Svijet je vidio uspon i pad oko 150 carstava. U taj broj nisu uključene Sjedinjene Države, čije nepriznato carstvo obuhvaća više od 800 vojnih baza u oko 70 zemalja.

Amerikanci su odrasli vjerujući u ono što je Woodrow Wilson rekao nakon Versaillesa da je "njihova nacija izuzetna i da je spasitelj svijeta, a ne imperijalistička sila". Ali nakon što su Sjedinjene Države napale Afganistan u listopadu 2001. godine, naslovnica časopisa The New York Times preporučila je čitateljima: "To je američko carstvo - Naviknite se na to."

Povjesničar Chalmers Johnson u više je navrata zamjerao "carstvu" Sjedinjenih Država način širenja "slobode i demokracije". Julian Assange je 2015. opisao SAD kao "jedino preostalo carstvo na svijetu koje se, koristeći ekonomsku, vojnu, administrativnu i diplomatsku moć, ne širi teritorijalno, već da bi se ovjekovječila američka ekonomska prevlast".

Američka imperijalistička ekspanzionistička tradicija započela je kupnjom Louisiane, zatim s akvizicijama Portorika, Filipina, Guama, Havaja i Aljaske. Napori koji su u "izgradnji nacije" provedeni u Somaliji, Haitiju, Bosni, Kosovu i Afganistanu imali su vrlo malo uspjeha i za američkim stratezima u pravilu ostaju zone nestabilnosti. Isto se može reći i za Libanon i Irak, iako su u prvom slučaju američke snage protjerane, dok su u Iraku u fazi protjerivanja. No, ustavna uređenja koja su ostavili kao da su osmišljena za permanentne sektaške sukobe, a ne za "izgradnju nacije", kako su tvrdili "emisari demokracije". Srećom, ove dvije nacije uspijevaju prevladati podijele, iako se svaka od njih mora boriti s remetilačkim proameričkim faktorom. No, to je tema koju ćemo razraditi drugom prilikom.

Već dvije analize smo posvetili pregovorima između Rusije i Turske održanim u Moskvi. Predsjednici dviju zemalja Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan sastali su se u glavnom gradu Rusije, suprotno prethodno najavljivanim planovima da se sastanak održi u Istanbulu. Ne da ovaj detalj nije važan, ali je sadržaj puno važniji, ali cijela suština održanih pregovora je da Erdogan nije uspio uvjeriti Putina da se povuče u Siriji, "preda" Bashara Al-Assada ili zatvori oči pred zvjerstvima turske vojske u Idlibu. Zbog svega toga, ali i zbog nikakvih aduta s kojima je putovao u Moskvu, Erdogan se kući vratio praznih ruku.

Jasno je da je Vladimir Putin imao mnogo pitanja za turskog kolegu, koji ne ispunjava uvijek obveze iz zaključenih sporazuma, ni vlastita obećanja. Naime, prema memorandumu iz Sočija Ankara se obvezala da će razoružati militante iz Idliba i provesti njihovo "filtriranje". Međutim, sve je bilo upravo suprotno. Turska je pružala i još uvijek pruža sveobuhvatnu podršku teroristima, opskrbljujući ih oružjem, obavještajnim podacima i tako dalje. Naravno, sve to se ne događa otvoreno, ali smrti turskih vojnika govore više od bilo koje Erdoganove izjave.

No, osim Sirije, danas je Erdogan govorio i o Libiji i želi da Rusija utječe na Libijsku nacionalnu armiju da obustavi napade i da Putin naredi da se povuku navodni plaćenici ruske skupine Wagner iz afričke zemlje.

U Libiji se Turska otvoreno bori na strani takozvane Vlade nacionalnog sporazuma Fayeza Al-Sarraja, koja je zapravo uzurpirala vlast u Tripoliju. Istovremeno, Ankara optužuje Rusiju podržava izabrani parlament i glavnog zapovjednika Libijske nacionalne vojske Kalifu Haftara.

Vrijedi napomenuti da Turska nije priznala ujedinjenje Krima s Rusijom, podupire sigurnosne snage Kijeva, šuti na zločine u Donbasu, proglašava nekakav "genocid" nad krimskim Tatarima i podržava zabranjene skupine koje djeluju na teritoriju Ruske Federacije.

Nemoguće je ne spomenuti ni djela izravne agresije Turske na Rusiju, i to ona koja su se dogodila nedavno. Govorimo o bombarderu Su-24M koji je oboren "greškom" 2015. godine, te ubojstvu Andreja Karlova, ruskog veleposlanika u Ankari 2016. godine. Tada se Erdogan povukao sa strahom i rupom u proračunu zbog zaustavljenog protoka ruskih turista i niza drugih ograničenja koja je nametnula Moskva.

