Snage sirijske vlade napale su u četvrtak topovima pobunjenička područja na jugozapadu zemlje koja sirijski predsjednik Bašar al-Asad želi osloboditi, a nalaze se uz granicu s Jordanom i Golanskom visoravni.

Sirijski opservatorij za ljudska prava objavio je da je 12.500 civila pobjeglo iz grada Busre al-Haririja i obližnjih područja u pokrajini Deri u zadnja dva dana.


Velika vladina ofenziva na jugozapadu zemlje mogla bi eskalirati sedmogodišnji rat.

Organizacija Svetskog prvenstva u fudbalu je, po ocenama brojnih navijača, na veoma visokom nivou. Čak je i londonski Gardijan, koji inače kao i većina britanskih medija rado napada Rusiju, morao da prizna da navijači imaju samo reči hvale za to kako su dočekani u Rusiji.

Međutim, evropski mediji su u svetlu Mundijala pronašli novu pretnju iz Rusije - migracionu. Naime, imajući u vidu da je u Rusiju došao i veliki broj navijača iz Senegala, Irana i Nigerije, putem brojnih tekstova različitih evropskih izdanja se širi strah da ovi "navijači- migranti" mogu uz pomoć navijačkog pasoša da pokušaju nelegalno da uđu na teritoriju EU. Interesantno je da ove vesti šire tabloidi, koji po pravilu imaju velike tiraže, stoga ovakve informacije stignu do mnogo ljudi.

Prema rečima sportskog novinara Aleksandra Kuzmaka, takve tvrdnje su, blago rečeno, besmislene, jer je prema njegovim rečima navijački pasoš dokument koji su osmislili organizatori kako bi olakšali navijačima da dođu na Mundijal, odnosno kako bi uopšte mogli da kupi ulaznice.

"Ova mera je osmišljena i kako bi navijači mogli da dođu u Rusiju bez vize tokom trajanja Svetskog prvenstva. Navijački pasoš je neophodan pri kupovini ulaznica, a na stadion se ne može ući samo sa kartom, nego je obavezan pasoš navijača. Na taj način svaki navijač može biti identifikovan, najpre iz bezbednosnih razloga. Dakle, to su razlozi što postoji navijački pasoš i on ne nosi nikakve druge olakšice nosiocu. Koliko vidimo do sada, organizacija Mundijala u svim aspektima je na najvišem nivou", objašnjava čuveni sportski komentator.

Kuzmak ocenjuje da je teza o uspostavljanju veze između navijača i migranata, blago rečeno, nategnuta.

Aleksis Cipras i Zoran Zajev su obojica došli na vlast na talasu narodnog nezadovoljstva, obećavajući revolucionarne promene u državnom, društvenom, i ekonomskom ustrojstvu svojih zemalja, koje će radikalno nabolje izmeniti kvalitet života svojih građana . Pa opet - verovatno najkrupnije dostignuće koje mogu da ponude svojim građanima za sada je jedan čisto politički sporazum, koji se bavi apstraktnim pitanjima identiteta, baštine, i istorijskog pamćenja. Ovaj sporazum, koji su Zajev i Cipras usaglasili 12., a potpisali 17. juna ove godine, ambiciozno pretenduje na to da okonča višedecenijski međunarodni spor, i više od veka (makedonski nacionalisti bi rekli "više od dva milenijuma") nepoverenja, podozrenja, i uzajamnog sumnjičenja između makedonskog i grčkog naroda. Iako ovde neće biti vremena da se ulazi u detalje i finese ovog složenog konflikta, koji se u velikoj meri tiče i srpskog naroda i njegovih nacionalnih interesa, važno je imati na umu da taj spor nikako nije bio ono čime se u našim medijima površno i simplifikatorski predstavljao - puka "svađa oko imena". Konflikt oko naziva grčkog "severnog suseda" (kako su ga decenijama eufemistički zvali u Atini) nije bio nominalistička čarka, već vrh ledenog brega izuzetno kompleksnog spleta istorijskih okolnosti, od kojih neke zaista imaju i svoje antičke korene, ali koje se pre svega tiču savremene političke prakse osnivanja novih (drevnih) nacija i narodnosti na Balkanu.

