Nakon dugo vremena imamo priliku iz Hrvatske svjedočiti djelomičnoj pomrčini Sunca. Točno na ekvinocij, 20. ožujka, Mjesec će prekriti nešto više od polovice Sunčevog diska. Linija totaliteta (potpune pomrčine) prolazi daleko na sjeveru, uglavnom preko oceana, a jedino lako dostupno kopno za njeno promatranje su Farski otoci.


Neki domaći “portali” nažalost samo su brzinski preveli engleske članke koji, naravno, ne vrijede za Hrvatsku. Ova pomrčina definitivno nije najveća od 1999. godine - barem ne u Hrvatskoj. Naime, od 1999. godine kada smo iz Hrvatske vidjeli 99% pomrčinu Sunca imali smo još jedan prekrasan spektakl 2003. godine kada je Mjesec prekrio više od 80% Sunca. Maksimum je bio točno u vrijeme svitanja, pa se na obzoru mogao vidjeti - Sunčev srp! Pročitajte izvještaj na zvjezdarnica.com i pogledajte video snimku iz Donje Stubice. Definitivno najljepša pomrčina Sunca koju sam gledao, tada sa Zavižana. Posljednja pomrčina vidljiva iz Hrvatske bila je u siječnju 2011. godine kada je iz naših krajeva bilo moguće vidjeti 75% pomrčinu. Na žalost, u mnogim dijelovima Hrvatske bilo je oblačno pa su je rijetki vidjeli.

Ljudi imaju i gene koji nisu ljudski nego potječu od mikroorganizama iz okoline, otkriveno je u najnovijoj studiji.

Studija je u suprotnosti sa dosadašnjim konvencionalnim stavovima da evolucija životinja i ljudi počiva isključivo na genima koji se prenose preko linije predaka. Istraživanje koje je objavljeno u magazinu Genome Biology fokusirano je na horizontalnu liniju prijenosa, odnosno prenošenje gena među živim organizmima koji žive u istoj sredini.

"Ovo je prva studija koja pokazuje koliko je u stvari rašireno takvo prenošenje gena kod životinja, ljudi, koji u svojim organizmima imaju desetke i stotine "stranih" gena. Iznenađujuće je da nije riječ o nekakvoj rijetkoj pojavi već je horizontalna linija prijenosa gena doprinijela evoluciji mnogih životinja, i taj proces još uvijek traje. To znači da sve što mislimo da znamo o evoluciji moramo iznova procijeniti", pojasnio je Alistar Crisp, voditelj studije, a prenosi Daily Mail.

Čak dva kilovata električne energije Japanci su na udaljenost od 55 metara uspjeli prenijeti mikrovalnim zračenjem. Učinili su tako važan korak ka razvoju bežičnog načina prijenosa struje, ali i započeli novu fazu realizacije projekta izgradnje solarne elektrane u orbiti Zemlje.

Japan o tome razmišljaju još od početka 1980-ih, a osnovna ideja je proizvoditi struju u svemiru i neprekidno ju slati na Zemlju, bez ograničenja koji na Zemlji nastaju uslijed smjenjivanja dana i noći i manjka Sunčeve svjetlosti tijekom oblačnih dana.

Prva faza projekta svemirske elektrane započela je 2009. Ona bi se trebala sastojati od ogromnih fotonaponskih panela, a njezin kapacitet bio bi i do 10 puta veći od sličnih zemaljskih elektrana.

Struja proizvedena u svemiru pretvarala bi se u tzv. energetski tijek koji bi se korištenjem lasera ili mikrovalova prenosio na Zemlju. Na površini našeg planeta sve bi to skupljala velika satelitska antena i u konačnici pretvarala u električnu energiju.

Iako je na ovom polju sada učinjen značajan napredak, Japanci ipak napominju da tehnologija neće biti primjenjiva prije 2040. godine.

Ljudi, baš kao i sva druga živa bića, proizvode puno otpada, ali znanstvenici nam žele ukazati da taj proces ne mora nužno tu završiti. Kada je u pitanju odbačeni otpad, primjerice, Švedska godišnje spali više od dva milijuna tona otpada - gotovo 50% smeća koju ta zemlja proizvode - kako bi se generirala struja.

No, to nije jedini slučaj u kojem se otpad pokazao korisnim. Kako bi se smanjila emisija i potrošnja fosilnih goriva, ulicama Velike Britanije krajem prošle godine počeo je voziti autobus pokretan ljudskim izmetom, a sada, znanstvenici sa Sveučilišta West England (UWE) rade na razvoju zahoda koji bi generirao električnu energiju iz urina.

Iako se prototip takvog zahoda trenutno nalazi izvan bara Studentskog zbora ovog sveučilišta, gdje će sigurno imati puno posjetitelja, znanstvenici se nadaju da bi taj pothvat mogao imati veću korist od pukog zabavljanja i zbunjivanja pijanih studenata. Energija koju generira sustav koristi se kako bi osvijetlila kabinu, a bio bi to idealan dodatak za izbjeglice ili prognanike u kampovima koji često nemaju struju.

