Komentar: Donosimo Vam ekskluzivni prijevod 24. poglavlja knjige Earth Changes and the Human Cosmic Connection ("Zemaljske promjene i ljudsko-kozmička veza") Pierra Lescaudrona i Laure Knight-Jadczyk.

Prvo poglavlje možete pronaći ovdje.


Zemaljske promjene

Dokazi


Prema službenoj znanosti, Zemlja trenutno pati od "antropogenog globalnog zatopljenja". Ljudska aktivnosti, međutim, doprinosi samo 5% atmosferskim emisijama CO2,1 i CO2 samo malo doprinosi (3%) emisiji stakleničkih plinova.2 5% od 3% znači da CO2 kojeg izaziva čovjek doprinosi samo 0,15% "efektu staklenika". Za usporedbu, vodena para - koja je sama prirodnog porijekla - doprinosi nevjerojatnih 95% efekta staklenika.3

Ako ostavimo propagandu o klimatskim promjenama sa strane, jasno je da su pri kraju 20. stoljeća, podaci o "zagrijavanju" koje su klimatolozi globalnog zatopljenja koristili kako bi unaprijedili svoju tezu počeli pokazivati niže prosječne temperature, te da ovo hlađenje (poput zagrijavanja koje mu je prethodilo) nije ljudskog nego kozmičkog podrijetla. Ako je, kako tvrde zagovornici antropogenog globalnog zatopljenja, ljudska emisija ugljičnog dioksida glavni uzrok nedavnog zatopljenja na Zemlji, kako bi to moglo objasniti zašto se drugi planeti u našem Sunčevom sustavu također zagrijavaju? Tijekom posljednjih 50 godina ili slično, Zemljina prosječna temperatura je, po nekim procjenama, porasla za oko jedan stupanj. Tijekom tog istog razdoblja, globalno zatopljenje je primijećeno na Marsu,4 Neptunu5 i Plutonu.6 Je li to samo slučajnost?

Slika 108 pokazuje IPCC7 predviđanja temperatura (narančasta krivulja, crvena krivulja, plava krivulja i zelena krivulja) u odnosu na promatrane temperature (crna izglađen krivulja i ružičasta nazubljena krivulja). Primjetite da prizemno zagrijavanje (Y-os) predstavlja odstupanje od prosječne globalne temperature u odnosu na razdoblje 1960. - 1990. Na primjer, izmjerena temperatura za 1998. godinu (ružičasta krivulja) bila je 0.55 stupnjeva viša od prosjeka 1960 - 1990. godine. U 2011. godini bilo je samo 0,35 stupnjeva toplije. To znači da je između 1998. i 2011. godine, prosječna temperatura pala za 0,2 stupnja prema samim podacima IPCC-a. Što kažete na to kao "skrivanje pada"?8

Zagrijavanje kako je predvidio IPCC
© IPCC
Slika 108: Zagrijavanje kako je predvidio IPCC naspram promatranog hlađenje.
Iako su svi IPCC modeli predviđali jak i stalan porast temperatura (oko jednog stupnja u 40 godina), mjerenja zapravo pokazuju da, od maksimuma iz 1998. godine, promatrane temperature su konstantno niže nego što se predviđalo. Crna krivulja, koja prikazuje trogodišnju prosječnu promatranu temperaturu, otkriva stalno hlađenje barem od 2003., prije više od 10 godina. Ovaj ukupni trend prema dolje nevoljko je i dijelomično priznat od strane IPCC-a u rujnu 2013. u njihovom Fifth Assessment Report.9

Kao što je ranije spomenuto, 10 trenutnom solarnom ciklusu, SC24, bilo je potrebno neuobičajeno dugo da počne i nije dosegnuo jasan maksimum, pokazujući dvostruki maksimum, što je neobična karakteristika. Osim toga, SC24 je prošao kroz svoj maksimum na početku 2014.11 Sunčeva aktivnost je sada počela padati još i više. Promatrani prosječni maksimum za SC24 je ispod 70,12 što znači da je SC24 najslabiji ciklus od SC14, koji je pokazao maksimum od 64 u veljači 1906. 13 SC14 je trajao od 1902. do 1913. godine, jedna od najhladnijih godina 20. stoljeća.

Prosječna godišnja globalna površinska temperatura
© Sott.net, prilagođeno od Goddard Institute for Space Studies
Slika 109: Prosječna godišnja globalna površinska temperatura i SC14.
Prije SC14 postojao je i drugi zabilježeni drastičan pad Sunčeve aktivnosti i temperature, poznat kao "Maunder Minimumu", 14 razdoblje od 70 godina koje je počelo oko 1645., u kojem su sunčeve pjege gotovo nestale s površine Sunca.

