Čini se da svijet srlja u globalnu katastrofu u sigurnosti prehrane. Ne, to uopće nije potvrda apokaliptičnih scenarija Alexandrije Ocasio-Cortez ili one slavne mlade švedske "stručnjakinje za klimu", Greta Thunberg, koja je svojim čučanejm pred zgradom parlamenta i putovanjima po svijetu otvorila oči milijunima tinejdžera, od koji jedva da polovica zna kemijski sastav molekule ugljičnog dioksida.


Naime, samo pogled na neobične vremenske nepogode u nekoliko ključnih poljoprivrednih regija, od Sjedinjenih Država do Australije, Filipina i šire, govori da bi one mogle dramatično utjecati na dostupnost i cijene hrane već u narednoj godini. To zauzvrat može imati velike političke implikacije, ovisno o tome kako se bude razvijala situacija. I da odmah napomenemo, ovdje ne govorimo o globalnom zatopljenju, već o vremenskim anomalijama i nepogodama.

SAD - Srednji zapad je pod vodom

Prema najnovijem izvješću od 20. svibnja Nacionalnog poljoprivrednog statističkog ureda (NASS) Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Država, kukuruz i usjevi soje znatno zaostaju za normalnim sadnim rastom za ovo doba sezone sadnje. U usporedbi sa 78% površina zasađenih u isto vrijeme prošle godine, do sada je u SAD-u kukuruzom zasađeno samo 49% planiranih površina.

Od toga je samo 19% isklijalo i izašlo iz zemlje, dok je u svibnju 2018. godine taj postotak bio 47%. Što se tiče soje, jedva da je zasađeno 19% usjeva dok je prošle godine u ovo vrijeme bilo zasađeno 53% planiranih površina.

Posađene površine riže su pale na 73%, dok je u šest američkih zemalja u kojima se uzgaja riža prošle godine bilo zasađeno 92% planiranih površina. Naravno, ako se vrijeme dramatično poboljša, konačne brojke žetve se mogu poboljšati, ali je prerano davati prognoze.

SAD su najveći svjetski proizvođač soje s 34 posto svjetske proizvodnje soje i 42% svjetskog izvoza prije trgovinskog rata protiv Kine. SAD je ujedno i najveći svjetski proizvođač kukuruza, a ozbiljan neuspjeh žetve ove dvije kulture mogao bi značajno utjecati na svjetske cijene hrane, čak i ako ostavimo po strani nesretnu činjenicu da su gotovo sve američke soje i sorte kukuruza GMO usjevi. Ovi se proizvodi uglavnom koriste u stočnoj hrani.

Evropa konačno dolazi sebi pet godina nakon državnog udara u Kijevu, koji je započeo novi hladni rat između Rusije i Zapada.

Prvi deo ruske pobede dolazi od italijanskog lidera Matea Salvinija. Govoreći u ime nedovoljno zastupljenih u evropskoj politici, Salvini je ove sedmice izjavio: "I dalje verujem da nam nisu potrebne sankcije. Pitanje njihovog uklanjanja ujedinjuje sve časne ljude."

Salvini se direktno bori sa evropskim političkim establišmentom na ovogodišnjim evropskim parlamentarnim izborima. A njegovo pokretanje pitanja ukidanja sankcija Rusiji, nametnutih zbog ponovnog ujedinjenja sa Krimom, je veliki napad na njih.

To znači da Salvini pokušava da proširenje sankcija iskoristi kao kartu za pregovore ovog leta. On, tako jakim rečima uoči izbora, preti da će uložiti veto na svako proširenje.

Druga pobeda Rusije je, međutim, daleko značajnija. Savet Evrope konačno je pristao da povrati pravo glasa Rusiji, nakon što ih je suspendovao zbog ujedinjenja sa Krimom.

To je bila glavna karika u sukobu između Evrope i Rusije, koja je obustavila njene budžetske isplate za Savet Evrope 2017. Krajnji rok za rešavanje njihovog neplaćanja je dolazio sledećeg meseca.

Tada bi PACE - Parlamentarna vlast Saveta Evrope - morao da glasa da li da u potpunosti izbaci Rusiju ili da je vrati nazad.

Oni su izabrali ovo drugo i postavili su osnove za veliku reorganizaciju statusa kvo u Evropi u odnosu na Rusiju.

