Makedonija ne može dobiti pozivnicu za ulazak u NATO sve dok ne riješi spor oko njezina državnog imena s Grčkom, izjavio je danas glavni tajnik NATO pakta Jens Stoltenberg na tiskovnoj konferenciji u Bruxellesu nakon sastanka s premijerom Makedonije Zoranom Zaevom.

Stoltenberg je kazao kako će Makedonija biti pozvana u NATO čim budu dovršeni unutarnji procesi s Grčkom i zaključi se sporazum između Skopja i Atene.

"Bez okončanja tog procesa, ne vidim kako u doglednoj budućnosti Makedonija može ući u NATO", izjavio je Jens Stoltenberg.

"Ovo je unutarnji proces i ne moram izgovoriti svoje mišljenje o tom pitanju. Pozivamo Bivšu Jugoslavensku Republiku Makedoniju da započne pregovore o prijemu na NATO summitu u srpnju. Siguran sam u to da će nam se moći pridružiti u NATO-u čim njihovi unutarnji postupci budu završeni", dodao je Stoltenberg.

Istovremeno je istaknuo da čak i u najpovoljnijim okolnostima nije moguće navesti točno vrijeme pristupanja Makedonije Sjevernoatlantskom savezu.

Podsjetimo da se spor između Makedonije i Grčke oko imena bivše jugoslavenske republike, koje je isto kao i ime sjeverne grčke regije, vodi već 25 godina.

Atena je tražila promjenu imena susjedne zemlje i suprotstavlja se njezinom pristupu Europskoj uniji i NATO paktu. Međutim, ministri vanjskih poslova Grčke i Makedonije, Nikos Kotzias i Nikola Dimitrov, su 17. lipnja u društvu premijera Tsiprasa i Zaeva potpisali sporazum prema kojem bi se bivša jugoslavenska republika Makedonija preimenovala u Republiku Sjevernu Makedoniju, ali je makedonski predsjednik Đorđe Ivanov odbio potpisati ovaj dokument.

Rusija nikada nije s administracijom predsednika SAD Donalda Trampa razmatrala pitanje o isporučivanju bivšeg saradnika Agencije za nacionalnu bezbednost Edvarda Snoudena, on mora sam da donese odluku o svojoj daljoj sudbini, izjavio je u intervjuu britanskom televizijskom "Kanalu 4" šef ruske diplomatije Sergej Lavrov.

"Predsednik Rusije Vladimir Putin se ovog pitanja dotakao pre nekoliko godina, kada su mu postavili pitanje, rekao je da o tome treba da odluči sam Snouden. Poštujemo njegova prava i ne možemo prosto da ga proteramo iz zemlje protiv njegove volje, jer se našao u Rusiji čak i bez američkog pasoša, koji je bio poništen tokom njegovog leta iz Hong Konga", rekao je Lavrov.

Šef ruske diplomatije je dodao da je začuđen zbog tog pitanja, koje se postavlja uoči predstojećeg samita predsednika Rusije i SAD 16. jula u Helsinkiju. "Edvard Snouden je gospodar svoje sudbine", zaključio je Lavrov.

Ruski ministar je, takođe, rekao da su pokušaji da se pobeda Donalda Trampa na predsedničkim izborima 2016. godine objasni mešanjem Rusije u taj proces smešni i da se to pitanje koristi za kvarenje odnosa Moskve i Vašingtona.

"Kada je Reks Tilerson bio državni sekretar, on je jednom javno rekao da ima 'neoborive dokaze'. Zatim sam ja, tokom kontakta s njim, rekao: 'Reks da li možete da nam date te neoborive dokaze, jer želimo da shvatimo šta se događa? Možda je to nešto što možemo da objasnimo'. On je rekao: 'Ne možemo da vam ih predamo, ne možemo da iskompromitujemo naše izvore i, pored toga, vaše specijalne službe, vaši ljudi iz bezbednosti, znaju sve - pitajte njih'. Da li je to način da se rešavaju ozbiljna pitanja? To se korisiti za uništavanje rusko-američkih odnosa", rekao je Lavrov.

