George Galloway, bivši član britanskog parlamenta gotovo 30 godina, trenutno aktivan u medijima, uključujući RT, filmaš i pisac, napisao je kratak i zanimljiv osvrt o postojanju i funkcioniranju NATO pakta.

Za NATO kaže da je virus koji se širi, agresivan je i imun na bilo koji antibiotik čija je aktivna supstanca logika.

Poput zemljopisnog virusa, širenje Sjevernoatlantskog saveza je probilo sve prirodne granice. Imun je na svaki antibiotik logike i predstavlja smrtonosnu prijetnju zdravlju, miru i stabilnosti svijeta. Vjerojatno je desetljećima na Zapadu NATO bio obrambeni odgovor na stvaranje Varšavskog pakta, unatoč činjenici da je formiran mnogo prije od sovjetskog bloka, koji je, sa svoje strane, mrtav gotovo 30 godina. Ipak, poput smrti i poreza, članstvo u NATO savezu se smatra jednim od rijetkih jamstava životne sigurnosti s rastućim udjelom nacionalnog bogatstva kojim će se to platiti, piše George Galloway.

To bi moglo biti neupitno, ali ne uz višestruke krize između Istoka i Zapada posljednjih nekoliko godina i bizarno uključivanje u savez braće u oružju državama poput Kolumbije i Izraela u nedavne aktivnosti NATO saveza. Gotovo preko noći je interes za moju dugotrajnu kampanju No2NATO porastao, jer je javnost shvatila činjenicu da NATO, još manje Sjeverni Atlantik, imaju malo toga obrambenog.

Kada je kolumbijski predsjednik najavio Sporazum o suradnji s NATO savezom 2013. godine i izrazio nadu kako će njegova zemlja konačno ući u savez pod vodstvom Sjedinjenih Država, našao je na otpor u njegovoj zemlji i neugodno poniženje u NATO zapovjedništvu. U džungli u zemlji je FARC eskalirao svoje borbene aktivnosti, a sukob s Chavezovom revolucijom u susjednoj Venezueli je bilo "izvan područja", čak i za NATO misije u Bruxellesu.

No, uz naglasak na američko neprijateljstvo prema Venezueli, zemlji s najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu i službeno neprijateljem Washingtona, koja je bila meta uobičajenog spektra metoda svrgavanja režima, odnosi NATO saveza i Kolumbije su se odjednom dramatično uspaničili, nastavlja bivši britanski parlamentarac.

Ruski predsednik Vladimir Putin bio je u poseti Austriji, a za austrijsku televiziju je dao obiman intervju. U jednom trenutku je demonstrirao i svoje znanje nemačkog jezika.

Novinar mu je postavljao pitanja vezana za situaciju u Evropi i EU, dešavanja oko dve Koreje, Krima, pa je čak i konstatovao da ga u zovu "car" s obzirom na to koliko je dugo na vlasti.

Pošto je novinar često prekidao Putina dok je pričao, ruski predsednik ga je zamolio da to više ne radi.

Ono što je oduševilo sve koji su gledali ovaj intervju jeste činjenica da je Putin svoju molbu uputio baš na nemačkom jeziku.

- Ako budete strpljivi i pustite me da završim, saznaćete moj stav po tom pitanju. Samo sekund molim Vas, nemojte da žurite. Pustite me da pričam - rekao je Putin.

Onda je istakao da ako ga pusti za završi da će saznati šta on zaista i misli. Potom ga je upitao da li će non-stop nešto da ga zapitkunje ili će ga pustiti i da odgovori.

- Pustite me da završim pobogu. Molim Vas budete ljubazni i pustite me da kažem nešto - našalio se Putin na nemačkom.

Svima je poznato da Putin odlično govori nemački jezik jer proveo nekoliko godina kao KGB-ov agent u Drezdenu u Istočnoj Nemačkoj.

U ponedjeljak su u Washingtonu razgovarali turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu i američki državni tajnik Mike Pompeo, koji su se dogovorili oko provedbe plana za uspostavu sigurnosti i stabilnosti u sirijskom gradu Manbiju.

"Ministar Çavuşoğlu i državni tajnik Pompeo su razgovarali o bilateralnim i regionalnim pitanjima. Pritom je ponovo naglašena zajednička odlučnost u borbi protiv svih oblika terorizma", navodi se u priopćenju turske strane.

