Bez obzira na raspoređivanje globalnog američkog protivraketnog sistema (PRO), sigurnost i suverenitet Rusije će biti dobro zaštićeni, rekao je šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov na Sveruskom omladinskom obrazovnom forumu.

- Šta god da se desi u svijetu, sigurnost naše države, građana, naš suverenitet bit će dobro zaštićeni. To je više puta potvrdio predsjednik Vladimir Putin i ja vas uvjeravam da je to zasnovano na realnim, materijalnim promjenama koje se dešavaju u zemlji i u našoj vojsci - kazao je ministar.

Lavrov je dodao da Rusija ima sve informacije o planovima koje pravi američka vojska i druge države prema njoj.

Osvrnuo se i na situaciji u Ukrajini a smatra da je nedopustiv odnos Zapada prema toj zemlji da bira između Rusije i Evrope.

Po njegovim riječima, još 2004. godine ruski zapadni partneri su počeli "javno da govore: ukrajinski narod treba da napravi svoj izbor: ili je s Rusijom, ili sa Evropom".

- Taj pristup je sam po sebi provokativan i apsolutno nedopustiv u savremenom svijetu - zaključio je Lavrov, prenosi Sputnik.

Iako je poznato da skoro nijedan američki predsednik nije imao podršku Kongresa, slučaj odnosa Bele kuće i Kapitola u vreme predsedničkog mandata Donalda Trampa govori o sasvim novom tipu sukoba vašingtonskih institucija, a atmosfera podseća na onu koja je vladala pred početak građanskog rata.

Tradicija je u američkom političkom sistemu da između predsednika i Kongresa postoji određena zategnutost u odnosima. Gotovo nijedan predsednik nije imao većinu u Kongresu u najvećem delu svog mandata.

Legendarno je ratovanje demokrate Franklina Delano Ruzvelta, koji je bio američki predsednik u četiri mandata, sa republikanskom većinom u Kongresu zbog "Nju dila", programa ekonomske obnove zemlje posle Velike ekonomske krize iz 1929, a takođe i rat sa izolacionistima iz obe partije, koji su smatrali da SAD ne treba da se mešaju u evropski sukob.

Ruzvelt nije bio jedini koji se sukobljavao sa Kongresom, ali njegov primer je najočitiji, jer on pokazuje koliko članovi Kongresa nisu shvatali da se svet promenio i da je došlo vreme da Amerika preuzme vođstvo i dominaciju u svetu koji će uskoro biti podeljen između "demokratskog" Zapada i "komunističkog" Istoka.

Ipak, ono što se u Americi danas događa u odnosima između predsednika Donalda Trampa i Kongresa, neuobičajeno je i u istoriji nezabeleženo. Na delu je svojevrstan institucionalni rat u kojem su Bela kuća i Kongres suprotstavljene strane, a senatori i kongresmeni svojim inicijativama pokušavaju da na sve načine podriju Trampove inicijative i ograniče mu ingerencije u spoljnoj politici.

Američki predsjednik Donald Trump očito iz temelja potresa, osim međunarodne odnose i globalna pravila igre, i unutarnje američke političke postulate i desetljećima važeće "dogme" kada je u pitanju vođenje američke vanjske politike. O tome ponajbolje svjedoči i slijedeća vijest, koju je objavio njemački portal T-online:

Američki kongresmen i republikanac Joh McCain, jedan od najpoznatijih jastrebova američke mainstream političkee scene, odlučio je na zakonskoj razini spriječiti predsjednika Donalda Trumpa da povuče Sjedinjene Države iz članstva u NATO savezu.

McCain, zajedno s nekoliko kolega iz Kongresa, predao je na razmatranje prijedlog zakona, kojim bi se onemogućilo povlačenje SAD-a iz NATO-a bez odobrenja Senata. McCain, naime, smatra, kako se Trump loše odnosi prema američkim saveznicima u NATO-u i da su zato u američkoj administraciji "iznikle sumnje u privrženost Amerike Sjeveroatlantskom savezu". Saveznici iz NATO-a tijekom 70 godina prinosili su žrtve radi "demokratskog svijeta, temeljenog na sigurnosti, ljudskim pravima i vladavini zakona", navodi taj američki kongresmen iz redova Republikanske stranke. Također je dodao, kako je upravo NATO savez učinio SAD tako uspješnom i sigurnom državom.

