*Upozorenje: u ovom članku su fotografije osetljivog sadržajaŠest tjedana trajao je ubilački pohod Japanaca na kineski grad Nanking. Ubili su 300 tisuća ljudi i silovali najmanje 80 tisuća žena. Na dan 20.1.1938. završio je masakr. Ovu tragediju zovu i 'Silovanje Nankinga'.© Pictures From History/akg-images/ ProfimediaJapanske trupe marširaju ka Nankingu
Grad Nanking imao je te 1937. godine milijun stanovnika i bio je glavni grad Kine. U prosincu te godine Japanci su ga zauzeli i u samo šest tjedana počinili su stravična masovna ubojstva i silovanja.
Naime, trajao je Drugi kinesko-japanski rat, a kad su Japanci bili blizu glavnog grada polovica stanovnika je napustila Nanking zajedno s Vladom, a preostali su postali žrtve jednog od najstrašnijih zločina u povijesti.
Japanski general Matsui Iwane naredio je da se grad potpuno uništi. Cilj mu je bio slomiti duh kineskog otpora. "Ubijte ih sve, spalite sve!" glasila je naredba.
Uskoro su uslijedila masovna pogubljenja.
U samo šest tjedana ubijeno je 300 tisuća ljudi nakon čega je grad u potpunosti devastiran. Povjesničari ovu tragediju zovu i "Silovanje Nankinga", te navode da je ravan Holokaustu.© Wikipedia
'Jama 10.000 leševa'Japanski mornar Sho Mitani, koji je tada imao 18 godina, ispričao je kako su leševi ležali posvuda. U parkovima, na ulicama, na teniskim terenima.
Japanska vojska imala je poseban zvuk trube koji je značio: "
Ubijte sve Kineze koji trče." Tisuće je Kineza odvedeno na masovna smaknuća i pokopano u jami zvanoj "
Jama 10.000 leševa". To je bio rov dugačak 300 metara i širok 5 metara u koji su japanske snage bacale svoje žrtve. Većina povjesničara procjenjuje da je u jami pokopano oko 12.000 žrtava.
Ljudima su vađena srca, utapani su i spaljivani. Užasna mučenja koja su povampireni japanski vojnici radili uključivala su kastracije muškaraca, probadanje očiju šilom, kao i probadanje vagine bajunetima. Ubijali su dojenčad bajunetama, djeci su rezali glave, pokopavali žive ljude. Osim toga, divljački su silovali preko 80 tisuća žena.
© WikipediaJapanski vojnik obezglavljuje kineskog civila
© Pictures From History/akg-images/ ProfimediaJapanski vojnik obezglavljuje kineskog civila
© Pictures From History/akg-images/ ProfimediaJapanski vojnici ubijaju kineskog civila
© Pictures From History/akg-images/ ProfimediaJapanski vojnik obezglavljuje kineskog civila
Silovali su sve od reda i nisu pravili razlike. Silovane su desetogodišnje djevojčice, ali i starice koje su imale preko 70 godina. Silovane su trudnice i časne sestre. Mnoge žene su višestruko silovane, često nasred ulice pa čak i u vjerskim objektima. Većinu bi nakon silovanja ubili. Također, bilo je i slučajeva sodomiziranja muškaraca. Svi koji bi se opirali, ubijani su na licu mjesta.
© Screenshot/hrt
'Vojnik je bajunetom probo fetus'Preživjeli svjedok Tang Junshan prisjeća se užasnih zločina japanske carske vojske:
"Sedma i posljednja osoba u prvom redu bile su trudnice. Vojnik je pomislio kako bi je mogao silovati prije nego je ubije te ju je povukao izvan grupe na mjesto udaljeno desetak metara od nas. Dok ju je pokušao silovati žena se žestoko opirala. Vojnik ju je ubo bajunetom u trbuh. Ona je vrisnula od boli. Tada je vojnik bajunetom probo fetus".
Prema svjedočenju američkog misionara Ralpha L. Philipsa pred američkim Saveznim odborom za istrage bio je "prisiljen gledati kako su Japanci izvadili utrobu kineskom vojniku" te "ispekli na žaru njegovo srce i jetru i pojeli ih".
Philipsov kolega, misionar John Mccullan u svoj dnevnik je zapisao:
"Silovanja, silovanja i još silovanja. Pobrojali smo tisuće silovanja prošle noći i danas."