Bilo je jednostavno previše pitanja koja su se pojavila ove godine tako da će se ovakva politika nastaviti i nakon ove tačke:

• Evropski parlamentarni izbori u maju doneli bi drugačiji ishod glasanja u EU
• Severni tok 2 bi bio završen
• Ugovor o tranzitu gasa između ukrajinskog Naftogasa i Gasproma bi se okončao.
• Savet Evrope bi morao da izbaci Rusiju.
• Ukrajinski izbori doneli bi promenu u Kijevu
• Gasovod Snaga Sibira 1 bio bi završen za Kinu
• Turski tok bi bio završen za Tursku
• Nove elektrane na Krimu bi se pojavile

Kaže se da je najuspješnije ubojstvo ono koje se ne prepozna kao takvo i koje se može prikazati kao samoubojstvo ili nesreća. Time se izbjegava problem rješavanja tijela, opasne i problematične stvari na kojoj je naporno radio saudijski tim obavještajaca koji je ubio novinara i disidenta Jamala Khashoggija. Što je još važnije, ako nema ubojstva, onda se ne traži ni ubojica. Sankcije koje se koriste u tajnom ratu imaju karakteristike takvih ubojstava.

Naravno, to nije jedini oblik neobjavljenog rata, ali su vrlo popularne u Washingtonu, samo što se njima ubijaju cijeli narodi. One često ne predstavljaju opasnost za počinitelje. "Sankcije" se ovdje koriste kao kratica za niz alata, uglavnom ekonomskih, koji se mogu upotrijebiti za uništavanje neprijatelja, poticanje njihove kapitulacije ili za pripremu vojne agresije. Neke tajne akcije uglavnom su propaganda, bez stvarne vojne svrhe, ali se neke "false flag" operacije provode s ciljem da se pokrene rat ili da se opravdaju akcije moćnih aktera, kao što su bili kemijski incidenti u Siriji, osmišljeni kako bi se postigla stvarna svrha.

U stvari, takozvane "false flag" operacije po svojoj prirodi imaju tendenciju da počinitelju nanesu više štete, pretvarajući agresora u žrtvu, možda veću nego meta koja se smatra krivom. Naprimjer, napadi kemijskim i biološkim oružjem u Siriji su očigledno nanijeli više štete počiniteljima, nego vladi u Damasku. Ali ovdje govorimo o "korisnim idiotima" u redovima takozvanih "pobunjenika", ne o nalogodavcima za njihovu provedbu.

Sankcije, međutim, imaju specifičnu vojnu svrhu, koja može i ne mora biti ostvarena, kao i lažna priča koja prikriva autora ili cilj. U ovom slučaju su sankcije dodatak i opravdanje kako bi vojna akcija bila politički prihvatljiva nacionalnom ili međunarodnom javnom mnijenju.

Vrste sankcija

Lišiti neprijatelja hrane, vode ili resursa, te izgladnjivanje neprijatelja da ga se pokori je taktika stara koliko i sam rat, još od vremena opsada utvrda ili dvoraca do rezanja linija snabdijevanja. Te su stvari vrlo popularne u vojnoj povijesti.

Moderne varijante uključuju blokiranje fizičkih, financijskih, informacijskih i osobnih resursa, te pojačanu propagandu. Danas se pribjegava fizičkom blokiranju izvoza ili uvoza fizičkim sredstvima, obično zabranom međunarodne plovidbe, a financijska kontrola izvoza blokira pristup međunarodnoj bankarskoj mreži i plijeni imovinu neprijatelja u inozemstvu.

Ruski veleposlanik u UN-u Vassily Nebenzia optužio je SAD za nanošenje "milijardi dolara" štete Venezueli od 2013. godine i kazao kako je Washington "umjetno izazvao" krizu da zbaci legitimnu demokratski izabranu vladu.

Govoreći na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a o Venezueli u srijedu, Nebenzia je kazao kako je Trumpova administracija "džeparila" ovu zemlju, istodobno pozivajući "na hitnu pomoć venecuelanskom narodu".

Komentari su došli kada je Međunarodni monetarni fond (MMF) suspendirao pristup venecuelanskom predsjedniku Nicolas Maduru gotovo 400 milijuna eura u gotovini, navodeći kaos koji je nastao otkako se lider opozicije Juan Guaido u siječnju proglasio pravim predsjednikom.

Nije jasno hoće li MMF formalno priznati Guaida, ali je ekonomski savjetnik oporbenog čelnika rekao Bloombergu da MMF čuva sredstva i da će biti ponovno na raspolaganju kad Madurova "uzurpacija" završi.

Smena, pa makar i privremena, brazilske predsednice Dilme Rusef, po svemu sudeći, nastavak je latinoameričke serije „Operacija kondor“, započete u drugoj polovini prošlog veka.

