Komentar: Iako je prošlo skoro osam godina od ovog pisma, i u međuvremenu se dogodila velika ekonomska kriza (koju se lijepo predviđa u ovom tekstu), neke stvari su više-manje ostale iste. I iako je pismo upućeno građanima Francuske, njegov sadržaj je primjenjiv na veliku većinu država svijeta, a pogotovo na one koje još nisu do kraja u raljama neoliberalnog kapitalizma.


Slika
To nije bilo na meniju!

(mali plakat [u tanjuru]: Generalni štrajk)
Građani Francuske,

Kako biste se osjećali kada bi:

Morali zadužiti se, u iznosu od 5 ili 10 godišnjih plaća, ukoliko želite imati svoj dom?

Morali uzeti skupo privatno zdravstveno osiguranje ukoliko želite ikakvu medicinsku njegu?

Svaka bolnica odbila pružiti čak i osnovno zbrinjavanje onima koji nemaju privatno medicinsko osiguranje?

Ostali bez ijednog programa socijalne podrške, bez osiguranja u slučaju nezaposlenosti, za vas, vašu obitelj i vašu djecu?

Morali raditi između 40 i 60 sati tjedno, sa samo jednim tjednom dozvoljenog godišnjeg odmora - i to tek nakon što ste u radnom odnosu godinu ili dvije?

Morali posuđivati novac, svake godine iznova, samo kako biste prehranili obitelj i zadržali krov nad glavom?

Morali se zadužiti za 100 000 eura kako biste platili fakultetsko obrazovanje svoga djeteta?

Vaša zaduženost na kreditnim karticama dosegla iznos koji niste u mogućnosti ikada otplatiti i bili prinuđeni raditi sve do svoje smrti?

Fakulteti bili sponzorirani od strane korporacija i obvezatni podučavati isključivo program predodređen od strane tih istih korporacija?

Cjelokupna infrastruktura i nacionalna dobra Francuske bila „privatizirana“ u korist nekolicine iz redova dobrostojeće elite, koja bi vam tada određivala što možete, a što ne možete činiti u svojoj vlastitoj zemlji, te vam naplaćivala korištenje nacionalnih resursa koji su trenutno društveno vlasništvo svih građana?

Ukoliko možete zamisliti život pod takvim okolnostima, tada ste spoznali kakav je život danas za većinu Amerikanaca. Amerikanci smatraju kako je 50-satni rad tjedno, uz samo jedan tjedan godišnjeg odmora - normalna situacija. Mnoštvo je zastrašujućih slučajeva Amerikanaca, bez zdravstvenog osiguranja, koje bolnica odbija zbrinuti i pružiti im ikakvu njegu. Američki školski sistem rezultirao je s 50% pismene populacije i fakultetskim obrazovanjem dostupnim samo dobrostojećim krugovima.

Amerikanci vjeruju kako je takav život - ovisan o količini novaca koju posjedujete - temelj slobode, jer su im isprali mozak uvjerenjima kako novac čini čovjeka. Želite li isto za Francusku?

Ne poznajete me osobno, ali parafrizirati ću dio govora iz filma „V for Vendetta“:
Ja sam „Edmond Dantés... i ja sam vaš otac. I vaša majka... vaš brat... vaš prijatelj. Ja sam Vi... i ja sam. Ja sam svatko od nas.
U stvarnom životu, ja sam bivši investicijski bankar jedne od vaših najvećih banaka. Imam diplomu iz ekonomije i proveo sam većinu svog odraslog života promatrajući protok internacionalnog kapitala i načine kojima se njime manipulira, od strane vlada i velikih korporacija, sa svrhom služenja njihovim osobnim ciljevima. Ja sam i internacionalni urednik Sott.net-a, jer ga prepoznajem kao najčišći glas Istine na internetu. Ali, dosta priče o meni. Ja želim govoriti o vama, o Francuskoj.

Mnogi francuski državljani prisjećaju se kako je Francuska spavala tijekom 1930. godine, dok je Njemačka grupirala svoje oružane snage i planirala europsku dominaciju, planovi koji nisu bili prikriveni, već ponosno objavljeni od strane Hitlera i njegovih nacista, a ipak - Francuska je spavala, te stoga pretrpjela stravične i neminovne posljedice.