Turski ministar je SAD posjetio s jasnim zahtjevom za povlačenjem kurdskih YPG milicija iz Manbija, za koje Turska tvrdi da su sirijski ogranak Kurdistanske radničke stranke (PKK). Međutim, kurdske YPG snage su najjača frakcija unutar takozvanih Sirijskih demokratskih snaga koje podržava Washington.

Nakon sastanka s Pompeom je Mevlüt Çavuşoğlu izjavio kako je dogoren "Road Map" prema kojem bi u prvoj fazi kurdske snage trebale napustiti grad.

U drugoj vazi bi se iz gradske uprave Manbija uklonili svi dužnosnici koji imaju veze s kurdskim milicijama, na kraju bi se uspostavile zajedničke američko-turske sigurnosne patrole i nova uprava koju bi činilo lokalno stanovništvo. Çavuşoğlu je dodao kako se plan mora provesti najmanje u roku od šest mjeseci

"Mora biti manje od šest mjeseci", rekao je Çavuşoğlu i dodao kako u Manbiju ne smiju biti naoružane YPG snage.

"Oružje koje su SAD dale YPG snagama bit će vraćeno", kazao je novinarima, izvijestio je turski list Hürriyet.

Američki dužnosnici nisu bili skloni ulaziti u detalje plana. Dužnosnici koji su dali izjave za The New York Times se izjavili kako su iznenađeni najavom ovako nejasnog plana, prenosi kurdski Rudaw.

Bivši američki veleposlanik u Turskoj, Jim Jeffrey, izjavio je kako bi prema sporazumu Kurdi koji su dio političke stranke PYD trebali napustiti Manbij najkasnije u roku od 90 dana, ali nije jasno hoće li njihove pristaše među civilnim stanovništvom ostati u gradu.

Afganistansko Vijeće za nacionalnu sigurnost odobrilo je prijedlog o dolasku dodatnih stranih vojnika na teritorij svoje zemlje - iz UAE i Katara.

Vojni kontingenti dviju zemalja pridružit će se NATO-ovoj misiji u Afganistanu. UAE namjeravaju poslati svoje specijalce, a oba će kontingenta isključivo imati zadaće vezane uz obuku afganistanskih snaga sigurnosti i neće sudjelovati u neposrednim borbenim djelovanjima.

Zasijedanje Vijeća za nacionalnu sigurnost održano je u Kabulu, pod predsjedanjem šefa države Ashrafa Ghanija. Broj novih vojnika, kao i njihov datum dolaska nisu priopćeni.

O namjeri UAE i Katara za slanje svojih vojnika u Afganistan prošli je tjedan priopćio zapovjednik američkih i NATO snaga u toj zemlji general John Nicholson . "Navodim kako ovo nije samo američka misija. U njoj sudjeluje 39 zemalja. Također su još dvije države nedavno predložile priključenje misiji - to su UAE i Katar", kazao je američki general.

Podsjećamo: u studenom prošle godine, na sastanku ministara obrane NATO članica u Bruxellessu, po prvi puta je iznesen prijedlog o upućivanju vojnika iz ovih dviju arapskih država u Afganistan. Također treba kazati, kako je kontingent UAE već sudjelovao u misiji međunarodnih snaga u Afganistanu i da je u međuvremenu odande bio u potpunosti povučen. U ovoj vijesti je zanimljivo i to, da su UAE i Katar gotovo na granici izbijanja međusobnog sukoba i da dvije zemlje nemaju diplomatske odnose, kao i to da su UAE, skupa sa Saudijskom Arabijom, uveli potpunu kopnenu i zračnu blokadu te zemlje. To je posljedica teških optužbi tzv. arapskog kvarteta (Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i Egipat), naravno, na inicijativu i pod vodstvom Rijada - izrečenih prije točno godinu dana - da je Katar glavni sponzor bliskoistočnog terorizma. Kako će i hoće li zbog toga uopće dva vojna kontingenta surađivati na vrućom afganistanskom terenu nije poznato.

Također, s obzirom da je Katar bio (i to je još uvijek ali u prikrivenoj formi) glavni sponzor "Islamske države", ostaje za vidjeti, hoće li to imati učinka na sigurnosno stanje u Afganistanu, poglavito glavnom gradu Kabulu, u kojem su se posljednjih mijeseci intenzivirali teroristički napadi "Islamske države".

Ukrajinski list Strana, jedan od rijetkih koji se usuđuje pisati o pogrešnim politikama vlasti u Kijevu, danas je objavio popis od 47 ukrajinskih novinara i blogera koji su, prema Službi sigurnosti Ukrajine, u opasnosti. Prema Kijevu, njih će ubiti ruske tajne službe.