Iako je službeno promatranje i bilježenje sunčevih pjega započelo tek 1760. godine (vidi plavu krivulju na slici 110), niski broj sunčevih pjega koje karakteriziraju Maunder Minimun nije bio zbog nedostatka opservacija jer su još astronomi Cassini, de La Hire, Hevelius i Picard 15 provodili sustavna solarna promatranja u to vrijeme (vidi crvene točkice na slici 110). Niski broj Sunčevih pjega je jednostavno zbog malog broja Sunčevih pjega koje su se pojavljivale.
Slika 110: Sunčeva aktivnost tijekom Maunder Minimuma.
© Wikimedia Commons/Global Warming Art
Slika 110: Sunčeva aktivnost tijekom Maunder Minimuma.
Jedna od pozitivnih posljedica "Malog ledenog doba", koje je u najširem opsegu trajalo od oko 1350. do oko 1850., bila je izuzetna kvaliteta Stradivarius violina, koje su izrađene od drva koja su rasla tijekom tog hladnog razdoblja. Zbog jake hladnoće, ovo drvo je imalo vrlo male krugove, zbog čega je bilo vrlo gusto i imalo jedinstvena akustična svojstva.16 Ovu pozitivnu notu sa strane, Malo ledeno doba bilo je tmurno vrijeme koje je sa sobom donijelo niske temperature, jake zime, loše žetve, glad, kugu i društveni nemir.17 Prema povjesničarima Elizabeth Ewan i Janay Nugent, 18 glad koja je pogodila Francusku 1693. i Norvešku 1695. i Švedsku 1696. ubila je oko 10% 19 stanovništva u svakoj od tih zemalja.

Ne samo da je smanjena solarna aktivnost promatrana tijekom posljednjih nekoliko godina slična nedostatku aktivnosti viđene oko 1650., Maunder Minimumu također je prethodilo razdoblje povećane solarne aktivnosti (u "Srednjovjekovnom Maksimumu'). 20 Kao što je prikazano na slici 111 (plavo područje), većina 20. stoljeća bilo je razdoblje iznimno intenzivne solarne aktivnosti, 21 poznato kao "moderni maksimum" ili "veliki solarni maksimum".22
Slika 111: Sličnosti između kasnog srednjeg vijeka i modernog doba.
© Sott.net, prilagođeno od NASA / MSFC
Slika 111: Sličnosti između kasnog srednjeg vijeka i modernog doba.
Već godinama, glavni mediji žestoko su podržali dogmu o zatopljenju uzrokovanom ljudskom aktivnošću dok su se očiti dokazi o globalnom zahlađenju nagomilavali. Usprkos 10 godina negiranja, neovisni znanstvenici su uvjerili mnoge da priznaju globalno zahlađenje koje je započelo na prijelazu stoljeća. TheSpace i Science Research Center, nezavisna američka klimatska istraživačka tvrtka, predviđa budući klimatski scenarij sasvim različit od onog koji je predvidio IPCC:
The Space i Science Research Center (SSRC) objavio je danas da najnoviji globalni temperaturni podaci do 31. siječnja 2011. godine, koristeći se NASA-inim i NOAA-inim vremenskim satelitima podržavaju prijašnja predviđanja SSRC-a da je u tijeku povijesni pad globalnih temperatura i da je započelo doba prethodno predviđene klimatske promjene dugog i dubokog globalnog zahlađenja.

Direktor SSRC-a John L. Casey objašnjava: "Na temelju podataka iz AMSR-E instrumenta na NASA-inom Aqua satelitu, površinske temperature mora koje su upravo objavljene ovaj tjedan pokazale su da je to njihov najveći pad od kad je satelit počeo s radom 2002. Ovaj veliki pad od toplih temperaturih razina viđenih u 2010. godini također podržava i dramatičan pad temperatura atmosfere u donjoj troposferi, gdje živimo, s podacima koji dolaze od NOAA-inog satelita. U sadašnjim stopama pada, i oceanske i atmosferske temperature vjerojatno će uskoro nadmašiti temperaturne padove postavljene u periodu 2007. - 2008. Čak i s malom korekcijom koja se obično vidi nakon tako naglog pada, nema sumnje da Zemlja ulazi u produženi period globalnog zahlađenja, i uskoro će se postaviti još jedan rekordni pad u temperaturama do vremenskog okvira studeni - prosinca 2012. kao što je prognozirano tijekom SSRC-ove objave za medije 10. svibnja 2010.'23
Uzroci