Građani Francuske, vaš Predsjednik - predstavnik podmuklog društva gladnih globalne moći i korporativne elite - jasno je izložio svoje planove, kao što je to i Hitler učinio, a vi i dalje spavate. Podvrgnuti ste invaziji, ne od strane vojske, već invaziji širenja zlokobnih i gnusnih ideja, od strane političkih vođa i medija. Cilj je zaraziti vaše umove tim idejama i pretvoriti stanovnike Francuske u arhitekte vlastite destrukcije. Kada vaš Predsjednik govori o „raskidu“ s prošlošću, ono što on uistinu misli jest slom francuskog društva; uništenje francuskog načina života, koje neće biti ništa manje užasavajuće od prijašnje invazija Hitlera i njegovih hordi.

Poznate su riječi John Fitzgerald Kennedy-a:
„Jer smo suprotstavljeni, diljem svijeta, monolitnoj i nemilosrdnoj zavjeri, koja se primarno oslanja na tajnost kao neprimjetan način širenja svoje sfere utjecaja; na infiltraciju mjesto invazije; na subverziju mjesto prava glasa, na zastrašivanje mjesto slobode izbora; na gerilu noći mjesto vojske danju. To je sistem koji je unovačio nevjerojatnu količinu ljudskih i materijalnih resursa u izgradnju čvrsto isprepletene, visoko-efikasne mašinerije, koja ujedinjuje vojne, diplomatske, obavještajne, ekonomske, znanstvene i političke operacije. I odvija se u tajnosti, a ne javno. Njene pogreške nisu obznanjene već pomno zakopane, njeni disidenti ušutkani, a ne citirani; proračuni nikad upitni, glasine o njoj ne dopiru do uha javnosti, njene tajne nisu nikad razotkrivene. Ona upravlja hladnim ratom, i ukratko, niti jedna demokracija ne može ni sanjati kako će biti ikada sposobna mjeriti se s njom...“
Vaš neprijatelj je dobro organiziran, posjeduje neograničena financijska sredstva, globalan je, nemilosrdan i u posjedu gotovo apsolutne kontrole medija. Vaš neprijatelj je već među vama i u mnogo čemu u vama samima, jer ste uvjetovani razmišljati ograničeno i stoga na samo-ograničavajući način. Vaš neprijatelj planira uništiti vaše zbrinjavajuće socijalne strukture uvođenjem onoga što se naziva „neoliberalno američkim“ ekonomskim modelom; ili, kako ga naziva novinarka Naomi Klein „Disaster Capitalism“ (Kapitalizam za propast, op. prev.)

Navedeni ste vjerovati kako je Francuska nekim čudom izuzeta od predatorstva neoliberalne ekonomije. Velikim dijelom to je postignuto odvajanjem vas od istine - pomoću jezične barijere. Svijet engleskog govornog područja zatrpan je upozorenjima o istinskoj pozadini neoliberalne ekonomije i njenom pravom značenju, no u Francuskoj postoji tek ograničena količina dostupne literature o toj najvažnijoj temi. Zašto je to tako? Zašto zapravo znate tako malo o stvarnim događanjima van Francuske?

G. Sarkozy pokušava manipulirati tom ignoracijom i neznanjem, te poticati preuveličan samointeres i ljubomoru, koja je anatema francuske psihe. Iako ih mrzi priznati, večina pristaša g. Sarkozyja, koji dolaze iz krugova srednje klase, motivirani su upravo ljubomorom. Ljubomorni su na radne benificije zaposlenika u državnim službama i izmanipulirani od g. Sarkozyja prema podupiranju politike koja će im oduzeti te benificije. Ono što srednja klasa propušta uvidjeti jest kako podupirući vladine akcije protiv radničke klase sada, utiru put za istovjetni tretman njih samih, u bliskoj budućnosti.