U svojoj analizi, objavljenoj uoči početka jučerašnjeg sastanka Putin-Erdogan u Moskvi o stanju u Siriji, napisao sam slijedeće: "U tim i takvim okolnostima teško je vjerovati kako Putin i Erdogan danas u Moskvi mogu postići nekakav sporazum s obzirom na međusobno dijametralno suprostavljene pozicije, koje su, kao takve, široko plasirane na medijskom polju. Ono što bi oni mogli postići jest hitna obustava vatre i razgraničenje između sukobljenih strana gdje bi sigurnost jamčili s jedne strane turski, a s druge ruski vojnici, bez učešća islamističkih boraca ili snaga sirijske vojske." A upravo su doslovno to dvije strane sinoć u Moskvi i potpisale.

U ovoj analizi želim nešto više reći o šansama za uspjeh postignutog sporazuma na samom terenu, ali i o tome, tko je, barem za sada, sinoćnji sastanak napustio kao pobjednik.

Nakon maratonskog sastanka dvojice čelnika "oči u oči", bez drugih sugovornika, koji je trajao puna tri sata, dvojici čelnika pridružile su se i visoke državne delegacije, između ostalih i šefovi diplomacije te ministri obrane, obavještajnih struktura i td. I taj drugi dio sastanka, održan na široj pregovaračkoj platformi, trajao je tri sata, što znači kako je ovaj, vjerojatno odlučujući rusko-turski summit za izbjegavanje šireg ratnog sukoba na tlu Sirije trajao gotovo punih 6 sati. Iako ta činjenica ukazuje na svu složenost stanja i velike razlike u rusko-turskim stavovima po pitanju Idiba i Assadove vlade općenito, dugi pregovori isto tako znače kako obje strane žele problem riješiti političkim a ne vojnim putom. Jer sastanci na kojima se državnici u razgovoru o nekim kriznim ili ozbiljnijim problemima samo rukuju i razmjene nekoliko pozdravnih riječi, uz kraći prikaz svoga viđenja stanja na terenu i svojih želja nakon čega se, uz neizostavne fotoaparate i kamere s lažnim smješkom na licima udalje svatko na svoju stranu, u pravilu ne znači baš ništa kada je riječ o njihovom stvarnom utjecaju na riješenje nekog problema.

Na jučerašnjem susretu Putin i Erdogan nisu uobičajeno tepali jedan drugome riječima "moj dragi prijatelj" i sl., ali su zadržali visoku razinu međusobnog uvažavanja kroz klasičnu diplomatsku retoriku. A s obzirom da se u diplomaciji zna kako je onaj državnik, koji u međusobnim kriznim odnosima dviju zemalja putuje u prijestolnicu svoga suparnika u svojevrsnom podređenom položaju i da upravo on najviše traži izlaz iz nastaloga problema, Putin je Erdoganu omogućio da na početku njihovog razgovora pred TV kamerama zahvali Putinu na ovom pozivu u Moskvu na način, propagandno dobro osmišljen i namjenjen isključivo širokoj turskoj javnosti:

Razvijajući scenario međusobnog nuklearnog napada s Rusijom i predviđajući svoju pobedu u slučaju nuklearnog rata, SAD se ponašaju neodgovorno i neprihvatljivo, izjavio je zamenik ministra inostranih poslova Rusije Sergej Rjabkov.

Rjabkov je istakao da Moskva ne primećuje da je Vašington spreman da saopšti da je nuklearni rat nedopustiv.

"Primena nuklearnog oružja bi u svakom smislu značila otvaranje vrata pakla. Dalji scenario je teško predvideti i modifikovati, a u svakom slučaju, očekivati posle takvog koraka, koji bi doveo do potpunog uništenja, da strana koja je primenila takvo sredstvo izađe kao pobednik iz te situacije je krajnje neodgovorno",istakao je on.

Prethodno je Pentagon potvrdio da je na podmornicama rasporedio balističke rakete s nuklearnim bojevim glavama smanjene snage u cilju obuzdavanja Rusije.

Ruski zvaničnik je još naglasio da je s političke strane ovakvo ponašanje SAD u suprotnosti sa svim sporazumima Moskve i Vašingtona u toj sferi.

Prošle su dve godine od incidenta u Solsberiju, ali javnosti još nije prikazan konkretan dokaz o umešanosti Rusije čime bi bila podržana zvanična verzija Londona šta se zaista desilo, saopšteno je danas iz ruske Ambasade u Londonu.

