Road to hell
© Man on the Silver Mountain
Put u pakao popločen je dobrim namjerama
Pokret koji je doveo Hitlera na vlast nije se dogodio u vakuumu, niti je to bila anomalija povijesti. Možda je izbio poput vatre, ali temelj za njega je bio postavljeno davno prije. Isto bi se moglo reći i za nagli porast popularnosti jednako radikalne ideologije: postmodernizma. Pokušavajući bolje razumjeti prirodu ovih dviju ideologija, neizravno sam bio potaknut da pročitam nekoliko knjiga o Carlu Jungu i Hitleru. Iako se Hitlera i Junga ne smatra baš uobičajenim bračnim partnerima, puno se toga može naučiti iz kulturne pozadine koju su dijelili i kako je to djelovali kao katalizator njihovih ideja.

Prva je knjiga Miltona Mayera napisana 1955. pod nazivom 'They Thought They Were Free: The Germans' gdje Mayer pokušava shvatiti što je uzrokovalo da obični Nijemci, masovno, slijede Hitlera i nacistički pokret. Uslijedila je knjiga Richarda Nolla 'The Aryan Christ: The secret Life of Carl Jung' i na kraju 'The Psychopathic God: Adolf Hitler' Roberta Waitea.

Slijedi pokušaj sažetka navedenih knjiga uz predstavljanje prilično šokantnog i malo poznatog povijesnog prikaza o Carlu Jungu i kako je netko koga se smatra jednim od najutjecajnijih psihijatara 20. stoljeća mogao biti čak i približno povezan s nekim tko je univerzalno preziran kao Adolf Hitler.

Njemačka u ranim 1900-ima

Jung (1875.-1961.) poput Hitlera (1889.-1945.) bili su proizvodi vremena u kojem su živjeli i različitih intelektualnih i nacionalističkih pokreta koji su se probijali kroz njemačke i austrijske krugove. Kao mladići, obojica su bila dirnuta djelima Richarda Wagnera, posebno njegovom operom 'Parsifal', kao i mračnim i uznemirujućim slikama Franza Von Stucka, i jedan i drugi je čeznuo za povratkom starim arijskim bogovima; Wotanu i nacionalističkom poganskom duhu. Noll piše:
Sve vrijednosti koje su činile temelj industrijskog poretka - represivni judeokršćanski antihedonizam, utilitarizam i racionalna misao - bile su suočene s novim životnim filozofijama ili čistim iskustvima koja su uzdizala mit iznad povijesti, impulzivne postupke ili djela iznad svjesnog razmatranja i osjećaj ili intuiciju iznad racionalne misli.
[...]
Željezni kavez "civilizacije" - judeokršćanska vjerovanja i drugi politički i vrijednosni sustavi - morao je biti odbačen da bi se vratila istinska kultura, iskonsko tlo duše, Volk [narod, op.prev]. Postojalo je samo jedno rješenje: oporaviti "arhaičnog čovjeka" iznutra, omogućujući pomlađujući povratak ktonskim silama edenske, arijske prošlosti. (str.115).
Dok se Njemačka nalazila usred ove vjerske i kulturne krize, počelo se smatrati "modernim" propitivati, pa čak i odbacivati kršćanstvo i umjesto toga tražiti drevne korijene. Filozofske ideje, teozofsko društvo, knjige o okultnim misterijama, umjetnost i mnoštvo različitih nacionalističkih pokreta u to su vrijeme nadahnuli mnoge ljude i upravo su se u tom kontekstu na sceni pojavili i Hitler i Jung. U intelektualnoj raspravi dominirao je rasistički način razmišljanja. Primjer toga može se vidjeti u punom naslovu Darwinove knjige "Postanak vrsta prirodnim odabirom ili očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život", koja je objavljena 1859. Antisemitizam je bio podjednako aktualan u to vrijeme a Jung i njegov pokret su na kraju poprimili prirodu kulta otkupljenja i ponovnog rođenja koji je bio isključivo samo za Arijevce.