Budite sigurni, jedini pobjednici koji će se izdići iz g. Sarkozyjevog „raskida“ bit će vladajuća elita, velike internacionalne kompanije i strani strvinari koji će prebirati po kostima Francuske. Srednje/stručne klase, koje sada podupiru g. Sarkozyja, također će izgubiti svoj komfor, samo one to još ne uviđaju. Oni vjeruju kako će putem nekog čudotvornog mehanizma postati bogatijima, na račun običnog radnika i kako je to „ispravno“, „neophodno“ i „moderno“. Vladajuća elita može prepustiti neznatnu količinu bogatsva Francuske srednjoj klasi, ali samo kroz kratak period, i iako se ona može kupiti za tih nekoliko eura, bit će to samo privremeno i ultimativno iluzorno. Vjerujte mi, ja znam. Bankarstvo je moj posao. U SAD-u i UK-u mehanizam kojim se koristilo u svrhu potpkupljivanja srednje klase bio je inflacija nekretnina. U nekoliko proteklih godina isceniran je masivni porast vrijednosti nekretnina, kako bi osigurao iluziju bogatstva. Ali danas, kada cijene padaju, to bogatsvo nestaje, dok je dug koji je nastao zbog kupovine nekretnina i dalje vrlo stvaran i rastući, i na kraju će prouzročiti izumiranje srednje klase u tim zemljama.

G. Sarkozy je mudar i nemilosrdan čovjek. On je svijestan toga kako ne može nagovoriti Francusku na prihvaćanje neoliberalizma [1], i ultimativnog fašizma direktnim putem. On mora izmanipulirati francusku državu prema poziciji koja će voditi neminovnom „fait accompli“. Kako će se ta manipulacija postići?

To je bila tema rasprave među Sott.net urednicima, uoči početka nedavnog štrajka u Francuskoj. Uočili smo sličnosti sa situacijom koja je postojala u Engleskoj s dolaskom Margaret Thatcher na vlast 1979. godine, i njenom „predanošću jednosmjernom programu reduciranja moći samostalnih sindikata i njihova utjecaja“ [2] i pažljivo formuliranom planu „raskidanja“ moći britanske radničke klase. Špekulirali smo kako bi se slične taktike mogle koristiti i u Francuskoj. I tako, s obzirom na moju profesiju u bankarstvu, bio sam zamoljen istražiti tu problematiku i prezentirati vam, francuskome narodu, skicu budućnosti koja vam predstoji.

Ključ uspjeha Margaret Thatcher u „raskidanju“ UK-a i nametanja neoliberalizma narodu Britanije, bila je dugotrajna priprema:
  • Masovan porast nezaposlenosti, osobito u krugovima rasnih manjina, isceniran je vladinim manipulacijama statistika o nezaposlenosti. Rezultat je bio erupcija velikih nereda u najsiromašnijim gradskim područjima.
  • Policijske taktike, pomno uigravane, te usavršene kroz dugogodišnju praksu u Sjevernoj Irskoj, stavljene su u centar javne pozornosti; godine isceniranih, lažnih napada u Irskoj ostvarili su željeni učinak na javno mišljenje o neophodnosti masivnog vojno-policijskog nasilja u svrhu „obrane reda i zakona“.
  • Vođe sindikata stavljeni su u pozicije zbog kojih se njihovo daljnje ponašanje moglo opisati jedino kao „kukavičko“ i time vodilo k slabljenju jedinstva sindikata.
  • Štrajkovi, unutar industrija s najjačim sindikalnim savezima, namjerno su potaknuti kroz niz provokacija, vođen je „rat iscrpljivanja“ kroz raštrkane vladine napade, bazirane na pojedinačnim udarima. Ni jedan od njih nije bio toliko žestok, a da bi većina, radničke snage sindikata, shvatila kako im je podmetnuto i putem toga iscenirana podloga za glavni sukob u budućnosti.
  • Novi zakoni koji su ograničavali prava radnika u vezi štrajka, aktivirani su u slučajevima uspjeha sindikata. Vlada je uspješno istražila svog neprijatelja, promatrala njegove reakcije i većinu njih proglasila ilegalnima; otklanjajući tako priliku za radnike da provode i iskuse svoja prava, te neutralizirajući njihovu moć.
Potom, Thatcher je bila spremna za finalnu bitku. Njena vlada je nanovo izabrana, na leđima nacionalne euforije generirane Falklandskim ratom, a njeni stratezi bili su u potpunosti spremni za otvoreni sukob sa sindikatima i radničkim klasama. Oslabljeni sindikati i novi zakoni koji su spriječili štrajkove bez izglasavanja većine unutar sindikata - pružili su vladi rješenje i javnu podršku, neophodnu za konačan napad na najranjiviju od svih državnih industrija, rudnike ugljena.