Kao što je pokazano iznad, Sunce je neuobičajeno mirno već nekoliko godina. Sunce izlazi svako jutro i, doista, svake večeri zalazi. Međutim, solarna aktivnost varira uz temperaturu našeg planeta (slika 112).
Slika 112: Broj Sunčevih pjega u odnosu na prosječnu temperaturu u razmaku od 10.000 godina.
© NOAA
Slika 112: Broj Sunčevih pjega u odnosu na prosječnu temperaturu u razmaku od 10.000 godina.
Ono što je navedeno gore samo pokazuje korelaciju između Sunčeve aktivnosti (broj sunčevih pjega) i temperature zemljine površine. Dalje, mi ćemo objasniti kako smanjena sunčeva aktivnosti (i također povećanje kometarne prašine u atmosferi) uzrokuje globalno hlađenje Zemlje.

Prema standardnoj znanosti, ogromna razlika u solarnoj aktivnosti kao što se odražava u broju Sunčevih pjega ima malo ili nikakvog utjecaja na energetsku proizvodnju Sunca. Doista, sunčevo zračenje i ostaje skoro pa stabilno sa samo 0,1% varijacija u odnosu na solarnu konstantu.24 Međutim, takva mjerenja samo uzimaju u obzir iradijaciju, tj. mjerljiva solarna zračenja. Primjetite također da je zračenje mjereno tijekom lijepog vremena. Dakle, to ne uzima u obzir naoblačenja.

Dok Sunce doista emitira zračenja - ultraljubičasto, vidljivi spektar, infracrveno, gama zrake, X-zrake - ono također izbacuje ogromne količine čestica kroz svoje solarni vjetar.25 Ovaj odljev ioniziranih čestica (uglavnom protona i elektrona, uz ukupni pozitivni naboj) igra važnu ulogu u elektromagnetizmu Sunčevog sistema26 uključujući magnetske štitove Zemlje i Sunca.

Sada, ako pad u Sunčevoj iradijaciji zbog smanjene sunčeve aktivnosti nije uzrok globalnog hlađenja, kako smanjena sunčeva aktivnost vodi globalnom hlađenju? Čini se da je jedan ključni faktor formacija oblaka.

Oblaci imaju učinak i hlađenja i zagrijavanja. Oblaci imaju učinak hlađenja jer oni vraćaju nazad u svemir oko polovice dolazećeg sunčevog svjetla koje bi inače zagrijalo Zemlju (to je razlog zašto su oblačni dani hladniji od sunčanih).27 Oblaci također mogu imati učinak zagrijavanja (efekt staklenika) hvatanjem topline koja izlazi iz Zemljine površine (to je razlog zašto su oblačne noći toplije nego noći bez naoblake).

Radijacijski "proračun" oblaka (da li oblaci više zagrijavaju ili hlade?) bila je stvar znanstvenih pretpostavkih dok tri posvećena satelita nisu poslana u svemir tijekom 1980-ih za mjerenje nadolazećeg svjetla Sunca i odlaznog infracrvenog zračenja.28

Rezultati su bili jasni. Sveukupno, 29 oblaci imaju snažan efekt hlađenja.30 Na primjer, ako se ništa drugo nije promijenilo, uklanjanje oblačnog pokrivača bi povećalo temperaturu površine Zemlje za oko 10 ° Celzijevih.31