Dakle, nije prosto reč o tome da je slovenski narod koji naseljava prostor od Ohridskog jezera, preko doline Vardara, do Rodopskih planina, prisvojio sebi ime jedne od najmoćnijih i najuticajnijih država Antičke Helade, niti je prosto reč o tome da je taj narod nazivom "Republika Makedonija" i zastavom sa Suncem iz Vergine "simbolički" proglasio pretenzije na geografske makedonske teritorije koje pripadaju savremenoj Grčkoj. Borba za kulturnu i istorijsku baštinu, ali i teritoriju Makedonije bila je u XX veku sve, samo ne "simbolična". Ova regija je bila jako uporište turskih snaga pre oslobođenja u Prvom balkanskom ratu, a Bugarska je svojim proglašenjem za carevinu 1908. godine zvanično oglasila svoje pretenzije da regiju, zajedno sa slovenskim stanovništvom koje je u njoj živelo, integriše u svoje okvire - sa sve prestonicom Solunom. Srpske pretenzije na "Maćedoniju" nisu bile ništa manje, budući da su se obe države pozivale na kontinuitet sa svojim srednjevekovnim carevinama u insistiranju da je lokalno stanovništvo srpsko, odnosno bugarsko; pa je tako posle Drugog balkanskog rata 1913. god. bezmalo cela teritorija današnje (BJR) Makedonije pripojena Kraljevini Srbiji pod imenom "Stare Srbije", uz veliku rezignaciju bugarskih iredentista. Srpske i bugarske pretenzije nisu toliko iritirale Grke, jer je reč bila samo o stremljenju da se prigrabi teritorija koja je bila pod kontrolom Osmanske imperije, a bez pokušaja da se prisvoji kulturna baština antičke Makedonije. Međutim, tokom dve bugarske okupacije severne Grčke (u Prvom i Drugom svetskom ratu), deo slovenskog stanovništva koji se tada oportuno izjašnjavao kao Bugari (a kasnije postao deo "integralne i drevne makedonske nacije") ušao je u veoma krvav konflikt sa lokalnim Grcima, koji se konačno završio asimilacijom i delimičnim raseljavanjem slovenskog stanovništva severne Grčke. Etničke komponente krvavog građanskog rata 1946-1949. god. šira jugoslovenska javnost je u velikoj meri ignorisala, budući da je sukob interpretirala isključivo u ideološkom ključu sukoba komunista sa monarhistima, ali ih i Grčka i Makedonija dobro pamte, i taj rat stoji u korenu današnjeg nepoverenja i sumnjičavosti. A upravo to nepoverenje sporazum koji su potpisali Cipras i Zajev pretenduje da prevaziđe.

Sad je već jasno da je politika administracije Donalda Trumpa, ne računajući Zakon o suzbijanju aktivnosti neprijateljskih država sankcijama, nametati i carine svim trgovinskim "partnerima" s kojima SAD ostvaruju trgovinski deficit.

Na odgovor su bile prisiljene najveće ekonomije svijeta, Kine, Indije, Rusije, EU kao cjeline, koja je upravo objavila recipročne carine Sjedinjenim Državama, dok je Ministarstvo gospodarstva, trgovine i industrije Japana izjavilo kako zadržava mogućnost pokretanja postupka rješavanja sporova u okviru WTO. Tokio je već obavijestio međunarodno tijelo o svojoj namjeri da razmotri korake "uravnoteženja" kao odgovor na američke carine, što znači uvođenje recipročnih carina kao što je učinila Europska unija.

Može li SAD izdržati rat na više frontova? Trump je uvjeren da može i da će ova politika donijeti koristi američkom gospodarstvu.

No, američko gospodarstvo u metalima i mineralima doslovno ovisi o uvozu. U izvješću američke agencije Geological Survey za 2017. godinu se navodi kako više od 100 ključnih minerala i metala SAD moraju uvoziti uvoze iz drugih zemalja, a riječ je o sirovinama bez kojih će američko gospodarstvo naprosto stati. Kada govorimo o 20 minerala i metala, SAD su 100% ovisne o drugim nacijama.

Dokument od skoro 300 stranica sadrži detaljne podatke o američkom uvozu, a na šestoj stranici dokumenta su najvažniji minerali i metali, zemlje podrijetla i američke ovisnosti o inozemnim dobavljačima.

