Na samom kraju prošlotjedne analize objavili smo tada tek pristiglu i kratku informaciju o molbi turskog predsjednika Erdogana za prijam njegove zemlje u punopravno članstvo zajednice država BRIKS, koju je izrekao tijekom svog sudjelovanja na summitu tog kluba (25.-27. srpnja) u Johannesburgu, u JAR (Turska je, uz Argentinu i Meksiko promatrač i jedan od kandidata za proširenje te, još uvijek neformalne organizacije država ali s pojedinim, već formiranim i operativnim institucijama, poput Razvojne banke BRIKS).
Zato ćemo se ovom prigodom detaljnije pozabaviti ovom temom, koja itekako zadire u globalne sigurnosne, geopolitičke i geoekonomske odnose, budući da je Turska važna karika u cjelokupnom sigurnosnom ustroju Zapada (iako mu geografski ne pripada). Dovoljno je podsjetiti na činjenicu kako je
Turska članica NATO saveza (od 1952.g.) i ključni oslonac njegovog Južnog krila. Međutim, NATO savez upravo proživljava veliku krizu, prvu nakon velike "krize identiteta", nastale raspadom SSSR-a i raspuštanja Varšavskog ugovora, koji su rezultirali nestankom ključnog vojnog supranika i neprijatelja koji bi opravdavao potrebu za njegovim daljnjim opstankom na europskom tlu (Kina je ipak na drugom kraju svijeta).
Zato se od klasičnog vojnog,
NATO vrlo brzo pretvorio u vojno-politički savez i najsnažniji instrument američkog vođenja prekoatlantske vanjske politike, koji je svojim prijašnjim temeljnim zadatcima dodao još i borbu protiv terorizma, ilegalnog širenja nuklearnog naoružanja i sl., dajući si time na važnosti i smislu svog daljnjeg egzistiranja. NATO, kao povijesni anakronizam promatra i sadašnji američki predsjednik Trump, zbog čega nije isključena niti njegova temeljita rekonstrukcija, ali čak niti američko napuštanje tog saveza (što bi automatski značilo i njegovu smrt), o čemu najbolje svjedoči nedavna zakonska inicijativa trojice uglednih republikanskih kongresmena kojom bi se onemogućilo Trumpovo povlačenje iz NATO saveza bez prethodnog odobrenja Kongresa! Ali to je jedna sasvim druga tema od ove današnje, koju sam spomenuo samo u kontekstu turskih vanjskopolitičkih promišljanja, jer je Ankari sve ovo itekako poznato i sigurno pridonosi njezinim vizijama turske uloge u budućem ustroju svijeta.
Moderna
turska država upravo proživljava najveću krizu odnosa s kolektivnim Zapadom. Ona je više od pola stoljeća čekala u predvorju za prijam u punopravno članstvo Europske unije; njoj su danas odsječeni svi važniji izvori financiranja od strane Zapada, a kriza odnosa sa SAD-om na Bliskom istoku, poglavito u Siriji, prijeti dosezanju točke od koje više nema povratka. Toga je itekako svjesna Trumpova administracija, koja je svojim nedavnim inicijativama pokušala popraviti odnose s Ankarom (pokušaj dogovora oko stanja u sjevernom sirijskom gradu Manbiju), ali sve je vrlo brzo vraćeno unatrag izbijanjem nove krize vezane uz tursko ne odustajanje od kupnje ruskih PZO sustava S-400 i posljedičnog izglasavanja američkog Kongresa zabrane već dogovorenih isporuka zrakoplova 5. generacije F-35 Turskoj.
Komentar: Za SAD nove muke: Erdogan želi prijem Turske u članstvo BRIKS-a