Slika 113: Mjesečna vrijednost brzine sunčevog vjetra. Okomite linije odgovaraju solarnim minimumima (1845–2000).
© Rangarajan et al.
Slika 113: Mjesečna vrijednost brzine sunčevog vjetra. Okomite linije odgovaraju solarnim minimumima (1845–2000).
Oblaci su sastavljeni od vodenih kapljica u suspenziji u zraku. Da bi se ove kapljice formirale, tri faktora su uključena:
  1. Temperatura mora pasti dovoljno nisko (ispod točke rosišta) da bi se kondenzacija dogodila. Tijekom kondenzacije, atmosferska vodena para (voda u plinovitom obliku) transformira se u kapljice (sitne kapljice vode u tekućem obliku).
  2. Također, atmosferske čestice moraju biti prisutne kako bi se kapljice formirale.32 Ove čestice se zovu "jezgra kondenzacije oblaka". Bez njih, čak i ako su temperature bile vrlo niske ne bi bilo kondenzacije, a time ni oblaka.33 Kao što je već objašnjeno, 34 Zemlja je doživjela velik porast atmosferske kometarne prašine u zadnjih nekoliko godina. Ove čestice prašine djeluju kao potencijalna jezgra kondenzacije oblaka. Uočite da čak i kada atmosferska prašina ne stvara oblake, ima učinak hlađenja kao što je opisano ranije (globalno zatamnjenje).
  3. Kozmičke zrake ubrzavaju formiranje oblaka. U nastavku ćemo opisati taj proces.
Slika 114: Oblaci odražavaju Sunčevo zračenje više nego radijaciju Zemlje. Sve u svemu, oblaci izazvaju hlađenje.
© Sott.net, prilagođeno od skeptikalscience.com
Slika 114: Oblaci odražavaju Sunčevo zračenje više nego radijaciju Zemlje. Sve u svemu, oblaci izazvaju hlađenje.
Kao što je ranije spomenuto, 35 Sunčevo magnetsko polje i magnetsko polje Zemlje napaja aktivnost Sunca. Ta polja doslovno djeluju kao magnetski štitovi protiv nadolazećih kozmičkih zraka; Sunčevo magnetsko polje (heliosfera) odbija oko 50% kozmičkih zraka. 36 Za usporedbu, Zemljino magnetsko polje nije tako učinkovito u zaštiti od kozmičkih zraka. Čak i ako u potpunosti nestane, broj nadolazećih kozmičkih zraka će se samo povećati za 3%. 37 To jest, Sunce odrađuje većinu "zaštitnog" rada.

Kozmičke zrake su nabijene čestice (uglavnom protoni) koje gotovo mogu dostići brzinu svjetlosti ako su visoko energetične. Njih generiraju zvijezde i supernove. 38 Naše Sunce također proizvodi kozmičke zrake (solarni vjetrovi), ali one su energetski slabe (samo oko 700 km/s). 39

Dakle, kada se Sunčeva aktivnost smanji, solarni vjetrovi (kozmičke zrake niske energije) se smanje (vidi sliku 113), ali i Sunčev magnetski štit slabi, omogućavajući većoj količini visoko energetskih kozmičkih zraka da dođu do Sunčevog sustava i na kraju našeg planeta. Negativnu korelaciju između Sunčeve aktivnosti i toka kozmičkih zraka je dokazalo nekoliko istraživača. 40, 41
Broj sunčevih pjega
© Climate4you.com
Broj sunčevih pjega (plava krivulja) usporedno s brojem kozmičkih zraka (crvena krivulja) u razdoblju od 1958-2010. Primjetite da je nakon 2000. godine (vertikalna tirkizna linija), broj Sunčevih pjege oštro pao, a kozmičke zrake doživjele drastično povećanje.
Kada se približavaju Zemljinoj atmosferi, kozmičke zrake se kombiniraju i interaktiraju s česticama Zemljine atmosfere, što dovodi do brzo kretajućih čestica koje se zovu "sekundarne kozmičke zrake". 42 Ovaj čestični nered javlja se uglavnom između 15 i 25 km iznad naših glava 43 i dovodi do samo jedne vrste čestice koja je u mogućnosti doći do površine Zemlje u velikom broju i bez znatnog gubitka energije: muoni. (Vidi sliku 116.)
Slika 116: Sudar između protona (zelena lopta - primarna kozmička zraka) i atmosferski čestica (nakupine ljubičastih kugli - ugljik ili berilij) formira muon (plave lopte).
© Triumf.ca
Slika 116: Sudar između protona (zelena lopta - primarna kozmička zraka) i atmosferski čestica (nakupine ljubičastih kugli - ugljik ili berilij) formira muon (plave lopte).
Muoni su poput elektrona osim njihove mase: oni su 200 puta teži od elektrona. Također, muoni imaju izuzetno kratak vijek 44 i oni se brzo pretvaraju u elektrone. 45 No, zbog svoje vrlo velike brzine, muoni imati dovoljno vremena da prodru duboko u našu atmosferu i šire elektrone poput "kolateralne štete" duž cijelog njihovog atmosferskog putovanja.