Ukrajinski obavještajci kažu da su ovaj dokument dobili dok su radili na slučaju Arkadija Babčenka.

Popis je prije objave ukrajinskog lista prikazan samo ljudima koji su na spisku, pod uvjetom da ne objavljuju nikakve informacije o listi za odstrel Kremlja.

Međutim, mnogi od njih nisu krili da su otišli u SBU na razgovor i glavna imena s popisa su postala poznata dan poslije njihova informativnog razgovora.

U isto vrijeme, prema izvorima koje Strana ima u SBU, osumnjičeni za ubojstvo Babčenka, Boris German, tvrdi da je ovaj dokument predao 21. svibnja svome nadređenom u SBU, određenom Dmitriju, što Kijev oštro opovrgava.

On je, navodno, dobio popis iz Moskve od poznatog predstavnika nekakvog "Putinovog osobnog fonda", Vjačeslava Pivovarnika.

Ukrajinski list je analizirao dokument o čemu se razvila živa rasprava na društvenim mrežama. Mnogi su rekli da dokument izgleda kao da je sklepan u žurbi, praktično "na koljenu", na što ukazuje nekoliko detalja.

"Popis 47" - Spisak Moskve ukrajinskih novinara koje treba likvidirati

Popis izgleda kao nedovršena zadaća. Nije izrađen po nikakvoj logici ili čak abecednim redom, a podaci nisu točni. Kod nekih meta je navedena adresa, a kod nekih ne. Netko ima srednje ime, netko ne.

Na opšte zaprepašćenje svojih saveznika, pa i čitavog sveta, Donald Tramp je odlučio da samostalno napusti nuklearni dogovor koga su sa Iranom velike Zapadne sile i Rusija potpisale 2015. godine. Svi su bili srećni zbog dogovora, naročito predsednik Obama, ali i Teheran - kome je dogovor garantovao skidanje većine sankcija u zamenu za obećanje da neće obogaćivati uranijum do 90 odsto.

Po sporazumu, Iran ima pravo da obogaćuje uranijum samo do 3,67 odsto, što je dovoljno za pogon reaktora, ali je daleko ispod 90 odsto koliko je neophodno za nuklearnu bombu. Osim toga, Iran je prihvatio i ograničenje broja centrifuga, kao i da izmeni reaktor za proizvodnju teške vode koja je neophodna za proizvodnju plutonijuma.

Međutim, sporazum se sastoji iz niza vremenskih ograničenja. Naime, on važi 15 godina i posle isteka tog roka, ako se ne potpiše neki drugi, Iran slobodno može da pravi atomsku bombu. Ovo, kao i činjenica da sporazum ne ograničava Iran u testiranju i ispaljivanju balističkih projektila, naročito smeta Izraelu.

Premijer Izraela Benjamin Netanjahu izneo je na televiziji navodni dokaz o tome da Iran tajno sprema atomsko oružje. Dokaze, u vidu kompjuterskih diskova, Netanjahu je teatralno otkrio sklonivši čaršav koji ih je prekrivao. Zvanični Teheran se na ovo samo nasmejao, a međunarodna zajednica nije reagovala.

Navijam za Palestince i Italijane. U ovom tekstu se bavim Italijanima.

Predsednik Italije, za one kojima je to promaklo, potpuno je poništio sve zamislive principe demokratije i uzurpatorski, protivustavno, eliminisao jednog od predloženih ministara u vladi Italije, zato što nije saglasan sa njegovim političkim uverenjima.

Tako su liste koje su se dogovorile o formiranju vlade, uprkos činjenici da su dobile i više od 50% glasova građana i više od 50% mesta u oba doma, onemogućene da vladaju (Italija ima nakaradna izborna pravila po kojima je dovoljno 40% glasova za apsolutnu vlast, ali o tome nešto kasnije).

I za početak, još jedna konstatacija činjenica: u zapadnim medijima nema apsolutno nijedne analize koja govori da je ovo što se u Italiji događa strašno i za svaku osudu. Istovremeno ima nekoliko komentara podrške negiranju suvereniteta građana i veliki broj tekstova koji nam tehnički objašnjavaju "kakva je dalja procedura", sugerišući da se ništa bitno ni ne događa.