Njemački romantizam - koji je zanemario razum u korist osjećaja, instinkta i povratka prirodi - utjecao je na oboje. Nudizam, vegetarijanstvo, paganstvo, anarhizam, kontakt s precima, planinarenje u prirodi i štovanje sunca neki su od pokreta koji su proizašli iz tog razdoblja i prosperirali u Njemačkoj. To je bilo povezano s idejom duhovne čistoće arijske krvi i arijske rase, za koju se smatralo da je onečišćena, pa se tako prihvatio pristup usmjeren na tijelo da se to ispravi. To je bio dio Lebensreform [životna reforma, op.prev.] društvenog pokreta "povratka prirodi", koncepta koji je zabilježen u slikama umjetnika Fidusa (1868.-1948.). Mnoge ideje koje su njemački romantičari iznijeli, danas se mogu vidjeti na političkom i kulturnom planu, posebno kod progresivne ljevice.


Fidus painting

Slika 'The radiant one', Fidus
U tom istom razdoblju jedan od prvih "völkisch nacionalista" koji je propovijedao Volkstum [narodno obilježje, op.prev] koncept - tajanstvene rasne sile koja oblikuje svu povijest - Friedrich Ludwig Jahn (1778.-1852.) osnovao je njemačka gimnastička društva. 1813. godine tražio je da se pojavi nacionalni vođa, "veliki Führer, napravljenog od željeza i vatre...Volk će ga poštovati kao spasitelja i oprostiti mu sve grijehe".

Dakle, ovo je samo mali uzorak Zeitgeista, duha tog doba, koji je utjecao na Junga i Hitlera. Jung je zaronio u germanski arijski dio misticizma prikazujući sam sebe kao mesijanskog lika koji će donijeti novo razdoblje duhovne antike, ili kako Noll kaže, preuzeo je plašt Arijevskog Krista (str. 112,142), dok je Hitler sebe oblikovao kao dugo očekivanog Führera o kojem je Jahn govorio, koji će biti spasitelj Njemačke i arijske rase u carstvu svjetovnih zbivanja.

Znanost i okultizam

Na putu da postane školovani kliničar, Jung je pokazao intenzivno zanimanje za okultno i paranormalno i smatrao je više nego prihvatljivim da druge koristi za svoje eksperimente u 'nepoznato' kao i za unapređivanje vlastite karijere. Jedan primjer je sudjelovanje njegove mlade rođakinje Helly u kontinuiranom nizu seansi koje su trajale godinama unatoč silnim upozorenjima i odbijanju njenih skrbnika da dozvole da ona nastavi s tim. Unatoč negativnim posljedicama koje bi na kraju rezultirale zbog toga, Helly je djelovala kao "medij" za Jung-ove eksperimente s kontaktiranjem duhova, dok je postavljao pitanja i sastavljao bilješke onoga što je rečeno. Godinama kasnije, kada je pisao doktorsku disertaciju o transu i seansama, s kliničkom preciznošću ju je 'bacio pod autobus' i odbacio vlastita uvjerenja u nadnaravno u korist više 'znanstvenog' jezika čime je svoju rođakinju prikazivao kao histeričnu i, prema onome što piše Noll, to je igralo značajnu ulogu u Hellyjevoj preuranjenoj smrti (str. 47-51).

Ono što tada nije bilo toliko očito jest da je ovo bila jedna od Jungovih persona ili maski koje je pokazivao javno, maska profesora znanosti i na kraju - mudrog starca - dok se privatno bavio okultnim i sam sebe prikazivao kao nekoga tko je iniciran u drevne okultne misterije. Mnoge teorije za koje mu je pripisana zaslužnost, uključujući pojam arhetipova, zapravo su smislili drugi koji su bili dio njegovog unutarnjeg kruga, ljudi koji su prijekim postupkom i prikladno zaboravljeni i nisu dobili nikakvo priznanje za svoj doprinos. Jedna od tih osoba bila je Sabine Spielrein, židovka koja je bila jedan od Jungovih pacijenata i na kraju njegova ljubavnica, na kratko vrijeme.

Jungovo zanimanje za paranormalno i eksperimenti s i-Chingom, astrologijom ili Ouija pločom bili su problem zato što je pokazao veliku naivnost i nedostatak razlučivanja što ga je potpuno otvorilo "mračnim silama". Kopao je u nepoznato, radije nego da je komunicirao s drugima ili da je svoje ideje iznio široj paranormalnoj znanstvenoj zajednici, koja se početkom 1900-ih smatrala legitimnom znanošću, smatrao je svoje ideje i iskustva kao "svoju istinu" i da to stoga nije otvoreno za interpretaciju ili kritiku drugih.