Taj šifrovani naziv za tajnu operaciju SAD u Južnoj Americi, sa ciljem da se uz pomoć desničarskih diktatura suzbiju levičarski pokreti i taj kontinent stavi pod kontrolu Vašingtona, potpuno odgovara sadašnjem stanju stvari.

Kada se hronološki poređaju događaji jasno je da ništa nije slučajno i da je imperija rešila da uzvrati udarac neposlušnoj Latinskoj Americi, pre svega koristeći prednosti globalnog finansijskog sistema, pod kontrolom Vašingtona.

Novo, kobno "upozorenje čovječanstvu" o opasnostima za sve nas napisalo je 15.000 znanstvenika iz cijelog svijeta.

Radi se o ažuriranoj poruci izvornog upozorenja poslanog od Udruge zabrinutih znanstvenika koje je poduprlo 1.700 potpisa prije 25 godina. No, stručnjaci kažu da je slika daleko, daleko lošija nego 1992. godine, i da su gotovo svi identificirani problemi jednostavno dodatno pogoršani.

Prema pismu, čovječanstvo se još uvijek suočava s egzistencijalnom prijetnjom preživljavanja ograničenih resursa od strane brzo rastućeg stanovništva, upozoravaju znanstvenici. I "znanstvenici, utjecajni mediji i građani laici" ne rade dovoljno da se bore protiv toga.

Ako svijet uskoro ne djeluje, doći će do katastrofalnih gubitaka biološke raznolikosti i neizrecive količine ljudske patnje, upozoravaju.

Kao što je opštepoznato, Rusija je kriva za sve. Kriva je za "bregzit", za izbor Donalda Trampa za predsednika Amerike, za nedavni referendum u Kataloniji koji je podstican iz Rusije kako bi se stvorila nestabilnost u Evropi, ustvrdila je ovih dana, mrtva ozbiljna, španska ministarka odbrane Marija Dolores de Kospedal.

I to je rusko mešanje toliko očigledno da za ove tvrdnje čak nisu potrebni bilo kakvi dokazi; nikakvi dokazi, uzgred budi rečeno, nisu ni ponuđeni.

Ili se pak zavera protiv zapadne demokratije traži na sasvim pogrešnom mestu, a pravi zaverenik nije Rusija nego Džordž Soroš, kako je to u utorak s govornice u Evropskom parlamentu u Strazburu ustvrdio Najdžel Faraž, idejni otac "bregzita"?

U "Novom Sputnjik poretku" o ovom su pitanju govorili novinar Željko Cvijanović i analitičar Dragomir Anđelković.

"Rusija jeste kriva", kaže Željko Cvijanović. "Kriva je utoliko što sve više postaje neka vrsta alternative. Njoj se sudi, i ona se pokušava suzbiti jer nudi novo rešenje za svetski poredak, a ne zato što se istinski meša u tuđe poslove. A kako bi se u tuđe poslove mešao neko ko toliko insistira, ne samo na sopstvenom suverenitetu već i na suverenitetu svojih partnera? Čini mi se da je upravo to insistiranje na suverenitetu, zapravo, po Zapad mnogo opasnije od onoga za šta optužuje Rusiju".

I Dragomir Anđelković saglasan je da se najveći "greh" Rusije sastoji u tome što je ponudila alternativu.

"Evroatlantska struktura uspostavila je višeslojnu okupaciju čitavog sveta, i to je funkcionisalo besprekorno posle pada Berlinskog zida. Poremećaj je nastao onog momenta kada se pojavila alternativna sila, a to je Rusija, koja je stala na noge i počela da se opire. Postala je pretnja tom neokolonijalnom evroatlantskom sistemu... Zato je i gledaju sa toliko mržnje i pokušavaju da je nabede za sve i svašta".

Dugogodišnje profesionalno i lično zanimanje za odnose Rusije i Zapada švajcarski novinar i političar Gi Metan uneo je u knjigu o korenima zapadne rusofobije, "Rusija - Zapad: hiljadu godina rata". Povod da se upusti u ovo istraživanje bila je ukrajinska kriza 2014. godine. Sumnja u zvaničnu verziju navela ga je da sam potraži odgovore na pitanje ko je zapalio fitilj.