Na slici 117. vidimo od vrha do dna kako kozmičke zrake (žuta strelica) generiraju (preko muons) elektrone (crveni krugovi). Elektroni ubrazaju formiranje nakupina (tirkizno plavi krugovi) izrađenih od pozitivno nabijenih molekula u suspenziji u atmosferi kao što su prašine gline , ugljika, sumpornog dioksida (zeleni krugovi), što na kraju dovodi do stabilnih i električki neutralnih nakupina (plavi krugovi) koje djeluju kao kondenzacijske jezgre (tamno plavi krug) oko koje se kapljica vode mogu oblikovati.
Elektroni su glavni katalizatori molekularnog grupiranja, tj. stvaranje oblaka kapljica.
© Sott.net, prilagođeno od Svensmark
Elektroni su glavni katalizatori molekularnog grupiranja, tj. stvaranje oblaka kapljica.
Katalizirajući učinak elektrona je više puta eksperimentalno pokazan u komorama oblaka. 46

Znajući da su glavni uzroci nastajanja oblaka kozmičke zrake i atmosferska prašina, te da su ta dva faktora u porastu zbog pretpostavljenog približavanja Nemesisa (uzemljujući Sunce i smanjujući njegovu aktivnost) i njegovog roja kometa, možemo očekivati ukupno povećanje u oblačnom pokrivaču u budućnosti i rezultirajući efekt hlađenja.

Zapravo, ovaj trend je započeo prije nekoliko godina. Oko 2000. godine, kada je solarna aktivnost počela slabiti i kada se atmosferska prašina od kometa počela povećavati, ukupna naoblaka se počela povećavati (vidi sliku 118). 47 48
Slika 118: Ukupna naoblaka (%) između 1983. i 2010. godine (plava nazubljena linija). Ljubičaste linije pokazuju linearnu regresiju. Crvena okomita crta prikazuje 2000. godinu, kada se naoblaka počela povećavati.
© Sott.net, prilagođeno od Climate4you
Slika 118: Ukupna naoblaka (%) između 1983. i 2010. godine (plava nazubljena linija). Ljubičaste linije pokazuju linearnu regresiju. Crvena okomita crta prikazuje 2000. godinu, kada se naoblaka počela povećavati.
Uočite da svi faktori i mehanizmi koji sudjeluju u globalnom zahlađenju možda neće djelovati na strogo linearan način. Znanost o vremenu je bila jedan od prvih disciplina koja je priznala koncept "leptirovog učinka" . 49 Mali uzroci mogu zaista dovesti do velikih učinaka, te dva naizgled neovisna učinka mogu djelovati sinergistički kako bi proizveli nerazmjerne posljedice. Vremenski fenomeni uključuju granične efekte i povratne sprege. Jedan dobro dokumentirana nelinearni vremenski fenomen je led-albedo efekt, gdje uzrok i učinak pojačavaju jedni druge:

ledeni pokrivač
© How Stuff Works
Slika 119: Stalni ledeni pokrivač tijekom posljednjeg ledenog doba - mlađi drijas - koji se dogodio prije 12.800 godina.
Snijeg i led su bijeli i vrlo reflektirajući. Oni imaju ono što znanstvenici nazivaju vrlo visok albedo - to je mjera koliko svjetla površina odražava. Između 70 i 80 posto sunčevih zraka koje pogode ovu vrstu zamrznute površine odbijene su natrag u svemir. Dakle, zemlja ili voda ispod snježnog pokrivača ne dobivaju priliku da apsorbiraju velik dio tog sunčevog zračenja. . . dok tamnija morska voda i zemlja lako apsorbiraju sunčevu svjetlost.

Sada zamislite da se malo topline doda u sustav. To je upravo ono što se događa u stvarnom svijetu; znanstvenici kažu da je prosječna temperatura na Aljasci porasla za 4 stupnja fahrenheita od 1950-ih. S toplijim temperaturama, nešto snijega i leda se topi, izlažući tamniju zemlju ili vodu ispod njega. Ove površine imaju mnogo niže albedoe - otvkrivena voda reflektira manje od 10 posto solarne energije koja je pogodi, na primjer. Dakle više topline apsorbira krajolik.

A zatim i povratna sprega počne djelovati. Više topline apsorbira tamnija površina, tako da se više snijega i leda otopi. Više tamnije površine je izloženo, što dovodi do apsorpcije još više topline, više snijega i leda se otopiti i tako dalje. Samo mali porast temperature može pokrenuti ovaj ciklus u pokret. Suprotni efekt je također moguć; mali pad temperature doveo bi do više snijega i leda, doveo bi do više sunčevog zračenja koje se vraća natrag u svemir, dovelo bi do hladnijih temperatura, doveo bi do više snijega i leda, i tako dalje. Znanstvenici opisuju dolazak proteklih ledenih doba na ovaj način. 50
Led-albedo efekt može također biti pogoršan efektom "povrata zagrijavanja/hlađenja", zbog (neantropogenog) globalnog zagrijavanja kojeg je naš planeta doživio tijekom većeg dijela 20. stoljeća. 51 52 Ovo zatopljenje dovelo je do isparavanja masivnih količina vode iz oceana, mora, jezera, snijega, leda i rijeka. Globalno hlađenje počelo je oko prijelaza stoljeća, 53 ali prosječne temperature su i dalje visoke i još uvijek postoje ogromne količine vodene pare u atmosferi (slika 120).