Nažalost, ta naivnost i dalje prevladava u današnjem New-age pokretu koji je proizašao iz Jungove vrste psihoanalize. Umjesto da iskoristi svoje znanstveno znanje i skepticizam u svojim nalazima i zaključcima, dalje se udubio u disocijativne tehnike transa, nešto što je nazvao "aktivnom maštom, što ga je ostavilo na rubu ludila. To je stvorilo u njemu "vizije" duhova i izvanzemaljskih bića koja su mu govorila i "vodila ga njegovim putem", što je rezultiralo zabludama o grandioznosti o sebi kao posebnoj osobi iniciranoj u drevne helenističke misterije što će donijeti novo doba duhovnog prosvjetljenja za njemački i arijski narod.

Utjecaj Otta Grossa

Otto Gross bio je poznati "svojeglav" psihoanalitičar i radikalni "intelektualac" (neke vrste) u Austriji koji je imao gnusan životni stil zbog kojeg je bio ovisan o kokainu, morfijumu i opijumu, a bio je i patološki poligaman i u stanju uvjeriti skoro svaku ženu da spava s njim. Poput Hitlera, koji je natjerao niz mladih žena koje su mu bile bliske i koje su bile povezane s njim da počine samoubojstvo u njegovim ranim danima prije nego što je postao Fuhrer, i Gross je ostavio sličan put uništenja, uvjerivši više žena i pacijenata da izvrše samoubojstvo zbog njihove umiješanosti s njim. Što ga je uvjerilo da ih gurne tim putem? Nitko ne zna, iako mu je jednom dijagnosticirano da pati od 'teške psihopatije'. Međutim, on je također bio proizvod tog vremena i aktivno je govorio o razbijanju "represivnih običaja" kršćanskog društva, rušenju zle patrijarhije i oslobađanju neobuzdanog seksualnog oslobođenja u svim oblicima. Unatoč tome, Sigmund Freud je pohvalno govorio o njemu i želio je da se Gross pridruži njegovom psihoanalitičkom pokretu, pa je zatražio da ga Jung tretira kao pacijenta.


Komentar: Za više o Freudu i njegovom patološkom utjecaju na naše društvo, pogledajte: Freud, seksualno zlostavljanje i B'nai B'rith.


Otto Gross

Otto Gross
Sudbonosan susret s Grossom bio je još jedan primjer Jungove sklonosti da skače bez gledanja i premda mu se u početku nije svidio Gross, na kraju je usvojio gotovo sve njegove ideje bez shvaćanja vrste energija koje je to oslobodilo i destruktivnosti tog puta kako na sebe tako i na druge.

Usvajajući poligamiju, Jung je izdao mnogo svojih izvornih uvjerenja i počeo doživljavati seks kao nešto sveto i poligamiju kao put za oslobađanje 'drevnih kreativnih energija' tijela i nesvjesnog uma. Očito nije imao razumijevanja za dopaminske putove u mozgu i kako nas oni porobljavaju u materijalističku ovisnost. Unatoč tome što je bio oženjen i imao petero djece, Jung se odbio odreći svog poligamnog načina života i imao je mnogo ljubavnica sa strane. Vjerovao je da je Bog libido i da ne podlijeganje snažnom seksualnom nagonu može rezultirati bolešću ili čak smrću, te je savjetovao svoje pacijente u skladu s tim.

Ovo široko javno zalaganje za devijantnu seksualnost danas je vrlo živo. Jung-ova ostavština može se vidjeti u pseudo-izreci 'slijedi svoju sreću'. Vidio je poligamiju kao lijek za mnoge stvari i propisao ju je svojim muškim klijentima, jedan od primjera bio je Medill McCormich, kojeg je Jung uvjerio da postane višeljubnan kako bi prevladao svoj očaj i 'spasio svoju dušu'. Spavanje s klijentima, prekoračenje profesionalnih granica i povjerenja, zajedno s zlouporabom moći, postao je znak Jung-ove medicinske prakse. Koliko god Jung vjerovao da je to put prema njegovom "unutarnjem bogu", nije bilo ničeg očaravajućeg ili "višeg" u njegovom načinu života, osim kao sredstva za opravdavanje njegovog hedonističkog načina života.