Pitate se na koji način ovi zahodi funkcioniraju?

Kabine su opremljene mnoštvom mikrobioloških gorivih ćelija (MFC) koje se dobivaju iz metabolizma mikroorganizama. Žive bakterije unutar gorivih ćelija koriste urin kao gorivo za rast i održavanje, a kao nusprodukt proizvode struju. "MFC je ​​sustav koji uzima dio te biokemijske energije koja se koristi za rast mikroorganizama, i pretvara je izravno u električnu energiju - ono što možemo nazvati energijom iz urina. Ova tehnologija jednako je prirodna kao i način na koji se dobiva, budući da ne zahtijeva korištenje fosilnih goriva, a učinkovito koristi otpadni proizvod kojeg ima u izobilju", rekao je voditelj projekta Ioannis Ieropoulos. Važno je naglasiti kako su te mikrobiološke gorive ćelije (MFC) također vrlo jeftine: izrada svake košta oko £1 ($1,51). Prema Ieropoulosu, postavljanje takvog prototipa u konačnici košta oko £600 ($900), što je relativno mala cijena s obzirom na trajnost proizvoda.

Nadalje, znanstvenici pokušavaju potaknuti što više studenata na korištenje tog zahoda, a ako se tijekom probnog razdoblja pokaže da kabine dobro funkcioniraju, onda se možemo nadati da bi one mogle biti instalirane i na mnogim drugim područjima gdje su prijeko potrebne.

Znanstvenici su pomoću svemirskog teleskopa Hubble potvrdili da na mjesecu Ganimedu, koji se okreće oko Jupitera, postoji ocean ispod zaleđene površine, povećavajući izglede da tamo ima života, priopćila je u četvrtak NASA.

To otkriće riješilo je misteriju oko najvećeg mjeseca u Sunčevom sustavu nakon naznaka onodobne svemirske letjelice Galilea tijekom istraživanja Jupitera i njegovih mjeseci od 1995. do 2003. da na Ganimedu postoji ocean ispod njegove površine.

Znanstvenici su do otkrića došli korištenjem računalnih modela, utvrdivši da slani, električno provodni ocean ispod mjesečeve površine djeluje protivno Jupiterovom magnetskom privlačenju, prenosi SEEbiz.eu.

"Jupiter je poput svjetionika čije se magnetsko polje mijenja rotacijom svjetionika. To utječe na auroru", rekao je geofizičar Joachim Saur s koelnskog sveučilišta. Procjenjuje se da je ocean dubok 100 kilometara, 10 puta više od oceana na Zemlji i da se nalazi ispod sloja površinskog leda debljine 150 kilometara.

Ganimed se tako pridružio sve širem popisu planetarnih mjeseci na vanjskim dijelovima sunčevog sustava koji imaju ispodpovršinsku vodu. U srijedu su znanstvenici objavili da na Saturnovom mjesecu Enceladusu ispod zaleđene površine postoje izvori vruće vode. Voda je primijećena i na Jupiterovim mjesecima Europi i Kalisti.

Astronomi su otkrili kako bi daleki "prsten" zvijezda mogao u stvari biti dio naše galaksije što bi je učinilo 50 posto većom, odnosno širokom čak 150.000 svjetlosnih godina. Znanstvenici s politehničkog instituta Rensselaer u New Yorku analizirali su taj "prsten" zvijezda koji tri puta obavija našu galaksiju. Nalazi se 65.000 svjetlosnih godina od središta galaksije, a ranije se mislilo da je to dio zvijezda iz obližnje galaksije koja pripada našoj Lokalnoj grupi.

"Ovi uzorci izgledaju kao da slijede spiralnu strukturu Mliječne staze pa bi mogli biti povezani", rekla je Heidi Newberg za Discovery News. Koristili su podatke projekta Sloan Digital Sky Survey kojim su ponovno analizirali sjaj i udaljenost zvijezda na rubu galaksije. Newberg kaže kako je prije smatrala da su te zvijezde trag druge galaksije te je godinama tražile dokaze za to, no sada je našla one koji ukazuju na suprotno.

Otkrili 9 patuljastih galaksija

Po prvi put u deset godina, znanstvenici su otkrili nove patuljaste galaksije, one koje imaju par milijardi ili manje zvijezda, koje su u orbiti naše Mliječne staze. Milijardu puta su tamnije od naše galaksije i oko milijun puta manje masivne, prenosi Washington Post. Najbliža se nalazi na udaljenosti nešto manjoj od 100.000 svjetlosnih godina, a najudaljenija je milijun svjetlosnih godina od Mliječne staze. No, astronomi su sigurni da se kod tri radi o patuljastim galaksijama, dok bi preostalih šest moglo biti i klasteri zvijezda koje ne drži tamna tvar, što je uobičajeno, već ih na okupu drži galaksija oko koje kruže.

Gotovo deset godina nakon što su je prvi puta uočili, astronomi su sada došli do zaključka kako je zvijezda nazvana US708 najbrža zvijezda koja se ikada kretala Mliječnom stazom.

