Gledamo društvo koje su institucionalni rasizam i ekonomske poteškoće gurnuli do tačke pucanja, i koje je odlučilo da uzvrati udarom u srce globalne imperije
sjedinjene države
Evo jedne priče za laku noć.
Nekada davno hrabra nacija uspela je da se oslobodi od tiranije Britanske imperije i da svetu podari slobodu i demokratiju. Uz pomoć heroja poput abolicionista, Abrahama Linkolna, Martina Lutera Kinga mlađeg i Malkoma Iksa, ova zemlja je prevazišla svoju rasnu nejednakost, i postala svetleći primer ljudskih prava, uvaženi prijatelj demokratskih društava širom sveta i omraženi neprijatelj svih tiranskih režima. Ova zemlja ima svoje mane i grehe iz prošlosti, ali je najbolji predvodnik i zaštitnik liberalnog svetskog poretka kojem možemo da se nadamo.
A evo i jedne priče za razbuđivanje.
Nekada davno jedna zemlja je mnogo ojačala tako što je izašla neokrznuta iz dva svetska rata koji su uništili infrastrukturu njenih protivnika. Moćne sile brzo su se okupile oko ove nove supersile i počele da uvlače i druge zemlje u nešto što liči na imperijalni savez. Nakon dugog i iscrpljujućeg hladnog rata, ova imperija je uspela da nadvlada jedinu suparničku supersilu, nakon čega je počela da sve druge zemlje usisava u svoj imperijalni savez. Ukoliko bi se neka država usprotivila tom planu, bivala bi podrivana, sabotirana i napadana sve dok ne bi ili kolabirala, ili pristala da bude uvučena u imperijalnu mrežu.
POLICIJA ŠTITI IMPERIJU

Strukture moći koje se protežu širom sveta sada su centralizovane oko ove zemlje, koja je ujedno i dom najvećeg broja milijardera na planeti i najmoćnije vojne sile u istoriji čovečanstva. Budući da se oko nje vrti nepojmljiva količina moći, uspostavljeni su mehanizmi uz pomoć kojih se čuva stabilnost i status kvo. Oni uključuju najnapredniji sistem propagande u istoriji sveta, orvelijansku mrežu domaće špijunaže, rastuću cenzuru interneta i, povrh svega drugog, visoko militarizovane policijske snage.

Oni koji upravljaju imperijom koja je pustila pipke u svaki deo planete oduvek su bili svesni da Ahilovu tetivu njihove mašinerije predstavlja mogućnost da stotine miliona ljudi koji žive i rade u ovoj zemlji jednog dana odluče da im imperijalni status kvo ne ide u prilog, te da više ne žele da se nad njima vlada na dosadašnji način. Svesni su da poslednja linija odbrane od ovakvog scenarija leži u mogućnosti primene ekstremnog nasilja nad svojim stanovništvom sve dok ono ne prestane da se buni, pa im ne pada na pamet da se odreknu ove mogućnosti. Od nje zavisi kompletna globalna imperija.

E sad, ako ste celog života slušali priču za spavanje a nikada niste čuli priču za razbuđivanje, prirodno je da pomislite kako je zahtev za okončanjem policijske brutalnosti najnormalnija stvar na svetu. Isto tako je prirodno da pomislite da će ljudi biti besni kada policajac koji pred kamerom svesno uguši čoveka ne bude automatski uhapšen i procesuiran za ubistvo, i da će biti neophodne drastične i brze sistemske promene kako bi se ublažio bes građana. Takođe je prirodno da očekujete kako će "blješteći grad na gori" (jedna od metafora za SAD koju su koristili gotovo svi američki predsednici, prim. prev.) stati uz svoje građane, a protiv ubilačkih tendencija policijskih snaga.
bijela kuća
© Eric Baradat/AFP/Getty ImagesDemonstranti u sukobu sa kordonom policije ispred Bele kuće, Vašington, 30. maj 2020.
Međutim ukoliko vam je poznata priča za razbuđivanje, ne očekujete da će se desiti išta slično. Jasno vam je da rasna nejednakost nikada nije iščezla iz predmetne zemlje, i da establišment koji još uvek na zgradi FBI-ja drži ime Edgara Huvera nema nameru da preispituje ulogu policije. Jasno vam je i da uloga policije nije da štiti narod i da mu služi, već da štiti imperiju i da njoj bude na usluzi, baš kao što je slučaj i sa vojskom. Takođe vam je jasno da je mogućnost da imperija svoje sve naoružanije policijske snage liši mogućnosti primene nasilnih metoda nije ništa veća od mogućnosti da likvidira svoje vazdušne snage ili nuklearne glave. Oni će pričati prazne priče i klečati na kolenima pozirajući za fotografe, ali nikada neće dobrovoljno razoružati svoje subjekte.

To ne znači da su ljudi koji zahtevaju ovakve promene blesavi ili nerazumni; zahtev da policajac nema pravo da vas ubije je najsmislenija i najrazumnija stvar na svetu, barem prema onome za šta se policija izdaje i što Amerika tvrdi da jeste. Ali stvar je u tome što ni policija ni Amerika nisu ono što tvrde da jesu. Priča za spavanje i priča za razbuđivanje nemaju dodirnih tački.

POBUNA ZATVORENIKA

O tome se ovde radi. Svedoci smo frontalnog sukoba između priče koju američke političke, medijske i obrazovne institucije pričaju Amerikancima o tome šta je njihova zemlja, i realnosti onoga što njihova zemlja zaista jeste. Nesklad između dve priče konačno je doveden do tačke pucanja, pa sada svi mogu da vide kako izgleda kad pada maska slobodne liberalne demokratije.

Gledamo društvo koje je usled institucionalnog rasizma, ekonomskih poteškoća i virusne pandemije konačno gurnuto do tačke pucanja, i koje je zbog toga odlučilo da udari u najtvrđi deo globalne imperije. Priče iščezavaju iz vazduha kao suzavac, a hladna, teška realnost postaje uočljiva sve većem broju običnih Amerikanaca.

Na sve to lider ove države sada otvoreno preti uvođenjem vojne uprave i demonstrante u crnom naziva "teroristima". Video-snimci policijske brutalnosti preplavili su društvene mreže u tolikoj meri da ljudi ne postižu da ih odgledaju. Kršenja Prvog amandmana postala su uobičajena u celoj zemlji dok policijski šefovi, gradonačelnici i guverneri testiraju koliko daleko mogu da idu u kršenju zakona o slobodi okupljanja, a prestonicom patroliraju misteriozni naoružani muškarci u uniformama, koji odbijaju da kažu na čijoj su strani. Specijalisti za gušenje zatvorskih pobuna se regrutuju kao stručni savetnici jer, iz imperijalne perspektive, u toku je pobuna zatvorenika.

Oči celog sveta su uperene u građane iz središta imperije koji su se pobunili protiv svojih ugnjetača u sve nasilnijoj borbi između dve volje. Nasilje je pocepalo tanki veo narativa koji je sve vreme pokrivao priču za spavanje. Trenutno gledamo kako rastrgnute vrpce polako padaju na pod.
prosvjedi sad
© Elijah Nouvelage/Getty ImagesDemonstrant stoji na krovu zapaljenog policijskog automobila tokom protesta u Atlanti, 29. maj 2020.
Onaj ko kontroliše narativ, taj kontroliše i svet. Imperija gubi kontrolu nad narativom. Dugoročno, ovo mora biti dobra stvar. Nema boljeg sredstva za dezinfekciju od sunčeve svetlosti, istina uvek pobeđuje fikciju.

Preveo Vladan Mirković/Novi Standard
Izvor caitlinjohnstone.com