• Psychiatrist: 'Demon possession is real'
• Religious experts say demonic possession is becoming more common
• Rome gives course in exorcism and demonic possession for eleventh year
• Over 80 schoolchildren in Tarapoto, Peru have 'contagious visions' of man in black trying to kill them

Kad je skupina za potragu stigla do napuštene trgovine žitaricama, lokalno poznate kao Puh-Chi (Jedan Prozor), bombardiranje Nankinga bilo je na vrhuncu. Noćno je nebo bilo svijetlo od užarenih plamenova i ispunjeno eksplozijama. Japanski palikuće su pustošili Nankingove drvene zgrade. Bilo je to 11. prosinca 1937., oko 22:00 sata. Delta Yangtzea je sve do mora bila u rukama Japanaca. Od Šangaja na obali do dvije milje od Nankinga bilo je devastirano područje na kojem se smrt nastanila kao trajna atmosfera. Nanking je bio sljedeći na popisu osvajača. I bez obrane. 13. prosinca trebao je biti datum njegove smrti.

Tjedan dana je policija iz južnog Nankinga tražila Thomasa Wua. Optužba: ubojstvo najmanje pet žena i dva muškarca u najstrašnijim okolnostima: priča se da je Thomas Wu polegnuo svoje žrtve i pojeo njihova tijela. Na kraju tjedne besplodne potrage, otac Michael Strong, misionarski župnik okruga, koji je krstio Thomasa Wua, je neočekivano poslao vijest da je pronašao traženog čovjeka u skladištu Puh-Chija. No policijski kapetan nije razumio poruku koju mu je poslao otac Michael: "Provodim egzorcizam. Molim vas, dajte mi malo vremena." *

*Ovo je jedini egzorcizam o kojem se govori u ovoj knjizi za koji nemam transkript i za koji nisam mogao voditi opsežne intervjue. Moj jedini izvor bio je sam otac Michael, koji mi je prepričao te događaje i dopustio mi čitanje njegovih dnevnika.

Glavna vrata Puh-Chija bila su odškrinuta kad je stigao šef policije. Mali skup muškaraca i žena stajao je i promatrao. Mogli su vidjeti oca Michaela kako stoji nasred prostorije. U jednom kutu nalazila se još jedna figura, mladi, goli čovjek, iznenada obavijen neprirodnim izgledom drevnih godina, s dugim nožem u rukama. Na policama unutarnjih zidova skladišta, ležali su redovi i redovi golih leševa u raznim fazama sakaćenja i truljenja.

"TI!!" goli muškarac je vrištao dok se policijski kapetan laktom probio prema vratima: "Želiš znati MOJE ime!" Riječi "ti" i "moje" udarile su kapetana kao dvije stisnute šake preko ušiju. Vidio je kako svećenik vidno vene i tetura unatrag. No, čak i tada, bio je to taj glas koji je naveo kapetana da se zapita. Poznavao je Thomasa Wua. Nikada ga nije čuo da govori takvim glasom.

"U ime Isusovo", slabim glasom je počeo Michael, "naređujem ti ..."

"Odlazi odavde! Gubi se odavde, ti prljavi stari eunuše!"

"Oslobodit ćeš Thomasa Wua, zli duše, i..."

"Vodim ga sa sobom, ti svinjo", začuo se glas iz Thomasa Wua. "Vodim ga. I nikakva snaga nigdje, nigdje, čuješ me, nas ne može zaustaviti. Jaki smo kao smrt. Nitko nije jači! A on želi poći! Čuješ? On želi!"

"Reci mi svoje ime ..."

Svećenika je prekinula iznenadna rika. Nitko nije mogao kasnije reći kako je požar počeo. Palikuća? Iskra koju je vjetar donio iz zapaljenog Nankinga? Bilo je to poput iznenadne, bučne zasjede koju je izazvao nijemi signal. Vatra je u trenu skočila, kao živa crvena trava, jurila je po stranama skladišta, duž zakrivljenog krova, i preko drvenog poda uz zidove.

Policijski kapetan je već bio unutra i uhvatio je oca Michaela za ruku i izvukao ga van.

Glas Wua slijedio ih je kroz buku: "Sve je jedno. Budala! Svi smo isti. Uvijek smo bili. Uvijek."

Michael i kapetan su tada već bili vani i okrenuli su se kako bi slušali.

"Samo je jedan od nas. Jedan ..."

Ostatak rečenice utopio se u iznenadnoj eksploziji gorućeg drva.

Sada se stakleni pravokutnik jednog prozora zatamnio od dima i prljavštine. Za nekoliko minuta bilo bi nemoguće išta vidjeti. Michael je odteturao i zavirio unutra. Kroz prozor je Thomas na trenutak mogao vidjeti nepomično lice, užasnu sliku nacerene agonije, kao oživjelu Boschovu noćnu moru.

Dugi i brzi jezici plamena lizali su Thomasove sljepoočnice, vrat i kosu. Kroz šištanje i pucketanje vatre, Michael je mogao čuti Thomasa kako se smije, ali vrlo slabo, gotovo nečujno. Između plamena mogao je vidjeti police s njihovim sivo-bijelim teretom leševa. Neki su se topili. Neki su gorjeli. Oči koje cure iz duplji poput razbijenih jaja. Kosa gori u malim čupercima. Prvo, prsti na rukama i nogama, nosovi i uši, zatim cijeli udovi i trup koji se tope i crne. I miris. O Bože! Taj miris!