Slika 120: Atmosferska vlaga na razini mora od 1948. Uočite da, istodobno s globalnim zatopljenjem, vlažnost se postepeno povećavala između 1948. i 2004. godine (crvena linearna regresija). Od tada je ovaj porast, kao i globalno zatopljenje, zaustavljen.
© Kalnay et al.
Slika 120: Atmosferska vlaga na razini mora od 1948. Uočite da, istodobno s globalnim zatopljenjem, vlažnost se postepeno povećavala između 1948. i 2004. godine (crvena linearna regresija). Od tada je ovaj porast, kao i globalno zatopljenje, zaustavljen.
Sa tako velikim količinama vlage u atmosferi, oštra zime mogla bi generirati masivne padaline, što dovodi do opsežnog pokrivača leda i snijega koji bi mogli povećati led-albedo efekt do točke u kojoj se planet ne bi mogao zagrijati opet kad dođe "proljeće", a time i iskusiti zimu u trajanju od nekoliko godina.

Osim toga, vodena para je, daleko, glavni "staklenički plin", 54 hlađenje i posljedična kondenzacija znači da bi bilo manje efekta staklenika. Manji efekt staklenika vodi do više hlađenje. Na slici 121 imamo dvije povratne sprege (staklenička sprega i albedo sprega) koje se međusobno podržavaju i potencijalno doprinose globalnom hlađenju.
Slika 121: Interakcija stakleničke povratne sprege i albedo povratne sprege.
© Sott.net
Slika 121: Interakcija stakleničke povratne sprege i albedo povratne sprege.
Povratne sprege i nelinearni sustavi mogu djelomično objasniti zašto se ledena doba pokreću mnogo brže nego što se prijašnje očekivalo. Sve do nedavno, znanstvenici su vjerovali da je posljednjem ledenom dobu - ono koje je istrijebilo mamute i druge vrste prije otprilike 12.800 godina, a što predstavlja vrlo jak dokaz kometarnog udara 55 56 - trebalo 10 godina da obuzme Europu. 57

Dodatna istraživanja William Patterson sa Sveučilišta u Saskatchewanu koje je uključivalo analizu depozita blata iz Lough Monreagh u County Clare, Irska, otkrila su da bi sjeverna hemisfera mogla biti gurnuta 58 u ledeno doba u samo tri mjeseca. 59 Patterson je opisao ovu neočekivano naglu promjenu u sljedećim terminima:
To bi bilo kao da Irsku danas uzmete i pomaknete do Svalbarda, stvarajući ledene uvjete u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. 60
Nelinearna priroda Zemljinog vremenskog sustava je takva da su učinci uzrokovani svim gore navedenim promjenama teški za predvidjeti i vjerojatno interaktiraju sinergistički jedan s drugim. Zato je jako moguće da zbroj učinak tih promjena daleko nadmašuje učinak svake pojedine promjene. Iz tog razloga, globalno hlađenje može napredovati mnogo snažnije i mnogo brže nego što se očekivalo.

