Predsjedniku Donaldu Trumpu sve osim potpunog prekida uvoza iranske nafte bilo je premalo, budući da on kroz svođenje izvoza iranske nafte "na nulu" nastoji ostvariti preduvjete za brzo slabljenje iranskog gospodarstva i njegove vojne moći, a posljedično i pad vladajuće garniture u Teheranu i političkog poretka, uspostavljenog nakon velike islamske revolucije iz 1979. godine, čija se godišnjica ovih dana u Iranu upravo obilježava. Spomenute ciljeve, do sada, na tako drastičan način nije pokušala ostvariti niti jedna prethodna američka administracija.
Međutim, na putu uspjeha novih Trumpovih - nikada oštrijih protuiranskih sankcija, iskrsnuli su brojni problemi, koji, u prvom redu, svjedoče o teškom odricanju od svoje vanjske politike i nacionalnih interesa velikih američkih saveznica u EU, i "žilavosti" tih država, koje proteklih mjeseci postojano upozoravaju Washington i prijete zaobilaženjem dolara u trgovanju s Iranom, uspostavom svog samostalnog ili zajedničkog platnog sustava, paralelnog SWIFT-u koji je podložan utjecaju Washingtona i njegovim sankcijskim udarima jer je oslonjen na američki dolar, i td. i td. Takva tvrda Trumpova politika prijeti slabljenjem kohezijskih veza između Washingtona i njegovih partnera jer ne uočava potrebu za sagledavanjem i njihovih, a ne samo američkih interesa.
A da velike i brzorastuće zemlje ne žele trgovati svojim ključnim nacionalnim interesima, osim turske, svjedoči i nedavna indijska kupnja ruskih sustava proturaketne obrane S-400 "Triumf" za više od 5 milijardi dolara, usprkos snažnom američkom protivljenju i prijetnjama sankcijama. Druga vijest o indijskom "neposluhu" stigla je prošli tjedan, kroz informaciju, kako će se u studenom održati sastanak između Indije, Rusije i Irana oko konačnog otvaranja prometnog koridora "Sjever-jug" (Indija-Iran-Azerbajdžan-Rusija-EU). On je Indiji važan jer joj je to najbliži i najbrži način za plasman proizvoda u Europu i zaobilaženje pakistanskog teritorija i eventualnih rizika koji proizlaze iz složenih indijsko-pakistanskih odnosa.
Smatra se kako bi se startom ovog prometnog koridora, dugog 7,2 tisuća kilometara i koji je opasna alternativa Sueskom kanalu, indijskim proizvodima otpravljenim iz luke Mumbaj (na zapadu Indije) preko iranskog i azerbajdžanskog teritorija i ruske kaspijske luke Astrahan, a odatle žaljeznicom do Europske unije, smanjilo vrijeme isporuke za čak 30-40% (količina roba preveženih u jednoj godini procjenjuje se na 20-30 milijuna tona). Primjerice, indijski proizvodi, koji će se prevoziti tim koridorom, iz Mumbaja će u Moskvu stizati čak 20 dana prije nego što je to sada slučaj, kada se njihov prijevoz odvija kroz Sueski kanal i dalje Sredozemnim morem do europskih luka. Isto tako, značajno bi se skratilo vrijeme dostave, a time i cijena indijskih roba i za europsko tržište.
Trump je postao nervozan
Zbog svega navedenog Trump postaje nervozan. Rezultati netom održanih međuizbora možda i izgledaju kao polovičan uspjeh (rapublikanci su izgubili Predstavnički dom, a zadržali većinu u Senatu), jer će demokratima biti vrlo teško provesti impeachment, ali će zato Trumpu biti nemoguće provesti bilo kakve ozbiljne reforme koje će se gotovo sigurno automatski susresti s velikim "NE" od strane njegovih oponenata u Predstavničkom domu, koji i ima ključnu moć. Zato su i "upale u uši" Trumpove riječi-pomirnice, izrečene svega dva dana nakon izbora, kojima on poziva demokrate na suradnju s ciljem završetka podjela u društvu, usprkos što su iz Demokratske stranke nakon proglašenih rezultata međuizbora stizale otvorene izjave kako će Trumpu prirediti "pakao". Uz svu unutarnju nestabilnost i političke podjele, Trumpu na ruku ne ide niti sve veći otpor njegovoj politici i od strane američkih vanjskih saveznika i partnera (najnoviji je stigao iz EU kroz ponovljenu inicijativu o stvaranju jedinstvene europske vojske). Zato je trebalo nešto žurno učiniti. I učinjeno je!
