Komentar: Ovo je 3. poglavlje knjige gosp. Lescaudrona "Masovna izumiranja, evolucijski skokovi i povezanost virusa i informacija".

Prethodno poglavlje: Poglavlje 2.: Uzroci masovnih izumiranja​
Prvo poglavlje: Poglavlje 1.: Masovna izumiranja


Intersteller comets
© Roy Keeris/Flickr
Sve do 1980-ih, udari kometa kao glavni uzrok masovnih izumiranja bili su još kontroverzni. Unatoč razumljivom[1] nedostatku datiranih udarnih kratera, scenarij masovnog izumiranja izazvanog kometom dobio je veliku popularnost s otkrićem vrlo jasnog ciklusa koji ističe većinu masovnih izumiranja koja su doživjela naš planet. Ali prije nego što se pozabavimo ovom točkom i ovim sve većim dokazima o udarima kometa, pogledajmo naš Sunčev sustav.

Kao što svi znaju, naš sunčev sustav pokreće jedna zvijezda, Sunce. Pa, pretpostavlja se da naš solarni sustav ima jednu zvijezdu, jer svakog jutra vidimo samo jedan izlazak sunca. Međutim, ovo je zapravo prilično neobična konfiguracija, budući da većina zvijezda koje su astronomi uočili pripadaju skupovima od više zvjezdanih sustava (najčešće binarnih).

Na temelju podataka iz NASA-inog rendgenskog opservatorija Chandra, procjenjuje se da bi više od 80% svih zvijezda moglo biti u binarnim ili višestrukim zvjezdanim sustavima[2]. Grazia i Milton, koji su proučavali 60 zvjezdanih sustava najbližih našem, došli su do sličnog zaključka:
61% od 60 najbližih zvijezda komponente su dvostrukog (binarnog) ili trostrukog zvjezdanog sustava.[3]
Model s dvije zvijezde za naš solarni sustav je primamljiva perspektiva, ne samo zato što bi mogao objasniti mnoge 'anomalije' koje pokazuje hipoteza o jednoj zvijezdi. Kako što navodi Binary Research Institute (BRI):
[...]utvrđeno je da su jednadžbe eliptične orbite bolji prediktor stopa precesije od Newcombove formule, pokazujući daleko veću točnost u posljednjih sto godina. Štoviše, čini se da model kretanja Sunčevog sustava rješava brojne probleme teorije formiranja Sunčevog sustava, uključujući Sunčev nedostatak kutnog momenta. Iz tih razloga, BRI je zaključio da je naše Sunce najvjerojatnije dio binarnog sustava dugog ciklusa.[4]
Sirius A Sirius B
© NASASirius je binarna zvijezda. Sirius A je najsjajnija.
Sirijus B je tamnija i toliko je blizu Sirijusu A da nije viđena do 1862.
Imajte na umu da su gore identificirani binarni sustavi sastavljeni od zvijezda dovoljno svijetlih da se mogu otkriti teleskopom. To znači da postotak binarnih sustava može biti čak i veći, budući da neki sustavi mogu uključivati ​​'neosvijetljene' zvijezde, poput primjerice takozvanih 'smeđih patuljaka'.

Za kozmologe plazme, binarni sustav je logičan način da se pojedinačne zvijezde nose s velikim električnim stresom, uzrokujući da neka zvijezda prođe kroz proces fisije (tj. cijepanje na dva ili više dijelova).[5] Kada se sfera podijeli na dvije sfere jednake veličine, ukupna masa će ostati ista (nijedna materija ne nestaje), ali će ukupna površina ovog para biti oko 26% veća od površine originalne pojedinačne kugle.[6] To povećava ukupnu površinu izloženu električnom polju i time smanjuje gustoću struje (ampera po kvadratnom metru). Dakle, električki inducirana fisija omogućuje zvijezdama da smanje električni stres kojem su izložene šireći ga između dvije ili više zvijezda.