On je ocenio da je takvo ponašanje veoma detinjasto.

"Mislim da je pokušaj da se dokaže da smo mi budućnost najmoćnije zemlje na svetu odlučili da rešimo uz pomoć nekakve internet-agencije smešan. Ja shvatam da su demokrate u SAD zaista veoma nervozne", dodao je šef ruske diplomatije.

Izraelski premijer snimio je video u kojem tehnicira nogometnom loptom i poziva Irance na rušenje vlade.

Benjamin Netanyahu poručio je Irancima da mogu srušiti svoju vladu pošto je njihova nogometna reprezentacija uspjela zaustaviti Ronalda. Netanyahu se obratio iranskoj opoziciji te poručio da potraži inspiraciju u nastupu reprezentacije protiv Cristiana Ronalda i njegove ekipe te da se ohrabre za suprotstavljanje vladi.

"Poručujem iranskom narodu: Pokazali ste hrabrost na terenu i danas ste pokazali istu hrabrost na ulicama Irana", rekao je Netanyahu u videu s naslovom "Možete li spriječiti Ronalda da zabije gol?".

"Iran ima mnogo problema, zagađenje zraka, nedostatak vode, milijarde potrošene zbog terorizma", rekao je Netanyahu. "Možete li zamisliti što bi se dogodilo da iranska vlada, umjesto bacanja vašeg novca na Siriju, Jemen i nepotrebne ratove na Bliskom istoku, počne ulagati u rješavanje problema u Iranu?" govori Netanyahu na snimci.

Njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je kako Berlin američke sankcije smatra protuzakonitim, ali je pri tom i naglasila kako Njemačka želi nastaviti pregovore.


"Na koji ćemo način pristupiti tim pregovorima, mi moramo razmotriti, ali je nužno spriječiti uvođenje daljnjih carina i time primjenu daljnjih mjera usmjerenih prema trgovinskom ratu", izjavila je njemačka kancelarka u svom govoru u Bundestagu.

Podsjećamo: odnosi između Europske unije i SAD-a naglo su se pogoršali nakon što je Washington u ožujku uveo carine na uvoz čelika i aluminija. Upravo je EU, prije svih Njemačka i Nizozemska, veliki izvoznik tih metala u SAD, pa takva američka odluka po nju može imati vrlo negativne posljedice u fnancijskom smislu ali i po pitanju smanjenja broja radnih mijesta u europskoj teškoj industriji. I EU i pojedini drugi američki trgovinski partneri u Aziji, prije svih Kina, već su odgovorili na identičan način - uvođenjem carina na pojedine američke proizvode.

Trumpova najava mogućeg uvođenja carina i na europske automobile još je više usložnila stanje i prijeti početkom stvarnog trgovinskog rata između dvaju prekoatlantskih saveznika, što može imati velike političke posljedice.

Izraelska vojska neće dopustiti ulazak Sirijaca koji bježe od vlasti ulazak u Izraelu, ali će nastaviti pružati pomoć onima koji se nalaze u izbjegličkim kampovima na sirijskoj Golanskoj visoravni, za Jerusalem Post piše vojna dopisnica izraelskog režima Anna Ahronheim.

Ovo je u određenom smislu potvrda da se izraelska vojska neće miješati u kampanju sirijske vojske protiv terorističkih skupina na jugu zemlje, koja se vodi u pokrajinama Dara'a i Qunieitra.

Na službenoj Twitter stranici izraelske vojske se navodi kako su izraelske snage u noći 28. lipnja, tijekom posebne operacije, dale humanitarnu pomoć Sirijcima koji su pobjegli od sukoba i žive u šatorskom naselju na sirijskoj Golanskoj visoravni.

Nakon nešto više od godine dana se moramo vratiti na predsjedničke izbore u Francuskoj, na kojima je u drugom krugu čelnicu Nacionalnog fronta Marine Le Pen pobijedio kandidat koji se pojavio niotkuda Emmanuel Macron.