"Danas je dve godine od kako su dvoje ruskih državljana Sergej i Julija Skripalj bili umešani u incident u Solsberiju. U martu 2018. godine, britanske vlasti su vrlo brzo okrivile Rusiju", navodi se u saopštenju ruske Ambasade.

U saopštenju se napominje da je pričinjena velika šteta britansko-ruskim političkim odnosima.

U saopštenju se ističe da Moskva i javnost još nisu videli uverljiv dokaz kojim bi se podržala zvanična verzija dešavanja.

Povodom dve godine od dešavanja u Solsberiju ruska Ambasada je objavila izveštaj o incidentu pod nazivom "Solsberi - dve godine pitanja bez odgovora" u kojem se ukazuje na nejasnoće oko incidenta.

Sergej i Julija Skripalj pronađeni su u nesvesnom stanju na klupi blizu tržnog centra u Solsberiju.

Vlasti u Londonu tvrdile su da su Skripaljevi otrovani nervnim agensom i da je Moskva izvršila napad.

Ruske vlasti su odbacile sve optužbe u vezi sa umešanošću u incident.

Konačni rezultat prebrojavanja glasova s parlamentarnih izbora u Izraelu, održanih u ponedjeljak, potvrdio je da premijer Benjamin Netanyahu nema većinu od 61 zastupnika u parlamentu, Knessetu, sa 120 zastupnika.

To su bili treći izbori u manje od godinu dana, ali ni sada nema znaka da će biti prevaziđen politički zastoj u Izraelu jer ni sada, kao ni na prethodnim izborima u aprilu i septembru, nije bilo jasnog pobjednika i nova vlada nije formirana, prenosi Beta.

Netanyahuova konzervativna stranka Likud zatražila je u četvrtak da se ponovo prebroje glasovi i provjere zapisnici sa svih glasačkih mjesta.

Likud je sam osvojio 36 zastupničkih mandata, a sa svojim saveznicima, vjerskim i desničarskim strankama, ukupno 58 mjesta, tri manje nego što je potrebno za formiranje nove vlade.

Savez stranaka centra "Plavi i bijeli", glavnog Netanyahuovog rivala Bennyja Gantza, ima 33 zastupnika, a treći je po snazi savez stranaka u kojima većinu čine izraelski Arapi s 15 mandata.

"U demokratskoj zemlji izborni rezultati i odluka glasača moraju se poštivati", rekao je Gantz, bivši zapovjednik izraelske vojske.

Konačni rezultat bit će proglašen zvaničnim tek sljedećeg utorka, kada budu prebrojani glasovi sa šest glasačkih mjesta gdje je bilo nepravilnosti i teškoća.

Odluka otvara put glavnoj tužiteljici Fatou Bensouda da otvori istragu ratnih zločina počinjenih u Afganistanu, kao i zločina protiv čovječnosti koje su tijekom sukoba počinili talibani, regularne afganistanske snage i američke vojne i obavještajne strukture

Sudsko vijeće Međunarodnog kaznenog suda (ICC) u četvrtak je donijelo odluku da tužiteljstvo može otvoriti istražni postupak navodnih ratnih zločina koji su počinjeni u Afganistanu, prenijele su agencije.

Odluka je srušila stajalište niže sudske instance koja je blokirala istragu zbog toga što su izgledi za uspjeh bili mali te "nisu služili interesima pravde."


Odluka otvara put glavnoj tužiteljici Fatou Bensouda da otvori istragu ratnih zločina počinjenih u Afganistanu, kao i zločina protiv čovječnosti koje su tijekom sukoba počinili talibani, regularne afganistanske snage i američke vojne i obavještajne strukture.

Sjedinjene Države nisu zemlja članica ICC-a te ne priznaju njegovu nadležnost, no Afganistan je članica i priznaje.

Samo u 2019. godini gotovo 3.500 civila je ubijeno, a 7.000 drugih ranjeno u ratu u Afganistanu, prema podacima Ujedinjenih naroda, navodi agencija France presse.

U noći s 4. na 5. ožujka su se izraelski ratni zrakoplovi skrivali iza dva civilna aviona Katara kako bi iz libanonskog zračnog prostora lansirali rakete protiv ciljeva u blizini sirijskih gradova Homs i Quneitra.

Sirijska protuzračna obrane je u četvrtak iza ponoći po lokalnom vremenu presrela nadolazeće rakete u blizini Homsa u središnjoj Siriji i Quneitre na jugu, na liniji "primirja" s okupiranom Golanskom visoravni. Nakon napada pojavila su se izvješća da su najmanje dva leta, jedan putnički, jedan teretni, morali promijeniti kurs kako ih ne bi pogodile rakete protuzračne obrane.