Zbog niže razine električnog naprezanja na binarni sustav nakon fisije, smeđi patuljci (zvijezde izložene slabom električnom polju, otuda njihov smanjeni sjaj) trebali bi biti prilično česti u binarnim sustavima:
Ako se uspostavi da članovi rezultirajućeg binarnog para nisu jednake veličine, veći će vjerojatno imati veću gustoću struje - ali još uvijek nižu od izvorne vrijednosti. (Ovo pretpostavlja da se ukupni naboj i ukupna pogonska struja izvorne zvijezde raspoređuju na nove zvijezde proporcionalno njihovim masama.) U ovom slučaju, manji član para mogao bi imati tako nisku vrijednost gustoće struje da ju, naglo, smanji u status 'smeđeg patuljka' ili čak 'ogromnog plinovitog planeta'.[7]
Jasno je da su dvojne zvijezde vrlo česte, vjerojatno čak i češće nego što se priznaje u znanstvenoj literaturi. Dakle, je li naše Sunce još jedna anomalija u prilično anomalnom svemiru koji opisuje vodeća znanost? Je li naše Sunce zaista samo?

Značajan trag da bi naša zvijezda zapravo mogla biti dio binarnog sustava pojavio se u časopisu Nature 1982.,[8] kada su paleontolozi David Raup i Jack Sepkoski otkrili ciklički obrazac događaja masovnog izumiranja u fosilnom zapisu.[9] Njihovo istraživanje otkrilo je da je tijekom posljednjih 250 milijuna godina Zemlja redovito doživljavala masovna izumiranja, kao što je prikazano u grafikonu ispod:

Periodičnost masovnih izumiranja
© Sott.net prolagođeno od Melottt & BambachPeriodičnost masovnih izumiranja u 27 milijuna godina
Na gornjem grafikonu možemo vidjeti da 19 događaja (zaokruženih točaka), 11 njih (zelenih zaokruženih točaka) leže na okomitim linijama koje pokazuju interval od 27 MG (milijuna godina).

Gore navedeno snažno sugerira da su masovna izumiranja, barem većina njih, uzrokovana cikličkim fenomenom, ali ne pojašnjava prirodu ovog fenomena.

To je bio misterij sve do 1986. kada je fizičar s Berkeleyja Richard Muller otkrio još jedan značajan trag kada je sastavio razine iridija izmjerene na K/T granici, što je označilo masovno izumiranje koje se dogodilo prije otprilike 66 milijuna godina i koje se podudara s ciklusom od 27 MG (prije 3 ciklusa).

Muller je provjerio razine iridija na ne manje od 66 različitih lokacija diljem planeta. Kao što je prikazano na donjoj karti, rezultati su bili neočekivani: na svakoj od tih 66 različitih lokacija, Muller je pronašao abnormalne razine iridija.[10]

66 iridium anomalies K/T boundary
© R. Muller66 anomalne koncentracije iridija izmjerene na K/T granici.
Mullerovo otkriće potvrdilo je nekoliko istraživača među kojima su Frank T. Kyte i John T. Wasson koji su mjerili iridij u 149 uzoraka pacifičke bezdanske gline pokrivajući vremenski raspon od prije 33 do 67 milijuna godina. Pokazali su istaknuti skok na K/T granici (prije 66 MG) s povećanjem od 200 puta u usporedbi s pozadinskom koncentracijom.[11]

Možda se pitate zašto je iridij tako bitan. Zajedno sa zlatom, platinom, osmijem i renijem, iridij je jedan od 'plemenitih elemenata' kojih ima 10.000 puta više u meteorskom materijalu nego u Zemljinoj kori.[12] Ali nisu samo meteori ti koji dostavljaju ove elemente na Zemlju; masivna zračenja koja emitiraju supernove također mogu generirati velike količine teških elemenata, uključujući iridij.

Dakle, dok anomalije iridija na K/T granici signaliziraju da je masovno izumiranje prije otprilike 66 milijuna godina bilo posljedica kozmičkog događaja, ostaje za vidjeti je li krivac supernova ili udari meteora.