Trump je prije desetak dana promijenio smjer svoje vanjske politike za 180 stupnjeva: prvo, u pretprošli četvrtak telefonski je razgovarao s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i nakon dugo vremena i postojanog uvođenja i najava novih carina najavio mogućnost postizanja trgovinskog sporazuma (na predstojećem summitu G20 u Argentini) i završetka "trgovinskog rata" s Pekingom (iako je u to teško vjerovati, osim u slučaju da jedna od strana značajno ne popusti u svojim tvrdim stavovima, što je nemoguće. Prije vjerujem kako dvije mega-države ulaze u dugotrajnu fazu hladnog rata).
To je za Trumpa vrlo važno zbog sve snažnijih negativnih reakcija i upozorenja i unutar američke, a ne samo svjetske političke i poslovne javnosti na moguće teške posljedice, ne isključivo po kinesku već i po američku ekonomiju; i drugo, "omekšao" je svoj tvrdi i neprikosnoveni stav kada je u pitanju iranski izvoz nafte - konkretno, omogućio je za osam država-velikih kupaca iranskog "crnog zlata" njegov daljnji (makar i umanjeni) uvoz, bez straha od uvođenja američkih sankcija (radi se o Japanu, Južnoj Koreji, Kini!, Tajvanu, Turskoj, a iz EU samo Grčkoj i Italiji!).
Iako je ta mjera privremenog, polugodišnjeg karaktera, i trebala bi sprječiti nagli porast cijena nafte kroz iznalaženje alternativa iranskoj nafti na svjetskom tržištu, što za sada nije moguće usprkos saudijskom maksimalnom povećanju proizvodnje, već je sada jasno kako će Iran i dalje nastaviti izvoziti dobar dio svoje nafte, a da nema nikakvih čvrstih jamstava da to neće moći činiti i nakon ožujka iduće godine. Dakle, Trumpovi snovi o brzom slamanju Irana posredstvom sankcija vjerojatno će ostati u sferi lijepih želja i ničega više.
Američka prijetnja SWIFT-u
Američka administracija također je izvršila veliki pritisak i na međunarodni platni sustav SWIFT kako bi isključio iranske banke iz svoje bankovne mreže. S obzirom na strah od mogućih posljedica SWIFT je upravo to i učinio, tvrdeći kako to radi zbog očuvanja stabilnosti svjetskog financijskog sustava, pri tom niti jednom rječju ne spominjući američke sankcije Iranu!. Sve se to dogodilo usprkos upozorenjima brojnih financijskih stručnjaka da to SAD ne učini. Tako su u svojoj kolumni u New York Timesu, prije desetak dana ugledni američki politolog Henry Farrel i profesor Abraham Newman napisali, kako su uvjereni da bi taj potez urušio američki utjecaj na međunarodnu financijsku arhitekturu i na njezine saveznike i protivnike.
A još su prije dvije godine ugledni američki ekonomisti i članovi prethodne administracije upozoravali kako druge zemlje mogu početi tražiti alternative dolaru i organizacijama poput SWIFT-a, ukoliko SAD nastavi preko njih projicirati svoju silu i nametati svoje interese. A upravo se to događa. Platni promet u bilateralnim odnosima između sve više zemalja počinje se (u apsolutnim brojevima još uvijek relativno malo, ali s tendencijom ubrzanog povećanja) odvijati i u drugim nacionalnim valutama velikih svjetskih zemalja. Nedavno je njemački ministar vanjskih poslova Europskoj uniji predložio stvaranje vlastitog platnog sustava, kao ekvivalnta SWIFT-u. Tim se stavovima pridružuju i francuski državni dužnosnici, tvrdeći, kako je nužno razdijeliti europske banke od američkog financijskog tržišta. A taj bi korak predstavljao istinsku konkurenciju Europske unije SAD-u u financijskom smislu.