Tada je pukla čvrstina Thomasova osmijeha; činilo se da mu je lice zamijenjeno drugim licem sa sličnim cerenjem. Najvećom brzinom kao na kaleidoskopu, dugi niz lica dolazio je i odlazio, treperio jedno za drugim. Sva nacerena. Sva s "Kainovim otiskom palca na bradi", kako je Michael opisao biljeg koji ga je proganjao do kraja života. Svaki par usana bio je zaobljen u obliku nacerene Tomasove posljednje riječi: "Jedan!" Lica i izraze koje Michael nikada nije poznavao. Neke je mislio da poznaje. Neke je znao da zamišlja. Neke je vidio u povijesnim knjigama, na slikama, u crkvama, u novinama, u noćnim morama. Japanski, kineski, burmanski, korejski, britanski, slavenski. Stari, mladi, bradati, obrijani.

Crni, bijeli, žuti. Muški, ženski. Brže. I brže. Svi se cere s istim smiješkom. Sve više i više. Michael je osjećao kao da se spušta niz beskrajnu traku lica, desetljeća i stoljeća i tisućljeća koja su prolazila kraj njega, sve dok se brzina konačno nije usporila, i pojavilo se posljednje nacereno lice, ovjenčano mržnjom, s bradom sa samo jednim velikim otiskom palca.

Sada je prozor bio potpuno crn. Michael nije mogao ništa vidjeti. "Kajin ..." počeo je slabo govoriti sam sebi. Ali spoznaja koja je došla poput uboda noža, zaustavila je riječ u njegovu grlu, upravo u trenu kada kao da mu je netko zašištao u unutarnje uho: "Opet krivo, budalo! Kajinov otac. Ja. Kozmički Otac Laži i Kozmički Gospodar Smrti. Od početka svih početaka. Ja ... ja ... ja ... ja ... ja .."

Michael je osjetio oštru bol u prsima. Snažna ruka mu je bila oko srca gušeći njegovo kretanje, a nepodnošljiva težina ležala je na njegovim prsima, savijajući ga. Čuo je kako mu krv udara u glavi, a zatim i glasan, huk vjetar. Zasljepljujući bljesak svjetla preletio mu je pred očima. Srušio se na tlo.

Snažne ruke otrgnule su Michaela od prozora baš na vrijeme.

Skladište je sada bilo pakao. Uz prasak, krov se srušio. Plamen je pobjedonosno naglo porastao i polizao vanjske zidove, goreći i proždirući.

"Maknite starog odavde!" vrisnuo je kapetan kroz dim i smrad. Svi su se povukli. Michael, prebačen preko ramena jednog muškarca, nesuvislo je brbljao i jecao. Kapetan je jedva razabrao riječi:
"Nisam uspio ... nisam uspio ... moram se vratiti. Molim vas ... Molim vas ... moram se vratiti ... ne kasnije ... molim vas ..."

Kada su Michaela odveli u bolnicu, njegovo stanje je bilo kritično. Osim opeklina i udisanja dima, doživio je i manji srčani udar. I sve do sljedeće večeri, nastavio je biti u deliriju.

Prije pada Nankinga, prokrijumčarili su ga vjerni policijski kapetan i nekoliko župljana. Krenuli su prema sjeverozapadu, i jedva su izbjegli stežuću japansku mrežu.

Dana 14. prosinca, japansko vrhovno zapovjedništvo pustilo je 50.000 svojih vojnika na grad uz zapovijed da se ubije svaka živa osoba. Grad je postao klaonica. Čitave grupe muškaraca i žena korištene su za vježbanje bajuneta i mitraljeza. Drugi su živi spaljeni ili polako izrezani na komadiće. Redovi djece sa odrubljenim glavama od strane samuraja-časnika koji su se natjecali tko će jednim zamahom mača skinuti više glava. Žene su masovno silovane, a zatim ubijane. Fetusi su živi istrgnuti iz maternica, izrezani i nahranjeni psima.

Sve u svemu, više od 42.000 ljudi je ubijeno. Smrt je obavila Nanking kao što je već obavila cijelu deltu Jangcea. Životinje i usjevi su uginuli i istrunuli na poljima.

Kao da je duh s kojim se Michael zapetljao u mikrokozmosu jezive mrtvačnice Thomasa Wua u predgrađu Nankinga - "Kozmički Gospodar Gmrti" - pušten na slobodu nad svim zemljama. U događajima koji su potresli svijet u ratnim godinama, neka posebna zloba je bila oslobođena, utisnula se na stotine tisuća s ubodom apsolutnog i neodoljivog autoriteta. Smrt je bila najjače oružje. Riješila je sve sporove oko toga tko je gospodar. I na kraju je sve uzela kao svoje žrtve, stavljajući sve na jednaku razinu. U ratu, gdje je smrt bila pobjednik, pokušali su je imati na svojoj strani.