Luis Alvarez[13] je u početku bio zagovornik teorije supernove. Kako bi dokazao svoj slučaj, zaključio je na sljedeći način: Pu-244, jedan od izotopa plutonija, nije prirodno prisutan u Zemljinoj kori, niti u meteoritima. Međutim, to je jedan od teških elemenata koje su stvorile supernove. Dakle, ako su masovna izumiranja nastala zbog eksplozija supernova, tada bismo trebali pronaći abnormalno visoke razine Pu-244 u graničnom materijalu geološke ere zbog njegovog vrlo dugog poluživota od 80 milijuna godina. Analizom koncentracija Pu-244 u uzorku gline s granice E-O, došao je do sljedećeg zaključka:
Nije bilo plutonija. Supernova nije ubila dinosaure. Ti su rezultati kasnije objavljeni u radu pod naslovom 'Negativni rezultati za hipoteze Supernove'. U ovom su radu oni [Alvarez i dr.] opisali kako su mjerenja pokazala da nema plutonija-244 i kako je ovaj rezultat isključio teoriju supernove.[14]
Ako nije bila supernova, onda je jedini mogući uzrok bilo bombardiranje asteroida/kometa (koje možemo tako naizmjenično nazivati[15]). Od tada je nekoliko istraživačkih timova, uključujući astronoma sa Sveučilišta u Louisiani dr. Daniela Whitmirea i tim Mellota i Bambacha[16], objavilo radove koji potvrđuju da su udari meteora doista bili uzrok ovih cikličkih događaja masovnog izumiranja.

Nakon što je ustanovljeno da su ciklička masovna izumiranja uzrokovana svemirskim stijenama, postavilo se još jedno pitanje: koji je glavni pokretač ovih cikličkih bombardiranja? Ideja da jedan asteroid ili skupina asteroida može slijediti stabilnu orbitu dugu 27 milijuna godina je vrlo malo vjerojatna.

Alfred Rethel Nemesis
© Hermitage MuseumAlfred Rethel: "Nemesis"
Mali nebeski objekti ne mogu ostati u stabilnim i vrlo dugim orbitama stotinama milijuna godina. Kao što smo više puta vidjeli posljednjih godina, kada se kometi približe masivnim nebeskim objektima poput Saturna, Jupitera ili Sunca, oni bivaju ili uništeni ili dezintegrirani ili drastično oslabljeni ili "usisani" (otuda i naziv "blizusunčev komet") ili susret mijenja njihovu orbitu jer su nasilno izbačeni natrag iz unutarnjeg Sunčevog sustava. Stoga je vrlo malo vjerojatno da bi roj asteroida sam mogao prijeći Sunčev sustav, održati stabilnu orbitu tijekom cijelog putovanja, a zatim se vratiti u unutarnji Sunčev sustav na svom sljedećem obrtaju, i činiti to opet i opet više od 500 milijuna godina, kao što je predložilo istraživanje Rauppa i Sepkovskog[17].

Uz to, tako duga orbita implicira da bi hipotetski asteroid(i) putovao nekoliko svjetlosnih godina[18] od Sunčevog sustava i bio izložen ometajućim gravitacijskim silama lokalnih zvijezda.

Ako asteroid(i) ne mogu sami slijediti tako stabilnu orbitu od 27 MG, onda nešto drugo očito može; nešto dovoljno veliko da održi stabilnu orbitu; i nešto što nam redovito šalje nove komete. Tada je Richard Muller došao na ideju da solarni pratilac - Sunčev blizanac - prati takvu orbitu. Svakih 27 milijuna godina, na svom približavanju Sunčevom sustavu, takav bi pratilac uznemirio asteroide ili komete u njegovoj orbiti, gurajući ih i povlačeći ih duž svoje putanje. Muller je ovu hipotetičku Sunčevu družicu nazvao Nemesis[19] po grčkoj boginji koja nemilosrdno progoni pretjerano bogate, ponosne i moćne.

Nakon Mullerovog revolucionarnog rada, nekoliko istraživačkih timova, uključujući astronoma Franka Lowa[20] i Thomasa Chestera[21], počeli su istraživati ​​nebo kako bi pronašli Nemesis. Ova je potraga trajala godinama, ali nije dala pozitivne rezultate, tako da promatrači tek trebaju pronaći Nemesis. Ali kao što smo ranije primijetili, neke zvijezde uopće nisu svijetle, kao što je slučaj sa smeđim patuljcima (Dan Whitmireova kategorija zvijezda za potencijalnu Nemesis[22]) i, u manjoj mjeri, izumrli crveni patuljci, što je Mullerov izbor[23].