Međutim, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton upozorio je kako SWIFT ne bi smio riskirati i baciti izazov SAD-u kada je u pitanju Iran. Drugim riječima, postavio mu je ultimatum kojeg ovaj nije imao snage ignorirati.
U daljnjoj Trumpovoj protuiranskoj politici puno će toga ovisiti i o novom sazivu Kongresa, uzimajući u obzir kako su se demokrati snažno opirali američkom povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom, kojeg je usvojila Obamina administracija. Svojedobno je i u krugovima Obamine administracije bilo onih koji su zagovarali izbacivanje Rusije iz bankovnog sustava SWIFT zbog krize u Ukrajini, ali je Moskva odmah najavila kako će taj potez smatrati objavom rata protiv Rusije. On se službeno nikada nije razmatrao, a kasnije se taj prijedlog mogao čuti još samo vrlo rijetko.
Podsjećamo, SWIFT je međunarodni financijski institut, osnovan 1973.g., sa sjedištem u Bruxellesu, kojeg je utemeljilo 19 država i 248 banaka. Kroz njega se ostvaruje većina današnjih globalnih bankovnih transakcija.
Rusko-kinesko-iranska "smrtonosna formula"
Postoji još jedan veliki problem po Washington, o kojem se počinje govoriti u pojedinim svjetskim analitičkim krugovima, iako on, sada, kada je Bijela kuća donijela odluku o popuštanju (makar i samo privremenom) prema državama uvoznicama iranske nafte, vjerojatno neće biti realiziran. Ali neovisno o tome, uvjek ostaje mogućnost njegove primjene ukoliko bi zatrebalo. Radi se o tome, da bi iransku naftu mogla početi kupovati Rusija, a svoju prodavati Kini. To je fantastično osmišljena formula stratega triju zemalja (ali "smrtonosna" po Trumpovu protuiransku politiku), kojom se, s jedne strane Kini osigurava praktički neometan uvoz nafte, a Iranu izvoz nafte u količinama koliko je to Kina do sada i činila tj. u velikoj mu se mjeri (budući da je Peking, uz Indiju, najveći uvoznik iranske nafte) osigurava daljnja energetska, financijska, gospodarska, a time i politička stabilnost, uključno i stabilan razvoj njegovih oružanih snaga.
Rusija, zapravo, u ovakvom scenariju služi kao nezaobilazni most i za Iran i za Kinu i time u njima jača svoj utjecaj. Jer Moskva, ukoliko se stanje u njezinim odnosima sa SAD-om relativno brzo ne promijeni na bolje (vidjet ćemo što će se dogoditi nakon američkim međuizbora i predstojećeg sastanka Trump-Putin u Argentini krajem ovog mjeseca), zapravo i nema što izgubiti ili kalkulirati. Ona je ionako pod teškim i sve jačim sankcijskim i diplomatskim pritiscima SAD-a, koji se u ukupnim ruskim političkim krugovima i javnosti, sada već gotovo bez zadrške tumače kao definitivno nastojanje američkog političkog establišmenta za totalnim uništenjem Rusije, ne samo kao bitnog igrača na međunarodnoj sceni, već u doslovnom smislu tih riječi.
Takav, krajnje radikalan političko-ekonomsko-financijski potez od strane trokuta Moskva-Peking-Teheran u ovoj velikoj naftnoj "igri" koju je pokrenuo Washington, zapravo bi značio i definitivnu podjelu svijeta na Zapadni i Istočni blok, s pojavom čitavog niza manjih država, koje su ionako sve nervoznije zbog nesnalaženja u novonastalim geopolitičkim okolnostima, proizišlim iz proteklih godina započete bitke titana za globalnu dominaciju, ili "samo" promjenu postojećeg svjetskog poretka. Međutim, niokakvom novom svjetskom poretku, zapravo, i ne može biti riječi. Jer da bi on nastao veliki se igrači međusobno moraju dogovoriti, a do toga je još vrlo dalek i trnovit put. A to samo znači kako se čitav svijet nalazi u vremenu razbijenog starog i nepostojanja novog poretka, ili, kraće rečeno - u kaosu!
Komentari čitatelja
na naše novosti