© screenshot/YouTube
'Nailazimo na leševe svakih 100 do 200 metara'Zapadnjaci koji su ostali u gradu bilježili su zločine i svakodnevno su pisali prosvjedna pisma japanskom veleposlanstvu u kojima su opisivali zločine:
"Danas popodne žena je silovana na Mocka aveniji na kućnom broju 11. Sedam je vojnika ušlo u knjižnicu na sveučilištu u Nankingu. Sa sobom su poveli sedam žena. Tri su silovali prije nego su otišli. Danas je zabilježeno više od 11 silovanja..."
Njemački biznismen, menadžer Siemensa i član nacističke stranke John Heinrich Rabe vidio je ljude ubijene metkom u potiljak, vidio je spaljene žive ljude. Vidio je izmasakrirana tijela žena na ulicama. Zapisao je u svoj dnevnik:
"Obilazimo grad da bi vidjeli koliko su razmjeri uništenja. Nailazimo na leševe svakih 100 do 200 metara. Tijela civila koje sam pogledao imala su rupe od metaka na leđima. Ti ljudi su vjerojatno bili u bijegu, a pucano im je s leđa. Japanci marširaju kroz grad u grupama od 10 do 20 vojnika i pljačkaju sve pred sobom. Gledao sam svojim očima kako su opljačkali kafić našeg njemačkog pekara Herr Kiesslinga. Uništili su i Hempelov hotel kao i sve trgovine u toj ulici..."
John Rabe tada je mnoge civile od sigurne smrti uspio spasiti i u Kini ga se smatra nacionalnim herojem. Samo na njegovom posjedu skrivalo se 600 civila.
Sustavno su se palile zgrade u gradu. Nakon što bi zapalili neku zgradu japanski vojnici bi se sakrili i potom ubijali građane koji bi dolazili gasiti vatru. Opljačkana su sva gradska skladišta, kao i imovina građana. Carska je vojska krala nakit, novac, odjeću, hranu pa čak i domaće životinje. Nekima ni to nije bilo dosta pa su krali stvari poput cigareta, jaja i gumba za odjeću.
© Pictures From History/akg-images/ ProfimediaJapanski vojnici zakopavaju žive ljude
Amerikanka se ubila nakon zločina koje je vidjelaO zvjerstvima japanskih postrojba svjedočio je i jedan od japanskih vojnika u svom dnevniku:
"Moja je desetina sprovela kineske vojnike s broda do obale rijeke Yangtze. Bilo ih je 300. U brodu su bili poredani kao sardine. Patili su. Onda su bili pokošeni strojnicama. Krvi je bilo posvuda. Voda u rijeci postala je posve crvena."
Minnie Vautrin, američka misionarka koja je također boravila u Nankingu u to vrijeme radeći u jezičnoj školi, vodila je dnevnik tijekom svog boravka u Kini. Između ostalog, 16. prosinca 1937. godine zapisala je između ostalog:
"Vjerojatno ne postoji zločin koji danas nije počinjen u ovom gradu. Koliko je tisuća bilo ubijeno pištoljima ili bajunetama vjerojatno nikada nećemo znati. U mnogim slučajevima njihova su tijela zalivena naftom i spaljena."
Zbog svega što je doživjela u Nankingu, u vrijeme japanske okupacije, Vautrin je doživjela živčani slom 1940. godine i vratila se u Sjedinjene Države gdje je iduće godine počinila samoubojstvo.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Međunarodni ratni sud za Daleki istok je osudio i pogubio generala Matsuija, a masakr je i danas osjetljivo političko pitanje. U Japanu mišljenje javnosti o masakrima u Nankingu varira. Premda malo njih poriče da se masakr uistinu zbio, japanski povjesničari i nacionalisti tvrde da su brojke preuveličane ili čak da se nešto takvo nikada nije dogodilo, nego da je samo dio antijapanske propagande.
Komentar: Još 2016. smo objavili članak o
egzorcistima u SAD-u koji pokušavaju objasniti ogroman porast potražnje svećenika za taj obred.
U tom članku smo primjetili kako
u zapanjujućoj knjizi Malachija Martina "Hostage to the Devil" o opsjednutosti demonima i egzorcizmu, on citira priču koja se dogodila u Kini tijekom Drugog svjetskog rata kada su japanski vojnici masovno počinili užasne zločine nad civilima.
