
"Mora da postoji neki izlaz odavde",
reče šaljivdžija razbojniku.
"Previše je konfuzije,
ne mogu sebi olakšati muku".
"Tajkuni piju moje vino,
zemlju moju kopaju seljaci,
I niko ne zna šta je vredno da se čuva,
a šta treba da se baci.
Bob Dilan, Duž cele osmatračnice (ovekovečio Džimi Hendriks)
Ništa nas bolje od očaravajućih, nasmejanih kamenih skulptura u hramu Bajon, blizu Angkor Vata u kambodžanskom Sijem Reapu, ne vraća nazad u vrtlog istorije, da ponovo zamislimo kako se carstva, u njihovim beskrajnim težnjama ka sticanju moći, uzdižu i padaju, obično zato što na kraju dobiju rat koji su želela da izbegnu.
Bajon je izgrađen kao državni hram krajem 12. veka od strane neprikosnovene superzvezde Kmerskog carstva, Džajavarmana Sedmog. Njegovi magični narativni reljefi predstavljaju spoj istorije i mitologije, istovremeno prikazujući svakondnevni život kmerskog društva.
I dan-danas ne znamo identitet lica prikazanih na ogromnim izrezbarenim kamenim skulpturama u hramu. Oni mogu biti predstava Brahme, ili samog Džajavarmana koji je bio posvećeni budista. Ono što znamo jeste da je slavno Kmersko carstvo - nenadmašno po umetnosti i arhitekturi, pa čak i benigno u smislu da se mandat za vlast temeljio na kraljevom odnosu sa bogovima - počelo da slabi nakon 15. veka i bilo raskomadano u ratu protiv Tajlanđana i kasnije protiv Vijetnamaca.
Nasmejane kamene skulpture "duž cele osmatračnice ", prikazane kao živi svedoci uspona i padova carstava, lako bi se geopolitički, dodirom budističke impermanencije (jedna od ključnih doktrina budizma, u bukvalnom prevodu prolaznost, nepostojanost; prim. NS), mogli povezati sa našim turbulentnim vremenima hibridnih ratova. A time i sa trenutnim američkim carstvom.













Komentar: I to je, dame i gospodo, ono zbog čega se u Hong Kongu posljednjih nekoliko mjeseci događaju "demokratski" neredi.
Ako ne možete na ovaj način pobijediti svog neprijatelja, dođite do njega na drugi način ...