Ako je Sunčev pratilac smeđi patuljak - i ako također kruži u ravnini ekliptike - njegovo pronalaženje bilo bi doslovno kao pronalaženje tamnog, nevidljivog objekta okruženog milijunima svijetlih i sjajnih, što je puno teži podvig od pronalaska igle u plastu sijena. Ovo je prilično prikladna metafora budući da do sada nije postojala tehnologija koja bi nam omogućila uspješno i sustavno otkrivanje tamnih nebeskih tijela poput smeđih patuljaka, kao što Whitmire objašnjava:
Trenutno pretražujem pola milijarde točkastih izvora u 2MASS bazi podataka tražeći dokaze o ovom objektu. Ovo istraživanje je obuhvatilo 99% neba na bliskim infracrvenim valnim duljinama od 1-2 mikrona. Optimalna valna duljina za našu pretragu je 5 mikrona, ali još ne postoji takav pregled cijelog neba.[24]
Ako Nemesis postoji, sama činjenica da nije pronađena unatoč godinama istraživanja snažno govori u prilog tome da se radi o tamnoj zvijezdi.

Artistic depiction of a brown dwarf
© Wikimedia CommonsUmjetnički prikaz smeđeg patuljka
S druge strane, prema mainstream znanosti, smeđi patuljci su male zvijezde koje se približavaju kraju svog života. U standardnoj kozmologiji, njihove "unutarnje Fermijeve reakcije" se smanjuju zbog nedostatka goriva (vodika), čineći ih sve slabijima i slabijima. Međutim, postoji nekoliko problema s ovim modelom. Za početak, smeđi patuljci emitiraju X-zrake:
Orbitalni rendgenski teleskop Chandra nedavno je otkrio smeđeg patuljka (spektralna klasa M9) koji emitira rendgenski bljesak. To predstavlja dodatni problem za zagovornike modela zvjezdane fuzije. Ovako hladna zvijezda ne bi trebala biti sposobna proizvesti rendgenske baklje. Kako "gravitacijski kolaps" može proizvesti x-zrake ostaje neobjašnjeno.
"Bili smo šokirani", rekao je dr. Robert Rutledge s Kalifornijskog instituta za tehnologiju u Pasadeni, glavni autor dokumenta o otkriću koji će se pojaviti u izdanju Astrophysical Journal Letters 20. srpnja. "Nismo očekivali da ćemo vidjeti bljesak iz tako laganog objekta. Ovo je stvarno 'miš koji je riknuo'".[25]
U standardnim astronomskim modelima, smeđi patuljci bi "trebali biti" previše hladni i premali da bi održali reakcije fuzije u svojim jezgrama. Minimalna temperatura "trebala bi biti" tri milijuna stupnjeva kelvina, a masa bi trebala biti najmanje sedam posto Sunčeve mase, no neki "smeđi patuljci" ne ispunjavaju te uvjete, ne mogu pokrenuti nuklearnu fuziju, iako emitiraju X-zrake radijacije.[26]

Ali smeđi patuljak ne predstavlja nikakvu anomaliju u električnim modelima. To je jednostavno zvijezda koja ne svijetli, jer je lokalno električno polje preslabo. Iz ove perspektive nije veličina (i stoga ograničeno gravitacijsko polje) ono što čini zvijezdu tamnom, već električni stres. Ako je električno naprezanje premalo, zvijezda (bez obzira na veličinu) ne svijetli. Stoga je veličina i temperaturni raspon, koji je odredila glavna znanost za definiranje smeđih patuljaka, irelevantan.

Sada se vratimo na glavnu ideju ovog poglavlja: ciklus izumiranja od 27 MG i njegova kometarna priroda.