Prije svega tog zla, jedan svećenik i njegovi prijatelji su bili svjedoci slučaja opsjednutosti demonima, za koji se činilo da odražava
drugu dimenziju zla, ali da je također bio i nekako povezan s pokoljem i brutalnošću rata.
Također smo se zapitali je li moguće da je oslobađanje američkih proxy snaga poput ISIS-a,
bojne Azov i niza drugih psihopatskih skupina za ubijanje
dio istih procesa i oslobađanja zla na koje aludira članak o porastu potrebe za egzorcizmima? A čini se da se to dogodilo u Kini i drugdje tijekom Drugog svjetskog rata?
Događa li se to i danas?
Danas, 6 godina kasnije, svjedoci smo
užasnih zločina koje ta ista bojna Azov čini nad civilima u Ukrajiini; da navedemo samo nekoliko primjera:
Da li vas ti članci imalo podsjećaju na zločine opisane u članku iznad? Koliko toga se još i ne zna....
A što je sa okultno-nacističkim simbolima koje ukrajinska vojska tako ponosno istiće:
Pogledajte i sljedeće članke, a zatim pročitajte relevantni isječak iz knjige "
Hostage to the Devil", razmislite i odlučite sami:
Isječak iz knjige "
Hostage to the Devil" [hrv.
Taoc Vraga, op.prev.]:
Kad je skupina za potragu stigla do napuštene trgovine žitaricama, lokalno poznate kao Puh-Chi (Jedan Prozor), bombardiranje Nankinga bilo je na vrhuncu. Noćno je nebo bilo svijetlo od užarenih plamenova i ispunjeno eksplozijama. Japanski palikuće su pustošili Nankingove drvene zgrade. Bilo je to 11. prosinca 1937., oko 22:00 sata. Delta Yangtzea je sve do mora bila u rukama Japanaca. Od Šangaja na obali do dvije milje od Nankinga bilo je devastirano područje na kojem se smrt nastanila kao trajna atmosfera. Nanking je bio sljedeći na popisu osvajača. I bez obrane. 13. prosinca trebao je biti datum njegove smrti.
Tjedan dana je policija iz južnog Nankinga tražila Thomasa Wua. Optužba: ubojstvo najmanje pet žena i dva muškarca u najstrašnijim okolnostima: priča se da je Thomas Wu polegnuo svoje žrtve i pojeo njihova tijela. Na kraju tjedne besplodne potrage, otac Michael Strong, misionarski župnik okruga, koji je krstio Thomasa Wua, je neočekivano poslao vijest da je pronašao traženog čovjeka u skladištu Puh-Chija. No policijski kapetan nije razumio poruku koju mu je poslao otac Michael: "Provodim egzorcizam. Molim vas, dajte mi malo vremena." *
*Ovo je jedini egzorcizam o kojem se govori u ovoj knjizi za koji nemam transkript i za koji nisam mogao voditi opsežne intervjue. Moj jedini izvor bio je sam otac Michael, koji mi je prepričao te događaje i dopustio mi čitanje njegovih dnevnika.
Glavna vrata Puh-Chija bila su odškrinuta kad je stigao šef policije. Mali skup muškaraca i žena stajao je i promatrao. Mogli su vidjeti oca Michaela kako stoji nasred prostorije. U jednom kutu nalazila se još jedna figura, mladi, goli čovjek, iznenada obavijen neprirodnim izgledom drevnih godina, s dugim nožem u rukama. Na policama unutarnjih zidova skladišta, ležali su redovi i redovi golih leševa u raznim fazama sakaćenja i truljenja.
"TI!!" goli muškarac je vrištao dok se policijski kapetan laktom probio prema vratima: "Želiš znati MOJE ime!" Riječi "ti" i "moje" udarile su kapetana kao dvije stisnute šake preko ušiju. Vidio je kako svećenik vidno vene i tetura unatrag. No, čak i tada, bio je to taj glas koji je naveo kapetana da se zapita. Poznavao je Thomasa Wua. Nikada ga nije čuo da govori takvim glasom.
"U ime Isusovo", slabim glasom je počeo Michael, "naređujem ti ..."
"Odlazi odavde! Gubi se odavde, ti prljavi stari eunuše!"
