U Ukrajini su ovog proljeća neonacističke i radikalne nacionalističke skupine otvorile sezonu lova na Rome. U svibnju je zapaljen romski kamp u blizini Lavova i ranije na Lisjoj gori u blizini Kijeva. Prizori su bili strašni, prije svega jer je pred lokalnim neonacistima bježalo mnoštvo žena i djece.


Međutim, tijekom posljednjeg napada na jedan od kampova Roma u području Lavova, koji se dogodio u subotu navečer, 23. lipnja, jedna je osoba ubijena, a četvero Roma je ranjeno, među kojima i jedno dijete.

Nikolaj Jurčenko, predstavnik Roma Ukrajine, izjavio je kako je policija napadače uhitila tijekom pogroma.

Kao što smo jučer najavili, nakon uvjerljive pobjede Recepa Tayyipa Erdogana na nedjeljnim predsjedničkim izborima u Turskoj, najvažniji svjetski politički centri neće moći ignorirati činjenicu da će upravo "omraženi" Erdogan voditi veliku tursku zemlju i naciju gotovo do 2030. g. i da će mu zbog toga ubuduće morati prilaziti s nužnom dozom poštovanja. To je potvrđeno i brojnim čestitkama svjetskih političkih uglednika, upućenih Erdoganu ubrzo nakon pobjede u prvom krugu predsjedničkih izbora: od najvažnijih europskih čelnika, uključno i kancelarke Angele Merkel, glavnog tajnika NATO-saveza Jensa Stoltenberga, pa do ruskog predsjednika Putina.

Danas je glasnogovornica Bijele kuće Sarah Sanders priopćila kako je u tijeku priprema za pregovore američkog predsjednika Donalda Trumpa i turskog čelnika Erdogana, kako bi se naglasile čvrste veze između dviju zemalja, ne spominjući datume mogućeg sastanka. Pri tom je američka administracija pozvala tursku vladu na "korake prema jačanju demokracije" i "nastavku procesa za riješenje pitanja bilateralnih odnosa".

Naravno da su ovi američki pozivi koji se odnose na jačanje turske demokracije samo deklarativnog karaktera, melem za uši vlastite javnosti - navikle na američke kritike prema Erdoganovoj Turskoj, i, zapravo, kulisa iza koje stoji propast tvrdolinijaške politike Washingtona prema Ankari. Jer svima je potpuno jasno kako Sjedinjene Države prema Turskoj više ne mogu nastupati s pozicije diplomatske sile i aroganicije, kao i ne uvažavanja njezinih regionalnih interesa, prije svega onih u Siriji (i Iraku), na čijem terenu Amerikanci vojno i politički podupiru zaklete turske neprijatelje Kurde, vojno organizirane unutar organizacija koje je Turska proglasila terorističkim. Takva američka politika nije urodila plodom: Erdogan se nije uplašio izolacije Zapada i ojačao je turski vanjskopolitički smjer prema Istoku, uspostavivši partnerske odnose s Rusijom, a po pitanju Sirije čak i sa svojim regionalnim antagonistom Iranom kroz redovite provedbe Astanskih pregovora o završetku sirijskog sukoba.

Washington je postao svjesan dugoročne neodrživosti svoje politike ucjene prema Ankari (prisjetimo se samo nedavnih prijetnji sankcijama, obustave isporuka zrakoplova F-35 ukoliko Turska ne odustane od kupnje ruskog proturaketnog sustava S-400 i td.) te je, nakon spoznaje da na izborima u toj zemlji neće pobijediti nitko drugi osim Erdogana, već i ranije poduzeo korake prema američko-turskoj pomirbi. Oni se najbolje ogledaju u konačno postignutom sporazumu SAD-a s Turskom oko izvlačenja kurdskih snaga iz grada Manbija na sjeveru Sirije (kao glavni turski zahtjev na sirijskom terenu), u čemu je vodeću ulogu odigrao više ne Pentagon, koji je po pitanju Sirije odavno pokidao odnose s Turskom, već upravo treći po redu Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kontroverzni "jastreb" John Bolton, kojemu se s tim ciljem priključio državni tajnik Mike Pompeo.