Jonathan Haidt u svojoj izvrsnoj knjizi The Righteous Mind govori o šest moralnih čula okusa koje svi ljudi donekle posjeduju. "Čula okusa" su briga, korektnost, odanost, autoritet, svetost i sloboda. Prije susreta s Ottom Grossom 1908. godine, Jung je bio buržoaski konzervativac i možda je, barem na izgled, posjedovao potpuni kompliment moralnih čula okusa. Gross je bio anarhist i, prema Nollu, nadahnuo je Junga utopijskim idejama o preoblikovanju svijeta psihoanalizom (str. 84). Čini se da je to radikalno promijenilo Jungovo viđenje (str. 121.), a s tim i njegova moralna čula okusa. Čini se da su vjernost, svetost i autoritet uklonjeni s njegova popisa vrijednosti.

Nakon što je 1913. sam sebe uzdignuo na razinu Boga nakon samoimenovanog iniciranja u 'misterije', svetost je za Junga postala represivna kršćanska vrijednost koja je ugušila arhaične i stvaralačke energije svemira. Usvajajući Grossov sustav vjerovanja, Jung se mogao osloboditi svake odgovornosti za ozljedu i bijedu koje je nanio onima koji su ga okruživali.

Širenje psihoanalize i rasizma

Jung je imao rasni pogled na duhovnost, gledajući na to kao područje onih koji su izrazito njemački i arijski. To je istaknuto u njegovom odgovoru na dolazak grčko-armenskog Gurdjieffa i Rusa Ouspenskog na "duhovnu" scenu u Engleskoj, gdje je većem broju njegovih štićenika, poput Mauricea Nicolla i Constance Long, bilo dosta Jungova efemernijeg pristupa ezoterijskom razvoju i umjesto toga su odlučili slijediti praktične i čvrste pristupe koje je pokrenuo Gurdjieff, a zatim i Ouspensky. Jung se, s druge strane, zalagao za rasnu duhovnost, tvrdeći da su učenja stranaca bila otrovna.
Jungova njemačka duhovnost nikada nije bila očitija; njegova referenca na ukorijenjenost nečije duhovnosti, na činjenicu da nečija duhovnost mora potjecati iz krvi te osobe i apel da se ostane unutar granica nečijeg mističnog krajolika.

[...]

Jung je tvrdio da će Nijemci židovsku psihoanalizu smatrati nezadovoljavajućom. Analitička psihologija je, dakle, arijska znanost i oblik duhovne psihoterapije koji uistinu može pomoći samo onima arijske krvi. Dok je Jung Engleze smatrao produženjem germanske krvi, njegova se tolerancija nije proširila na Slavene poput Ouspenskog. Englezi su bili Arijci, mogli su se otkupiti njegovim metodama. Slaveni, iako su bili izvorno arijci, imali su previše pomiješane azijske krvi; njima bi to bilo teže. Židovi se nisu mogli otkupiti. Duhovnost mora potjecati iz nečije krvi i treba biti svjestan slatkog otrova stranih bogova. (str.258.-259.)
Prema Nollu, Jung je naučio kako biti vođa zatvorene sekte iz Freudovog bečkog kruga (1856.-1939.). Svatko tko je bio dio grupe morao mu je dati intimne detalje o sebi koje bi on mogao koristiti za utjecaj i kontrolu. Freuda je u početku Jung slavio na gotovo religijski način. On je predstavljao božansku figuru svojim sljedbenicima, uključujući za Junga, koji je kasnije postao nešto slično za svoje sljedbenike. Kako su se stvari razvijale i uz pomoć Rockefellerovog novca, ideja za korištenje psihoanalize za duhovnu preobrazbu svijeta se oblikovala (str. 255.). Uzimajući u obzir raširenost jungijanizma u psihološkoj misli i kako su se njegovi utjecaji uspjeli probiti u svijet kroz New-age pokrete, frojdovska i jungijanska 'psihoanaliza' s vremenom je bila vrlo 'uspješna'.