Paralele sa situacijom u Francuskoj su preočite da bi se ignorirale. Temeljni dio je postavljen na vrlo slične načine. G. Sarkozy je, kao i Margaret Thatcher 1982. godine, na početku novog razdoblja, u iščekivanju popularnog mandata. Slavna je izreka Margaret Thatcher „Ne postoji alternativa“ i „Dama nije podložna preokretima“; dok g. Sarkozy izjavljuje „Nećemo se predati i nećemo se povući ... Francuskoj su potrebne reforme koje će je osnažiti za izazove nametnute od strane svijeta.“

Špekulirajući o tome kako će g. Sarkozy naučiti nešto, ne samo od Britanaca, već i od radničkih sukoba diljem svijeta, prije dva tjedna pretpostavili smo kako će:
  1. G. Sarkozy tražiti način da provede svoju namjeru i osigurati medijski fokus pozornosti javnosti na reforme u područjima gdje su sindikati najslabiji i samim time malo vjerojatno kako će im simpatije javnosti tu biti naklonjene.
  2. Sa svrhom daljnje marginalizacije radnika u svijesti javnosti, manipulacijom će se potaknuti nasilni događaji ili će biti priređeni (operacije pod lažnom zastavom) kako bi se odvojilo štrajkaše od „običnih ljudi“. Mediji će vrtiti tu tematiku i napuhati je van svih proporcija činjeničnih događanja.
  3. Vođe sindikata ostati će sleđeni i djelovati poput zečeva pred reflektorima, dok mediji fokusiraju pažnju na „zlo“ ovih umjetno stvorenih događanja.
  4. 1., 2. i 3. gore navedeno uzrokovati će rascjep u protivljenju reformama - to će biti odigrano od strane medija kao i uvijek kada je raskol sadržan u detaljima, a ne principima. Medijski fokus bit će na onima koji se protive štrajku, a ne na onima koji imaju argumentirane nedaće koje se mogu rješavati jedino štrajkom.
  5. Vladinim ministrima biti će dan obiman medijski prostor i vrijeme u eteru, kako bi mogli prozivati štrajkaše zbog njihove „sebičnosti“ i „manjka socijalne odgovornosti“. Štrajkaši će biti optuženi za „prijetnju uspjehu Francuske“, „otpor modernizaciji“, „riskiranje tuđih života“, „ucjenjivanje države“, „uzrokovanje ekonomskog kaosa“.
  6. Nasilje će obilježiti ključne točke kontakta između štrajkaša i onih koji se štrajku protive. U svim slučajevima za nasilje će se optuživati štrajkaše. Policija će intervenirati kako bi „spriječila nasilje“, dok ga u stvarnosti potiče.
  7. U područjima siromašne radničke klase bit će iscenirani događaji koji prouzrokuju nasilan odgovor „mase“ i tako oblikuju javno mišljenje o neophodnosti agresije policije i CRS-a „za obranu Francuske“.
  8. Uvjeti pregovora između vlade i sindikata biti će ili tajni ili jednostavno držani podalje od očiju javnosti. Stvarni uvjeti bit će toliko na štetu radnika da ih ovi nikako neće moći prihvatiti, dok će misli javnosti biti fokusirane na „nerješivo pitanje“, koje priskrbljuje malo simpatija. Radnici će opet krenuti u štrajk i izaći na ulice.
  9. Na ovome stupnju, nasilje će se pojaviti na predodređenim linijama i CRS će biti poslan da obuzda štrajkaše. Male grupe štrajkaša bit će prikazane u vrlo nasilnom izdanju. Te individue (mogući agenti provokatori) upotrijebit će se za diskreditaciju cjelokupnog radničkog pokreta i sindikalni vođe bit će prisiljeni ograditi se od nasilja te predati pobjedu g. Sarkozyju, unutar arene javnog mišljenja i u mislima obuzdanih radnika.
Događaji u protekla dva tjedna pokazala su da su naša nagađanja točna. Strategija g. Sarkozyja pratila je do u detalje naše špekulacije, ali sve to je samo početak.

G. Sarkozyju je dozvoljeno da postavi cilj mirovinske reforme. Provizija za ranu mirovinu radnika na području iscrpljujućih poslova kao što je željeznica, bila je odgovarajuća kada je posao bio zahtjevniji, ali sad je uvriježeno mišljenje kako to više nije slučaj i kako su zakoni zastarjeli. Prigodno plasirana „sabotaža“ podijelila je sindikate i mišljenje javnosti, sindikalni vođe ostali su sleđeni i izgubljeni prošloga petka, pod reflektorima medija zaokupljenih „sabotažom“, nasilje je „eruptiralo“ na fakultetima i prije pet noći troje ljudi je ubijeno pod „nesretnim okolnostima“ tijekom policijske intervencije, a predviđeni „neredi“ protegli su se na tri noći. Sve se odvijalo sukladno planu!