Takvo postupno smirivanje napetosti, koje treba promatrati kao diplomatski uspjeh Ankare kroz svoju prethodno izraženu nepokolebljivost i upornost, Washington sada želi iskoristiti i za sveobuhvatno postizanje riješenja krize u bilateralnim odnosima s Ankarom. To neće biti ni malo lako jer je Turska državna politika definitivno zauzela vanjskopolitički smjer samostalnog odlučivanja o ključnim pitanjima od svog nacionalnog interesa, pri čemu je Ankara potpuno svjesna svoje važnosti, kako na južnom krilu NATO saveza kojeg je član, tako i na ukupnoj, globalnoj geopolitičkoj areni. Njezina uloga nezaobilazna je i po pitanju rješavanja migrantske krize, što je ključno za Europsku uniju. Svemu će se tome sve velike sile u ovoj ili onoj mjeri morati prilagoditi i biti vrlo kooperativne prema Ankari, barem što se turskog okružja tiče. Drugim riječima, Erdoganova Turska će svima biti nepouzdani partner bez kojeg se ne može.

Dvije izraelske rakete su rano ujutro u utorak pogodile ciljeve blizu aerodroma u Damasku, javljaju sirijski državni mediji.

Sirijska državna novinska agencija Sana javila je da su "dva izraelska projektila srušena u blizini međunarodnog aerodrome u Damasku".

Na upit novinske agencije AFP, glasnogovornik izraelske vojske je kazao: "Ne komentiramo strane izvještaje."

Izrael upozorava na rastuće prisustvo iranske vojske u susjednoj Siriji te da to predstavlja prijetnju njegovoj sigurnosti.


Okupacija u Šestodnevnom ratu

Već ranije je vojska ove zemlje gađala iranske ciljeve u Siriji.

U maju je izrael pogodio desetke vojnih položaja u Siriji, nakon što su optužili Iran za raketni napad na okupiranoj Golanskoj visoravni.


Izraelci su u Šestodnevnom ratu 1967. godine zauzeli, a kasnije i anektirali veliki dio Golanske visoravni, što međunarodna zajednica nikada nije priznala.

Kontrast gotovo da ne može da bude naglašeniji. Dok savezništva na Zapadu idu prema raspadu, savezništva na Istoku postaju sve čvršća, a najbolji primer ovih tendencija koje mogu da preoblikuju današnji svet predstavljali su nedavni, istovremeni samiti G7 u Kanadi i Šangajske organizacije za saradnju u Kini.

Posle sastanka G7 iz Bele kuće kanadskom premijeru Džastinu Trudou je poručeno da za njega "postoji posebno mesto u paklu". U Kini pak ruski predsednik Vladimir Putin postao je prvi strani lider koji je odlikovan kineskim Ordenom prijateljstva, a posle sastanka dvojice predsednika kinesko Ministarstvo spoljnih poslova ocenjuje da je susret predstavljao "apsolutni uspeh", da je bio "veoma plodonosan" i da je dao "moćan impuls" za dalji razvoj rusko-kineskih odnosa.

U Kanadi lideri G7 nisu uspeli da usaglase zajedničku izjavu i rastali su se uz popriličnu količinu buke i besa. U Kini su pak lideri Šangajske organizacije za saradnju - koju čine Rusija i Kina, Indija i Pakistan, uz njih i Kazahstan i Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan - potpisali ukupno 17 dokumenata kojima dodatno produbljuju svoju saradnju, poručujući istovremeno u zajedničkoj deklaraciji da je, usled "sve kompleksnije i multipolarne geopolitičke situacije i povećane nesigurnosti, međunarodnoj zajednici urgentno potrebno pronalaženje zajedničkog stava", sve ovo uz kritiku Sjedinjenih Država i NATO-a, koji "unilateralnim razvojem antibalističkih sistema, narušavaju globalnu bezbednost i ugrožavaju stabilnost sveta".

Da li to znači da je sukob dva sveta neminovan, ili se on može izbeći? Koji su krajnji dometi narastajuće i sve ozbiljnije saradnje najveće i dve najmnogoljudnije zemlje na svetu? Može li, s druge strane, politički Zapad da zaustavi proces svog raspadanja?

Nijedna "bezobzirna kritika svega što postoji" se ne može uzeti za ozbiljno, osim ako ne počinje s nemilosrdnom samokritikom vlastite bezobzirne kritike.

Ovo je dvostruka istina ako nemilosrdni kritičar pripada imperijalističkim krugovima po rođenju, obrazovanju i svakodnevnom iskustvu, bilo da govorimo političkoj povijesti, mentalitetu, kulturnim predrasudama, itd. Na primjer, dogma "kako se sve čini samo zbog nafte" pokazuje potpuno nepoznavanje uzroka ratova, ali to neznanje nije posljedica naivnosti.