Godine 1982.[27] Raup i Sepkoski otkrili su da se većina velikih izumiranja poklapa s ciklusom od 27 milijuna godina. Godine 1980.[28] Alvarez je dokazao da je K/T izumiranje koje je izbrisalo dinosaure prije 66 MG (prije 3 ciklusa) bilo zbog kometarnog bombardiranja. Kombinacija ova dva dokaza snažno sugerira da je ciklus od 27 milijuna godina bio, barem djelomično, kometne prirode, ali to nije sve.

Godine 2017., gotovo 40 godina nakon otkrića Alvareza, Raupa i Sepkoskog, geolog sa Sveučilišta New York i konzultant NASA-e Michael Rampino[29] otkrio je da su četiri od šest najvećih poznatih udarnih kratera u posljednjih 250 milijuna godina u korelaciji s tri priznata događaja izumiranja, što se podudaraju s ciklusom od 27 milijuna godina:
  • Chesapeake i Popigai udarni krateri od prije otprilike 34 MG označavaju istodobno izumiranje u kasnom eocenu (prije 2 ciklusa), potvrđeno anomalnom razinom iridija koju su neovisno otkrili Kyte[30] i Alvarez[31]
  • udarni krater Chicxulub prije otprilike 66 MG (prije 3 ciklusa) koincidira s izumiranjem na kraju krede (ili K/T)
  • udarni krater Morokweng/Mjolnir prije otprilike 145 MG (prije 6 ciklusa), izumiranje u razdoblju jure i krede
Korelacija udarnih kratera i pet priznatih događaja
© RampinoKorelacija između 6 najvećih poznatih udarnih kratera i pet priznatih događaja
Primijetite također da, kao što je prikazano na gornjem grafikonu:
  • izumiranje krajem perma prije otprilike 252 MG (prije 10 ciklusa) podudara s izraženim povećanjem stope formiranja udarnog kratera iako još nije identificirano vrijeme koje bi odgovaralo velikom udarnom krateru.
  • za trijasko-jursko izumiranje prije otprilike 201 MG (prije 8 ciklusa) stratigrafska analiza otkriva nekoliko dokaza o udaru kometa:
Dijagnostički dokazi o udaru bolida u stratigrafskom zapisu uključuju polimorfe minerala pod visokim tlakom (10-45 Gpa), kao što su stišovit i koesit, te mikroskopske karakteristike udarne deformacije u kvarcu, glinencu i cirkonima[32]
Osim toga, tri kratera koja datiraju iz vremena ovog izumiranja (Manicouagan, Rochechouart i Saint Martin) poredana su[33] duž 22,8 N geografske dužine, što snažno ukazuje na lanac kratera formiran višestrukim uzastopnim udarima à la Shoemaker Levy.

U ovom trenutku korelacija između ciklusa od 27 MG, kometarnog bombardiranja i masovnog izumiranja je vrlo jaka.

U prethodnom smo poglavlju vidjeli da su događaji poput masovnog vulkanizma, ledenih doba ili masovne seizmičnosti predloženi kao uzroci nekoliko masovnih izumiranja. Predložili smo da su ovi događaji, iako su faktor koji pridonosi masovnom izumiranju, posljedica kometarnog bombardiranja, koji su, prema tome, primarni uzrok izumiranja.

Ova je hipoteza znatno ojačana 2021., kada je Rampino[34] pokazao da je tijekom posljednjih 260 MG zadnjih 89 velikih geoloških događaja - uključujući kometarna bombardiranja, masovni vulkanizam, anoksiju i promjenu razine mora, te masovne potrese - sinkronizirano s ciklusom od 27 MG, kao što je ilustrirano donjim dijagramom, koji lijevo prikazuje vrijeme velikih geoloških događaja (izglađeno), dok grafikon desno otkriva cikličnost od 27,5 MG ovih velikih geoloških događaja kao što je naznačeno crnom strelicom:

Vrijeme i ciklicnost glavnih geoloških događaja
© RampinoVrijeme (lijevo) i cikličnost (desno) 89 glavnih geoloških događaja u proteklih 260 milijuna godina
U ovom trenutku, ono što preostaje ispitati su događaji izumiranja izvan ciklusa od 27 MG. Nekoliko od njih također otkriva znakove susreta s kometama: udarne kratere i/ili iridij i/ili tektit:
  • Izumiranje sredinom Ordovicija, također poznato kao Ordovicijski meteorski događaj, dogodilo se prije otprilike 467 MG. Ovo izumiranje obilježeno je dramatičnim povećanjem brzine pada hondritnih meteorita[35] na Zemlju, kraterom Charlevoix[36] i skokom iridija[37].
  • Događaj Kellwasser (prije otprilike 372. MG) dio je izumiranja u kasnom devonu, istovremen je sa kraterima Siljan[38] i Alamo[39], koncentracijom iridija 20 puta većom od prosjeka[40] i skokom mikro-tektita[41].
  • Događaj Hangelberg (prije otprilike 358. MG) dio je kasnog devonskog izumiranja, istovremen je s kraterom Woodleigh[42].
  • Karbonsko-permsko izumiranje prije otprilike 307 MG također poznato kao Kolaps prašume iz karbona podudara se s anomalijom iridija[43]
Gore navedeno snažno sugerira da su masovna izumiranja, unutar ciklusa od 27 MG i izvan njega, u velikoj većini uzrokovana udarima kometa. Što bi se dogodilo s tim omjerom da istraživanja u ovom području nisu bila nedovoljno financirana?