Kao što vidite, među ključnim zemljama koje hrane američko gospodarstvo sirovinama su Kina, zemlje Afrike, Južne Amerike i Azija, ali i Rusija. Vrijednost uvoza ovih minerala premašuje 200 milijardi dolara godišnje. No, vrijednost je manji problem od slučajnog prekida opskrbe, jer se u nekim slučajevima, na primjer sirovina za industriju visoke tehnologije, zaustavlja cijeli proizvodni proces.

Ministar spoljnih poslova Liberije Gbezongar Milton Findli uručio je danas šefu srpske diplomatije Ivici Dačiću notu kojom Liberija obavještava Srbiju da je poništila svoje priznanje nezavisnosti Kosova.

Dačić je rekao da je odluka Liberije veoma važna za Srtbiju, jer pokazuje da proces i dijalog još traju.

U noti piše da će ta odluka ostati na snazi sve do okončanja pregovora pod pokroviteljstvom EU o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine.

Liberija je priznala Kosovo na osnovu saznanja da Beograd nije spreman da pregovara s južnom pokrajinom, navodi se u noti koja je predstavljena na konferenciji za novinare Dačića i Miltona Findlija.

Dodaje se da će Liberija poštovati dogovoreno između Beograda i Prištine, i glasaće u korist dogovorenog rješenja u Ujedinjenim nacijama.

Američki predsjednik Donald Trump potpisao je tijekom jučerašnjeg dana izvršnu odredbu kojom bi se trebala okončati sramotna praksa odvajanja djece od roditelja ilegalnih imigranata na američkoj južnoj granici. No, pitanje je koliko će ova odredba promijeniti postojeće stanje na terenu jer bi istu mogao pokušati srušiti sud.

"Potpisat ću uskoro nešto što će adresirati to, nešto preventivno što će u konačnici, siguran sam, biti i u zakonu", rekao je Trump tijekom jučerašnjeg dana nakon što je cijeli svijet osudio okrutan tretman.

Ova nova odredba trebala bi omogućiti obiteljima imigranata da budu zajedno u centrima za pritvaranje. Podsjetimo, do sada se odrasle osobe privodilo dok se njihovu djecu prebacivalo u prihvatne centre. Procjenjuje se kako je oko 2,000 djece na taj način odvojeno od roditelja.

Samo moje srce zna koliko volim Bosnu i Hercegovinu, zemlju gdje sam se rodio kao i svi moji preci koji u njoj žive već stoljećima, a vjerojatno i tisućljećima. Danas oportuno šutjeti o aktualnim događanjima i migrantskoj krizi znači kolaborirati s političkim i medijskim "zločincima" koji u propagandi vide spas svoje nesposobnosti.
Ne, ne radi se o još jednoj manipulaciji koja ima za cilj skrenuti pažnju i prikriti koruptivne radnje kojima svakodnevno svjedočimo. Jer da je tako, ovaj problem ne bi pogađao i drugi europske zemlje, već samo naše. Radi se o globalnoj agendi koju će iznova platiti svi balkanski narodi, ali ne i političari čija djeca studiraju u Beču i Washingtonu. Ceh će platiti radnici i seljaci, poduzetnici i svi oni koji nemaju rezervno prebivalište.

Plan je jednostavan i logičan. Balkanski narodi su nedavno zakopali ratne sjekire koje su iza sebe ostavile poginule, ovršene, napuštene, invalide i ratne profitere. Nebitno radili se o Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Toga su svjesni svi i nitko ne želi iznova ratovati kako bi se nastavila kriminalna privatizacija, tajkunizacija i pljačka svih balkanski država. Dakle, za sada novi rat između država Balkana više nije moguć bez novog i valjanog razloga.

Političke elite baltičkih zemalja pretvorile su se u rusofobski centar koji zarad poena na Zapadu stalno podstiče antirusku histeriju, ocenjuju ruski eksperti, komentarišući poslednje izjave predsednice Litvanije Dalije Gribauskajte, koja nikako ne posustaje sa raspirivanjem glasina o "ruskoj agresiji i pretnji".

Ona je u intervjuu za nemački časopis "Špigl" ocenila da je verovatnoća napada Rusije na njenu zemlju "značajna", a takođe je izrazila spremnost na odbranu u slučaju ruske vojne "invazije". Dalija Gribauskajte je govorila o potrebi da se "psihički, politički, tehnološki, srcem i dušom" spremaju za takav razvoj događaja.