Imperijalistička "ljevica" ili "ljevica" koja djeluje kroz institucije zapadnih imperijalističkih sila i njihovih vazalskih država je ponovno i iznova upotrebljava za maskiranje agresivnog plana zapadnog ultra-imperijalizma, prije svega protiv Rusije, ali i svih drugih zemalja koje se protive svjetskoj hegemoniji jednog centra. Lijeva čizma u ovom slučaj stoji uz desnu, a ne korak unatrag. Zapadna "ljevica" je jednako nemilosrdno licemjerna kao i njezina vladajuća klasa.

Baš kao američki fašist Robert Kagan, utjecajni neokonzervativac i strateg američkog globanog hegemonizma pod svaku cijenu, "okrutni kritičar" svega što ima samo prizvuk ruskoga, smatra da je irelevantno tko je koga napao 8. kolovoza 2008. u Gruziji. Baš kao što John McCain, prijatelj ukrajinskih neonacista, Abu Bakra Al-Bagdadija i svih koji se u bilo kojem kutku svijeta bore za interese američkog imperijalizma, čak i sa samrtne postelje nemilosrdno kritizira Rusiju od kada zna za sebe, a posebno je aktivan od kada je ruska vojska odbila treći povijesni pokušaj gruzijskih šovinista da istrijebe narod Južne Osetije.

Zapadna propagandna mašinerija, koju hrane i pseudo-ljevičari, u ideološkom pranju mozga zaboravljaju da je američka ratna mornarica ušla u Crno more, još u vrijeme kada je ustrojila gruzijske fašiste Mihaila Saakašvilija, a da ruska mornarica nije ušla u Meksički zaljev. NATO je taj koji okružuje Rusiju, a ne Rusija koja okružuje SAD ili Veliku Britaniju i njihovo kolonijalno carstvo.

Američke i britanske tajne službe raspiruju etničku i vjersku mržnju u cijelom bivšem Sovjetskom Savezu, dok nema nikakvih dokaza da ruski FSB trenira škotske i teksaške separatiste.

Zamjenik ministra vanjskih poslova Sirije, Fayssal Mikdad, razgovarao je u Teheranus iranskim ministrom vanjskih poslova Mohammadom Javadom Zarifom o pitanjima od zajedničkog interesa i najnovijim zbivanjima u Siriji, gdje traje puna ofenziva sirijske vojske za oslobađanje juga zemlje, koju podržava rusko zrakoplovstvo.

Raspravljalo se o načinima jačanja bilateralne suradnje na političkoj, gospodarskoj i strateškoj razini, naglašavajući potrebu nastavka koordinacije na način koji će služiti interesima obiju država i njihovih naroda.

Zarif je čestitao sirijskom narodu na pobjedama postignutim u borbi protiv terorizma i postizanju lokalnih pomirenja, dodajući kako je pobjeda Sirije nad terorizmom pobjeda svih zemalja regije i svijeta koje su suočene s ovom prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti.

Fayssal Mikdad je sa svoje strane ponovio osudu američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma s Iranom, naglasivši kako Sirija stoji uz iranski narod, vladu i vodstvo u suočavanju s međunarodnim pritiskom Sjedinjenih Država i njihovih saveznika protiv Irana.

Sirijski diplomat je također razgovarao s pomoćnikom iranskog ministra vanjskih poslova Husseinom Gabrijem Ansarijem o najnovijim zbivanjima u regiji i političkoj situaciji u Siriji.

Bahram Qassemi: Tvrdnje da su SAD i Rusija dogovorili povlačenje Irana iz Sirije su dio psihološkog rata

Istovremeno je izjavu za medije dao i glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Bahram Qassemi.

Qassemi je ponovio kako će Iran nastaviti pružati svoju vojnu savjetodavnu pomoć Siriji, sve dok to traži legitimna vlada u Damasku.

Za europsku političku liberalnu elitu i središta bankarske i gospodarske moći koja iza njih stoje, sve je bilo u redu dok se u igru rušenja međunarodnog monetarnog, ekonomskog i mirovnog poretka uspostavljenog nakon dvaju svjetskih ratova i na njegovim ruševinama uspostave novog tkzv. liberalnog poretka, kao globalnog sustava geoekonomskog i geopolitičkog kaosa slobodnog nereguliranog tržišta, nije umiješao novi opasni igrač iz poslovnog svijeta - Donald Trump, predsjednik SAD-a i američka bankarska i industrijska sila koja iza njega stoji.