"Oslobodit ćeš Thomasa Wua, zli duše, i..."
"Vodim ga sa sobom, ti svinjo", začuo se glas iz Thomasa Wua. "Vodim ga. I nikakva snaga nigdje, nigdje, čuješ me, nas ne može zaustaviti. Jaki smo kao smrt. Nitko nije jači! A on želi poći! Čuješ? On želi!"
"Reci mi svoje ime ..."
Svećenika je prekinula iznenadna rika. Nitko nije mogao kasnije reći kako je požar počeo. Palikuća? Iskra koju je vjetar donio iz zapaljenog Nankinga? Bilo je to poput iznenadne, bučne zasjede koju je izazvao nijemi signal. Vatra je u trenu skočila, kao živa crvena trava, jurila je po stranama skladišta, duž zakrivljenog krova, i preko drvenog poda uz zidove.
Policijski kapetan je već bio unutra i uhvatio je oca Michaela za ruku i izvukao ga van.
Glas Wua slijedio ih je kroz buku: "Sve je jedno. Budala! Svi smo isti. Uvijek smo bili. Uvijek."
Michael i kapetan su tada već bili vani i okrenuli su se kako bi slušali.
"Samo je jedan od nas. Jedan ..."
Ostatak rečenice utopio se u iznenadnoj eksploziji gorućeg drva.
Sada se stakleni pravokutnik jednog prozora zatamnio od dima i prljavštine. Za nekoliko minuta bilo bi nemoguće išta vidjeti. Michael je odteturao i zavirio unutra. Kroz prozor je Thomas na trenutak mogao vidjeti nepomično lice, užasnu sliku nacerene agonije, kao oživjelu Boschovu noćnu moru.
Dugi i brzi jezici plamena lizali su Thomasove sljepoočnice, vrat i kosu. Kroz šištanje i pucketanje vatre, Michael je mogao čuti Thomasa kako se smije, ali vrlo slabo, gotovo nečujno. Između plamena mogao je vidjeti police s njihovim sivo-bijelim teretom leševa. Neki su se topili. Neki su gorjeli. Oči koje cure iz duplji poput razbijenih jaja. Kosa gori u malim čupercima. Prvo, prsti na rukama i nogama, nosovi i uši, zatim cijeli udovi i trup koji se tope i crne. I miris. O Bože! Taj miris!
Tada je pukla čvrstina Thomasova osmijeha; činilo se da mu je lice zamijenjeno drugim licem sa sličnim cerenjem. Najvećom brzinom kao na kaleidoskopu, dugi niz lica dolazio je i odlazio, treperio jedno za drugim. Sva nacerena. Sva s "Kainovim otiskom palca na bradi", kako je Michael opisao biljeg koji ga je proganjao do kraja života. Svaki par usana bio je zaobljen u obliku nacerene Tomasove posljednje riječi: "Jedan!" Lica i izraze koje Michael nikada nije poznavao. Neke je mislio da poznaje. Neke je znao da zamišlja. Neke je vidio u povijesnim knjigama, na slikama, u crkvama, u novinama, u noćnim morama. Japanski, kineski, burmanski, korejski, britanski, slavenski. Stari, mladi, bradati, obrijani.
Crni, bijeli, žuti. Muški, ženski. Brže. I brže. Svi se cere s istim smiješkom. Sve više i više. Michael je osjećao kao da se spušta niz beskrajnu traku lica, desetljeća i stoljeća i tisućljeća koja su prolazila kraj njega, sve dok se brzina konačno nije usporila, i pojavilo se posljednje nacereno lice, ovjenčano mržnjom, s bradom sa samo jednim velikim otiskom palca.
Sada je prozor bio potpuno crn. Michael nije mogao ništa vidjeti. "Kajin ..." počeo je slabo govoriti sam sebi. Ali spoznaja koja je došla poput uboda noža, zaustavila je riječ u njegovu grlu, upravo u trenu kada kao da mu je netko zašištao u unutarnje uho: "Opet krivo, budalo! Kajinov otac. Ja. Kozmički Otac Laži i Kozmički Gospodar Smrti. Od početka svih početaka. Ja ... ja ... ja ... ja ... ja .."