Nedavni članak iz glavne medijske struje opisuje većinu događanja:
Štrajk u Francuskoj se smiruje

AP - 24. Nov 2007.

PARIZ - Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy fokusiran na borbu do pobjede, razjedinio je opoziciju i po svemu sudeći izborio se na vrh, nakon devetodnevnih štrajkova od strane buntovnih strojovođa na željeznici.

Tenzije su i dalje odjekivale dok je štrajk lagano jenjavao i željeznički promet se počeo vraćati u redovno stanje u petak. Nasilje protestirajućih studenata primoralo je Sveučilište Sorbonneu na obustavu rada, i naglasilo zabrinutost u vezi izdržavanja bolnih planova Sarkozyja i njegovih zemljaka u ostvarenju preoblikovanja stagnirajuće Francuske, otporne na reforme.

Sarkozy je postigao, kako se činilo, neophodnu pobjedu za njegove namjere u vezi reforme, suočivši se sa željezničkim radnicima, bijesnima zbog njegovih planova o njihovom dužem radnom vijeku za dobivanje mirovine.

„Obećao sam ovu reformu, i držat ću se toga.“, izjavio je tijekom svog samouvjerenog govora u petak.

U četvrtak, radnici željeznice sklopili su dogovor o povratku na radna mjesta, na osnovi obećanja mogućeg popuštanja u stavovima - iako ne i kompromisa - mirovinske reforme.

Nepopustljivog stajališta u odnosu na radnike željeznice, Sarkozy se nadao slamanju sindikata i njihova instinktivnog pribjegavanja štrajku, kao što je to učinila Margaret Thatcher nasuprot rudara i Ronald Reagan s kontrolorima leta 1980. godine.

Sarkozy je vješto uglavio klin između oportunističkih i militantnih radničkih sindikata, tijekom produženog štrajka prijevoznika, a opozicijski socijalisti nisu bili u mogućnosti oduprijeti se njegovim metodološkim ratnim taktikama. Sarkozy je izrazio nadu kako će ubuduće sindikati „uvijek preferirati pregovore mjesto sukoba“.

To bi značilo veliku promjenu za Francusku.

Sarkozyjevi izbori u svibnju - na platformi dramatičnog „raskida“ s prošlošću - pokazali su kako je većina Francuza spremna za promjenu. Putnici, odavno svikli na radne štrajkove, brzo su izgubili strpljenje u vezi ovog štrajka prijevoznika, i brzopleto su skočili u napad na štrajkajuće vozače vlakova, optužujući ih kako brane privilegije koje se uglavnom čine nepoštenim.

„U trenutku privođenja štrajka kraju, kada prevladava razum, moje prve misli upućene su milijunima Francuza koji ... ne mogu više podnijeti, nakon desetodnevnog kaosa ... onim milijunima Francuza koji se osjećaju kao taoci u sukobu koji se na njih ne odnosi“, izjavio je.

Ali milijuni su glasali protiv Sarkozyja, i nisu spremni dati mu odriješene ruke.
Pregovori s vozačima vlakova su definitivno ispunjeni napetošću, a neki sindikati prijete novim štrajkovima ukoliko spomenuti pregovori ne rezultiraju odgovarajućim ustupcima. Mirovinska reforma samo je mali dio onoga što Sarkozy ima u svome rukavu u vezi budućnosti Francuske.

On izjavljuje kako Francuska ima i previše civilnih službenika koji povlače još dublje ionako zaduženu vladu. 5 milijuna francuskih civilnih službenika se ne slaže baš s time i opiru se smanjenju broja zaposlenih i zahtjevaju bolje plaće. Održali su svoj prvi štrajk u subotu i prijete daljnjim štrajkom.

Definitivno je osjetljiv i Sarkozyjev plan za odriješenjem od tereta kompliciranog i rigidnog sistema poslovnih ugovora koji podupiru radničku snagu Francuske.

A tu su i problematična sveučilišta. Sveučilište Sorbonne zatvoreno je u petak nakon nasilja među studentima koji su protestirali protiv sveučilišne financijske reforme i onih koji su pokušali ući na predavanja.