Do tada su centri globalne financijske i gospodarske moći, uz asistenciju europske i, dakako, američke politike pod ranijim administracijama, uspjele srušiti sve multilateralne sporazume koji su izvor međunarodnog prava, svjetskog monetarnog, ekonomskog i mirovnog poretka i na njegovim ruševinama postupno izgraditi novi liberalni poredak, kao ničim regulirano geoekonomsko i geopolitičko tržište na temeljima neoliberalne doktrine. Poslovno okružje kakvo su tijekom posljednjih desetljeća uspjeli uspostaviti u najmoćnijim državama Zapada i prenijeti ga na slabije, njima vazalske države, napokon su uspjeli preslikati i na cijelu međunarodnu zajednicu i razoriti međunarodni poredak kakav je dotada postojao.

U tom presudnom trenutku, kada je postalo više nego izgledno da je svjetski poredak nepovratno uništen i da je stvoreno neregulirano i potpuno slobodno tržište borbe za geoekonomske i geopolitičke profite, najmoćnija svjetska velesila koja je u svemu tome igrala ključnu ulogu izvela je neočekivani zaokret u dva smjera. Washington se u eri Trumpove administracije počeo povlačiti iz svih multilateralnih ugovora sklopljenih u okviru tog novog liberalnog poretka, sporazuma koji su u svojoj biti kartelskog karaktera i koje su SAD sklopile s drugim predvodnicima i dakako, dobitnicima neoliberalne globalizacijske igre. Istovremeno na nereguliranom, ekonomskom i geopolitičkom tržištu američka politika počela je samostalnu igru, iskorištavajući svoju dominantnu poziciju na takvom tržištu za sebe. To je bit onoga što Trump naziva "Amerika First".

Američki predsjednik samo konzistentno i uporno obavlja posao koji mu je povjerila američka financijska i gospodarska elita, koristeći svoje ogromno poslovno iskustvo. On se u tom novom okružju nereguliranog tržišta liberalnog poretka, za razliku od političkih vođa svih konkurenata, posebice onih iz savezničke Europske unije, snalazi kao "riba u vodi". Logično je, stoga, da već samim svojim djelovanjem, neračunajući i moć američke države koja stoji iza njega, prema svima ostalima nastupa superiorno i naizgled nepredvidljivo, bolje reći za njih nepredvidljivo. Što, uostalom, njemačka kancelarka Angela Merkel bez savjetnika i sekundanata zna o poslovnoj areni u kojoj se zajedno s ostalim europskim čelnicima zahvaljujući Trumpu našla?

Sada, nakon summita G-7, zaprepašteni su onim što su sami proizveli i istinskom prezentacijom metodologije poslovanja na slobodnom tržištu primjenjene na diplomaciju i međunarodnu politiku, koju im jer Trump na sastanku u kanadskom La Malbaieu uvjerljivo demonstrirao.

Francuska je danas sa još osam država članica EU, uključujući Veliku Britaniju, pokrenula Evropsku inicijativu za intervencije - novu vojnu snagu van okvira Unije, dok Pariz nastoji da London zadrži blizu evropskog sistema odbrane nakon Brexita.

Rojters navodi da je nakon mjeseci pregovora sa Njemačkom, koju Francuska takođe želi da vidi u centru ovih novih vojnih snaga, Evropska inicijativa za intervencije nastoji da okupi koaliciju vojski spremnih da reaguju na krize u blizini evropskih granica, bez učešća NATO ili SAD.

Navodi se da je ministarka odbrane Francuske Florans Parli, na ceremoniji održanoj u Luksemburgu zajedno sa ministrima odbrane Njemačke, Belgije, Velike Britanije, Danske, Estonije, Holandije, Španije i Portugala, potpisala pismo o namjerama.

"Ubijeđeni smo...da mi Evropljani treba da budemo snažni, sposobni da uvijek učinimo više, u stanju da zaštitimo sebe i naš suverenitet", kazala je Parlijeva novinarima nakon ceremonije.

Rojters navodi da je francuski predsjednik Emanuel Makron iznio ideju o osnivanju Evropske inicijative za intervencije u govoru prošlog septembra i da je u početku naišao na skepticizam, zbog toga što je EU u decembru postigla dogovor o odbrambenom paktu koji je značajan po tome što mu je cilj da istovremeno razvija vojne snage i oružje.

Parlijeva je kazala da je i Italija trebalo da učestvuje u Evropskoj inicijativi za intervencije, ali je odustala nakon izbora nove vlade u Rimu.