Britanski Daily Telegraph zapanjeno prenosi vijest kako je nova talijanska vlada za predsjednika renomirane medijske kuće RAI nominirala "proruskog i euroskeptičnog" novinara Marcella Foa.

Imenovanje je najavio potpredsjednik talijanske vlade Luigi de Maio, prema kojem će imenovanje Foa "označiti početak protjerivanja parazita iz javnog televizijskog servisa, gdje su se okupile sve pristaše starih vodećih stranaka".

Marcello Foa je posto svjetski popularan objavom knjige "Gospodari medija", u kojoj pojašnjava tko su spin doktori i kako manipuliraju čak i novinarima, cijelom javnošću, sve u službi vlasti, a nakon svega redovito dolaze bombarderi.

"Rašireno je mišljenje, posebno na Zapadu, kako su u eri informacija, kao spektakla, i sami političari žrtve sveopće medijske dominacije. Je li je zaista tako? Čini se da je upravo obrnuto, zato što su zahvaljujući spin doktorima, vlasti naučile kako da prividnu medijsku svemoćnost iskoriste za vlastite potrebe", pojašnjava Marcello Foa, te kako je i zašto moguće usmjeriti medije u željenom pravcu, često bez jasne svijesti novinara da sudjeluju u takvim operacijama.

Knjiga "Gospodari medija" osvjetljava pozadinu mnogih povijesnih događaja, od atentata na predsjednika Kennedya do rata u Siriji, otkriva tehnike i trikove kojima se služe medijski stručnjaci i ujedno nudi povijesni prikaz razvoja fenomena spina od Bernaysa do danas. Kao takav nije nimalo omiljen među elitom koja vlada korporativnim medijima na Zapadu.

Zbog ovog vrijednog uratka, koji razbija mitove o novinarstvu i vladajućoj eliti, za britanski list je Marcello Foa, koji bi po želji talijanske vlade trebao preuzeti državnu televiziju RAI, "proruski i euroskeptični novinar".

Istovremeno je vijest o kandidiranju Marcella Foa izazvala val prosvjeda u zemlji. Gubitničke oporbene stranke nisu zadovoljne činjenicom da se novinar "više puta pojavio na proruskim medijima i dugo je radio kao dopisnik iz Moskve".

Glavna urednica RT Margarita Simonjan prokomentarisala je britanski izveštaj "lažnih vesti" koji sadrže niz preporuka Vladi za borbu protiv dezinformacija.

Jedno od poglavlja dokumenta posvećeno je "ruskom uticaju u političkim kampanjama", između ostalog televiziji RT i agenciji Sputnjik.

"Britanski poslanici su otkrili strašnu stvar: tvitovi RT i Sputnjika u 2016. godini, koji se kritički odnose prema EU, imali su veću publiku nego glavne britanske kampanje za bregzit. Bože, to je mešanje u unutarpolitičke institucije Britanije, odlučili su parlamentarci. I sada zahtevaju detaljnu istragu. Čini mi se sedam puta u samo ove godine", napisala je Simonjanova na Telegramu.

Izveštaj je objavio Komitet za digitalne tehnologije, kulturu, sport i medije Velike Britanije. Komitet je primetio "antievropsko raspoloženje" u delatnosti RT i Sputnjika, ali nije naveo u čemu se to tačno ogleda.


Ranije je Tviter saopštio da kompanija nema dokaze "ruskog mešanja" u referendum o bregzitu.

Ministar unutrašnjih poslova Italije Mateo Salvini optužio je danas EU da pokušava da prevari Veliku Britaniju u pregovorima oko Brexita.

"Prema mom iskustvu iz Evropskog parlamenta ili se nametnete ili će vas prevariti", rekao je Salvini britanskom dnevniku "Sunday Times". On je od britanske premijerke Tereze Mej zatražio da zauzme oštriji stav u pregovorima sa Briselom što bi eventualno dovelo do toga da London izađe iz članstva bez ikakvog dogovora. Mejova i njena Vlada pokušavaju da postignu sporazume sa svakom od članica EU o odnosima nakon Brexita.

"Prema nekim principima ne bi trebalo biti fleksibilan i ne trebati ići unatrag", naglasio je Salvini, koji smatra da EU pokušava da kazni Britaniju jer želi da izađe iz članstva.