_____________

[1] Potraga za udarnim kraterima na Zemlji nije lak zadatak jer vjetar, kiša, potresi, promjene razine mora, rast vegetacije i urbanizacija imaju tendenciju da izbrišu te geološke značajke. Osim toga, čini se da potraga za udarnim kraterima nije prioritet moderne znanosti, možda zbog snažnog ideološkog otpora - uniformizma - protiv same ideje o udarima kometa i njihovim očitim katastrofalnim posljedicama. Bez obzira na to, najmanje tri baze podataka EDEIS, Somerikko i EID navode neke od udarnih kratera pronađenih na Zemlji. Od 2019. postoji približno 200 potvrđenih udarnih kratera i 700 vjerojatnih/mogućih unatoč kroničnom nedostatku financiranja ovog područja istraživanja.
[2] Cruttenden, W. (2005.), "Lost Star", St. Lynn's Press, str.111 ‎
[3] De Grazia, A. & Milton, E.R. (2018.), ''Solaria Binaria'', Metron Publications, str.17
[4] Binary Research Institute Editors (2011.), "Introduction to Binary Companion Theory", Binary Research Institute
[5] Scott, D. (2006.), "The Electric Sky", ‎Mikamar Publishing, str.157-159
[6] Scott, D. (2013.), "Electric cosmology - Stellar Evolution", Electric Cosmos.org
[7] Scott, (2006.), str.158
[8] Raup, D. & Sepkoski, J. (1982.), "Mass extinctions in the marine fossil record", Science, 215- 4539, str.1501-1503
[9] Prema izračunima koje su napravili Raup & Sepkoski, vjerojatnost ciklusa masovnog izumiranja od 27 MG uzrokovana slučajnošću je manje od 1%.
[10] Muller, R. (1990.), "Nemesis : The Death Star", Arrow, str.74-77
[11] Kyte FT, Wasson JT. (1986.), "Accretion rate of extraterrestrial matter: iridium deposited 33 to 67 million years ago", Science, 232(4755):1225-9
[12] Muller, (1990.), str.44
[13] U to je vrijeme Luis Alvarez bio direktor istraživačkih laboratorija Princetona gdje je Muller provodio svoje istraživanje o Nemesisu.
[14] Ibid., str.59
[15] Lescaudron (2014.), Poglavlje 18
[16] Melott A. & Bambach R. (2010.), "Nemesis Reconsidered", Monthly Notices of the Royal Astronomical Society Letters 407, issue 1, str.L99-L102
[17] Raup, D. & Sepkoski, J. (1982.), "Mass extinctions in the marine fossil record", Science, 215-4539, str.1501-1503
[18] Asteroid zanemarive mase (nekoliko tona) u odnosu na Sunce imao bi afel od otprilike 200.000 AJ što je 3,16 svjetlosnih godina. Takav udaljeni afel izložio bi asteroid gravitacijskim silama obližnjih zvijezda poput Proxime Centauri (4,24 svjetlosne godine od Sunca) ili binarnih zvijezda Alpha Centauri A i B (4,35 svjetlosnih godina od Sunca), dok bi gravitacijske sile koje stvara Sunce bi bilo gotovo nulto.
[19] Muller (1990.), str.114
[20] (1933.-2009.) Astronom koji je radio za Sveučilište u Arizoni.
Jeff Harrison (2009.), "Astronomer Frank J. Low, 1933.-2009.", University of Arizona
[21] Thomas Jay Chester radio je za NASA-in Laboratorij za mlazni pogon (JPL).
Thomas Chester (2004.), "Thomas Jay Chester's Website"
[22] D. Whitmire et al. (1984.), "Are periodic mass extinctions driven by a distant solar companion?", Nature 308, 713-715
[23] Muller (1990.), str.109
[24] Bruce A. (2009.), "Science or Superstition", ‎Disinformation Books, str.67
[25] Scott, (2006.), str.127
[26] Ibid, str.127-129
[27] David M. Raup, J. John Sepkoski Jr. (1982.), "Mass Extinctions in the Marine Fossil Record", Science, 1501-1503
[28] Alvarez, L.W et al. (1980.), "Extraterrestrial cause for the Cretaceous-Tertiary extinction", Science, 208 (4448):
[29] Rampino, Michael R.& Caldeira, Ken. (2017.), "Correlation of the largest craters, stratigraphic impact signatures, and extinction events over the past 250 Myr", Geoscience Frontiers, 8- 6, Strane 1241-1245,
[30] Kyte FT, Wasson JT. (1986.), "Accretion rate of extraterrestrial matter: iridium deposited 33 to 67 million years ago", Science, 232(4755):1225-9
[31] Alvarez, W. et al. (1982.), "Iridium anomaly approximately synchronous with terminal Eocene extinctions", Science, v. 216, str.886-888.
[32] Tanner, Lawrence et al. (2004.), "Assessing the record and causes of Late Triassic extinction". Earth-Science Reviews, 65. 103-139. 10.1016
[33] Spray, J.G et al. (1998.), "Evidence for a Late Triassic multiple impact event on Earth", Nature 392,171-173
[34] Michael R. Rampino et al. (2021.), "A pulse of the Earth: A 27.5-Myr underlying cycle in coordinated geological events over the last 260 Myr", Geoscience Frontiers
[35] Korochantseva, Ekaterina et al. (2007.), "L-chondrite asteroid breakup tied to Ordovician meteorite shower by multiple isochron 40 Ar- 39 Ar dating", Meteoritics & Planetary Science, 42 (1): 113-130.
[36] Schmieder, M. et al. (2019.), "In situ U-Pb analysis of shocked zircon from the Charlevoix impact structure, Québec, Canada", Meteoritics & Planetary Science, 54(8) str.1808-1827.
[37] Richard Grieve (1997.), "Extraterrestrial impact events: the record in the rocks and the stratigraphic column", Palaeogeography, Palaeoclimatology, Palaeoecology
[38] Victor Clube, Bill Napier (1982.), "The Cosmic Serpent: A Catastrophist View of Earth History", Universe Books, p.121
[39] Sandberg, Charles et al. (2002.), "Late Devonian sea-level changes, catastrophic events, and mass extinctions", Geological Soc Am, 356. 473-87
[40] Playford PE, et al. (1984.), "Iridium anomaly in the upper devonian of the canning basin, Western australia", Science, 226(4673):437-9
[41] Sandberg (2002.)
[42] Reimold, W.U. et al. (2003.), "Woodleigh impact structure, Australia: Shock petrography and geochemical studies", Meteoritics & Planetary Science, 38: 1109-1130.
[43] Mizukami, Takuya et al. (2014.), "A spike of woody plant biomarkers in the deep-sea iridium layer at the Cretaceous/Paleogene boundary", Palaeogeography, Palaeoclimatology, Palaeoecology, 412. 241-248.