Reference:
  1. Segalstad, T., 'Correct Timing is Everything - Also for CO2 in the Air', CO2 Science, Volume 12, Number 31: 5 August 2009. Pogledajte: www.co2science.org/articles/V12/N31/EDIT.php
  2. Tomkin. J., 'What gas lies behind greenhouse effect?', Phys. Today, December 1992, pp. 13 - 15.
  3. Freidenreich, S. et al., 'Solar radiation absorption by CO2, overlap with H2O, and a parameterization for generalcirculation models', Journal of Geophysical Research: Atmospheres, Volume 98, pp. 7255 - 7264
  4. Taylor, J., 'Mars Is Warming, NASA Scientists Report',The Heartland Institute, 1 November 2005. Смотрите: news.heartland.org/newspaper-article/2005/11/01/mars-warming-nasa-scientists-report
  5. Hammel, H. & Lockwood, G. 'Suggestive correlations between the brightness of Neptune, solar variability, and Earth's temperature', Geophysical Research Letters, Volume 34, 8 April 2007. Pogledajte: www.agu.org/pubs/crossref/2007/2006GL028 764.shtml
  6. 'Pluto is undergoing global warming, researchers find', MIT News, 9 October 2002. Pogledajte: web.mit.edu/newsoffice/2002/pluto.html
  7. Međuvladin panel o klimatskim promjenama
  8. Black, Richard, ''Hide the decline' revisited', BBC News, 2 November 2011. Pogledajte: www.bbc.co.uk/news/science-environment-15538 845
  9. Idso, C. D., Carter, R. M., Singer, S. F., and Soon, W., 'Scientific Critique of IPCC's 2013 'Summary for Policymakers",Watts Up With That?, 19 October 2013. Pogledajte: wattsupwiththat.com/2013/10/19/scientific-critique-of-ipccs-2013-summary-for-policymakers/
  10. Pogledajte Promjene Sunčeve aktivnosti
  11. 'Monthly sunspot numbers', Australian Government - Bureau of Meteorology. Pogledajte: ips.gov.au/Solar/1/6
  12. Izglađene mjesečne vrijednosti jedva su dosegle 70 sunčevih pjega po mjesecu na početku 2012. i na kraju 2013. godine. Pogledajte: sidc.oma.be/sunspot-index-graphics/sidc_graphics.php and solarscience.msfc.nasa.gov/predict.shtml
  13. Adams, M., 'MSFC Solar Group', NASA. Pogledajte: solarscience.msfc.nasa.gov/predict.shtml
  14. Soon, W. & Yaskell, S., Maunder Minimum i promjenjiva veza Sunca i Zemlje, str. 8-15. Zapravo nije Walter Maunder, nego njemački astronom Gustav Sporer taj koji je retrospektivno identificirao, sredinom 19. stoljeća, razdoblje poznato kao "Maunder Minimum". Ovaj je posljednji pojam skovao tek 1976. godine Jack Eddy s High Altitude Observatory u Koloradu u odnosu na Waltera Maundera, nadređenog s London Observatory koji je o toj temi pisao 1890-ih, nekoliko godina nakon Sporerovog djela. Vidi: Svensmark, H. i Calder, N., The Chilling Star, str. 16
  15. Soon, W. & Yaskell, S., Maunder Minimum And the Variable Sun-Earth Connection, pp. 8-15
  16. Ibid. p.21
  17. Ben-Menahem,A. Historical Encyclopedia of Natural and Mathematical Sciences, Volume 1, p. 1207
  18. Soon & Yaskell, op. cit., p. 28
  19. Elizabeth, E. & Janay, N., Where is the Family in medieval and early modern Scotland?
  20. Primjetite da je ta brojka zapravo prilično konzervativna.
  21. Soon & Yaskell, op. cit., p. 17
  22. Solanki, S., Usoskin, I., Kromer. B, Schussler. M & Beer, J., 'Unusual activity of the Sun during recent decadescompared to the previous 11,000 years', Nature 431 1084 - 7
  23. Abreu, J. et al., 2008, 'For how long will the current grand maximum of solar activity persist?', Geophys. Res. Lett.
  24. 'Global Cooling Begins and Global Warming Ends with Record Drop in Temperatures', Space and Science Re-search Center, 4 February 2011. Pogledajte: www.spaceandscience.net/sitebuildercontent/sitebuilderfiles/ssrcpressrelease2-2011globalcooling.pdf
  25. IPCC, Third Assessment Report - Climate Change 2001, Working Group I: The scientific basis, Chapter 6.11
  26. Varijacije 1,3 vata / m2 u odnosu na 1366 vata / m2 za prosječno sunčevo zračenje.
  27. McCanney, J.M., Atlantis To Tesla, The Kolbrin Connection, p.7
  28. Gerd, Prölss, Physics of the Earth's Space Environment: An Introduction, p. 281-282
  29. Committee on Scientific Accomplishments of Earth Observations from Space, Earth Observations from Space: The First 50 Years of Scientific Achievements (2008). p. 26
  30. The Earth Radiation Budget Experiment (ERBE), NASA. Смотрите: science.larc.nasa.gov/erbe/