Niko u Moskvi više ne veruje ni u jednu jedinu Erdoganovu reč, obećanje ili dodvoravanje. U pozadini njegovih poteza stoji istorijska megalomanija

Najnovija epizoda beskonačne sirijske tragedije bi mogla da se opiše rečima - Grčka je za dlaku blokirala "invaziju" sirijskih izbeglica na Evropu. Predsednik Erdogan je zapredio invazijom još dok je odbijao "bednu ponudu EU" da podmiti Tursku sa svega milijardu evra. Međutim, stvari su mnogo komplikovanije od toga. Ono što Erdogan zapravo pretvara u sopstveno oružje su uglavnom ekonomski migranti - od Avganistana do Sahela - a ne sirijske izbeglice.

Informisani posmatrači u Briselu znaju da su međusobno isprepletane mafije - iračka, avganska, egipatska, tunižanska, marokanska - aktivne već duže vreme u krijumčarenju lica iz Sahela preko Turske, pošto je grčka ruta ka "Svetom Gralu" Evropske unije mnogo bezbednija od Centralnog Mediterana. To što EU u "minut do dvanaest" šalje emisara u Ankaru neće rezultovati promenama na terenu - iako neki unutar Brisela nastavljaju da dušebrižnički upozoravaju na potencijalno dupliranje milion "izbeglica" koje pokušavaju da napuste Idlib i to kako će navodno doći do "masakra" ukoliko Turska ne otvori svoje granice sa Sirijom.

Oni koji u Briselu spinuju priču pod naslovom "Turska je žrtva" navode tri uslova za moguće rešenje. Prvi je prekid vatre - koji je zapravo već na snazi zahvaljujući sporazumu iz Sočija, ali ga Turska ne poštuje. Drugi je "politički proces" - koji, opet, postoji: to je Astana proces u kojem učestvuju Rusija, Turska i Iran. A treći je "humanitarna pomoć" - eufemizam koji u stvari znači NATO intervenciju u stilu "humanitarnog imperijalizma" kakav smo videli u slučaju Libije.

Kako stvari stoje, dve činjenice su neporecive. Prva: grčka vojska nije u stanju da izađe na kraj sa planom Ankare da "izbeglice" pretvori u sopstveno oružje. Druga je nešto što NATO fanaticima tera penu na usta: od osmanske opsade Beča, ovo je prvi put u poslednja četiri veka da "muslimansku invaziju" na Evropu sprečava, niko drugi - do Rusija.

Rezultat sporazuma iz Sočija nakon godinu i po dana njegove primene je da su se pozicije terorista i turske osmatračnice u Idlibu stopile, izjavio je zvanični predstavnik Ministarstva odbrane Rusije general-major Igor Konašenkov.

Po njegovim rečima, situacija u Idlibskoj zoni bezbednosti, gde je sirijska vojska nakon napada na njene pozicije istisnula teroriste grupe "Hajat Tahrir Aš Šam" na bezbednu udaljenost od Alepa, "još jedan je trenutak istine".

On je naglasio da, ne samo zapadne države, već i UN pozdravile su potpisivanje 2018. godine sporazuma u Sočiju o provinciji Idlib. Ključni sporazum je, prema rečima generala, obaveza Turske da odvoji teroriste od opozicije i potisne ih od spoljnih granica zone bezbednosti na dubinu od 15-20 kilometar i povuče tešku artiljeriju.

"Rezultat svega toga je da su za poslednjih 18 meseci važenja sporazuma zvanično priznate terorističke grupe "Hajat Tahrir Aš-Šam", "Islamska partija Turkestana" i "Horas ad-Din" potisnule sve militante "umerene opozicije" na sever, ka turskim granicama", izjavio je Konašenkov.

Po njegovim rečima, "napadi i intenzivna artiljerijska granatiranja susednih gradova i sela i ruske baze "Hmejmim" postali su svakodnevni.

Zapad ignoriše prebacivanje turske vojske u Idlib

Konašenkov je ukazao da je Turska kršeći međunarodno pravo prebacila u Idlib svoje jedinice, a da to na Zapadu niko nije primetio.

Prema rečima general-majora, dok važi sporazum iz Sočija između Turske i Rusije o formiranju zone deeskalacije Idlib svi zahtevi Moskve upućeni UN i zapadnim državama ostali su bez odgovora. Od početka februara Damask je meta optužbi Zapada za "navodne ratne zločine", humanitarnu katastrofu i milionski talas izbeglica u Idlibu, podsetio je Konašenkov.