Kako smo ga tada nazvali, sintetički politički proizvod koje je umislio da je "vladar Europe", reinkarnacija Napoleona Bonapartea, pobijedio je nakon što je u skandalom "Penelopegate" uništen republikanski kandidat François Fillon, a Benoit Hamon i Jean-Luc Mélenchon nisu imali većih izgleda za ulazak u Elizejsku palaču.

U predizbornoj kampanji, očito dirigiranoj, odjednom se pojavljuje Emmanuel Macron, koji je u drugom krugu pobijedio Marine Le Pen glasovima svojih birača, koliko ih uspio prikupiti u nekoliko mjeseci, ali prije sve glasovima republikanaca, navodnih socijalista i pristaša Mélenchon, koji su progutali gorku pilulu u glasali za Macrona samo kako ne bi vidjeli uspon Marine Le Pen na vlast.

Ključni ljudi u odabiru Emmanuela Macrona za predsjednika su bili njegov mentor Jacques Attali, po vlastitom priznanju mason, a prema riječima njegovih kolega "rafinirani intelektualac posebnog kalibra" koji mahnito djeluje na putu izgradnje ove Europe, te klan Rothschild, kod kojih je Macron služio kao bankar.

Ono što je bilo nepoznato su izvori financiranja i uplaćeni iznosi. Nakon provjere zaprimljene hakirane dokumentacije WikiLeaks potvrđuje da je ključnu ulogu u postavljanju takozvanog francuskog predsjednika odigrao i američki milijarder George Soros. To je posebno važno napomenuti u trenutku dok se na summitu EU mora donijeti odluka o novoj migracijskoj politici Europske unije, za koju Emmanuel Macron, predstavnik Francuske, jer bi bilo netočno tvrditi da on kreira unutarnju i vanjsku politiku službenog Pariza, želi da bude takva da se imigranti prime, ali da to ne bude na teritoriju Europske unije.

"Predlažemo stvaranje prihvatnih centara financiranih od strane Europe u najbližoj i najsigurnijoj državi od izvora migracija", rekao je Macron nakon ovomjesečne žestoke rasprave o brodu Aquarius, a za zemlje koje se ne slože s "njegovim" prijedlogom je najavio sankcije i zabranu pristupa europskim fondovima.

To što je najnoviji val migranata proizvela višedesetljetna neoimperijalistička vanjska politika Pariza u subsaharskoj i sjevernoj Africi, Macron nije spomenuo.

Nakon planskih destabilizacija i disolucija niza bliskoistočnih država proteklog desetljeća kroz sponzorirano pokretanje tzv. arapskog proljeća, posljedičnih građanskih ratova (Sirija) i neposrednih stranih vojnih intervencija (Irak, Libija, Jemen), čini se kako je na red došao i uvijek relativno stabilni Jordan. Više elemenata govori tomu u prilog: od najnovijih američkih planova, koji, navodno, od te zemlje žele stvoriti novu palestinsku državu (u Jordanu živi veliki broj Palestinaca, prema nekim procjenama oni čine više od polovice ukupnog broja stanovnika, a uglavnom se radi o potomcima izbjegličke generacije, pristigle nakon osnivanja izraelske države i brojnih ratova na tom prostoru) i time zauvjek riješe palestinsko pitanje na zadovoljstvo u prvom redu Izraela, pa do velikih nemira socio-ekonomskog karaktera koji su 30. svibnja zahvatili Jordan i trajali do 10. lipnja i koji su, po prvi put (istina, prilično sramežljivo), sadržavali i pojedine političke zahtjeve usmjerene protiv samog kralja Abdullaha II. (optužbe ili uvrede protiv kralja inače podliježu zatvorskoj kazni).