  31. Osim visoko nadmorskih cirusa koji zrače u svemir manje topline nego što blokiraju da izađe sa Zemlje. Pogledajte: 'Clouds and radiations', NASA Earth Observatory. earthobservatory.nasa.gov/Features/Clouds/
  32. Ramanathan V. et al., 'Cloud-Radiative Forcing and Climate: Results from the Earth Radiation Budget Experiment', Science, Vol. 243, No. 4887. (Jan. 6, 1989), pp. 57-63
  33. Svensmark, Henrik & Calder, Nigel, The Chilling Star, p.67
  34. To se može primijetiti intuitivno kada se promatra kako su vrhovi oblaka obično bijeli (vrlo reflektivni) a dna su siva (upijajuće). Vidi: Svensmark & Calder op. cit. str. 67
  35. Sijanje oblaka uspješno se koristi od 1950-ih. Osnovni princip je oslobađanje čestica (iz zrakoplova ili raketa) u atmosferu kako bi se potaknulo stvaranje kapljica vode..
  36. Osim vrlo specifične vrste nukleacije nazvane "homogena nukleacija", gdje nije potrebna nijedna čestica a vodena para (plinovita faza) izravno se pretvara u kristale leda (kruta faza) bez prolaska kroz tekuću fazu. Vidi: Chandrasekar, Basics of Atmospheric Science, str. 127
  37. Pogledajte: Povećanje aktivnosti kometa
  38. Pogledajte dio 21. poglavlja "Globalno zatamnjenje": Povećanje aktivnosti kometa
  39. Svensmark, Henrik & Calder Nigel, The Chilling Star, p.48
  40. Ibid., p. 61
  41. Ibid., p. 41
  42. Ibid., p. 42
  43. Kirkby, J. et al., 'Cloud formation may be linked to cosmic rays', Nature, 476, pp. 429-433 (2011)
  44. Svensmark, H et al., 'Variation of cosmic ray flux and global cloud coverage: A missing link in solar climaterelationships'. J. Atmos. Solar-Terr. Phys., 59, 1225 - 1232.
  45. Ibid., p.52
  46. Ibid., p.53
  47. 2 milijuna sekunde. Ibid p.55
  48. Ibid., p.54-55
  49. Elektroni kozmičke zrake kombiniraju se s molekulama O2: e- + O2 -> O2-O2- privlači molekule vode (Wn) i prebacivanjem liganda dovodi do klastera vode O3:O2-.Wn + O3 -> O3-.Wn-1 + O2 + W1O3 oksidira SO2: O3- + SO2 -> SO3- + O2 Tada SO3- reagira s molekulama vode što dovodi do sumporne kiseline: SO3- + Wn -> H2SO4 + Wm. U ovom trenutku, elektron je katalizirao stvaranje stabilne molekule koja može djelovati kao nuklearno sredstvo. Pogledajte: Svensmark, et al., 'Experimental evidence for the role of ions in particle nucleation under atmospheric conditions', Proc. R. Soc. A, February 2007
  50. Količina oblaka veće razine počela se povećavati 2000., oblaci srednje razine 1996., a oblaci niske razine 2009. godini. Pogledajte: NASA/ISCCP, Cloud analysis - Part 7: isccp.giss.nasa.gov/climanal7.html
  51. Nažalost, ISCCP je prestao prikupljati podatke o pokrivaču oblaka u 2010. godini.
  52. Taj je izraz prvi put izražen u naslovu govora predavanja američkog matematičara i meteorologa i pionira teorije kaosa, Edwarda Lorentza: 'Da li je mahanje krila leptira u Brazilu pokreće tornado u Teksasu?' Pogledajte: Ghys, E., 'The butterfly effect',12 th International Congress on Mathematical Education, 8-15 July 2012, COEX,Seoul, Korea
  53. Villiger, M., 'The Arctic - Our Global Thermostat',Scientific American, 15 June 2004. Pogledajte: www.pbs.org/saf/1404/features/thermostat.htm
  54. Solanki, S. K., Usoskin, I. G., Kromer, B., Schussler, M. and Beer, J., 'Unusual activity of the Sun during recentdecades compared to the previous 11,000 years', Nature 431 1084 - 7
  55. Abreu, J. A. et al., 'For how long will the current grand maximum of solar activity persist?',Geophys. Res. Lett., 2008
  56. Lockwood, M., Rouillard, A. P. & Finch, I. D., 'The rise and fall of open solar flux during the current grand solarmaximum, Astrophys. J., 2009
  57. Ovisno o izvorima, doprinos vodene pare stakleničkom učinku iznosi između 66% (Fleagle,1994) i 95% (Freidenreich, 1993).
  58. Mahaney, W. et al., 'New Evidence from a Black Mat Site in the Northern Andes Supporting a Cosmic Impact12,800 Years Ago',Journal of Geology, Vol. 121, No. 4 (July 2013), pp. 309-325
  59. Wittke, J. et al., 'Evidence for deposition of 10 million tons of impact spherules across four continents 12,800 y ago', PNAS, 2013
  60. Taylor, K., 'Rapid climate change', American Scientist, Vol. 87, No. 4, July-August 1999