Jung-ova sposobnost namamljivanja bogatih muškaraca i žena u njegovu orbitu pomogla je širenju njegovih ideja, a odigrala je i ključnu ulogu u njegovom financijskom uspjehu. Pored toga, njegova supruga Emma Jung bila je u vrijeme njihovog braka 1903. godine druga najbogatija nasljednica u Švicarskoj, bila je kći bogatog švicarskog industrijalca.

Jung je u svoju orbitu privukao puno liječnika i psihijatara, a da ne spominjemo ženske pacijentice, koje su postale voljni sljedbenici jungijevskog evanđelja. Slično tome, Hitler je privukao milijune sljedbenika, od kojih su najbliži postali njegovi generali i neposredni prijatelji, za koje je Hitler postao najavljeni spasitelj Njemačke i njemačkog naroda. Najutjecajniji njemački filozof u 20. stoljeću, Martin Heidegger, koji je također jedan od očeva postmodernizma, smatrao je Hitlera u svibnju 1933. kao ispunjenje njegovog najdražeg sna za Njemačku. (Waite, str. 324. i Stephen Hicks, str. 69.)

Poput Hitlera, Jung je želio kulturnu revitalizaciju, kao što Noll kaže u 'The Aryan Christ: The secret Life of Carl Jung', "čini se da ga je psihoanaliza privukla jer je na nju gledao kao agenta kulturne revitalizacije kroz promociju temeljnih nietzscheanskih tema otkrivanja, razbijanja veza, neracionalnosti i seksualnosti. Nije bio sam u tome". Ako ovaj etos zvuči jezivo slično onome koji je potaknuo suvremene društvene 'revolucije', seksualnu revoluciju i leži u srcu postmodernističke misli, to je zato što jest.

Unutar 'zločinačkog' uma

Nakon pomnog uvida, postaje očito da su Jung i Hitler posjedovali slične osobine. Obojica su bili autoritarni i očekivali su slijepu pokornost od svojih sljedbenika. Zbog toga se ni jedan ni drugi nije mogao suočiti s kritikom i odmah bi reagirali bijesno (Noll str.187.) ili ispadima kad god bi njihova uvjerenja ili despotizam bili dovedeni u pitanje. Što se tiče Junga, Noll sugerira da je to bilo zbog freudovskog kompleksa oca, a Waite također sugerira da je Hitler od toga patio.

Jung je bio vrlo paranoičan i "sumnjičav prema svima, uvijek misleći da imaju neki skriveni motiv". Zbog njegovih sve rastućih disocijativnih sklonosti, Jungova se osobnost počela lomiti i dijeliti. Počeo je držati napunjen pištolj kraj svog kreveta, tako da se može ubiti ako ikad osjeti da je prešao preko ruba i u potpunosti izgubio razum (Noll str. 151.). Hitler je također bio izuzetno paranoičan i nepovjerljiv prema svima oko sebe, uključujući vlastite generale od kojih je često držao svoje ratne planove skrivene, a također je uvijek držao pištolj pored sebe (Waite, str. 61.) i imao je snažnu smrtnu želju. Otvarajući drugi front protiv Sovjetskog Saveza - koji su u to vrijeme bili njegovi saveznici - u trenutku kada je Engleska bila blizu poraza, sugerirano je da je Hitler možda nesvjesno imao namjeru izgubiti rat kako bi propao uz 'plamen slave' vukući njemački narod za sobom.

Obojica su provodila dosta vremena sama sa svojim maštarijama i sanjarenjima. Jung je razgovarao s 'duhovima' koje je smatrao svojim učiteljima i da su božanskog podrijetla. U svojoj autobiografiji, "Sjećanja, snovi, razmišljanja", Jung je rekao da bi mu ti duhovi slali vizije, pokazujući mu "tajno znanje", a u nekim su slučajevima preuzeli njegovu osobnost i tako djelovali kroz njega. Njegovu ženu i djecu je spomenuo samo jednom, što ukazuje da taj "unutarnji svijet" mašte predstavljao njegovu stvarnost, nasuprot zajedničkoj vanjskoj stvarnosti s drugima za koju se čini da ju je ignorira ili tretirao kao sporednu.