U kontekstu moguće destabilizacije Jordana treba sagledavati i iščekivanu skoru ofanzivu sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje (ukoliko u međuvremenu ne dođe do političkog riješenja i mirne predaje vlasti i nadzora granica vladi u Damasku), uz granicu s Izraelom i Jordanom, protiv brojnih boraca terorističkih organizacija "Islamska država" i "Jabhat al-Nusra" koje djeluju u "Južnoj zoni deeskalacije" Deraa i Al-Quneitra. Jordan strahuje od novog velikog izbjegličkog vala iz Sirije, a još više od dolaska novih radikalnih sunitskih snaga koje mogu politički destabilizirati zemlju i pogoršati ionako krhko gospodarsko stanje.

Benjamin Netanjahu, šef Mosada i Trumpovi emisari stigli u Amman

Potpuno neočekivano, 19. lipnja u jordansku prijestolnicu Amman stigao je izraelski premijer Netanjahu, prvi put od 2014. g. i napetih odnosa između dviju zemalja povezanih s prošlogodišnjom pucnjavom oko izraelskog veleposlanstva u Jordanu, ali i inače pojačanog protuizraelskog raspoloženja u toj zemlji. Štoviše, u Jordan je stigao i direktor obavještajne službe Mosad Yossi Cohen, kao i general izraelske vojske Eliezer Toledano. Ono što je još zanimljivije, uoči posjeta najmoćnijih izraelskih dužnosnika u Ammanu su, u sklopu bliskoistočne turneje (Egipat, S. Arabija, Izrael, Jordan) stigla i dvojica najbližih suradnika američkog predsjednika Trumpa, koji su i kreatori novog američkog bliskoistočnog plana kojeg Washington sada želi implementirati - Jared Kushner i Jason Greenblatt. Svi su oni razgovarali s kraljem Abdullahom, šefom jordanske protuobavještajne službe i ministrom vanjskih poslova Hašemitskog kraljevstva.

U svom nedavnom osvrtu na situaciju u sjevernoj Siriji, Elijah J. Magnier piše kako je odluka Donalda Trumpa da se "uskoro povuče iz Sirije" i grad Manbij preda turskim snagama šokirala sirijske Kurde na sjevernu zemlje. Osim toga, uoči nedavne izborne pobjede je turski premijer Binali Yıldırım najavio početak vojnih operacija turske vojske u kojima će osloboditi Kobani, Qamishli i Hasaku.

Koliko su ozbiljne ove prijetnje ili su bile dio predizborne kampanje, vidjet ćemo tijekom ovog ljeta. Podsjetimo da se u Qamishliju i Hasaki nalaze kontingenti sirijske vojske, dok vladine snage i provladine NDF snage i kršćanske milicije u Qamishliju nadziru granični prijelaz s Turskom, središte grada i koridor s vojnom zrakoplovnom bazom nekoliko kilometara južnije od turske granice.

Kurdi, koji svakodnevno djeluju kao štit američkim snagama, očito su izmanipulirani od strane američkih institucija samo kako bi pokrili i zaštitili američke okupacijske snage na sjeveroistočnom dijelu Sirije.

Međutim, Trump je očigledno spreman žrtvovati Kurde, što će se dogoditi prije ili kasnije, iako je prema Magnieru to pitanje dana.

Nezadovoljan situacijom u Siriji, Trump je Kurde dao na aukciju i traži arapsku zemlju koja bi preuzela nadzor nad područjem u kojem se trenutno nalaze američki vojnici.

Zanimljivo, američki profesor Hossein Askari sa Sveučilišta George Washington tvrdi kako bi najbolja opcija za Damask bila da par tisuća američkih vojnika na sjeveru Sirije zamijene saudijske snage ili koalicija koju bi vodio saudijski režim, jer su se u Jemenu ionako pokazali nesposobnima za vođenje bilo kakvih ozbiljnijih vojnih operacija.

Dakle, koje opcije ostaju Kurdima? Američki predsjednik je jasno rekao kako ne pridaje važnost sudbini Kurda. On ih je spreman napustiti, unatoč činjenici da nemaju kamo otići i nemaju nikoga tko bi ih branio.