Studenti su blokirali područje Left Bank zgrade danima, ali u petak je cijela stvar prerasla u „fizičko nasilje“, kako je glasila obavijest administracije, zatvarajući školu do ponedjeljka. Srednjoškolci i studenti planiraju nove proteste u utorak.

Putnici su pozdravili prekid obustave prijevoza u petak, iako se očekuje kako će do potpune funkcionalnosti nacionalne željeznice kao i javnog prijevoza u Parizu proći još vremena.

Na jasan znak prekida štrajka, neke stanice metroa počele su s prihvaćanjem prijevoznih karata u petak. Tijekom štrajka, prijevoz u onih nekoliko prometujućih vlakova bio je besplatan.
Osnovno je, za sve građane Francuske, razumjeti kako ovi štrajkovi nisu bili zbog sukoba oko toga hoće li, ili neće, radnici željeznice dobiti određenu mirovinu. Ti štrajkovi su oštrica noža neoliberalne ekonomije, klina koji je zaboden u dušu francuskog socijalizma.

A ipak, čini se kako Francuska opet spava, slijepa ispred opasnosti. Francuska je zavedena u razmišljanje kako je riječ o mirovinskoj reformi. Jedan pogled na obim medijskog prostora danog SNFC-u i štrajkovima u metrou, i jasna nam je moć kontrole koju g. Sarkozy posjeduje. I dok je djelomice štrajk željezničkih radnika bio u vezi mirovina, preostali dio radnika suprotstavljao se „reformama“, koje u puno većoj mjeri ilustriraju pravu prirodu Sarkozyjevih ciljeva.

Dopuštajući g. Sarkozyju i medijima principijelno fokusiranje na mirovinsku reformu, sami sindikati su g. Sarkozyju predali golemu prednost ravno u ruke. Povlačeći se u krucijalnoj točci kada su ljudi diljem Francuske počeli uviđati vrijednost radnika, čija prava mnogi žele samozadovoljno uništiti, sindikati su mu predali pobjedu i podijelili prije ujedinjenu opoziciju.

G. Sarkozy je nasilnik koji je kategorički ustvrdio kako ne mora slušati volju naroda. Na istovjetan način je Tony Blair tretirao Britance, i George Bush isto tako tretira Amerikance.

Je li to ono što želite za Francusku?

Ova situacija je krajnje bolna za mnoge od nas koji smo klicali kada je uvelike omraženi Jacques Chirac prkosno odgovorio „NE!“ na američku ilegalnu invaziju Iraka, teško nam je sada gledati što se dešava u Francuskoj; uznemiravajuća je spoznaja kako g. Sarkozy zadobiva ikakvu podršku... Toliko je očigledno kako se SAD urušavaju, svjetski financijski sistem lebdi na ivici kaosa, a neoliberalni ekonomski model je raskrinkan kao ništa više doli nova, za naše vrijeme modernizirana, verzija pljačke i otimačine iz tamne prošlosti. Dakle, je li g. Sarkozy izgubio razum? Ili ima za cilj povući Francusku na samo dno jame, među ostatak propalih kapitalizama?

Bez obzira na ono što g. Sarkozy može tvrditi, oslanjajući se na moju interakciju s francuskim građanima, stanovnici Francuske ne prihvaćaju američko huškanje na rat i globalnu hegemoniju, i ne žele američku noćnu moru u Francuskoj.

Više nego ikada prije u povijesti, narod Francuske mora ustati za Liberte, Egalite i Fraternite. Bez imalo sumnje, ovo je borba za slobodu Francuske - prikriveni rat volje - s kojom se moramo suočiti uzdignute glave. Ali iznad svega, morate se oduprijeti, svojim srcima, svojim glasovima i tijelima - svakom pokušaju sijanja razdora među vama. Ujedinjeni stojite, razdvojeni ćete pasti.

Citirani radovi
  1. Neoliberalizam je naziv za ekonomski liberalizam koji opisuje vladinu politiku za koju se tvrdi da promovira slobodu tržišne konkurencije unutar ekonomske strukture, te ultimativno i na globalnoj razini. Razvijena je od strane Miltona Friedmana i njegovih učenika na Ekonomskoj školi u Chicagu, SAD - http://en.wikipedia.org/wiki/Neoliberal
  2. pogledajte http://news.bbc.co.uk/1/hi/scotland/3502759.stm