Zamislite, ne morate da žmurite, da nije reč o Italiji, nego o Rusiji - da je u pitanju predsednik Putin, da su prozapadne snage odbile parlamentarne izbore i da Putin svojom voljom ne dozvoljava formiranje vlade - kako bi izgledali izveštaji BBC, CNN, Dojče vele, Rojtersa itd. itd?

Taj raspon između onoga kako izveštavaju o Italiji, sve sa našim glavnim medijima koji su na istoj liniji, i onoga kako bi izveštavali da se radnja događa u Rusiji, to je tačna mera njihovog ludila. Taj zapadni svet je prosto lud (kad Vučić kaže da EU nema alternativu to ima neku unutrašnju doslednost).

Ima li Evropa dovoljno svijesti i snage da Americi kaže ne? Jer ne može se ustrajavati na potrebi održavanja nuklearnog sporazuma s Iranom i na pravu da se gradi plinovod s Rusima, a u svim drugim aspektima i dalje biti u poziciji djeteta kojega za ruku vodi snažan otac

Današnja Evropa stoji pred hamletovskom dilemom. Biti ili ne biti, pitanje je što se nameće u kontekstu odnosa Evropske unije i Sjedinjenih (Trumpovih) Država. Kroz dvije priče Evropa koja se ujedinjuje, a koja je posljednjih godina pokazala više sklonosti (stvarne, ne verbalne) razjedinjavanju nego ujedinjavanju, mora odlučiti što će i kako će. I to sada, jer popravnog ispita neće biti. Hoće li i može li samostalno razmišljati, zaključivati i djelovati te može li naći izlaz iz zaista sudbinske dileme: prepustiti se američkom vodstvu, ma kamo ono vodilo, ili okrenuti stranicu, braneći ne samo svoje interese nego i već gotovo zaboravljena načela ponašanja u međunarodnim, odnosno međudržavnim odnosima.

Prva je priča ona o 'iranskom nuklearnom sporazumu', međunarodnom dogovoru što ga je odobrilo i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, a iz kojega je Trump jednostrano izašao (bez ikakvog valjanog povoda), nametnuvši Iranu ponovno najstrože sankcije, ali i prijeteći svima ostalima da će doći pod udar sankcija budu li i dalje poslovali s Iranom. Druga je priča samo prividno užeg karaktera, mada se zapravo svodi na isto. Riječ je o projektu plinovoda 'Sjeverni tok 2' kojim bi ruski plin trebao dolaziti u Njemačku, ali i Zapadnu Evropu. Tu se koplja lome unutar američko-njemačkih odnosa jer Sjedinjene Države, bojeći se da bi njihov 'klijent', Ukrajina, mogao ostati bez plina (sada glavni plinovod iz Rusije u Evropu ide preko Ukrajine), prijete da će spriječiti izgradnju 'Sjevernog toka 2' - i opet gospodarskim sankcijama. Dakle, nije u pitanju samo odnos Njemačke i SAD-a, i ovdje je riječ o američko-evropskim odnosima ili o tome hoće li Evropa smoći snage oduprijeti se američkim pritiscima i izvući se iz 'prijateljskog' zagrljaja supersile s onu stranu Atlantika, zagrljaja što sve više prijeti da će je ugušiti.

U temeljima sve se svodi na pitanje: hoće li interes krupnog kapitala koji ne poznaje ni naciju, ni rasu, ni vjeru, o načelima da i ne govorimo, nego samo i isključivo profit, nadvladati interes država ujedinjenih u Evropskoj uniji, ili interes Njemačke i većine članica Unije, ili će politički razlozi što su bili u samome korijenu ideje o ujedinjavanju Evrope nadvladati profitersko razmišljanje onih koji imaju sve veći utjecaj na političkoj sceni.

Ovako, poništavati Al Quds i na zemlji i na nebu, mogu samo oni kojima ni njihov "separatni" Bog, kako ga izgleda hoće imati, neće i ne može pomoći.

Izrael je okupirao zapadni dio Al Qudsa 1948. godine. Bio je to stvarni početak palestinske drame. Amerika je tačno sedamdeset godina kasnije, inauguracijom svoje ambasade 14, maja 2018. godine u Jeruzalemu - tragom čega je Izrael cijeli Al Quds proglasio svojom jedinstvenom prijestonicom - ovjerila početak kraja u razaranju svjetskih duhovnih adeta, zakona i činjenica smatranih nedodirljivim. Ni pamet, ni logika i svetost, sve do takozvanog međunarodnog poretka oličenog u Ujedinjenim nacijama, nisu mogli zaustaviti jedan od najdramatičnijih udara na svjetski i civilizacijski poredak, što status Jeruzalema de facto jeste bio.

