Bliksi istok
© Omar Sanadiki / Reuters
Napadi izraelskog zrakoplovstva na vojne objekte u Siriji uvijek izazivaju buru polemika i nakon svake agresije izraelskog režima na društvenim mrežama možete vidjeti lavinu komentara koji prizivaju oštar vojni odgovor Rusije ili Irana, čak i ove dvije sile zajedno protiv Izraela.

Emotivne reakcije na samovolju židovske države su uglavnom posljedica nerazumijevanja stvarnosti u Siriji, odnosa Damaska s Rusijom i Iranom, kao i ciljeva Moskve i Teherana u vojnoj kampanji u arapskoj republici.

Vojni stručnjaci se slažu da izraelski napadi na Siriju, čak ni onaj kojeg su proveli SAD, Velika Britanija i Francuska, nisu naštetili borbenoj sposobnosti sirijske vojske i saveznika.

Izrael je toga svjestan i ovi napadi imaju vrlo jasan cilj i raketirajući Siriju Izrael zapravo želi raskinuti savez Damaska i Teherana.

Ovo je otvoreno priznao jedan od najvjerojatnijih nasljednika Benjamina Netanyahua u uredu izraelskog premijera, bivši ministar obrazovanja i unutarnjih poslova Gideon Sa'ar.
"Ako Assadov režim shvati da će platiti cijenu, to će stvoriti sukob interesa između Irana i Assada i između Irana i Rusije. Ako vidimo da drugim mjerama ne možemo promijeniti iranske namjere, moramo ići s napadima na ciljeve sirijskog režima", rekao je 13. svibnja izraelski političar i član stranke Likud.
Ove riječi bivšeg ministra obrazovanja i unutarnjih poslova Izraela, Gideona Sa'ara, nikako ne treba podcijeniti, jer one pojašnjavaju što Izrael zapravo želi u Siriji.

Napade prošlih tjedana u kojima su izraelski ratni zrakoplovi gađali sirijsko područje treba gledati kroz drugačiju prizmu, ne kao "napade u znak odmazde zbog navodnih napada iranskih ili sirijskih postrojbi na izraelske položaje na Golanu", što je izgovor kojeg, kada ga bude, izraelska vojska daje medijima.

Bivši ministar židovske države predlaže stvaranje raskola između Sirije i Irana. Naime, bombardiranjem Damaska i Sirije nije toliko usmjereno na slabljenje potencijala sirijske vojske ili iranskih snaga, koliko protiv vlade Bashara Al-Assada, koji bi se zbog ovih izraelskih napada mogao suočiti s puno većim problemom.

Cilj izraelskih napada je u suštini podijeliti "šiitski front", nazovimo ga tako, tako da se Sirijce prisili na izbor između saveznika ili opstanka.

Nije tajna da u Siriji postoje i oni koji nisu skloni savezu s Iranom, posebice ako uzmemo u obzir da je Sirija većinski sunitska zemlja. Čak i među vojnim krugovima i političarima bi intenziviranje izraelskih napada moglo uzrokovati negodovanje i Assad bi se suočio s pritiskom da oslabi svoje veze s Iranom.

Ova zanimljiva perspektiva pokazuje kako se opsada Izraela protiv Irana vodi na više kolosijeka, uključujući i regionalne saveznike Teherana.

Među njima je i Sirija i bivši ministar Likuda, koji poziva izraelske oružane snage na gađanje ciljeva sirijske vlade, a ne samo iranske, daje iznimno važnu poruku.

Strategija Izraela u Siriji je vrlo pragmatična i jasna. Tel Aviv je na Siriju s jasnim proiranskom stavom uvijek gledao kao na noćnu moru s kojom nikako ne može živjeti. Razbijanje Osovine otpora, ili "šiitskog polumjeseca", kako je neki zovu, može biti vrlo težak posao.

Međutim, ideja Izraela bi mogla prisiliti Assada na težak izbor - ili Iran ili vladati Sirijom. Razloge smo već naveli i nije točno da su baš svi Sirijci, iako podržavaju Bashara Al-Assada i sirijsku vladu i vojsku, bezuvjetno odani Iranu.

U ovu je situaciju involvirana i Rusija. Vladimir Putin želi da Assad ostane u Damasku i da ruske baze na istoku Sredozemnog mora budu sigurne. Rusija ne samo da ne namjerava ulaziti u sukob između Irana i Izraela, nego ne želi da se on i dogodi, osobito ako bi taj sukob mogao ugroziti sve što je postignuto u ratu zajedno sa sirijskom vojskom.

Izraelski pritisak je zbog toga vrlo jak. Režim židovske države dobro zna da ovim napadima neće uzrokovati znatnu štetu u vojnom smislu, ali može potaknuti rast nezadovoljstva među Sirijcima, jer bi među sirijskom vojskom i stanovništvom moglo početi rasti uvjerenje da su nepotrebne kolateralne žrtve iranske prisutnosti u zemlji.

Plan bivšeg ministra izraelskog režima je vrlo lukav, ali pragmatičan, jer bi mogla nastati pukotina, koja bi se pretvorila u jaz između Sirijaca i Irana, ali i Irana i Rusije.

Ali to nije sve. Kao što je izvijestio Jerusalem Post, Gideon Sa'ar je tijekom posjete okupiranoj Golanskoj visoravni također pozvao vladu da na tom području poveća židovsku populaciju.
"Ovaj ogromni teritorij, s takvim velikim potencijalom, trebao bi biti puno naseljeniji nego danas. Vlada bi trebala odrediti jasne ciljeve kako bi u skoroj budućnosti udvostručila židovsku populaciju na Golanskoj visoravni", izjavio je Gideon Sa'ar.
I ovo su izjave koje se ne bi smjele podcijeniti, prije svega zbog činjenice da se Gideon Sa'ar često spominje kao budući premijer nakon Benjamina Netanyahua.

Činjenicu da Sa'ar ove izjave daje u vrijeme ekstremnih napetosti između Izraela i Sirije i Irana, te nakon što se izraelska vojska na okupiranom Golanu po prvi put suočila s raketnim odgovorom iranske i sirijske artiljerije, treba uzeti u obzir.

Golanska visoravan je u središtu sukoba Damaska i Tel Aviva i glavni je razlog za "puzajući" sirijsko-izraelski rat. Izrael je nakon okupacije anektirao teritorij Golana i nikakve rezolucije Ujedinjenih naroda nisu mogle prisiliti izraelski režim da Golansku visoravan vrati Damasku.

Ova je regija trenutno ključ izraelske strategije. Ne samo zato što na vojnoj razini predstavlja klin koji dopire do ravnice Damaska, već i zbog svojih dragocjenih prirodnih resursa. Planine su vrlo bogate vodom, koja za Izrael vrijedi više od zlata. Samo brdo Hermon podmiruje trećinu izraelskih potreba za vodom, a na tom su području počela i istraživanja naftnih polja.

Stoga svaki napad izraelskog režima na Siriju, ma koliko predstavljao flagrantno kršenje međunarodnog prava i agresiju na suverenu zemlju, nikako ne smije izazvati emotivne reakcije, posebno ne odluke temeljene na nerazumijevanju sirijske stvarnosti.

Bashar Al-Assad to dobro zna, što je potvrdio u svom nedavnom intervjuu za grčki list Kathimerini. Iran i Rusija također.