Iskustvo glavnog urednika lista "Ženevska tribina" naučilo ga je da bude kritičniji prema izveštajima i komentarima zapadnih medija. Način na koji su predstavljeni jugoslovenski sukobi pojačao je njegov utisak o njihovoj pristrasnosti i predrasudama. Na profesionalno iskustvo nadovezalo se i lično - usvajanje ruske devojčice u prvim godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza, u vreme najgore krize, donelo mu je rusko državljanstvo i unelo dodatnu empatiju u njegov pogled na Rusiju. Kao političar, poslanik Ženevskog parlamenta iz redova Demohrišćanske stranke PDC (Prava narodna partija), kritičniji je od svojih kolega prema Evropskoj uniji i njenoj spoljnoj politici.

- EU mora konačno da prihvati različitost, da razume da se Evropa ne završava na njenim granicama - kaže švajcarski publicista.

U razgovoru za "Politiku", prilikom njegove nedavne posete Beogradu, Gi Metan objašnjava zašto mu je bliža ideja Evrope od Atlantika do Urala za koju se zalagao francuski predsednik Šarl de Gol.

NATO je u Srbiji izvršio ekocid, jer je protiv nje istovremeno vođen i radiološki i hemijski rat, ističe autor knjige "Darovi milosrdnog anđela" Mirjana Anđelković Lukić.

O posledicama NATO bombardovanja zbog korišćenja uranijumske municije mnogo se govorilo u javnosti, a ta tema dodatno je aktuelizovana najavom podnošenja tužbe protiv NATO-a i formiranjem koordinacionog tela i laboratorije za istraživanje posledica bombardovanja.

- Mirjana Anđelković Lukić, gost emisije "Sputnjik intervju", autor je brojnih studija i knjiga u kojima se, pored katastrofalnih posledica korišćenja uranijuma, posebno akcentuje i činjenica da je nad Srbijom zapravo izvršen ekocid, jer je protiv nje istovremeno vođen i radiološki i hemijski rat.

Koje činjenice dokazuju da je protiv tadašnje SR Jugoslavije vođen i hemijski rat?

- Da je protiv nas vođen hemijski rat bilo je očigledno u vreme kad su nas bombardovali. Mi smo imali velika industrijska postrojenja u čijem je okruženju bilo velikih rezervoara sa raznim hemijskim supstancama, sa njihovim sirovinama za proizvodnju. Imali smo velike rezervoare sa naftom i benzinom, sa gasovitim supstancama.

Bombardovali su nas zapaljivim bombama, bombardovali su nam naftne rezervoare, rezervoare sa vinil-hloridom, i kad sve to izađe u atmosferu stvara se jedna strašna, zagušljiva masa otrovnih jedinjenja u kojima je bilo i dioksina i benzil-apirena i piralena i fosgena.

Ovaj članak je objavljen 17. lipnja 2017. godine. Mnogi su smatrali da se radi o teoriji zavjere. Danas vidimo da to ipak nije bilo tako. (ažurirano 27. 10. 2017.)
Danas, u prvoj polovici 21. stoljeća, asocijacije na pridjev 'grčki' nisu ispunjene bogovima i boginjama, mitskim junacima i homerskim pričama. Grčka/grčki je sinonim za dug, za neracionalno ponašanje oligarhija na vlasti, za populističko potkupljivanje birača privilegijama, za šutnju potkupljenih. Od premladih umirovljenika do preplaćenih akademika.

No, sve to ne bi bilo dovoljno za grčki kolaps da s druge strane nisu postojale banke voljne financirati grčka ekonomska pijanstva. Francuske i njemačke banke, čiji posao je stvaranje eura ni iz čega, a na osnovu pologa ulagača i zakonskih ovlasti, znale su za grčku prezaduženost i znale su na osnovu svojih proračuna točan datum grčkog ulaska u probleme s otplatom kamata pa su ipak davale kredite. Dakako, znale su i za Goldman Sachsovo friziranje grčkog knjigovodstva o pravom stanju vanjskog duga koje je prethodilo ulasku Grčke u euro zonu. Banke su to činile zbog nekoliko razloga, ali ni jedan od njih nije taj što su bile naivne ili zato što nisu znale što rade. Najprije, znale su kako će Grci dodijeljene kredite potrošiti za kupovinu roba iz njihovih domicilnih država pa će tako posredno poticati vlastita gospodarstva; na grčkim kreditima su zarađivali nekoliko puta više nego li da isti novac prodaju u Francuskoj ili Njemačkoj (kamata za Nijemce je bila oko 1%, a za Grke veća od 6% unutar istog valutnog kruga); znali su kako će političari koji upravljaju domicilnim državama i Europskom Unijom nakon Dana D (grčkog kolapsa) učinkovito pritisnuti Grke i odigrati za banke igru po scenariju napisanom isti dan kad su krediti i podijeljeni.