Glavni pregovarač EU za Brexit Mišel Barnije odbacio je u četvrtak 26. jula plan Mejove da ostane otvorena granica između članice evropskog bloka Irske i Sjeverne Irske, uz dvostruki poreski sistem od koje bi korist imale obje strane.

Američko-turski odnosi nikako na "zelenu granu" i pored vidljivih nastojanja Trumpove administracije za "omekšavanjem" stanja i relaksiranje napetih odnosa dviju vojnih saveznica u NATO-u, što je ostavština još iz vremena Obamine administracije i pogrešnih američkih poteza u odnosu na sirijski sukob. Ankara je upravo na to često upozoravala Washington, ukazujući na nedopustivost (u uvjetima institucionaliziranog savezništva dviju zemalja) američke potpore tamošnjim Kurdima, što je protivno njezinim ključnim nacionalnim interesima. Još više američko-turske odnose na jednu od najgorih razina u njihovoj povijesti doveo je pokušaj vojnog udara u Turskoj u srpnju 2016. g. iza kojeg su, prema općem stavu turskih vladajućih političkih krugova (koji to, iz razumljivih razloga rijetko izjavljuju tako explicite) i velikog dijela javnosti stajale upravo Sjedinjene Države i Njemačka, ponajprije kroz potporu u Turskoj zabranjenoj (i proglašenoj terorističkom) organizaciji FETO i njezinom čelniku, turskom kleriku i disidentu Fethullahu Gullenu.

U tim i takvim okolnostima, i paralelno s napetim odnosima Ankare i EU, došlo je do snažnog političkog zaokreta Turske prema Istoku, prije svega Rusiji, što nikako ne znači kako ta zemlja želi napustiti NATO savez i prekinuti odnose sa Zapadom. Naprotiv, turski je nacionalni interes te odnose i dalje razvijati, međutim, jednako tako, taj interes uključuje i sve veću suradnju Turske s Rusijom, a onda i Iranom i Kinom, sukladno njezinoj vanjskopolitičkoj doktrini i diversifikaciji smjerova vođenja vanjske politike, kao najboljeg jamstva za ostvarenje ne punine (jer to nikada i nikome nije moguće), već barem onih najvažnijih zacrtanih ciljeva koji se tiču turskih sigurnosnih i gospodarskih, prije svega energetskih interesa.

A gdje god Ankara osjeti i sa sigurnošću zna da u tom smislu može profitirati, na tome će i ustrajavati. Jedno od tih, po nju "zahvalnih" područja, svakako je i sirijski sukob (pozicioniran u njezinom neposrednom "dvorištu", što joj olakšava političko, vojno i obavještajno djelovanje), u kojem su na suprotnim stranama involvirani glavni globalni antagonosti - SAD i Rusija, što Ankari omogućuje "levitiranje" između njih (tursko partnerstvo po sirijskoj problematici svakom od njih je i više nego dobrodošlo) i postupno ostvarenje svojih ključnih interesa. Ti su interesi ulaskom Rusije u taj sukob na strani vlade u Damasku u međuvremenu reducirani i svedeni na "sređivanje stanja" po mjerilu Ankare isključivo na sirijskom sjevernom, kurdskim stanovništvom naseljenom dijelu zemlje, i eventualno, u regiji Idlib, o čemu se upravo sada, kada je sirijska vojska pred završetkom potpunog pacificiranja svog južnog teritorija uz granice s Izraelom i Jordanom i zapadno od Eufrata, vode žučne političke i vojne rasprave.

Poslanica Bundestaga Hajke Henzel u intervjuu za list "Junge velt" izjavila je da ni britanske ni nemačke obaveštajne službe nemaju dokaze o navodnom učešću Moskve u trovanju Skripaljevih.

Prema njenim rečima, Vlada Nemačke je već drugi put za kratko vreme odbila da predstavi Parlamentu i građanima zemlje dokaze dobijene od Londona, na osnovu kojih je Rusija optužena za trovanje bivšeg špijuna Sergeja Skripalja i njegove ćerke Julije u Solsberiju.

Henzelova smatra da odbijanje Vlade svedoči samo o tome da "ni britanske, ni nemačke obaveštajne službe nemaju dokaze" o umešanosti Moskve u taj slučaj.