Ona je takođe zapazila vojnu superiornost Rusije, naglašavajući da su Litvanci spremni da brane svoju zemlju od svakog neprijatelja, a zapadne države je pozvala da trezveno procenjuju mogućnosti Rusije, da prestanu da je potcenjuju i da se prema njoj odnose previše "blago".

Ruski eksperti ocenjuju da takve izjave ne nose samo rusofobski karakter, već imaju i cilj da podstiču konflikte i dalju eskalaciju tenzija.

Treba se setiti da nijedan ruski političar nikada nije govorio o osvajanju Vilnjusa, Rige ili Talina - o tome govore samo lideri i političari tih zemalja, ističu politikolozi.

Kako bi mimoišli američke sankcije, Moskva i Nju Delhi nameravaju da izbace dolar u transakcijama vojno-tehničke saradnje i da umesto američke valute koriste rublju ili rupiju, saopštava list "Indijan dejli".

Kako se navodi, američke sankcije koče realizaciju već ugovorenih poslova u vrednosti od preko dve milijarde dolara, s obzirom da su sve transakcije koje se obavljaju posredstvom američke valute obustavljene.

Ne treba zanemariti da je Indija najveći kupac ruskog oružja, a dokaz za to je činjenica da je od 1960. godine do sada Rusija Indiji prodala oružje u vrednosti od preko 65 milijardi evra, a uskoro bi trebalo da bude prodato novo oružje u vrednosti od dodatnih 12 milijardi dolara, među kojima je i isporuka protivvazdušnih sistema S-400 u vrednosti od šest milijardi.

Prema tvrdnjama Vasilija Kašina iz Centra za izučavanje problema Severoistočne Azije pri Ruskoj akademiji nauka, Rusija je već preduzela sve neophodne mere kako bi osigurala saradnju sa Indijom.

"Svi napori Amerikanaca, koji za cilj imaju da se pogoršaju odnosi Rusije i Indije, mogli bi se okrenuti protiv njih samih, a Indiju bi mogli dodatno motivisati da se preusmeri na Rusiju i Kinu. Takvi pokušaji mogu samo dodatno da iznerviraju vlasti u Nju Delhiju, jer niko ne želi da im se diktira sa kim smeju da budu prijatelji, a sa kim ne. Indija ne voli kad joj se naređuje i mislim da ona to neće trpeti", smatra on.

SAD će ipak ostati u UN, kao i u Savetu bezbednosti, i naravno činiće mnogo toga kako bi oslabile organizaciju iznutra, ocenjuju stručnjaci.

Odluka administracije američkog predsednika Donalda Trampa da se SAD povuku iz Saveta UN za ljudska prava, izazvala je burne reakcije svetske javnosti. Kritike na račun Vašingtona zbog tog poteza stigle su kako iz same svetske organizacije, tako i iz Ruske Federacije, ali i zemalja EU.

Zanimljivo je da su se SAD na taj korak odlučile samo dan nakon što je šef UN za ljudska prava Zeid Rad el Husein osudio Trampovu administraciju zbog razdvajanja migrantske dece od roditelja na granici sa SAD, pa se postavlja pitanje moralnog kredibiliteta Vašingtona da Savet UN za ljudska prava naziva "licemernim".

Aleksandra Borisova sa Instituta za međunarodne odnose i ekonomiju Ruske akademije nauka kaže da se SAD sa Trampom na čelu u principu drže trenda izlaska iz brojnih multilateralnih sporazuma. Kako dodaje, američki predsednik je taj trend ustanovio, između ostalog, i kako bi svoje partnere, saveznike, odnosno članice određenih organizacija naterao da plaćaju svoje članstvo. Sa posledicama takve politike suočile su se i države članice NATO-a.

"Vašington se vodi politikom da ako već obezbeđuje najveći deo budžeta UN, onda ima pravo i da diskredituje bilo koji organ ili da izađe iz onih koji mu ne odgovaraju. SAD u ovom trenutku nemaju gotovo nikakve koristi od UN, posebno ne u obliku u kojem ta organizacija danas postoji, jer u Savetu bezbednosti su prisutne i Kina i Rusija koje mogu da ulože veto. Tako da je realno očekivati da SAD reformiše ili oslabi ulogu UN i Saveta bezbednosti. U tom smislu je i učinjen taj korak izlaska iz jednog organa UN, na putu ka daljem diskreditovanju rada i postojanja organizacije u celini", ukazuje Borisova.