putin
© PixaBay
"Rusija je preuzela oreol vrhovnog posrednika moći na Bliskom istoku", objavio je britanski Telegraf. Članak počinje ovako:

"Status Rusije kao neprikosnovenog posrednika u raspodeli moći na Bliskom istoku zacementiran je nastavkom trijumfalne turneje Vladimira Putina po prestonicama tradicionalno američkih saveznika". "Donald Tramp je Putinu predao Bliski istok na tacni" naslov je kolumne u Telegrafu. "Putin je iskoristio Trampovo povlačenje iz Sirije da dodatno učvrsti ulogu na Bliskom istoku", navodi se u Fajnenšel tajmsu.

Američka štampa citirala je britansku: Putin je sada novi gospodar Srednjeg istoka. Teško nama. No pre nego što donesemo zaključak da je Trampovo izvlačenje poslednjih 1000 vojnika iz Sirije američki Denkerk, potreban je detaljniji osvrt.

MESEC TRIJUMFA

Da, Putin je svoje poteze vešto odigrao. Diplomatskim rečnikom Britanaca, ruski predsednik se "pružio više nego što je dugačak". On se slaže sa svima.

Rado je viđen gost u Iranu kod ajatolaha, redovno se sastaje sa Benjaminom Netanjahuom, dragoceni je saveznik Bašara el Asada, a ove nedelje ugostio ga je i kralj Saudijske Arabije i vladari Ujedinjenih Arapskih Emirata. Oktobar 2019. godine bio je za njega mesec trijumfa.

Ipak, treba sagledati šta je to što je Putin nasledio i kakve su njegove sposobnosti da igra ulogu posrednika u raspodeli moći na Bliskom istoku. On ima na raspolaganju jednu jedinu pomorsku bazu na Mediteranu, Tartus u Siriji, koja datira još iz 1970. godine, i novu vazduhoplovnu bazu Hmejm, takođe u Siriji.

SAD imaju sedam NATO saveznika na prostoru Mediterana - Španiju, Francusku, Italiju, Hrvatsku, Albaniju, Grčku i Tursku, kao i dva saveznika na Crnom moru - Rumuniju i Bugarsku. Raspolažemo stacioniranom vojskom i bazama u Avganistanu, Iraku, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji, Kataru, Omanu i Džibutiju. Rusija nema na raspolaganju tako impresivnu lepezu vojnih uporišta, ni na Bliskom istoku, niti u Persijskom zalivu.

Naša je ekonomija najveća na svetu, dok je ruska slabija od italijanske i ne čini čak ni deseti deo američke ekonomije. I sada kada smo se povukli iz sirijskog građanskog rata a Kurdi sklopili dogovor sa Damaskom, razmislite koliko je vruć krompir koji smo prebacili u Putinovo naručje. On je sada čovek koji se nalazi između Turske i Sirije.

Čovek koji mora zbližiti diktatore koji mrze jedan drugoga. Tu je najpre predsednik Erdogan, koji zahteva 30 kilometara dubok pojas sirijske pogranične teritorije, kako bi sprečio sirijske Kurde da se ujedine sa turskim Kurdima iz Radničke partije Kurdistana. Erdogan želi da se koridor proširi za još 450 kilometara, od Manbidža, istočno od Eufrata, širom Sirije do Iraka (Erdogan je u međuvremenu objavio da je takav dogovor postignut sa potpredsednikom SAD Majklom Pensom; prim. NS).

Ali tu je i Bašar el Asad, pobednik u zastrašujućem osmogodišnjem civilnom ratu, koji baš i nije tako voljan da preda više od osam hiljada kvadratnih kilometara sirijske teritorije u ruke turskim trupama na trajnu okupaciju.

Izmiriti ova dva naizgled nepomirljiva sirijska i turska zahteva je sad Putinov problem. Ukoliko mu pođe za rukom da reši ovo pitanje, trebalo bi da dobije Nobelovu nagradu.


Komentar: Putin je zaslužan za svjetska priznanja više puta zbog svojih postignuća u zemlji i inozemstvu, bez obzira na to što se događa.


"KRALj SIRIJE"

"Putin je novi kralj Sirije" navedeno je u uvodniku Vol strit džornala, od četvrtka.

Ta Sirija čiji je Putin sada navodno kralj ima na svojoj teritoriji Hezbolah, Al Kaidu, ISIS, Irance, Kurde i Turke na njenim severnim granicama, kao i Izraelce na Golanskoj visoravni. Pet stotina hiljada Sirijaca poginulo je tokom građanskog rata. Sirija je ostala bez polovine svog predratnog stanovništva, dok su milioni u izbeglištvu u Turskoj, Libanu, Jordanu i po evropskim zemljama.

Ako Putin želi da bude kralj takve zemlje a Asad nema ništa protiv, kako to tačno ugrožava Sjedinjene Američke Države, udaljene deset hiljada kilometara odatle?

U sredu se dve trećine republikanaca iz Predstavničkog doma pridružilo demokratama koje predvodi Nensi Pelosi kako bi odbacili Trampovu odluku o izvlačenju američkih trupa iz Sirije i raskidanju savezništva sa našim kurdskim saveznicima. Gnev republikanaca zbog iznenadnog napuštanja Kurda je razumljiv.

Ali koliko dugo bismo po mišljenju Republikanske stranke trebali da zadržimo vojsku u Siriji i da kontrolišemo situaciju u severoistočnom kutku zemlje? Ukoliko bi sirijska vojska htela da nas potisne iz zemlje, s kojim pravom bismo mi vodili rat protiv te vojske unutar Sirije, njihove države?

A ukoliko su Turci voljni da osiguraju svoju granicu, trebamo li mi da se upustimo u rat protiv našeg NATO saveznika kako bismo ih u tome sprečili? Da li bi američki avioni poletali iz turske baze Indžirlik da napadnu turske snage koje se bore u Siriji?

Ako Kongres misli da su naši interesi u Siriji od vitalne važnosti za SAD, toliko da bismo zbog njih trebali da vodimo rat (protiv Sirije, Turske, Rusije, Irana), zbog čega onda Kongres ne ukaže na te interese i ne odobri rat u cilju njihove zaštite?

Naš spoljnopolitički establišment iskoristio je Trampovu odluku da ga iskritikuju i da zauzme čerčilovsku pozu. Ali tom establišmentu očigledno nedostaje nužna samouverenost kako bi ubedili zemlju da glasa za rat u kojem bismo branili ono što oni smatraju vitalnim američkim interesima i vrednostima.

Ako je Putin kralj Sirije, razlog je to što je bio spreman da plati materijalnu i ljudsku cenu neophodnu da se održi rusko uporište na Mediteranu i spase saveznik Bašara el Asad, koji bi bez njega pao sa vlasti.

Bez rizika nema profita. Videćemo da li će se Putinu svideti njegova nagrada.

Preveo Luka Ugrica
Izvor Buchanan.org