Rojters navodi da je, uprkos zabrinutosti oko potencijalnog preklapanja nadležnosti sa NATO, generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg, koji je takođe bio u Luksemburgu, pozdravio odluku o pokretanju Evropske inicijative za intervencije i ocjenio da će ona pomoći modernizaciju evropskih vojski i omogućiti im brže mobilisanje.

Proteklih su dana u domaćim i stranim medijima zaredale informacije i reportaže o tome, da bi turski predsjednik i njegova vladajuća Stranka pravde i razvoja mogli imati velikih teškoća u ostvarivanju svojih političkih ciljeva nakon prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Turskoj: u slučaju Erdogana spominjala se nikada veća mogućnost da će on ipak, iako kao nesumnjivi relativni pobjednik, morati ići u drugi krug izbora, a u slučaju stranke kojoj je na čelu spominjalo se kako ona sa svojim koalicijskim partnerom vjerojatno neće uspjeti osigurati većinu u turskom parlamentu. Bilo kako bilo, te su se prognoze i nadanja, prije svega Zapadnih zemalja koje s Erdoganovom Turskom već godinama ne uspijevaju pronaći "zajednički jezik" po brojnim pitanjima (treba biti iskren i reći, ne samo njegovom krivicom), po tko zna koji put pokazale pogrešne i predstavljale su samo željeno za realno.

Recep Tayip Erdogan polučio je apsolutnu većinu glasova za položaj predsjednika države na prijevremenim predsjedničkim izborima, priopćila je turska Izborna komisija. Erdogan je osvojio 52,5% glasova nakon pobrojanih 98% glasačkih listića. Njegov glavni protivnik Muharrem Ince osvojio je 30,7% glasova, predstavnik prokurdske Stranke narodne demokracije Selahattin Demirtash 8,4%, a ostala trojica kandidata zajedno su dobili manje od 9% glasova.

Što se tiče rezultata parlamentarnih izbora, Erdoganova Stranka pravde i razvoja osvojila je 42,4% glasova birača, a njezin koalicijski partner - nacionalistička Stranka nacionalnog pokreta dobila je 11,1%. Time te dvije stranke, ujedinjene u Narodni savez, imaju osiguranu parlamentarnu većinu. Glavna oporbena Narodno-republikanska stranka osvojila je 22,7%, Dobra stranka 10%, a Stranka sreće 1,4%. Time su te stranke, ujedinjene u Nacionalni savez, ukupno dobile 34,1% glasova birača. U parlament će također ući prokurdska Stranka narodne demokracije, koja je prešla izborni prag od 10%, osvojivši 11,5% glasova.

Konačni službeni rezultati nedjeljnih izbora bit će objavljeni za desetak dana, nakon što budu razmotreni svi prigovori i žalbe.

Dakle, u najkraćim crtama može se zaključiti kako je turski predsjednik Erdogan uspio u svojim planovima i ovim izborima definitivno učvrstio svoju vlast i namjeru uvođenja predsjedničkog sustava sa širokim ovlastima, za što je prošle godine dobio većinsku potporu na referendumu turskih građana. Osim toga, Erdogan će i nakon ovih izbora imati većinsku potporu parlamenta, kojemu će uvođenjem predsjedničkog sustava ionako biti smanjene dosadašnje ovlasti.

Nezadovoljavajući rezultati ekonomskog razvoja mogli bi da dovedu Belorusiju do gubitka nezavisnosti, izjavio je predsednik te zemlje Aleksandar Lukašenko tokom radne posete jednom od beloruskih regiona.

Prema Lukašenkovim rečima, potrebno je da Minsk u potpunosti ispuni postavljene ekonomske zadatke, uključujući poljoprivredne.

"Mi smo na frontu. Nećemo izdržati ove godine, propašćemo, što znači da će biti potrebno ili da uđemo u sastav neke države, ili će o nas jednostavno otirati noge. A ne daj bože da se razbukti rat kao u Ukrajini", naveo je beloruski predsednik, prenosi "Sputnjik".

Lukašenko nije precizirao ko to preti Belorusiji i u sastav koje države bi ona mogla da uđe u slučaju propasti ekonomije.

On je pozvao sve radnike u poljoprivredi da se pridržavaju zacrtanog plana i da poštuju tehnologiju proizvodnje.

"Ako ne budemo gradili naše odnose na taj način, uskoro ćemo ići bez pantalona po svetu", rekao je Lukašenko.