Njezina je brzina 1.200 kilometara u sekundi ili 4.34 milijuna kilometara na sat. To je toliko brzo da astronomi kažu kako će uskoro "pobjeći" iz naše galaksije.

"S takvom brzinom put od Zemlje do Mjeseca trajao bi pet minuta", kazao je Eugen Magnier, astronom i jedan od onih koji su otkrili ultrabrzu zvijezdu.

Prvi puta opazili su je 2005. godine. U proteklih nekoliko godina mjerili su njezinu brzinu i putanju. US708 je u stvari nastala u eksploziji jedne druge zvijezde - supernove, piše Huffington Post.

Solarni avion Solar Impulse-2 krenuo je na svoj historijski put oko svijeta. Poletio je iz Abu Dhabija i krenuo na istok prema gradu Muscatu u Omanu.

U narednih pet mjeseci avion će letjeti od kontinenta do kontinenta, a pri tome će preletjeti Pacifik i Atlantik. Pilot koji upravlja avionom je Švicarac Andre Borschberg, a poletio je u 7:12 sati po lokalnom vremenu. Pilotske dužnosti će dijeliti sa svojim sunarodnjakom Bertrandom Piccardom.

Planirano je zaustavljanje na različitim lokacijama širom svijeta kako bi se piloti odmorili, a avion održavao.

"Uvjeren sam da imamo specijalan avion. On mora biti takav kako bi nas nosio preko velikih okeana. Mogli bismo letjeti pet dana i pet noći kako bismo uspjeli u tome. To će biti veliki izazov", izjavio je pilot Borschberg prije polijetanja.

Danas će avion do Omana preletjeti 400 km, za šta mu je potrebno oko 12 sati.

Raspon krila iznosi 72 metra, što je šire u odnosu na krila Boeinga 747. Težina aviona iznosi 2,3 tone.

Na gornjoj površini krila je postavljeno 17.000 solarnih ćelija, kao i litij-jonske baterije, koje osiguravaju dovoljno energije za let tokom noći.

Piloti će biti smješteni u maloj kabini zapremine 3,8 kubnih metara.

Možda nemaju rover koji "njuška" po njegovoj površini, ali imaju letjelicu koja je iz orbite Crvenog planeta poslala nevjerojatne fotografije. Indijska Mars Orbiter misija (MOM) zaslužna je za najnovije snimke Marsa i njegovog mjeseca Fobosa.

Nove fotografije koje je objavila Indijska organizacija za istraživanje svemira (ISRO) donose spektakularni 3D pogled na Arsia Mons, ogromni vulkan na površini Marsa koji se uzdiže 16 kilometara u visinu.

Snimke su nastale na visini od 10.700 kilometara, a napravila ih je Mars Colour Camera (MCC) koja teži tek 1,3 kilograma. One će koristiti znanstvenicima za proučavanje geoloških procesa na Marsu.

Letjelica koja oko Marsa kruži još od rujna 2014. godine osim kamerama opremljena je i senzorom metana koji joj je omogućio mjerenje radijacije na površini Marsa. To bi moglo biti od velike pomoći u budućem traženju života na Crvenom planetu.

Ovo je još jedan korak ka boljem upoznavanju Marsa, planeta na koji bi se u idućem desetljeću, uspije li misija Mars One, trebali doseliti i prvi ljudi.

Na Marsu je pre tri i po milijarde godina postojao ogroman okean veličine Atlantika, zauzimao je 19 odsto površine Marsa, a na pojedinim mestima njegova dubina je bila više od 1,6 kilometara, navode naučnici Američke svemirske agencije u studiji objavljenoj u časopisu Science.

Analizirajući atmosferu Marsa, istraživači su zaključili da je “Crvena planeta” izgubila 87 odsto svoje vode u svemiru. Poređenja radi, Atlantik zauzima 17 odsto površine Zemlje.

Na Marsu je nekada bilo toliko vode da je cela planeta mogla da bude prekrivena njome, i to na visini od 137 metara, tvrde u NASA.

Naučnici, međutim, veruju da je voda formirala veliki okean koji se protezao polovinom severne hemisfere Marsa, te da je na pojedinim mestima njegova dubina iznosila više od 1,6 kilometara.

Imajući u vidu njegovu geologiju, taj deo planete se odavno smatra kao najpogodnije mesto za postojanje okeana.

"Naša studija pruža dobru procenu vode koja se nalazila na Marsu", kazao je Heronimo Vilanueva, istraživač NASA Centra za svemirske letove Godar, u Grinbeltu, u državi Merilend.

"Zahvaljujući ovoj studiji, možemo bolje da razumemo istoriju vode na Marsu", dodao je on.

Najnovija procena zasniva se na veoma detaljnim proučavanjima obične vode koju čine jedan atom kiseonika i dva atoma vodonika (H2O) i teške vode u kojoj jedan atom deuterijuma zamenjuje jedan atom vodonika (HDO).