Ovo je prvi put u 40 godina da je mapiran sastav morskog dna koji čini 70 posto Zemljine površine. Posljednja je karta iscrtana rukom 1970.-ih godina.

Pomoć u razumijevanju reakcije oceana na ekološke promjene

Karta, koja je objavljena u najnovijem izdanju časopisa Geology, pomoći će znanstvenicima kako bi bolje razumjeli kako su naši oceani reagirali, i kako će reagirati, na ekološke promjene. Također je otkrila da su duboki oceanski bazeni puno složeniji nego što se ranije mislilo.

"Kako bismo razumjeli ekološke promjene u oceanima moramo bolje razumjeti ono što je očuvano u geološkoj evidenciji na morskom dnu" tvrdi glavna istraživačica Dr. Adriana Dutkiewicz sa Sveučilišta u Sydneyju.

"Duboko morsko dno je groblje koje se velikim djelom sastoji od ostataka mikroskopskih morskih stvorenja zvanih fitoplankton koja žive u osunčanim površinskim vodama. Sastav ovih ostataka može pomoći odgonetnuti kako su u prošlosti oceani reagirali na ekološke promjene".

Važna uloga algi kremenjašica

Posebna skupina fitoplanktona zvana alge kremenjašice ili dijatomeje proizvodi otprilike četvrtinu kisika koji udišemo i ima veći udio u borbi protiv globalnog zatopljenja od većine kopnenih biljaka. Njihovi mrtvi ostaci tonu na dno oceana, očuvajući ugljik.


Nova karta geologije morskog dna pokazuje da su nakupine algi kremenjašica na morskom dnu gotovo u potpunosti neovisne o bujanjima algi kremenjašica u površinskim vodama Južnog oceana.

"Ova nepovezanost pokazuje da razumijemo izvor ugljika, ali ne i tonjenje" kaže suautor profesor Dietmar Muller sa Sveučilišta u Sydneyju. Potrebna su daljnja istraživanja kako bismo bolje razumjeli ovu vezu.

Dr. Dutkiewicz kaže "Naše istraživanje otvara vrata budućim istraživanjima mora s ciljem boljeg razumijevanja funkcioniranja i povijesti ciklusa ugljika u moru. Novo australsko plovilo za istraživanje Investigator idealno je smješteno za daljnje istraživanje utjecaja ekoloških promjena na produktivnost algi kremenjašica. Hitno trebamo shvatiti kako ocean reagira na ekološke promjene".

Ažuriran izgled morskog dna oko Australije

Neke su od najznačajnijih promjena na karti morskog dna one u oceanima oko Australije.

"Prema staroj karti, velik je dio Južnog oceana oko Australije većinom pokriven glinom koja je otpuhana s kontinenta. Međutim, naša karta pokazuje kako je ovo područje zapravo složeni kolaž mikrofosilnih ostataka" rekla je Dr. Dutkiewicz. "Život u Južnom oceanu puno je bogatiji nego što se ranije mislilo".

Na izradi karte sudjelovala NICTA

Dr. Dutkiewicz i suradnici analizirali su i kategorizirali oko 15.000 uzoraka morskog dna koje su tijekom pola stoljeća uzimali istraživački brodovi za krstarenje kako bi dobili podatke za izradu karte. Dr. Dutkiewicz je surađivala sa stručnjacima za Big data s australskog istraživačkog centra za informacijsko-komunikacijsku tehnologiju (NICTA) kako bi pronašla najbolji način korištenja algoritama koji bi ovo mnoštvo pojedinačnih opažanja pretvorili u cjelovitu digitalnu kartu.

"Nedavni prikazi Plutonovih ledenih planina su spektakularni, ali postupak otkrivanja skrivenih geoloških tajni bezdanih ravnica našeg vlastitog planeta također je bio prepun iznenađenja!" rekao je suautor Dr. Simon O'Callaghan iz centra NICTA.

Ako se kojim slučajem nađete u Zemljinoj orbiti i odozgo bacite pogled na naš planet, moglo bi vam se učiniti da odozdo u vas gleda jedno divovsko oko.

To oko ili “Zemljina očna jabučica” kako su je nazvali u članku objavljenom u američkom časopisu New Science, zapravo je neobična geološka formacija u Sahari koja već dugo zbunjuje znanstvenike.

Zemaljski orijentir svemirskim putnicima

Preciznije, riječ je o području nadomak grada Ouadana u Mauritaniji koje se na satelitskim snimkama doista doima kao divovsko oko koje sa Zemlje motri na Svemir.

To “Oko Sahare” znano i kao Richat Struktura još je otprije jedan od orijentira svemirskim putnicima, odnosno astronautima.

Neobična formacija promjera je četrdesetak kilometara i svojim koncentričnim krugovima, koji čine stijene raznovrsnog porijekla i sastava, izdvaja se u inače bezličnom prostoru goleme pustinje.

Novi planet kojeg su otkrili astronomi izgleda kao Jupiterov mlađi brat, a od Zemlje je udaljen 100 svjetlosnih godina. Već je dobio i ime 51 Eridani b, a star je tek 20 milijuna godina te se astronomski smatra pravom bebom.