Osim toga, Vlada Nemačke takođe nije odgovorila na pitanje da li nemačke obaveštajne službe zaista imaju otrovnu supstancu A-234, kojom su navodno otrovani Skripaljevi.

U engleskom gradu Solsberiju su 4. marta, prema navodima britanske vlasti, otrovani bivši oficir GRU Sergej Skripalj i njegova ćerka Julija. London smatra da je Rusija umešana u trovanje vojnom otrovnom supstancom A-234, dok Moskva to kategorički negira.

Zbog skandala sa trovanjem, SAD i Kanada i niz evropskih zemalja, uključujući Francusku, Nemačku, Italiju, Poljsku, baltičke zemlje, Ukrajinu i Moldaviju, odlučile su da proteraju ukupno više od sto ruskih diplomata. Moskva je nakon toga preduzela recipročne mere.

Američki i arapski dužnosnici ističu, prenosi novinska agencija Reuters, kako Trumpova administracija potiho nastoji stvoriti novu političku i sigurnosnu alijansu na prostoru Bliskog istoka, tzv. "Arapski NATO", za konfrontaciju s Iranom. U toj alijansi bilo bi 6 zaljevskih zemalja (Saudijska Arabija, UAE, Kuvajt, Bahrain, Katar i Oman) te dva američka važna saveznika u široj regiji: Egipat i Jordan.

Neimenovani izvori navode kako SAD želi veću suradnju između ovih zemalja po pitanju raketne obrane, vojnih vježbi, protuterorizma, ali i po pitanju jačanja diplomatske i ekonomskih veza.

Tzv. "Arapski NATO", kako ga neslužbeno nazivaju američki dužnosnici, imao bi cilj grupiranja američkih sunitskih saveznika na Bliskom istoku te priprema za sukob protiv zajedničkog neprijatelja - šijitskog Irana

Može li ova nova pro-američka alijansa zaista napasti Iran? Možda, no činjenica je da su postojali planovi i napada na Siriju, no te ideje nisu provedene.

Imran Khan proglasio je pobjedu na pakistanskim parlamentarnim izborima te je poručio kako je spreman voditi zemlju, no njegovi rivali ne priznaju poraz te tvrde kako su izbori namješteni.

"Napokon, nakon 22 godine, imam priliku implementirati ono za što sam se borio", rekao je Khan (65) koji je svoju platformu izgradio na konceptu borbe protiv korupcije, ali i vanjskopolitičkog zaokreta prema većoj neutralnosti Pakistana koji je godinama bio bliski američki saveznik.

Pakistan ima dugu povijest vojne vladavine, štoviše, ovi izbori, ako prođu bez većih prijepora, bit će tek drugi demokratski transfer vlasti u povijesti zemlje.

Opozicija, na čijem čelu se nalazi bivši premijer Nawaz Sharif, zatvoren zbog korupcije, tvrdi kako je ovo zavjera još uvijek moćne pakistanske vojske.

Khan pak obećava preporod svojoj zemlji - nova radna mjesta za siromašne, a veliku rezidenciju premijera u glavnom gradu Islamabadu ne planira koristiti te poručuje kako će se ista pretvoriti u obrazovni centar.

No, pitanje je koliko će Khan moći ostvariti svoja obećanja jer Pakistan se nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, a sve češće se spominje i potreba ulaska MMF-a. S druge strane možda će se primarno obratiti Kini za pomoć s kojom Pakistan ima tradicionalno dobre odnose.

Po pitanju veza sa SAD-om poziva na "uravnoteženi odnos". Naime, odnosi su se poprilično srozali otkako je Trump na vlasti u Washingtonu.

S Indijom želi "sjesti i razgovarati" o statusu Kašmira, sporne regije zbog koje su Indija i Pakistan već vodili dva rata (od ukupno tri).

Khan obećava "islamsku socijalnu državu" koja bi trebala podići milijune iz siromaštva. Veliki zadatak imajući u vidu kako od 208 milijuna pakistanskih stanovnika njih je čak 40% nepismeno.

Pred njim je veliki posao (prvo mora sastaviti vladajuću koaliciju, no to neće biti problem), a za transformaciju Pakistana prema njegovim idejama bit će mu potrebni veliki partneri.