NATO je političko-vojni savez čija je osnovna odrednica da može da nekažnjeno ubija ljude po svijetu.

To je i kriminalna organizacija budući da se svaka upotreba sile nezavisno od zakona i međunarodnog prava mora tako okarakterisati. Stoga je NATO (kao uostalom i svi krupni kriminalci) veoma, veoma opasan. Sila koju ne kontroliše zakon može da radi šta joj je volja.

No, pitanje koje se nameće iz ove slike jeste - koliko je NATO stvarno moćan? Moć se ovdje doživljava kao sposobnost da se efikasnom upotrebom vojnih efektiva ostvare proklamovani politički ciljevi.

Tražeći smisao svog postojanja nakon pada berlinskog zida, NATO je 1995. godine izvršio vojni napad na položaje bosanskih Srba u građanskom ratu na teritoriji države koja je bila međunarodno priznata i o čijem budućem uređenju su vođeni pregovori uz međunarodno posredovanje. Time je bila pogažena ne samo povelja Ujedinjenih nacija, nego i pravila na kojima je počivao sam NATO. Četiri godine kasnije izvršio je zločinačku agresiju na SR Jugoslaviju.

U to vrijeme, američki civilni i vojni vrh je bahato isticao da su spremni da vode četiri rata istovremeno. Mete su bile: SR Jugoslavija, Sjeverna Koreja, Irak i Libija. SR Jugoslavija je bila izabrana za prvu jer su njihovi planeri ocijenili da je ona najlakša. Računali su da će teroristička grupacija pod imenom OVK predstavljati kopnenu snagu koja će ovjeriti njihovu pobjedu iz vazduha. Jugoslavija je država sa malobrojnim stanovništvom, osiromašena dugogodišnjim sankcijama i iscrpljena ratovima u svom okruženju. Najavljivali su da će njen otpor biti slomljen za dva-tri dana.

Rat je trajao 78 dana i pokazao je zastrašujući nedostatak vojničke časti i minimuma ljudskosti kod NATO agresora. Tokom napada dovukli su sve raspoložive avione, uključujući i one koji su trebali da napadnu Sjevernu Koreju. Sva ta ubojita sila upotrebljena u užasnoj nesrazmjeri u odnosu na veličinu cilja nije uspjela da uništi Vojsku Jugoslavije. Zato se "obračunala" sa bolnicama, školama, stambenim četvrtima, mostovima i vozovima...

Izgradnja gasovoda "Severni tok 2" može da počne na leto, pre nego što Danska odobri projekat, izjavio je finansijski direktor kompanije "Nord strim 2 AG" Pol Korkoran.

"Počeli smo pripremne radove na obalskom delu i na dnu, mobilisani su brodovi za nameštanje cevi i zato sa radovima možemo da krenemo u narednim nedeljama", rekao je Korkoran.

On je istovremeno naglasio da "Severni tok 2" može da zaobiđe Dansku.

"Ako Vlada Danske ne dozvoli izgradnju gasovoda u svojim teritorijalnim vodama, moraćemo da promenimo trasu i najverovatnija opcija je postavljanje cevi u međunarodnim vodama severno od Danske", precizirao je on.

Korkoran je naveo da se izgradnja gasovoda oko Danske neće mnogo odraziti na realizaciju projekta.

Projekat "Severni tok 2" podrazumeva izgradnju dva kraka gasovoda ukupnog kapaciteta od 55 milijardi kubnih metara gasa godišnje od obala Rusije, preko Baltičkog mora, do Nemačke.

Protiv projekta su Ukrajina, koja strahuje da će izgubiti prihode od tranzita ruskog gasa, i Amerika, koja ima ambiciozne planove za izvoz svog tečnog gasa u Evropu. Litvanija, Letonija i Poljska su saopštile da ne odobravaju izgradnju tog gasovoda, jer su njihovi lideri uvereni da je reč o političkom projektu.