No, ovaj bi nam svijet mogao dati puno informacija o formiranju našeg sustava. Znanstvenici su ga otkrili uz pomoć Gemini Planet Imagera (GPI), sustava koji otkriva mlade planete analizirajući svjetlost koju emitiraju. Za razliku od Keplera koji planete otkriva tako što analizira sjenu koju bacaju na vlastite zvijezde, GPI promatra planet i može detektirati svjetove koji se nalaze i puno dalje od vlastitih zvijezda. Taj je sustav znanstvenicima otkrio i da "beba Jupiter" ima najsnažniji trag metana na nekom novootkrivenom planetu, a na plinovitom divu su detektirali i vodu. Upravo ovo otkriće metana, koji dominira i na Jupiteru, pomoći će astronomima kako bi otkrili kako se razvijaju ovakvi plinoviti divovi.

Masa planeta dvostruko je veća od našeg Jupitera, a oko svoje zvijezde orbitira na udaljenosti na kojoj je Saturn u našem sustavu.

Prema istraživanju objavljenom u naučnom časopisu PLOS One, roboti mogu dizajnirati, napraviti i testirati svoju "djecu".

Rezultati istraživanja koje su proveli naučnici sa Odsjeka za inženjering u Cambridgeu i Instituta za robotiku u Cirihu pokazali su da roboti ustvari mogu dizajnirati i testirati svoje buduće generacije.

Istraživači su programirali robotsku ruku, odnosno robota majku, koja samostalno, bez ljudske pomoći, kreira svoje dijete, odnosno blokove sa ugrađenim motorom.

"Genetsko programiranje"

Nakon toga robot testira njegove mogućnosti, primjećuje moguće nedostatke i radi prepravke na sljedećoj generaciji.

Na taj način genetskim programiranjem poželjne i kvalitetne osobine prenosi na iduće generacije.

U pet pokušaja, majka robot je dizajnirala, napravila i testirala generacije koje čini desetoro djece, a za svaku novu generaciju koristila je informacije prikupljene iz ranijih pokušaja.

Razvoj biometrijskog softvera koji je u stanju sa snimki sigurnosnih kamera prepoznavati lica, trebao bi nam donijeti veću sigurnost od kriminalnih i terorističkih prijetnji, no istovremeno stvara veliku zabrinutost u vezi narušavanje privatnosti.

Dr. Isao Echizen s Japanskog nacionalnog instituta za informatiku NII, u ovome vidi veliki problem, pa već nekoliko godina razvija sustav koji će onemogućiti pametne algoritme u prepoznavanju naših faca.

Ovih dana, Isao i njegovi kolege predstavili su Privacy Visor, naočale koje posjeduju posebne leće sa svojstvima reflektiranja, odbijanja i apsorbiranja svjetla na različite načine, čime onemogućuju senzore kamera u fokusiranju, pa je softveru za prepoznavanje nemoguće iskopati vašu facu iz baze Remetinca, jer ne može dobiti dovoljno čistu sliku. Također navode da naočale pritom ne utječu nimalo na vid korisnika.

Naočale će se u lipnju 2016. godine početi prodavati po cijeni od nekih 1.661 kn, a Isao i ekipa tvrde da su se pokazale učinkovitim za zbunjivanje nadzornih kamera, kao i onih koje koriste naši pametni telefoni i tableti. Kolika je stvarna korist od ovog gadgeta, vjerojatno znaju samo Japanci.

Sateliti Američke uprave za aeronautiku i svemir (NASA) poslali su fotografije o tome kako Kina ubrzano postavlja solarne panele u pustinji Gobi, nastojeći da izgradi najveću solarnu elektranu na svetu koja će energijom snabdevati milion domaćinstava.

Međunarodna Agencija za energiju IEA očekuje da će Kina prestići Evropsku uniju, SAD i Japan u projektima obnovljivih izvora energije od 2035. godine.

Planovi o izgradnji koncentrisane solarne elektrane (CSP) su u skladu s ambicioznom inicijativom kineske vlade da smanji proizvodnju energije iz fosilnih goriva u zemlji za 20 odsto do 2030, uz smanjenje emisije gasova sa efektom staklene bašte, prenosi britanski Independent.

Procenjuje se da će ova elektrana omogućiti Kini da smanji potrošnju uglja za 4,26 miliona tona godišnje.

Koncentrisana solarna elektrana Delinga prostiraće se na nešto više od 25 kvadratnih kilometara na severozapadu Kine i proizvodiće 200 megavata solarne energije. Kada bude završena, elektrana će imati šest 135 MW tornjeva, koji mogu da čuvaju toplotnu energiju do 3,5 sata.

Prva faza projekta uključuje izgradnju dva 135 MW tornja koji će obezbediti energiju za 450 hiljada domaćinstava.

Ovo je prvi komercijalni CSP projekat u Kini, a do 2020. godine očekuje se da će u toj zemlji u pogonu biti čak tri GW CSP projekta.