Michael je osjetio oštru bol u prsima. Snažna ruka mu je bila oko srca gušeći njegovo kretanje, a nepodnošljiva težina ležala je na njegovim prsima, savijajući ga. Čuo je kako mu krv udara u glavi, a zatim i glasan, huk vjetar. Zasljepljujući bljesak svjetla preletio mu je pred očima. Srušio se na tlo.
Snažne ruke otrgnule su Michaela od prozora baš na vrijeme.
Skladište je sada bilo pakao. Uz prasak, krov se srušio. Plamen je pobjedonosno naglo porastao i polizao vanjske zidove, goreći i proždirući.
"Maknite starog odavde!" vrisnuo je kapetan kroz dim i smrad. Svi su se povukli. Michael, prebačen preko ramena jednog muškarca, nesuvislo je brbljao i jecao. Kapetan je jedva razabrao riječi:
"Nisam uspio ... nisam uspio ... moram se vratiti. Molim vas ... Molim vas ... moram se vratiti ... ne kasnije ... molim vas ..."
Kada su Michaela odveli u bolnicu, njegovo stanje je bilo kritično. Osim opeklina i udisanja dima, doživio je i manji srčani udar. I sve do sljedeće večeri, nastavio je biti u deliriju.
Prije pada Nankinga, prokrijumčarili su ga vjerni policijski kapetan i nekoliko župljana. Krenuli su prema sjeverozapadu, i jedva su izbjegli stežuću japansku mrežu.
Dana 14. prosinca, japansko vrhovno zapovjedništvo pustilo je 50.000 svojih vojnika na grad uz zapovijed da se ubije svaka živa osoba. Grad je postao klaonica. Čitave grupe muškaraca i žena korištene su za vježbanje bajuneta i mitraljeza. Drugi su živi spaljeni ili polako izrezani na komadiće. Redovi djece sa odrubljenim glavama od strane samuraja-časnika koji su se natjecali tko će jednim zamahom mača skinuti više glava. Žene su masovno silovane, a zatim ubijane. Fetusi su živi istrgnuti iz maternica, izrezani i nahranjeni psima.
Sve u svemu, više od 42.000 ljudi je ubijeno. Smrt je obavila Nanking kao što je već obavila cijelu deltu Jangcea. Životinje i usjevi su uginuli i istrunuli na poljima.
Kao da je duh s kojim se Michael zapetljao u mikrokozmosu jezive mrtvačnice Thomasa Wua u predgrađu Nankinga - "Kozmički Gospodar Gmrti" - pušten na slobodu nad svim zemljama. U događajima koji su potresli svijet u ratnim godinama, neka posebna zloba je bila oslobođena, utisnula se na stotine tisuća s ubodom apsolutnog i neodoljivog autoriteta. Smrt je bila najjače oružje. Riješila je sve sporove oko toga tko je gospodar. I na kraju je sve uzela kao svoje žrtve, stavljajući sve na jednaku razinu. U ratu, gdje je smrt bila pobjednik, pokušali su je imati na svojoj strani.
Komentar: Još 2016. smo objavili članak o egzorcistima u SAD-u koji pokušavaju objasniti ogroman porast potražnje svećenika za taj obred.
U tom članku smo primjetili kako u zapanjujućoj knjizi Malachija Martina "Hostage to the Devil" o opsjednutosti demonima i egzorcizmu, on citira priču koja se dogodila u Kini tijekom Drugog svjetskog rata kada su japanski vojnici masovno počinili užasne zločine nad civilima.
Prije svega tog zla, jedan svećenik i njegovi prijatelji su bili svjedoci slučaja opsjednutosti demonima, za koji se činilo da odražava drugu dimenziju zla, ali da je također bio i nekako povezan s pokoljem i brutalnošću rata.
Također smo se zapitali je li moguće da je oslobađanje američkih proxy snaga poput ISIS-a, bojne Azov i niza drugih psihopatskih skupina za ubijanje dio istih procesa i oslobađanja zla na koje aludira članak o porastu potrebe za egzorcizmima? A čini se da se to dogodilo u Kini i drugdje tijekom Drugog svjetskog rata?
Događa li se to i danas?
Danas, 6 godina kasnije, svjedoci smo užasnih zločina koje ta ista bojna Azov čini nad civilima u Ukrajiini; da navedemo samo nekoliko primjera:
A što je sa okultno-nacističkim simbolima koje ukrajinska vojska tako ponosno istiće: