ulazak u bilo koju integraciju moraju ispuniti određene uvjete, osim da one same žele ući? Ne, nije nimalo neobično, jer ulazak Ukrajine i Gruzije u NATO u prvome redu želi sam Atlantski pakt, odnosno Sjedinjene Države i one članice Evropske unije koje su svoju politiku pretvorile dijelom u izvršitelja američke politike, ali dijelom i u poticatelja te politike (antiruske, suvišno je i reći). Pri čemu mislimo prvenstveno na baltičke zemlje i Poljsku.
Komentar: Njemački medij razumno: Zapad zanemaruje pravo Rusije da osigura svoju sigurnost.