Hitler je bio sličan u tom pogledu i tvrdio je 1919. godine, dok je ležao ranjen u vojnoj bolnici, da je doživio nadnaravnu viziju koja mu je zapovjedila da spasi Njemačku. (Waite, str. 27.) Iako je mogao biti proračunljiv i bezobziran političar, kao mladić živio je boemskim životom u Austriji, a provodio je mnogo noći izrađujući planove za "velike arhitektonske dizajne" za budućnost. Jedan je poznanik napomenuo da se ponašao kao da ti dizajni već postoje i išao bi ih posjetiti tamo gdje ih je zamislio. Čak je i zamislio vilu u svojoj glavi za ženu koju je želio i beskrajno se mučio razmišljanjem gdje da stavi veliki klavir. Ovaj se obrazac zadržao do kraja života, natjeravši ga da se "suprotstavlja stvarnosti" u korist njegovih fantazija, koje je smatrao stvarnom istinom.
Nakon što je postao kancelar, svjetovi fantazije i stvarnosti nastavili su se međusobno povezivati u njegovom i životu Trećeg Reicha. Sam se ponekad zbunio vlastitim maštarijama i doživljavao poteškoće da ih odvoji od stvarnosti. U vrlo otkrivajućoj izjavi povjerio se liječnicima: "Patim od mučnog samozavaravanja". (Waite str. 38.)
Zaključak

Jung i Hitler bili su osobiti ljudi koji su igrali odlučujuću ulogu u povijesti 20. stoljeća, i bilo bi prirodno misliti da bi, da nisu postojali, današnji svijet bio bolji. Međutim, gledajući ljude koji su okruživali Junga i spremno igrali svoju ulogu u onome što je postalo poznato kao psihoanalitički pokret, vjerojatno je bilo više 'Jungova' koji su bili spremni i voljni zauzeti njegovo mjesto da on nije istupio. Isto vrijedi i za Hitlera. Njemački je narod tražio Fuhrera i on je na neobičan način prkosio sudbini i smrti u više bizarnih navrata kako bi ispunio tu ulogu.

Ako ih gledamo iz daljine, pokreti koje su započeli Jung i Hitler prije gotovo stotinu godina bili su u početku potpuno suprotni jedni drugima, ali su i jedan i drugi nastojali uništiti postojeći poredak kako bi stvorili svoju verziju utopijskog raja, u biti materijalne prirode. Danas se ista ideologija svugdje vidi u vokalnim potomcima jungijske misli i ideologiji postmodernista i 'ratnika socijalne pravde'. Čini se da je cilj promovirati ljevičarski fašizam koji podržava društvo Velikog brata koje guši slobodu govora i neslaganje, istovremeno uzimajući sveto uzvišeno tlo zaštite planete, životinja, klime i, naravno, "slobode i demokracije" vrlo nove i devijantne sorte. Moglo bi se reći da je upravljanje stadom ovaca koje je započelo davno iz različitih smjerova sada dostiglo svoj apogej (ili bi to trebalo biti 'nadir' [najnižu točku, op.prev.]?). Nadajmo se da Hitlerov Treći Reich nije bio praksa za ono što dolazi, iako se čini da je programiranje masa danas doseglo razinu kojoj bi Goebbels zavidio.

Također je važno da ne ispustimo bebu zajedno s vodom iz kade. Brojni jungijski pojmovi imaju valjanost kao okvir razumijevanja nekih aspekata ljudske prirode, a može se reći i da mnogi od njih nisu čak ni jungijski. Jungu je samo pripisana zasluga za njih, ali neke su razradili njegovi suradnici u to vrijeme ili kasnije, a ideje je dobio i od radova drugih autora kojima nije nužno dao zaslugu.

Na kraju, mišljenje s ogradom. Čak i ako sam pronašao dosta sličnosti između Hitlerovih i Jungovih karakternih osobina, ne kažem da je Jung bio Hitler ili da je psihoanaliza nacizam. Pročitavši niz ovih knjiga uzastopce, te su mi veze bile očite.
"Oni koji zaborave povijest, osuđeni su ponavljati je". - George Santayana
Reference:
The Aryan Christ: The Secret Life of Carl Jung, Richard Noll
The Psychopathic God: Adolph Hitler, Robert G. L. Waite
They Thought They Were Free: The Germans, 1933-45, Milton Mayer
The Righteous Mind: Why Good People Are Divided by Politics and Religion, Jonathan Haidt
Explaining Postmodernism: Skepticism and Socialism from Rousseau to Foucault, Stephen R. C. Hicks