Na teren jeruzalemske duhovnosti odvajkada priznat, umiješala se na do sada neviđen način otimačka politika. Miješala se uvijek, ali nikada na ovakav način. Sila i doslovna poremećenost u percipiranju "sebe i ostalih" rijetko kada su na ovakav način pokazali u kom se to pravcu sada kreću i planeta ali i ukupna civilizacija. Takav raskorak između bahatog otsustva razuma i minimuma potrebe za tim razumom kako bi svijet opstajao, rijetko kad je zabilježen. Tu se uopšte više ne radi samo o Palestincima i njihovom pravu na domovinu koju istorijski imaju ali je ne posjeduju, ili samo o njihovom "Mesdžidul Aqsa", već o davnom, planetarnom konsenzusu o Svetome gradu tri najveće monoteističke religije u svijet. O kršćanstvu, islamu i judaizmu. Otimanje Al Qudsa iz svjetskog konteksta univerzalnih prava i vrijednosti legitimirano je političko-religijskim nasiljem na nivou mnogo višem od lokalnog. To nasilje koje bahato ignoriše bezmalo plebiscitarno neslaganje sa njim u UN-u, nakon sedam decenija skandalozne kupljenosti Svjetske organizacije povodom "mirovnog procesa o Palestini", vratiće se kao bumerang svima, ovako ili onako - politički, vjerski, bezbjednosno ali i kao opasna poruka da ništa više na svijetu nije sveto, pa se spram toga valja i organizovati.

Zvuči pretjerano? Za onoga ko nije bio tamo, osjetio podneblje, značenje svakog kamena, atmosferu svetosti ali i duboke povrijeđenosti nasiljem nad tom svetošću, onima naviklim ovdje na male i banalne ovozemaljske i duhovne korumpiranosti - to možda i zvuči tako. Ali tamo, živi bili pa vidjeli. Kako će i ko odgovoriti na krupne lomove koje će bahati napad na Al Qods donijeti, na posljedice što će se ponovo zvati terorizmom, ali ne onim koji je Zapad izumio da bi se tamo nastavljala pljačka što je duže od stoljeća jedini istinski cilj "politike" spram Istoka, već terorizmom koji je odgovor tom Zapadu. Ljudima se oduzima svetinja, a ne samo kruh, gazi im se ono posljednje što im je u nasilju nad životom i dignitetom bilo sklonište. Strašno je saznanje, uz sve to, koliko zla ljudima mogu nanijeti politički idiotizam i bahatost, pomnoženi sa interesima i računicama jedino važnim maloj pameti.

Tijekom jučerašnje posjete Austriji se ruski predsjednik Vladimir Putin susreo s austrijskim kolegom, predsjednikom Alexanderom Van der Bellenom, predstavnika stranke austrijskih Zelenih, dakle, suparničke političke snage kancelara Sebastiana Kurza. Međutim, predsjednik i kancelar, iako ne dijele političke stavove, oko jednoga su složni - kupovine ruskog plina.

"Sjedinjene Američke Države vrše pritisak na Europu da kupuje njihov ukapljeni prirodni plin, koji je dvostruko ili trostruko skuplji od onog kojeg kupuje iz Rusije", nakon potpisivanja ugovora o opskrbi ruskim plinom do 2040. godine je izjavio austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen.

"Dok američki političari optužuju Europu da ovisi o ruskom plinu, zaboravljaju da je američki tekući plin dvaput ili trostruko skuplji od ruskog. U takvim okolnostima, iz čisto ekonomskih uvjeta, nema nikakvog smisla zamijeniti ruski plin s američkim ukapljenim plinom", rekao je Van der Bellen jučer na tiskovnoj konferenciji s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Putin je istaknuo kako je Austrija glavni transportni čvor ruskog plina koji se izvozi u Europu.

"Austrija je postala ključna ili barem jedna od najvažnijih točaka ruskog plinskog tranzita u zapadnu Europu i igra važnu ulogu u osiguravanju energetske sigurnosti za cijeli europski kontinent", kazao je Putin, podsjećajući na važnost plinskog čvorišta Baumgarten u istočnoj Austriji.

Podsjetio je da je Rusija u posljednjih 50 godina izvezla više od 200 milijardi kubnih metara prirodnog plina u Austriju. Nakon sastanka su ruski Gazprom i austrijski OMV potpisali su ugovor o opskrbi plinom do 2040. godine.