Projekat solarne elektrane Delinga trebalo bi da bude završen 2017. godine, a sprovodi se u saradnji kineskih i americkih kompanija u okviru američko-kineskog partnerstva za obnovljive izvore energije koje je uspostavljeno 2009. godine.

Grupa naučnika sa moskovskog univerziteta „Lomonosov“ razjasnila je zašto se prstenovi Saturna ne menjaju milenijumima. S tim u vezi, naučnici su rekonstruisali njihov nastanak na superkompjuteru univerziteta.

„Ovaj posao omogućava da se dođe do celog niza naučnih zaključaka — na primer o mehanizmu formiranja prstenova i njihovoj evoluciji. Između ostalog, rezultati istraživanja govore da se Saturnovi prstenovi nalaze u nepromenljivom stanju. To znači da su dinosaurusi videli (ako su mogli da vide) iste te prstenove koji i danas postoje. Iste prstenove će posmatrati i naši potomci“, navodi se u saopštenju pres-službe univerziteta.

Naučnici „Lomonosova“ su se interesovali u svojim istraživanjima zašto se čestice koje čine prstenove nikada ne pretvaraju u gigantske ledene asteroide i zašto njihove maksimalne dimenzije ostaju neizmenljive.

Saturnovi prstenovi se sastoje iz ledenih mrvica sa malim mineralnim supstancama koje ih sjedinjuju, pri čemu se kreću istom brzinom, od 72 hiljade km/č. Prstenovi se prostiru na stotine hiljada kilometara, ali njihova debljina ne prelazi 100 metara.

Postavivši matematičku formulu procesa nastanka prstenova, istraživači su uspeli da razjasne da se čestice, koje se kreću otprilike istom brzinom, stalno povezuju zbog površinske snage — „efekat, sličan lepljenju dveju pahuljica snega, ako ih na silu ujedinite“. Ali do veličine npr. zgrade ne mogu porasti: što veća čestica, tim veća verovatnoća raspada od slučajnog susreta sa drugim retkim česticama, čija brzina se veoma razlikuje od osnovnog toka. Narasla čestica tokom takvog sudara ponovo se raspada na mnogo sitnih.

Znanstvenici su stvorili do sada neviđenu visoko rezolucijsku kartu mozga koja otkriva strukture male poput onih koje se mogu pronaći u pojedinačnim živčanim stanicama.

Trodimenzionalna karta je stvorena kompilacijom slika nastalih na nano razini što omogućuje uvid u posebnosti koje su velike samo milijunti dio milimetra.

Istraživači planiraju dobiveni alat koristiti u studiji abnormalnih veza između moždanih stanica koje uzrokuju neurološke poremećaje poput depresije ili šizofrenije.

- Govorimo o uvidu u mozak na molekularnoj razini - objasnio je voditelj stvaranja karte Narayanan Kasthuri, neurobiolog na Sveučilištu Harvard.

Kasthuri i prijateljski tim Jeff Lichtmana osmislili su sustav koji automatski "nasjeca" mozak u tisuće ultra tankih sekcija. Nakon što sekcije budu obojene, kako bi se prepoznala različita tkiva, elektronski mikroskop je istreniran da fotografira svaki dio zasebno. Računalo potom dodjeljuje različite boje individualnim strukturama te stvara slike koje potom zajednički kreiraju trodimenzionalnu kartu.

Znanstvenici su, zahvaljući potrazi za milijardom tona ugljikovog dioksida koji se svake godine proizvede izgaranjem fosilnih derivata, otkrili da se ispod područja Tarimske zavale u kineskoj pokrajini Xinjang nalazi skriveni podzemni ocean.

Radi se o suhom području naše planete koje ispod površine sadrži količinu slane vode koja bi mogla biti jednaka količini vode koja se nalazi u svih pet Velikih jezera Sjeverne Amerike. “Ljudi se dosada nikada nisu usudili zamišljati toliku količinu vode ispod pijeska. Naša definicija pustinje mogla bi se promijeniti”, tvrdi Li Yan, profesor na kineskoj Akademiji znanosti.

Yan i njegove kolege su prije nekoliko desetljeća otkrili veliku količinu ugljikovog dioksida koji je jednostavno nestajao diljem regije, i nisu imali nikakvo objašnjenje zašto dolazi do toga.

Astronomi su prvi put primetili pojavu polarne svetlosti izvan solarnog sistema i to na jednoj “neuspeloj zvezdi”.

Polarna svetlost je uobičajena pojava na Zemljinim polovima, a astronomi su je viđali i na drugim planetama, pa i njihovim prirodnim satelitima.

Na severnom polu smeđeg patuljka nazvanog LSR J1835 + 3259 u sazvežđu Lira astronomi Greg Halinan, Stjuart Litlfer i njihove kolege su primetile svetlost i radio talase sinhronizovane sa njenom rotacijom.

Treperavo svetlo je verovatno nastalo kao rezultat “napada” elektrona na atmosferu ovog podzvezdanog objekta, ali naučnici nisu sigurni kako to zapravo funkcioniše kod smeđih patuljaka.

Astronomi smatraju da je polarna svetlost na ovom nebeskom telu mnogo intenzivnija od aurore na Zemlji.